40 Neočekivani smeh

„Moraš mi pomoći da ih prizovem zdravom razumu", reče Met preko čibuka svoje lule. „Tome, slušaš li me ti?“

Sedeli su na prevrnutim burićima u oskudnoj senci dvospratne kuće, pušeći na lule, a usukani stari zabavljač kao da je radije zabo nos u pismo koje mu je Rand poslao. Sada ga ćušnu u džep svoga kaputa, i dalje zapečaćeno. Zujanje glasova i škripa arnjeva sa ulice na kraju prolaza kao da su dopirali iz velike daljine. Obojici je znoj liptao niz lice. Bar je nešto trenutno izgledalo rešeno. Met je izašao iz Male kule i otkrio da je nekoliko Aes Sedai nekuda odguralo Avijendu; neće ta u skorije vreme nikoga probadati nožem.

Tom izvadi lulu iz usta. Bila je to stvarčica dugačkog čibuka, potpuno prekrivena izrezbarenim žirovima i hrastovim lišćem. „Jednom sam pokušao da spasem ženu, Mete. Larita je bila ružin pupoljak, a udata za namrštenog neotesanog čizmara u selu gde sam se nekoliko dana odmarao od putovanja. Neotesanko. Urlao je na nju ako večera nije bila spremna kad je on namislio da jede i šibao ju je ako bi progovorila više od dve reči sa bilo kojim muškarcem.“

„Tome, kakve veze s Jamom usuda imaju ta priča i prizivanje pameti ovih budalastih žena?“

„Samo slušaj, momče. Kako se odnosio prema njoj svi su u selu znali, ali Larita lično mi je to rekla, sve vreme naričući koliko želi da je neko spase. Ja sam imao zlata u svojoj vrećici i dobru kočiju, kočijaša i lakeja. Bio sam mlad i dobro sam izgledao.“ Tom je sukao sede brkove i uzdisao; bilo je teško poverovati da je ovo izbrazdano lice ikada dobro izgledalo. Met zatrepta. Kočija? Kad su se to zabavljači vozili sopstvenim kočijama? „Mete, ženina patnja slomila mi je srce. A neću poricati da je tome doprinelo i njeno lice. Kao što rekoh, bio sam mlad; mislio sam da sam zaljubljen, poput junaka iz pripovesti. I tako, jednoga dana, dok smo sedeli pod jabukom u cvatu – podalje od čizmareve kuće – ponudih joj da je izbavim. Dao bih joj služavku i njenu sopstvenu kuću, zabavljao bih je pevanjem i stihovima. Kada me je konačno shvatila, tako me je šutnula u koleno da sam mesec dana ćopao, a usput me i raspalila klupicom.“

„Izgleda da sve one vole da šutiraju", promrmlja Met, prebacivši težinu na drugu nogu. „Pretpostavljam da ti nije poverovala, ali ko može za to da je krivi?“

„O, poverovala je. I bila je smrtno uvređena što sam uopšte pomislio kako bi ona mogla da ostavi svog voljenog muža. Tako je rekla: voljenog. Otrčala mu je koliko su je noge nosile, a ja sam mogao da biram hoću li da je ubijem ili da brže- bolje uskočim u svoju kočiju. Ostavio sam za sobom gotovo svu svoju odeću. Verujem da još uvek živi sa njim kao i ranije. Čvrsto drži uzice kese s novcem i rascopa mu glavu bilo čime što joj je pri ruci svaki put kad skokne u krčmu na pivo. Kao što je oduvek i činila, što sam doznao kasnije, pomoću nekoliko neupadljivih istraga.“ Nabio je lulu natrag među zube, kao da nešto naglašava.

Met se počeša po glavi. „Još uvek ne vidim kakve to veze ima sa ovim?“

„Samo to da ne bi trebalo da misliš kako znaš celu priču ako si čuo samo jedan deo. Na primer, znaš li da će Elejna i Ninaeva krenuti za Ebou Dar kroz dan-dva? Džuilin i ja krećemo sa njima.“

„Ebou...!“ Met jedva uhvati sopstvenu lulu pre no što je pala na tepih svenulog korova koji je prekrivao prolaz. Nalesin mu je ispripovedao ponešto o svojim posetama Ebou Daru, a čak i kad se odbiju preterivanja o ženama koje je upoznao i tučama u kojima je učestvovao, to mesto je zvučalo grubo. Znači, mislile su da mogu da mu zbrišu sa Elejnom, je li? „Tome, moraš mi pomoći...“

„Šta?“, prekide ga Tom. „Da ih ukradeš od čizmara?“ On izbaci pramen plavičastog dima. „Neću to učiniti, momče. Još uvek ne znaš čitavu priču. Šta osećaš za Egvenu i Ninaevu? U stvari, kad bolje razmislim, samo za Egvenu?“

Met se namršti pitajući se misli li ovaj čovek da može svakome da izazove vrtoglavicu ako dovoljno dugo kruži oko njega. „Egvena mi je draga. Ja... Spaljen da sam, Tome, to je Egvena; to govori sve. Zato i pokušavam da spasem njen blesavi vrat.“

„Hoćeš da kažeš, spasavaš je od čizmara", promrmlja Tom, ali Met smesta nastavi.

„Njen vrat i Elejnin; čak i Ninaevin, ako se suzdržim da je sam ne zgromim. Svetlosti! Samo želim da im pomognem. Sem toga, Rand će meni slomiti vrat ako dozvolim da se išta dogodi Elejni.“

„Da li ti je ikada palo na pamet da im pomogneš da učine ono što one žele umesto onoga što ti želiš? Da sam ja radio kako sam želeo, imao bih Elejnu na konju i jahao bih ka Andoru. Ona ima potrebu da učini ostalo – mislim da je to potrebno – pa ja trčkaram za njom, preznojavajući se danju i noću od brige da će je neko ubiti pre no što to sprečim. Krenuće u Kaemlin kada bude spremna.“ Samozadovoljno je pućkao lulu, ali na samom kraju u njegovom glasu se osetila izvesna oštrina, kao da mu se sopstvene reči nisu dopadale onoliko koliko se pretvarao.

„Meni se čini kako one žele da ponude svoje glave Elaidi.“ Znači, Tom bi odneo tu ludaču preko konja, bi li? Zabavljač koji je odvukao kćer naslednicu na krunisanje! Ovaj Tom stvarno ima vrlo visoko mišljenje o sebi.

„Ti nisi budala, Mete", tiho reče Tom. „Znaš ti i bolje. Egvena... Teško je razmišljati o tom detetu kao o Amirlin...“ Met kiselo zagunđa da se slaže; Tom se nije obazirao. „...A opet, verujem da ima čvrstinu za to. Prerano je da se prosudi da li su izvesni događaji samo slučajnosti, ali počinjem da verujem da možda ima i pameti. Pitanje glasi: da li je dovoljno žilava? Ako joj to nedostaje, živu će je pojesti – čvrstinu, pamet i sve to skupa.“

„A ko? Elaida?“

„Oh, ona. Ako joj se ukaže prilika; toj žilavosti ne fali. Ali Aes Sedai koje su ovde jedva da smatraju Egvenu za Aes Sedai; možda za Amirlin, ali ne za Aes Sedai, koliko god u to bilo teško poverovati.“ Tom odmahnu glavom. „Ni ja to ne razumem, ali istina je. Isto je sa Ninaevom i Elejnom. One to pokušavaju da drže među sobom, ali čak ni Aes Sedai ne uspevaju da prikriju onoliko koliko im se čini, ako gledaš iz velike blizine i upotrebiš vijuge.“ On ponovo izvadi pismo, pa poče da ga prevrće po rukama i ne gledajući u njega. „Egvena hoda ivicom provalije, Mete, a tri struje, baš ovde, u Salidaru – tri za koje sam siguran – mogu je gurnuti preko napravi li jedan pogrešan korak. Elejna će slediti za njom, ako se to desi, a i Ninaeva. Ili će možda gurnuti njih dve, da bi je povukle dole.“

„Baš ovde, u Salidaru" reče Met glasom ravnim poput daske. Tom hladnokrvno klimnu glavom, a Met nije mogao da obuzda svoj glas. „A ti hočeš da ih ja ostavim ovde?“

„Hoču da prestaneš sa razmišljanjima kako češ ih naterati da bilo šta urade. One same odlučuju šta če uraditi, a ti to ne možeš promeniti. Ali možda – samo možda – možeš meni pomoči da ih održim u životu.“

Met skoči na noge. U glavi mu je bila slika žene s nožem zarivenim medu grudi; i nije to bilo pozajmljeno sečanje. On šutnu burence na kome je sedeo, na šta se ono zakotrlja kroz prolaz. Da pomogne zabavljaču da ih održi u životu? Bledo sečanje se uskomeša, nešto vezano za Bazela Gila, gostioničara u Kaemlinu koji saopštava nešto o Tomu, ali to je bilo poput magle, nestalo je čim je pokušao da ga zadrži. „Od koga je to pismo, Tome? Od neke žene koju si spasavao? Ili si je ostavio tamo gde su mogli da joj odrube glavu?“

„Ostavio sam je", tiho reče Tom. On ustade i odšeta ne progovorivši više ni reč.

Met upola posegnu da ga zaustavi, zausti nešto. Samo što nije mogao da smisli šta bi rekao. Blesavi starac! Ne, nije bio blesav. Egvena je bila tvrdoglava kao mazga, a pored Ninaeve je čak i ona delovala podnošljivo. Sto je još gore, obe bi se popele na vrh drveta kako bi bolje osmotrile grmljavinu. Što se ticalo Elejne, plemkinje nikada nisu imale dovoljno razuma ni da se maknu sa kiše. A onda bi se ozlojedile zato što su se skvasile.

On istrese lulu pa ugasi žiške petom, pre nego što upale suv korov, onda podiže šešir sa zemlje i othrama na ulicu. Trebala su mu obaveštenja iz boljeg izvora nego što je zabavljač kome je sopstvena veličanstvenost udarila u glavu zato što se muvao uokolo sa tom oholom devojčicom, kćeri naslednicom. Nešto niže, s leve strane, Met ugleda Ninaevu kako izlazi iz Male kule, pa krenu ka njoj, vijugajući među natovarenim kolima koja su vukli konji ili volovi. Ona bi mu mogla reći ono što treba da zna. Ako hoće. Bok ga je žignuo. Spaljen da sam, duguje mi nekoliko odgovora.

Baš tada Ninaeva ga ugleda i primetno se ukoči. Za trenutak ga je posmatrala kako prilazi, a onda iznenada požuri u suprotnom pravcu, očito pokušavajući da ga izbegne. Dva puta se osvrnula preko ramena pre no što je nestala među ljudima i kolima.

On zastade mršteći se pa natuče šešir. Prvo ga ta žena šutne bez ikakvog razloga, a sad neće da razgovara s njim. One su namerile da ga puste da se lagano krčka, ona i Egvena, dok ne bude krotko trčkarao tamo kuda pokažu prstom. E pa, izabrale su pogrešnog čoveka za svoje smicalice, kože im sagorele!

Vanin i ostali bili su pred štalama pored kamene kuće koja je sigurno nekada bila gostionica. Aes Sedai kuljale su sada u nju i iz nje. Kockica i drugi konji bili su vezani u blizini, a Vanin i dvojica izviđača koji su bili uhvaćeni čučali su naslonjeni na zid. Mer i Ledvin razlikovali su se koliko god je to bilo moguće, jedan visok, suvonjav i grubog lica, drugi nizak, četvrtast i naizgled blag, ali obojica su delovala jednostavno postiđeno kad je Met naišao. Ni jedan ni drugi nije mogao da preboli što je tako lako uhvaćen. Dvojica stegonoša ukočeno su stajali, i dalje čvrsto držeći barjake priljubljene uz koplja, kao da je to sad uopšte imalo smisla. Delovali su više nego prestrašeno. Bitka je bila jedno – sve ove Aes Sedai nešto su sasvim drugo. Čovek je imao mogućnosti u bici. Posmatrala su ih dvojica Zaštitnika. Ne otvoreno, sa druge strane štalskog dvorišta, ali oni nisu tek tako izabrali to mesto, potpuno izloženo suncu, da bi stali i proćaskali.

Met pomilova Kockicu po njušci, a onda poče da mu proučava oči. Tip u kožnom prsniku izađe iz štale, gurajući kolica sa đubrivom na ulicu. Vanin došeta da pogleda Kockičine oči. Ne gledajući ga, Met reče: „Možeš li da stigneš do Družine?“

„Možda.“ Vanin se namršti i podiže konju kapak. „Uz malo sreće, možda. Mada mi je mrsko da ostavljam svoga konja.“

Met klimnu glavom primakavši se da osmotri oko. „Reci Talmanesu da sam mu poručio da sedi mirno. Možda ću se zadržati ovde nekoliko dana i ne trebaju mi nikakvi krvavi pokušaji spasavanja. Pokušaj da se vratiš ovamo. Ako je moguće, neprimećeno.“

Vanin pljunu u prašinu ispod Kockice. „Čovek koji se meša sa Aes Sedai okačio je sebi uzde i stavio sedlo na leđa. Vratiću se kad budem mogao.“ Odmahujući glavom, on odšeta u gomilu, debeli, zgužvani čovek lelujavog hoda za koga niko ne bi posumnjao da je sposoban za šunjanje.

Jedan od stegonoša oklevajući pročisti grlo i priđe bliže. „Gospodaru, je li sve...? Ovo si nameravao, zar ne, gospodaru moj?“

„Do tančina, Verdine", reče Met tapšući Kockicu. Uleteo je u džak naglavačke, a sad su uzice čvrsto vezane. Obećao je Randu da će bezbedno otpratiti Elejnu u Kaemlin, pa nije mogao da ode bez nje. A nije mogao ni da zbriše i ostavi Egvenu da spusti glavu na glavosečin panj. Možda će – Svetlosti, kako je to bilo mučno! – možda će morati da posluša Tomov savet. Pokušaće da očuva krvave glave tih krvavih žena na njihovim krvavim ramenima tako što će im nekako pomoći da ta njihova luda, nemoguća namisao stvarno upali. Dok bude pokušavao da očuva sopstveni vrat u jednom komadu, onako uzgred. A to nije uključivalo držanje Avijende podalje od Elejninog grla. Pa, bar će moći da bude u blizini da ih iščupa kad se sve bude raspalo. I to treba da mu je neka uteha. „Sve je krvavo dobro.“


Elejna je očekivala da nađe Avijendu u čekaonici, ili možda napolju, ali jedva da je morala da oslušne pa da otkrije zašto nije ni na jednom ni na drugom mestu. Ostale Aes Sedai razgovarale su o samo dve stvari, a sve su razgovarale, dok su papiri ležali zaboravljeni po stolovima. Svi su govorili o Metu, čak su sluge i polaznice, jurcajući kroz čekaonicu, zastajkivale u izvršenju svojih zadataka da razmene saznanja o njemu. On je bio ta’veren. Da li je bezbedno pustiti ta’verena da boravi u Salidaru? Je li on stvarno bio u Kuli i jednostavno pušten da išeta? Je li tačno da zapoveda vojskom Zmajuzakletih? Hoće li ga uhapsiti zbog nedela o kojima su slušali? Je li stvarno iz istog sela kao Ponovorođeni Zmaj i Amirlin? Bilo je govorkanja o dva ta’verena vezana za Ponovorođenog Zmaja; ko je drugi, i gde bi mogao da se nalazi? Možda Met Kauton zna nešto o tome. Izgledalo je da ima onoliko stanovišta koliko i ljudi koji su ih iznosili.

Elejna je očekivala mnoga pitanja, ali ih nije čula. Šta će Met u Salidaru i kako je Rand znao kuda da ga pošalje? Niko ih nije postavljao, ali tu i tamo Aes Sedai bi iznenada prigrlila šal, kao da joj je hladno, ili bi se trgla kada bi joj se neko obratio, tamo je služavka nasred patosa zurila u prazno pre no što bi se stresla i pribrala, a polaznice su upućivale uplašene poglede ka sestrama. Met baš nije bio mačka bačena među golubove, ali bio je blizu toga. Sama činjenica da Rand zna gde se nalaze već je izazivala jezu.

Avijenda je izmamila manje opaski, ali sestre nisu mogle da se uzdrže da ne govore o njoj, a to nije bilo samo da bi se promenila tema. Nije se događalo svakoga dana da divljakuša jednostavno ušeta na sopstvenim nogama, pogotovo sa tako izraženom snagom, a uz to još i Aijelka. Ovo poslednje je stvarno opčinjavalo svaku sestru. Nijedna Aijelka nikada nije obučavana u Kuli, a jedva da je nekoliko Aes Sedai ikada posetilo Aijelsku pustaru.

Ostalo je samo da otkrije gde je drže. Nisu je one zvanično zadržavale, ali Elejna je dobro znala kakve Aes Sedai mogu biti kad žele da žena postane polaznica.

„Biće ona u belom do sumraka", poverljivo je saopštavala Akarin. Mršava Smeđa, klimala je glavom da naglasi gotovo svaku svoju reč. Dve sestre pored nje klimale su jednako ubeđeno.

Cokćući ispod glasa Elejna požuri na ulicu. Pred sobom je videla Ninaevu kako gotovo trči i tako se često osvrće da je gotovo naletala na ljude pred sobom. Elejna pomisli da je sustigne – ne bi joj smetalo da ima društvo – ali nije joj padalo na pamet da trči po ovakvoj vrućini, usredsređena ili ne, a drugačije, reklo bi se, nije moglo. Pa ipak, ona malo odiže suknje pa požuri.

Nije prešla ni pedeset koraka kad oseti kako joj se Birgita približava pa se okrenu da je vidi kako trči ulicom. S njom je bila Arejna, ali zaustavila se malo dalje i namršteno skrstila ruke. Ta žena je nemoguća mala bednica, a ona zasigurno nije promenila svoje stavove zato što je Elejna sada stvarno postala Aes Sedai.

„Mislila sam da treba da znaš", tiho joj se obrati Birgita. „Upravo sam čula da će, kada budemo kretale za Ebou Dar, Vandena i Adeleas takođe krenuti.“

„Razumem", promrmlja Elejna. Možda su njih dve išle da se pridruže Merilili zbog nečega, mada su već tri Aes Sedai bile na Tilinom dvoru, ili su možda imale sopstvene ciljeve u Ebou Daru. Nije verovala ni u jedno ni u dugo. Arejna se držala svoga mišljenja, a isto je bilo i sa Dvoranom. Elejna i Ninaeva imaće pratnju dve prave Aes Sedai, koje će im biti saputnice. „Ona može da razume da ona neće ići.“

Birgita isprati Elejnin uporan pogled, ka Arejni, a onda slegnu ramenima. „Ona to razume; samo nije srećna zbog toga. Lično, ne mogu da dočekam da pobegnem.“

Elejna je oklevala samo za trenutak. Obećala je da će čuvati tajne, što joj se nije dopadalo, ali nije obećala da će prestati da ubeđuje drugu ženu kako za to nema ni potrebe ni svrhe. „Birgita, Egvena...“

„Ne!“

„Zašto ne?“ Elejna nije dugo imala Birgitu kao Zaštitnika pre no što je odlučila da će, kada veže Randa, nekako uspeti da ga ubedi da radi ono što mu se kaže, bar kada bude nešto važno. Docnije je dodala još jedan uslov. Moraće da joj odgovara na pitanja. Birgita je odgovarala kad joj se prohte, izvrdavala kako joj se prohte, a ponekad bi samo složila tvrdoglav izraz lica, kao u ovom trenutku. „Reci mi zbog čega, pa ako je to dobar razlog, više nikada te neću terati.“

U početku, Birgita je samo pokazivala zube, a onda dohvati Elejnu za nadlakticu i gotovo je odvuče do početka jednog prolaza. Niko od prolaznika nije ih ni pogledao, a Arejna ostade gde je i bila, mada tmurnijeg lica nego ranije, pa ipak se Birgita pažljivo osvrnula oko sebe pre no što je prošaputala: „Uvek kada bi me Točak ispreo, ja bih se rodila, živela i umrla ne znajući čak ni da sam vezana za Točak. To sam znala samo u međuvremenu, u Tel’aran’riodu. Ponekad sam bivala poznata, čak i čuvena, ali bila sam poput svih ostalih, ne neko ko je izašao iz legende. Ovoga puta sam iščupana, ne ispredena. Prvi put sam u ljudskom obličju a da znam ko sam. Prvi put to znaju i drugi ljudi.

Tom i Džuilin znaju; oni ništa ne govore, ali ja sam sigurna. Ne posmatraju me na isti način kao i drugi ljudi. Ako bih im kazala da ću se popeti uz staklenu planinu i ubiti džina golim rukama, oni bi samo pitali treba li mi usputna pomoć, ali ne bi očekivali da je zatražim.“

„Ne razumem", polako reče Elejna, a Birgita uzdahnu i obori glavu.

„Nisam sigurna mogu li to. U drugim životima radila sam ono što sam morala, ono što je izgledalo ispravno, sasvim dovoljno za Mejrion ili Džoanu ili bilo koju ženu. Sada sam Birgita iz pripovesti. Svi koji me znaju nešto očekuju. Osećam se kao pero-igrač koji je ušetao na Tovanski tajni skup.“

Elejna nije pitala; kada bi Birgita pominjala stvari iz prošlih života, njena objašnjenja su obično unosila veću zbrku nego neznanje. „To je glupost", odvrati ona odlučno, uhvativši drugu ženu za mišice. „Ja znam, a ja sasvim sigurno ne očekujem da ubijaš ikakve džinove. Kao ni Egvena. A ona to već zna.“

„Dokle god ne priznam", promrmlja Birgita„, kao i da ne zna. Ne zamaraj se da mi ukazuješ da je i to glupost; znam da jeste, ali to ništa ne menja.“

„A šta ćemo sa ovim? Ona je Amirlin, a ti si Zaštitnik. Ona zaslužuje tvoje poverenje, Birgita. Potrebno joj je.“

„Jesi li više završila s njom?" drsko je pitala Arejna, udaljena samo korak od njih. „Ako ćeš otići i ostaviti me, bar možeš da me podučiš streljaštvu, kao što si i obećala.“

„Razmisliću o tome", tiho reče Birgita Elejni. Okrenuvši se Arejni, ona je uhvati za koren pletenice. „Razgovaračemo o streljaštvu", reče, gurajući je na ulicu, „ali ćemo prvo porazgovarati o ponašanju.“

Odmahujući glavom, Elejna se iznenada seti Avijende, pa požuri. Ta kuća nije bila daleko.

Načas nije mogla da prepozna Avijendu. Elejna je navikla da je viđa u kadinsoru, sa kratko ošišanom tamnocrvenom kosom, ne u suknji i bluzi, sa šalom i kosom koja joj je padala preko ramena i bila povezana maramom. Na prvi pogled, nije izgledala kao da ima teškoća. Sedeći prilično nezgrapno na stolici – Aijeli nisu bili sviknuti na stolice – delovala je kao da mirno pijucka čaj sa pet sestara u krugu dnevne sobe. Kuće u kojima su boravile Aes Sedai imale su takve stvari, iako su Elejna i Ninaeva i dalje bile u svome prenatrpanom sobičku. Na drugi pogled, Avijenda je izgledala kao da je neko progoni dok je pogledala na Aes Sedai preko ruba svoje šolje za čaj. Nije bilo vremena za treći pogled; kada ugleda Elejnu, Avijenda skoči na noge i ispusti šoljicu na sveže pometen pod. Elejna je srela malo Aijela, izuzev u Kamenu Tira; ali znala je da oni kriju svoja osećanja, a Avijenda je to vrlo dobro činila. Samo što joj je sada ogoljena bol obojila lice.

„Izvinjavam se“, Elejna se glatko obrati prisutnima, „ali moraću da je odvedem od vas na izvesno vreme. Možda biste mogle da porazgovarate sa njom kasnije.“

Nekoliko sestara oklevalo je na ivici da se pobune, iako nijedna to nije trebalo da učini. Ona je očito bila daleko najjača u sobi, osim Avijende, a nijedna Aes Sedai nije bila Predstavnica niti članica Šerijaminog saveta. Bila je srećna da Mirela nije prisutna, pošto je ona živela u toj kući. Elejna je izabrala Zelene i bila je prihvaćena, da bi onda otkrila kako je Mirela glava Zelenog ađaha u Salidaru. Mirela, koja nije bila Aes Sedai ni petnaest godina. Po onome što se pričalo, Elejna je znala kako u Salidaru ima Zelenih koje nose svoje šalove bar pola veka, mada nijedna od njih nije imala sede. Da je Mirela bila prisutna, sva njena snaga ništa ne bi vredela ako bi glava Ađaha kome pripada želela da zadrži Avijendu. Kako su sada stvari stajale, samo je Šana, Bela buljavih očiju, koja je Elejnu podsećala na ribu, otišla tako daleko da je otvorila usta, a onda ih je brzo ponovo zatvorila kada ju je Elejna pogledala uzdignute obrve.

Njih pet nisu samo skupile usta, ali Elejna se nije obazirala na napetost. „Hvala vam“, reče sa osmehom koji nije osećala.

Avijenda zabaci tamni zavežljaj preko leđa, ali je oklevala sve dok je Elejna nije stvarno pozvala da pođe. Na ulici, Elejna joj reče: „Izvinjavam se zbog ovoga. Postaraću se da se to ne ponovi.“ Mogla je to da učini, bila je u to sigurna. Ili je Egvena, sasvim sigurno, mogla. „Nema previše mesta na kojima bismo mogle da porazgovaramo nasamo, bojim se. Moja je soba prilično vruća u ovo doba dana. Mogle bismo da potražimo neki hlad, ili da negde popijemo čaj, ako te već nisu njime prepunile.“

„Tvoja soba.“ To nije bilo baš odsečno, ali Avijenda očito nije želela da razgovara, ne još. Odjednom, ona polete ka kolima koja su prolazila noseći drva za vatru i uze sa njih granu koja je bila namenjena cepkanju za potpalu, dužu od sopstvene ruke a deblju od palca. Ponovo se pridruživši Elejni, ona poče da je ljušti svojim nožićem sa pojasa; oštro sečivo skidalo je manje grančice poput brijača. Bol joj je nestao sa lica. Sada je delovala odlučno.

Elejna ju je posmatrala iskosa dok su hodale. Ona nije verovala da joj Avijenda smera neko zlo, šta god taj neotesani Met Kauton rekao. A opet... malo je znala o đi’e’tohu; Avijenda joj je ponešto objasnila kada su zajedno bile u Kamenu. Možda je Rand nešto rekao ili uradio. Možda je taj zbunjujući lavirint časti i obaveza zahtevao da Avijenda... To joj se nije činilo moguće. Ali možda...

Kad stigoše do njene sobe, odluči da to prva pomene. Suočivši se sa drugom ženom – i vrlo namerno ne posežući za saidarom – ona reče: „Met tvrdi kako si došla da me ubiješ.“

Avijenda zatrepta. „Mokrozemci uvek sve okrenu naglavačke", reče začuđeno. Spustivši štap na donji deo Ninaevinog kreveta, ona pažljivo položi nož pokraj njega. „Moja skorosestra Egvena zamolila me je da pazim Randa al’Tora za tebe, što sam ja i obećala da ću činiti.“ Zavežljaj i šal završiše na podu pored vrata. „Imam toh prema njoj, ali još veći prema tebi.“ Razvezavši svoju bluzu, ona je skide preko glave, a onda spusti košulju sebi do struka. „Ja volim Randa al’Tora, a jednom sam sebi dozvolila i da legnem s njime. Imam toh i tražim od tebe pomoć da ga namirim.“ Okrenuvši leđa, ona kleče u mali prazan prostor. „Možeš da koristiš nož ili štap, kako god želiš; ovaj toh je moj, ali izbor je tvoj.“ Brada joj zadrhta dok je pružala vrat. Oči su joj bile zatvorene. „Šta god da ti odabereš, ja prihvatam.“

Elejna pomisli kako će joj kolena klecnuti. Min je rekla da će treća žena biti opasna, ali Avijenda? Čekaj! Rekla je da je... S Random! Šaka joj se grčila ka nožu, te ona prekrsti ruke, zarobivši sopstvene šake. „Diži se. I navuci tu bluzu. Ja te neću udariti...“ Samo nekoliko puta? Ona zategnu ruke kako bi zadržala šake tamo gde su bile. „...a sasvim sigurno neću dotaći taj nož. Molim te, ukloni ga.“ Dodala bi ga ona drugoj ženi, ali nije bila potpuno sigurna da li bi bilo bezbedno kad bi u tom trenutku doticala oružje. „Ti nemaš toh ka meni.“ Verovala je da je to tačan izraz. „Ja volim Randa, ali ne smeta mi što ga i ti voliš.“ Laž joj je pekla jezik. Avijenda je stvarno legla sa njime?

Obrnuvši se na kolenima, Avijenda se namršti. „Nisam sigurna da te razumem. Da li ti to predlažeš da ga podelimo? Elejna, mi smo prijateljice, mislim, ali moramo postati kao prvosestre ako ćemo biti sestrožene. Trebaće vremena da saznamo možemo li to.“

Shvativši da joj usta zjape otvorena, Elejna ih zatvori.

„Pretpostavljam da će trebati", reče slabašno. Min je stalno ponavljala kako će ga one deliti, ali sigurno ne na ovakav način! Čak je i sama ta pomisao bila nepristojna! „To je malo zapetljanije nego što ti znaš. Postoji još jedna žena koja ga isto voli.“

Avijenda se tako brzo osovila na noge da je izgledalo kao da je bila na jednom pa na drugom mestu. „Kako se zove?“ Zelene oči su joj blistale, a nož joj je bio u šaci.

Elejna gotovo da se nasmeja. Jednog trenutka govori o deljenju, a sledećeg je besna kao... kao... Besna kao ja, završi, nimalo srećna zbog sopstvene misli. A ja bih mogla i da se ponesem sa time, umesto da samo šutiram sopstvene suknje kao neko dete. Posadivši se na krevet, ona spusti šake u krilo. „Vrati to u korice i sedi, Avijenda. I molim te, navuci bluzu. Imam mnogo toga da ti ispričam. Postoji žena – moja prijateljica, moja gotovosestra – po imenu Min...“

Avijenda se jeste obukla, ali prošlo je prilično vremena pre no što je sela, a još više pre no što je Elejna uspela da je ubedi kao ne bi trebalo da smišljaju kako da se otarase Min. Bar se složila s time. Nevoljno, ona konačno reče: „Ja je moram upoznati. Neću ga deliti sa ženom koju ne volim kao prvosestru.“ To je propratila pogledom kojim je odmerila Elejnu. Ona uzdahnu.

Avijenda će razmotriti da ga deli s njom. Min je bila spremna da ga deli s njom. Je li ona jedina od njih tri koja ima zdravog razuma? Prema karti koja joj je stajala ispod dušeka, Min bi uskoro trebalo da bude u Kaemlinu, a možda je već tamo. Nije znala šta želi da se onda tamo desi, samo da Min upotrebi svoja viđenja da mu pomogne. Što znači da će Min morati da ostane blizu njega. Dok Elejna putuje za Ebou Dar.

„Da lije ikada išta u životu jednostavno, Avijenda?“

„Nije, ako su muškarci umešani.“

Elejna nije bila sigurna da li ju je više iznenadilo kada se sama zasmejala, ili kada je ustanovila da se i Avijenda smeje.

Загрузка...