1 Lav na brdu

Točak vremena se okreće i doba dolaze i prolaze, ostavljaju za sobom sećanja koja prerastaju u legendu. Legenda bledi u mit, a čak i mit biva odavno zaboravljen kada se doba u kojem je rođen ponovo pojavi. U jednom dobu, koje su neki nazivali Trećim, u dobu koje tek treba da nastupi, dobu odavno prošlom, vetar se dizao među bregovima Kairhijena obraslim smeđom šikarom. Vetar nije bio početak. Nema ni početka ni kraja u okretajima Točka vremena. Ali bio je to početak nečega.

Na zapad je vetar duvao, preko napuštenih sela i imanja, od kojih su mnoga sada bila samo hrpe ugljenisane drvne građe. Rat je razdirao Kairhijen, rat i građanski rat, najezda i haos, a čak i sada, pošto je s tim bilo gotovo, u meri u kojoj jeste bilo gotovo, tek je šačica povratnika krenula kućama. U vetru nije bilo vlage, a sunce se trudilo da sprži ono što je preostalo od zemlje. Tamo gde je varoš Maeron gledala na veći grad Aringil preko reke Erinin, vetar je prešao u Andor. Oba su grada bila spržena i kad bi se nove molitve za kišu začule u Aringilu, gde su izbeglice iz Kairhijena bile stisnute unutar zidova kao ribe u kaci, čak su i vojnici ulogoreni oko Maerona nudili svoje reči Tvorcu, ponekad pijano, ponekad sa žarom. Zima je trebalo da pusti prve pipke, vreme prvih snegova odavno je prošlo, a oni koji su se znojili strepeli su od uzroka što nije tako, mada su se samo malobrojni usuđivali da te strepnje iskažu rečima.

Na zapad je vetar duvao, njihao na drveću lišće sparušeno od suše, mreškao površinu sve užih rečica oivičenih tvrdim spečenim blatom. U Andoru nije bilo spaljenih ruševina, ali žitelji su sa strahom zagledali otežalo sunce, a seljaci su se trudili da ne osmatraju njive na kojima nije bilo jesenjih useva. Na zapad, sve dok vetar nije prošao preko Kaemlina i podigao dva barjaka iznad kraljevske palate, u srcu Unutrašnjeg grada, ogijerskog dela. Jedan barjak lebdeo je crven kao krv, a na njemu disk podeljen krivudavom linijom, pola beo, pola crn, istovremeno blistav i duboko taman. Drugi je barjak zasecao nebo snežnobelom bojom. Prilika na njemu, nalik na neku čudnu četvoronogu zmiju zlatne grive, sa suncima umesto očiju i skerletnom i zlatnom krljušti, kao da je zajahala vetar. Nije se znalo koji barjak izaziva više straha. Ponekad, tamo gde je ležao strah, bila je i nada. Nada u spas i strah od uništenja, iz istog izvora.

Mnogi su govorili da je Kaemlin drugi najlepši grad na svetu, nisu ga hvalili samo Andorci, koji su ga smatrali prvim, lepšim i od Tar Valona. Visoke oble kule pružale su se duž velikog spoljnog zida od sivog kamena prošarane srebrnom i belom bojom, a unutra su se uzdizale kule još više, i kupole bele i zlatne, blistave pod nemilosrdnim suncem. Grad se peo preko brda prema svom središtu, drevnom Unutrašnjem gradu, starom više od dve hiljade godina, okruženom sopstvenim blistavim belim zidom, sa kulama i kupolama, ljubičastim, belim i zlatnim, sa svetlucavim pločicama mozaika, iznad Novog grada.

Kao što je Unutrašnji grad bio srce Kaemlina i više od njegovog pukog središta, kraljevska palata bila je srce Unutrašnjeg grada, kao iz priče kakvog trubadura o snežnim tornjevima, zlatnim kupolama i čipkasto istesanom kamenu. Srce koje je tuklo u senci ta dva barjaka.

Nag do pojasa, održavajući lako ravnotežu na tabanima, Rand je bio jednako nesvestan toga da se nalazi na belim pločama dvorišta palate koliko i da na okolnim kolonadama stoje posmatrači. Znoj mu je slepio kosu za glavu i curio mu niz grudi. Poluzalečeni okrugli ožiljak na boku žestoko ga je boleo, ali on je odbijao to da prizna. Figure poput one na belom barjaku iznad njega obavijale su mu podlaktice i metalno svetlucale crvenom i zlatnom bojom. Zmajevi, tako su ih Aijeli nazivali, a ostali su počeli da prihvataju to ime. Bio je nejasno svestan da mu je u oba dlana jasno utisnut žig čaplje, a i to samo zato što ih je osećao dok je stiskao dugačku dršku drvenog mača za vežbanje.

Sjedinio se s mačem i prelazio je tečno iz stava u stav bez razmišljanja, dok je čizmama tiho grebuckao po svetlim pločama. Lav na brdu pretvarao se u Mesečev luk, pa u Jutarnju kulu. Bez razmišljanja. Oko njega je kružilo pet znojavih muškaraca golih prsa, oprezno prelazeći iz stava u stav, vežbajući pomeranje mačeva. Bio je svestan samo njih. Grubih lica, puni samopouzdanja, bili su najbolji koje je do sada uspeo da pronađe. Najbolji od Lanovog odlaska. Bez razmišljanja, kako ga je Lan i učio. Sjedinio se s mačem, sjedinio se s petoricom ljudi.

On naglo potrča napred, a ljudi oko njega pokrenuše se brzo kako bi on ostao u središtu. I baš u trenutku kada je ravnoteža zapretila da se prekine, kada su najmanje dvojica od petorice počela da se pomeraju kao da će se krug raspršiti, on se najednom okrenu usred koraka i potrča na drugu stranu. Pokušali su da ga prate, ali bilo je prekasno. Uz glasan tresak on dohvati sopstvenim sečivom od uvezanih letvi nadole usmeren udarac mača za vežbanje; istovremeno desnim stopalom dohvati prosedog muškarca po stomaku. Čovek zastenja i presamiti se. Upirući sečivom u sečivo, Rand primora protivnika slomljenog nosa da se okrene, ritnuvši još jednom presamićenog muškarca dok su obigravali oko njega. Prosedi se sruši, sopćući i bez daha. Randov protivnik pokuša da uzmakne kako bi upotrebio sečivo, ali tako je oslobodio Randovo, koje u zavojnici obigra oko njegovog – Lozin preplet – i snažno ga udari u grudi, dovoljno jako da ga obori s nogu.

Prođe nekoliko otkucaja srca, i sada su samo trojica kružila oko njega. Prvi, brzi i zdepasti čovečuljak, nadmašio je sam sebe tako što je preskočio čoveka slomljenog nosa dok je ovaj padao. Randov mač za vežbanje dohvati ga po cevanicama i gotovo prevrnu naopako, a onda po leđima, bacivši ga na popločano tle.

Sada su preostala samo dvojica, ali bila su to dvojica najboljih, gipka motka od čoveka čiji se mač pomerao kao zmijski jezik, i momak obrijane glave koji nikada nije grešio. Odmah su se razdvojili, kako bi napali Randa sa dve strane, ali on nije čekao. Brzo je skočio na mršavog; imao je samo nekoliko časaka pre nego što drugi obiđe oko oborenih.

Mršavi je bio jednako vešt i brz; Rand je ponudio zlato za najbolje i oni su došli. Bio je mršav za jednog Andorca, mada je Rand bio viši od njega za šaku, a opet, visina je malo značila za mačevanje. Snaga ponekad jeste. Rand ga napade svom silinom; čoveku se izduženo lice nape dok je popuštao. Juriš vepra niz planinu probio je Razmicanje svile, razbio Sev trozupca i uvezane letve teško tresnuše čoveka postrance po vratu. Ovaj pade i prigušeno zastenja.

Rand se smesta baci nadole i udesno, otkotrlja se i dočeka na kolena, prešavši sečivom u stav po imenu Tiha voda breg roni. Čovek obrijane glave nije bio brz, ali nekako je to očekivao. Dok je Randovo sečivo od letava zamahivalo preko njegovih širokih slabina, ovaj mačem tresnu Randa po glavi.

Rand se na tren zanese i pred očima mu izbiše črne tačkice. Zatresavši glavom u naporu da razbistri pogled, on se osloni na mač za vežbanje i osovi na noge. Zadihan, čovek obrijane glave oprezno ga je posmatrao.

„Platite mu“, reče Rand i oprez nestade sa lica čoveka obrijane glave. Oprez je bio nepotreban. Zar Rand nije obećao da će platiti dodatnu nadnicu svakome ko uspe da ga udari? Trostruko onome ko uspe da ga porazi u borbi jedan na jedan. Na taj način je mogao biti siguran da se niko ne uzdržava kako bi polaskao Ponovorođenom Zmaju. Nikad ih nije pitao za ime, i ako ih je to vređalo, tim bolje, jer ih je teralo da se više potrude. Želeo je da ga protivnici stave na probu, a ne da se s njima sprijatelji. Prijatelji koje je imao jednog dana će proklinjati sat kad su ga upoznali, ako već nisu. I ostali su se meškoljili; „ubijeni" je morao da ostane na svom mestu dok sve ne bude završeno, prepreka poput stvarnog leša, ali zdepasti je pokušavao da pomogne prosedom da ustane, iako je i sam imao nevolja da stoji bez tuđe pomoći. Gipki čova vrteo je glavom i trzao se. Danas više neće biti vežbe. „Platite svima.“

Među posmatračima između uskih izbrazdanih stubova, među gospodom i damama u živopisnoj svili sa sitnim vezovima i širitima prolomi se klicanje i tapšanje. Rand iskrivi lice i baci mač u stranu. Sve su to bili laskavci kod gospodara Gebrila dok je kraljica Morgaza – njihova kraljica – bila puka zatvorenica u ovoj palati. Svojoj palati. Ali Randu su oni bili potrebni. Za sada. Hvataj se za koprivu, pa će te opeći, pomisli on. Ili se makar ponadao da je on to pomislio.

Sulin, žilava belokosa predvodnica Randove pratnje aijelskih Devica koplja, predvodnica Devica s ove strane Kičme sveta, izvuče tarvalonski zlatnik iz torbice o opasaču i baci ga uz grimasu koja joj je na lice prizvala gadan ožiljak. Device nisu volele Randovo rukovanje mačem, pa makar to bilo i sečivo za vežbanje. One nisu odobravale nikakav mač. Niti ijedan Aijel.

Čovek obrijane glave dohvati novčić i odgovori na zurenje Sulininih plavih očiju obazrivim naklonom. Svi su pazili kako se ponašaju u blizini Devica, odevenih u kapute, čakšire i meke, zapertlane čizme, mrkih i sivih boja koje su se stapale s ogolelim krajolikom Pustare. Neke su počele da dodaju i primese zelene, kako bi se uklopile u ono što su, uprkos suši, nazivale zemljom kiša. U poređenju s Aijelskom pustarom, ovde je još bilo vlažno; pre odlaska iz Pustare, malo je Aijela videlo vodu koju nisu mogli prekoračiti, a žestoke svađe izbijale su oko bara širokih dva ili tri koraka.

Kao i svaka aijelska ratnica, kao i dvadeset drugih svetlookih Devica raspoređenih u dvorištu, Sulin je šišala kosu na kratko, izuzev repa koji joj je padao na potiljak. Nosila je tri kratka koplja i okrugli štit od bičje kože u levoj ruci, a za pojasom joj je bio nož teškog sečiva. Kao i svaka aijelska ratnica, sve do onih Džalaninog uzrasta, sa šesnaest godina i tragovima detinje bucmastih obraza, Sulin je umela dobro da se služi oružjem i to bi i činila na najmanji izazov, ili su makar tako to videli ljudi s ove strane Zmajevog zida. Osim nje, Device su osmatrale svakoga, svaki šupljikavi kapak na prozoru i bledi kameni balkon, svaku senku. Neke su držale zakrivljene rožnate lukove s nategnutim strelama, dok je još drugih čekalo spremno u načičkanim tobolcima o pojasu. Far Dareis Mai, Device koplja, nosile su čast svog predskazanog Kar’a’karna, mada na donekle osoben i neobičan način, i sve do jedne bi umrle samo da bi Rand ostao u životu. Na tu pomisao njegov želudac poče da se krčka u sopstvenoj kiselini.

Sulin nastavi da dobacuje zlato sa podrugljivim osmehom – Rand je sa zadovoljstvom koristio novac Tar Valona za otplatu svojih dugova – još jedan za obrijanog, i po jedan za sve ostale. Aijeli su većinu mokrozemaca cenili jedva nešto više nego što su cenili mačeve, a to se odnosilo na sve koji nisu bili rođeni i odgajani kao Aijeli. Većina Aijela tu bi uključila i Randa i pored njegove aijelske krvi, ali na rukama su mu bili Zmajevi. Jedan je označavao poglavara klana, i stečen je stavljanjem života na kocku, zahvaljujući snažnoj volji; dva su obeležavala Kar’a’karna, poglavara nad poglavarima, Onoga Koji Dolazi Sa Zorom. A Device su imale još razloga za to da ga cene.

Pokupivši mačeve za vežbanje, košulje i kapute, muškarci se udaljiše s naklonom. „Sutra“, doviknu Rand za njima. „Rano.“ Još dublji nakloni potvrdiše to naređenje.

Pre nego što su muškarci golih prsa otišli iz dvorišta, andorski plemiči slili su se s kolonada, u svili duginih boja, da opkole Randa brišući znojava lica maramicama opervaženim čipkom. Randu je od njih proradila žuč. Koristi ono što moraš koristiti, ili pusti da Senka prekrije zemlju. Moiraina mu je to rekla. Gotovo da je više voleo otvoreno protivljenje Kairhijenjana i Tairenaca od ovih ovde. Umalo se nije nasmejao kada je pomislio šta je nazvao otvorenim.

„Čudesno", prodahta Arimila i lako spusti ruku na njegovu mišicu. „Tako brz, tako jak.“ Njene krupne smeđe oči izgledale su još nežnije nego obično. Očigledno je bila dovoljno blesava da pomisli kako joj može podleći: njena zelena odora, prekrivena srebrnim lozama, bila je nisko sečena po andorskim merilima, što je značilo da je otkrivala naznaku poprsja. Bila je lepa, ali dovoljno stara da mu bude majka. Niko od njih nije bio nimalo mlađi, neki su čak bili i stariji, a opet su se svi utrkivali u lizanju Randovih čizama.

„To je bilo veličanstveno, moj gospodaru Zmaju.“ Elenija umalo nije laktom izgurala Arimilu u stranu. Taj osmeh izgledao je neobično na vučjem licu žene s kosom boje meda; ona je bila poznata kao prznica. Ali ne u Randovoj blizini, naravno. „U istoriji celog Andora nije bilo mačevaoca poput tebe. Čak ni Suran Maravejl, najveći vojskovođa Artura Hokvinga i Išarin muž, prvi koji je zaseo na Lavlji presto – čak je i on poginuo kada se suočio sa samo četiri mačevaoca. Bili su to atentatori, dvadeset treće godine Stogodišnjeg rata. Iako je ubio svu četvoricu.“ Elenija je retko propuštala priliku da iskaže svoje poznavanje istorije Andora, naročito u oblastima o kojima se nije znalo mnogo, kao što je bio rat koji je pocepao Hokvingovo carstvo posle njegove smrti. Makar danas nije dodala i to sa koliko prava pretenduje na Lavlji presto.

„Samo ono malo nesreće na kraju", dodade šeretski Elenijin muž, Džarid. On je bio nekako sav četvrtast i tamnoput za jednog Andorca. Izvezeni zavojiti ukrasi i zlatni veprovi, znak kuće Sarand, prekrivali su manžete i dugi okovratnik njegovog crvenog kaputa, a Beli lavovi Andora bili su na dugačkim rukavima i visokoj kragni Elenijine odgovarajuće crvene odore. Rand se zapitao je li pomislila da on možda neće u lavovima prepoznati to što su bili. Džarid je bio Visoko sedište svoje kuće, ali sva energija i ambicija poticali su od nje.

„Čudesno dobro izvedeno, gospodaru Zmaju", reče Karind neuvijeno. Svetlucava siva haljina, krojena jednako strogo kao i njeno lice, ali puna srebrnih širita na rukavima i porubu, gotovo se slagala sa sedim pramenovima u njenoj tamnoj kosi. „Ti jamačno moraš biti najbolji mačevalac na svetu.“ Uprkos njenim rečima, pogled ravnodušnih očiju bio je nalik na udarac čekića. Da je imala pameti koliko i snage, bila bi opasna.

Nijana je bila vitka, bleda i lepa žena, krupnih plavih očiju, sa talasastom blistavom crnom kosom, ali podrugljivi osmeh kojim je ispratila petoricu muškaraca delovao je namešteno. „Pretpostavljam da su tako isplanirali unapred kako bi jedan uspeo da te udari. Onaj zlatnik viška podeliće među sobom.“ Za razliku od Elenije, žena odevena u plavo sa srebrnim trostrukim ključevima kuće Araun koji su joj se pružali uz dugačke rukave nikada nije pominjala da sama pretenduje na presto, makar ne tamo gde je Rand to mogao čuti. Držala se kao da je zadovoljna time što je Visoko sedište jedne stare Kuće, lavica koja se pravi da je zadovoljna time da bude kućna mačka.

„Zar mogu uvek računati na to da se moji neprijatelji neće udruživati protiv mene?", upita on tiho. Nijanina usta se pomeriše iznenađeno; ona nipošto nije bila glupa, a opet se činilo da misli kako oni koji joj se protive treba da se izvrnu na leđa čim se sukobi s njima, a kao ličnu uvredu je primala svaku priliku kada oni to ne bi uradili.

Ne obrativši pažnju na plemiće, jedna Devica, Enaila pružila je Randu debeli beli ručnik da obriše znoj. Plamene crvene kose, bila je niska za jednu Aijelku i jedilo ju je to što su neke mokrozemke više od nje. Device su većinom mogle da gledaju muškarcima u prostoriji pravo u oči. Andorci su se trudili što su bolje mogli da i sami ne obraćaju pažnju na nju, ali njihovi namerno skrenuti pogledi doveli su do toga da taj trud ostane bedno jalov. Enaila se udaljila kao da su nevidljivi.

Tišina je potrajala samo nekoliko trenutaka. „Moj gospodar Zmaj je mudar“, reče gospodar Lir s malim naklonom, i jedva se primetno namršti. Visoko sedište kuće Anšar bio je tanak kao sečivo i jednako snažan u žutom kaputu ukrašenom zlatnim širitom, ali sve u svemu nekako preterano ljigav. Tu površinu nikada nije remetilo ništa osim ponekog mrštenja, kao da ga ovaj nije ni bio svestan, a opet, on teško da je bio jedini koji je Randa čudno gledao. Svi su oni ponekad gledali u Ponovorođenog Zmaja kraj sebe sa čuđenjem i nevericom. „Neprijatelji se obično pre ili kasnije udruže. Moraju se prepoznati pre nego što dobiju priliku za tako što.“

Nove pohvale na račun Randove mudrosti potekoše od gospodara Henrena, zdepastog, ćelavog čoveka nemilosrdnih očiju, te od gospe Karlis sedih uvojaka, otvorenog lica i neiskrenih misli, bucmaste i zakikotane Daetile, nervoznog Elegara tankih usana i bezmalo desetak drugih koji su se uzdržavali od reči dok su moćniji od njih govorili.

Niži plemiči i dame zaćutali su kada je Elenija ponovo zaustila. „Uvek je teško prepoznati neprijatelje pre nego što se sami takvim pokažu. A tada počesto bude i prekasno.“ Njen muž mudro klimnu glavom.

„Ja uvek kažem“ objavi Nijana, „da su oni koji me ne podržavaju – protiv mene. Ustanovila sam da je to dobro pravilo. Oni koji se drže povučeno možda čekaju da im okrenete leđa kako bi u njih zarili bodež.“

To nipošto nije bilo prvi put da pokušavaju sebi da obezbede povoljno mesto usmeravajući podozrenje na svakog gospodara ili gospu koji nije stajao sa njima, ali Rand je želeo da ih prekine u tome, a da ne mora tako da im kaže. Njihovi pokušaji da igraju Igru kuća bili su slabašni u poređenju s lukavim manevrisanjem Kairhijenjana, ili čak i Tairenaca, i razdražujući takođe, ali on još nije želeo da podeli s njima takve misli. Začudo, pomoć mu pristiže od belokosog gospodara Nasina, Visokog sedišta kuće Kaeren.

„Novi Džerom“, reče taj čovek i na suvonjavom, uskom licu pojavi mu se ponizan, nespretan osmeh. Pogledali su ga ogorčeno, čak i neki od sitnih plemića, pre nego što su stigli da se uzdrže. Nasin se ponašao pomalo čudno posle događaja koji su doveli do Randovog dolaska u Kaemlin. Umesto zvezdom i mačem njegove kuće, Nasinovi svetloplavi peševi bili su neprikladno ukrašeni cvećem, a ponekad je nosio i cvet u proređenoj kosi kao kakvo seljače koje bi da očijuka. Ali kuća Kaeren bila je previše moćna da bi ga čak i Džarid ili Nijana odgurnuli u stranu. Nasinu se glava klimala na žgoljavom vratu. „Tvoje rukovanje sečivom je veličanstveno, moj gospodaru Zmaju. Ti si novi Džerom.“

„Zašto?“ Ta reč preseče preko dvorišta i donese kiseo izraz na lica Andoraca.

Davram Bašer svakako nije bio Andorac, sa tim zakošenim, gotovo crnim očima, kukastim kljunom od nosa i gustim prosedim brkovima koji su mu se svijali naniže kao rogovi oko širokih usta. Bio je vitak, nešto viši od Enaile, u kratkom sivom kaputu izvezenom srebrom na orukavlju i peševima, i vrečastim čakširama zavučenim u čizme posuvraćene kod kolena. Tamo gde su Andorci stajali i posmatrali, vrhovni vojskovođa Saldeje naložio je da mu dovuku pozlaćenu stolicu u dvorište i izvalio se u njoj prebacivši jednu nogu preko rukonaslona, dok mu je mač prstenastog balčaka bio tako pomeren da mu bude nadohvat ruke. Znoj mu je blistao na tamnoputom licu, ali on mu je poklanjao jednako malo pažnje kao i Andorci.

„Kako to misliš?" upita Rand.

„Zašto to vežbanje mačem?" reče Bašer nehajno. „I to protiv petorice? Niko ne vežba protiv petorice. To je budalaština. Pre ili kasnije, u takvom boju neko će ti prosuti mozak po tlu, makar i mačem za vežbanje, a bez ikakve svrhe.“

Rand steže vilice. „Džerom je jednom pobedio desetoricu.“

Bašer se pomeri u stolici i nasmej a. „Zar misliš da ćeš poživeti dovoljno dugo da budeš ravan najvećem mačevaocu otkad je sveta i veka?“ Andorci ljutito zamrmljaše – glumeći gnev, Rand je bio siguran u to – ali Bašer na to nije obraćao pažnju. „Na kraju krajeva, to si što si.“ On se iznenada pokrenu kao oslobođena opruga; bodež, isukan u pokretu, blesnu prema Randovom srcu.

Rand ne pomeri niti jedan mišić. Umesto toga dograbi saidin, mušku polovinu Istinskog izvora; za to mu je bilo potrebno jednako mnogo razmišljanja koliko i za disanje. Saidin pokulja u njega, noseći sa sobom zarazu Mračnog, lavinu prljavog leda, bujicu zaudarajućeg istopljenog metala. To pokuša da ga smrvi, da ga odnese sa sobom, a on zajaha bujicu kao što bi neko održavao ravnotežu na planini koja se ruši. Usmeravao je, jednostavno tkanje Vazduha koje se obavilo oko bodeža i zaustavilo ga na udaljenosti ispružene ruke od njegovih grudi. Okruži ga Praznina; lebdeo je usred nje, u Ništavilu, dalekih misli i osećanja.

„Umri!" viknu Džarid isukavši mač i pojuri na Bašera. Lir, Henren, Elegar i svi ostali andorski plemići isukali su mačeve, čak i Nasin, mada se činilo da će on svoj ispustiti. Device su obavile šoufe oko glava, crne velove koji su im prekrivali lica skroz do plavih ili zelenih očiju, dok su podizale koplja dugačkih šiljaka; Aijelke su se uvek pokrivale pred ubijanje.

„Stoj!“, zareza Rand i svi se ukopaše u mestu, Andorci zbunjeno trepćući, Device jednostavno na vrhovima prstiju. Bašer se nije pomerao pošto se ponovo zavalio u stolicu; noga mu je i dalje bila prebačena preko rukonaslona.

Ubravši jednom rukom bodež rožnatog balčaka iz vazduha, Rand otpusti Izvor. Iako mu se želudac grčio od zaraze, zaraze što na kraju uništi muškarce koji usmeravaju, bilo mu je teško da izvede to otpuštanje. Sa saidinom u sebi, sve je video jasnije, čuo oštrije. Tu protivrečnost nije razumeo, ali dok je lebdeo u naizgled beskrajnom Ništavilu, nekako zaštićen od telesnog oseta i osećanja, sva čula bila su mu pojačana; bez njih osećao se tek upola živim. A deo zaraze kao da je zaostao, ali time veličanstvenost saidina nije bila nimalo umanjena. Smrtonosna veličanstvenost koja će ga ubiti ako se makar za pedalj pomeri u borbi sa njom.

Okretao je bodež u ruci dok je polako prilazio Bašeru. „Da sam bio za tren oka sporiji" reče on tiho, „sad bih bio mrtav. Mogu te ubiti tu gde si i nema tog zakona u Andoru ili drugde koji bi me za to osudio.“ Shvatio je da je spreman to da uradi. Hladan bes zauzeo je mesto saidina. Poznanstvo od nekoliko nedelja nije moglo ovo da pokrije.

Saldejčeve kose oči bile su mirne kao da se izležava u sopstvenom domu. „Mojoj ženi se to ne bi dopalo. A ni tebi, kad smo već kod toga. Deira bi verovatno preuzela komandu i ponovo odaslala Taima u lov. Ona ne odobrava to što sam pristao da te sledim!“

Rand je malčice odmahnuo glavom, a oštrica gneva donekle mu je otupela usled držanja tog čoveka. I usled njegovih reči. Iznenadio se kada je saznao da su među devet hiljada Bašerovih saldejskih konjanika svi plemiči poveli i svoje žene, baš kao i većina zapovednika. Rand nije shvatao kako je muškarac mogao povesti ženu u opasnost, ali tako su oduvek činili u Saldeji, osim kada se odlazilo u pohod na Pustoš.

Izbegavao je da pogleda Device. One su bile ratnice od glave do pete, ali istovremeno i žene. A obećao je da ih neće štititi od opasnosti, pa ni od smrti. Ipak, nije obećao da se neće žacnuti, i sve ga je to razdiralo iznutra, ali ispunjavao je svoja obećanja. Radio je ono što je morao, makar i mrzeo sebe zbog toga.

On s uzdahom odbaci bodež u stranu. „Tvoje pitanje" reče on učtivo. „Zašto?“

„Zato što si ono što si“ reče Bašer jednostavno. „Zato što si ti – a valjda i svi ti ljudi koje okupljaš – ono što ste.“ Rand začu šuštanje stopala iza sebe; koliko god se trudili, Andorci nisu mogli da prikriju svoju užasnutost njegovom odlukom o pomilovanju. „Možeš u svakom trenu učiniti isto što si učinio s tim bodežom" nastavi Bašer spustivši nogu u čizmi i nagnuvši se napred, „ali da bi napadač stigao do tebe, mora proći kraj tvojih Aijelki. I mojih konjanika, kad smo već kod toga. Ma! Ako ti se ikad išta približi, to neće biti ljudski stvor.“ Raširivši ruke, on se ponovo nasloni. „Pa, ako već želiš da vežbate borbu mačem, čini to. Čoveku je potrebna fizička vežba i opuštanje. Ali ne dozvoli da ti razbiju glavu. Previše toga zavisi od tebe, a ne vidim ovde nijednu Aes Sedai koja bi te Iscelila.“ Brkovi mu umalo nisu sakrili iznenadni kez. „Osim toga, ako umreš, naši andorski prijatelji teško da će i dalje s dobrodošlicom gledati na mene i moje ljude.“

Andorci su vratili mačeve u kanije, ali i dalje su zlobno piljili u Bašera. To nije imalo nikakve veze s tim što umalo nije ubio Randa. Obično su u Bašerovoj blizini bili uzdržani, jer je on bio samo strani zapovednik strane vojske na andorskom tlu. Ponovorođeni Zmaj je hteo da Bašer bude tamo, i ova bratija bi se osmehivala i jednom Mirdraalu ako bi tako Ponovorođeni Zmaj zahtevao. Ali ako se Rand okrene protiv njega... Onda više nema potrebe ni za kakvim skrivanjem. Bili su to lešinari spremni da se nahrane Morgazom pre njene smrti, i rado bi se pogostili Bašerom, samo li im se ukaže prilika. I Random. Jedva je čekao da ih se otarasi.

Živeti vredi jedino ako umreš. Ta misao mu se niotkuda javila u glavi. Jednom mu je tako bilo rečeno, na takav način da je morao da poveruje u to, ali ta misao nije bila njegova. Moram umreti. Zaslužujem samo smrt. Okrenuo je leđa Bašeru i uhvatio se za glavu.

Bašer istog trena skoči sa stolice i dograbi Randa za rame, iako je njemu ono bilo u visini glave. „Šta je bilo? Zar ti je taj udarac uistinu povredio glavu?“

„Dobro sam.“ Rand spusti ruke; nikad nije bilo bola, već samo preneraženosti zbog toga što su mu u glavi bile tuđe misli. Bašer nije bio jedini koji je posmatrao. Device su ga većinom gledale jednako pomno kao i dvorište, naročito Enaila i žutokosa Somara, najviša među njima. Njih dve bi mu verovatno donele nekakav biljni čaj čim više ne budu na dužnosti i stajale bi mu nad glavom dok ga ne popije. Elenija, Nijana i ostali Andorci teško su disali, držali se za kapute i suknje, zagledani u Randa razrogačenim očima ljudi uplašenih da prisustvuju prvim znacima ludila. „Dobro sam", reče on celom dvorištu. Samo su se Device opustile, Enaila i Somara ne sasvim.

Aijelke nisu marile za „Ponovorođenog Zmaja"; za njih je Rand bio Kar’a’karn, koji će ih po Proročanstvu ujediniti i ukrotiti. Prilagođavale su se usput, mada su i bile zabrinute zbog toga, a činilo se da se usput dobro prilagođavaju i njegovom usmeravanju i svemu onome što bi s tim moglo ići. Ostali – mokrozemcu pomisli on suvo – nazivali su ga Ponovorođenim Zmajem i nikada nisu ni razmišljali o značenju tog imena. Mislili su da je on Lijus Terin Telamon koji se ponovo rodio, Zmaj, čovek koji je zatvorio Rupu i zatočio Mračnog, te okončao Rat Senke pre više od tri hiljade godina. Okončao je isto tako i Doba legendi, kada je protivudar Mračnog zarazio saidin, i kada su svi muškarci koji su mogli da usmeravaju poludeli, počevši od Lijusa Terina lično i njegovih Stotinu sadrugova. Nazivali su Randa Ponovorođenim Zmajem i nisu ni pomišljali da bi kakav delič Lijusa Terina Telamona mogao biti u njegovoj glavi, ludog kao onog dana kada je otpočeo Vreme ludila i Slamanje sveta, ludog poput svakog od onih muških Aes Sedai koji su izmenili izgled sveta do neprepoznatljivosti. To mu je dolazilo polako, ali što je Rand više učio o Jednoj moći, što je snažniji bio u saidinu, to je čujniji bivao glas Lijusa Terina, i time je teža bila Randova borba da ne dopusti mislima mrtvaca da ga savladaju. To je bio jedan od razloga zbog kojih je voleo vežbanje mačem; odsustvo misli bilo je zapreka koja mu je omogućavala da sačuva svoju bit.

„Treba da nađemo Aes Sedai", promrmlja Bašer. „Ako su te glasine tačne... Svetlost neka mi sprži oči, nisam smeo dozvoliti onoj da ode.“

Mnogo je ljudi pobeglo iz Kaemlina u danima pošto su Rand i Aijelke zauzeli grad; sama palata ispraznila se preko noći. Bilo je ljudi koje je Rand želeo da nađe, ljudi koji su mu pomogli, ali oni su takoreći iščezli bez traga. Neki su se i dalje krišom izvlačili. Jedna od onih koji su pobegli na samom početku bila je i mlada Aes Sedai, dovoljno mlada da joj lice još ne bude bezvremeno, svojstveno ostalim sestrama. Bašerovi ljudi javili su kad suje pronašli u krčmi, ali kada je ona shvatila ko je Rand, pobegla je s vriskom. Bukvalno s vriskom. On nikada nije saznao njeno ime niti Ađah. Govorkalo se da postoji još jedna u gradu, ali sada je Kaemlinom kolalo na stotine glasina, na hiljade, a svaka je bila sve manje verovatna od prethodne. Nije se moglo očekivati da ijedna od njih dovede do neke Aes Sedai. Izvidnice Aijelki ugledale su nekoliko njih u prolasku pored Kaemlina, i sve su očito hitale nekuda, a nijedna nije imala nameru da uđe u grad koji je zauzeo Ponovorođeni Zmaj.

„Mogu li verovati ijednoj Aes Sedai?“, upita Rand. „Bila je to obična glavobolja. Glava mi nije dovoljno tvrda da me malo ne zaboli posle udarca.“

Bašer frknu dovoljno snažno da pomeri brkove. „Koliko god ti glava bila tvrda, pre ili kasnije moraćeš se pouzdati u Aes Sedai. Bez njih nikada nećeš postrojiti sve narode iza sebe, osim ako ih ne osvojiš. Ljudi traže tako što. Koliko god proročanstava čuju da si ispunio, mnogi će ipak sačekati da te Aes Sedai overe svojim pečatom.“

„Ionako neću izbeći borbu, i to znaš", reče Rand. „Beli plaštovi će me teško dočekati s dobrodošlicom u Amadiciji, sve da se i Ailron saglasi, a Samael svakako neće predati Ilijan bez borbe." Samael i Rafhin, Mogedijen i... On žustro odagna tu pomisao iz glave. Nije mu bilo lako. Misli su dolazile bez upozorenja, i to nikad nije bilo lako.

Udar ga nagna da se osvrne. Arimila je ležala nauznak na pločama, a Karind je klečala dok joj je svlačila suknju preko gležnjeva i vezivala joj ruke. Elegar se zanese kao da bi za koji tren mogao da se pridruži Arimili, a ni Nasin ni Elenija nisu izgledali nimalo bolje. Ostali su većinom izgledali kao da će se izbljuvati. Pominjanje Izgubljenih moglo je to da izazove, naročito otkad im je Rand rekao da je lord Gebril zapravo bio Rafhin. Nije bio siguran koliko su mu poverovali, ali samo razmatranje te mogućnosti bilo je dovoljno da većini otkažu kolena. Preneraženost koju su pokazali bila je razlog zbog kojeg su još bili u životu. Da je samo pomislio da su mu služili sa saznanjem... Ne, pomislio je. Da su znali, da su svi bili Prijatelji Mraka, ti bi ih opet iskoristio. Ponekad se toliko gadio sebe samog da je uistinu bio spreman da umre.

Makar je istinu zborio. Sve Aes Sedai su se trudile da sačuvaju kao tajnu to da su Izgubljeni na slobodi; plašile su se da bi saznanje o tome samo donelo još meteža i straha. Rand je pokušavao da raširi istinu. Ljudi bi se mogli uspaničiti, ali imali bi vremena da se oporave. Da je po želji Aes Sedai, saznanje i panika mogli bi nastupiti prekasno za oporavak. Osim toga, ljudi su imali prava da znaju sa čim su to suočeni.

„Ilijan neće dugo izdržati", reče Bašer. Rand naglo okrenu glavu, ali Bašer je bio isuviše iskusan da bi govorio o onome što nije trebalo reći u prisustvu drugih. Samo je navodio razgovor dalje od Izgubljenih. Mada, ako su Izgubljeni, ili ma šta drugo, činili Davrama Bašera nervoznim, Rand to još nije primetio. „Ilijan će pući kao orah pod udarcem čekića.“

„Ti i Met ste smislili dobar plan.“ Osnovna zamisao bila je Randova, ali Met i Bašer su obezbedili hiljadu pojedinosti zahvaljujući kojima je mogao da upali, Met pre nego Bašer.

„Zanimljiv momak taj Met Kauton", razmišljao je Bašer naglas. „Jedva čekam da ponovo popričam s njim. Nikada neće da kaže od koga je učio. Od Agelmara Džagada? Čujem da ste obojica bili u Šijenaru “ Rand oćuta na to. Samo je Met znao svoje tajne; čak ni Rand nije bio sasvim siguran šta su one zapravo. Bašer nakrivi glavu, pa počeša brk. „Premlad je da bi bio ičiji učenik. Nije stariji od tebe. Zar je negde pronašao biblioteku? Voleo bih da vidim knjige koje je pročitao.“

„Moraćeš da ga pitaš", reče Rand. „Ja ne znam.“ Pretpostavljao je da je Met ponekad morao ponešto da pročita, negde, ali Met se nije mnogo zanimao za knjige.

Bašer samo klimnu glavom. Kada Rand nije želeo da priča o nečemu, Bašer bi se obično ostavio te teme. Obično. „Kada sledeči put skokneš do Kairhijena, zašto ne dovedeš odande onu Zelenu sestru? Egvenu Sedai? Čuo sam da je Aijelke pominju; kažu da je i ona iz tvog rodnog sela. Njoj bi mogao da veruješ, zar ne?“

„Egvena ima druge dužnosti" nasmeja se Rand. Zelena sestra. Kad bi Bašer samo znao.

Somara se pojavi kraj Randa s njegovom platnenom košuljom i kaputom od dobre crvene vune skrojenim po andorskoj modi, sa zmajevima na dugačkom okovratniku i gustim liščem lovora na peševima te uz rukave. Ona je bila visoka čak i za jednu Aijelku, možda za nepunu šaku niža od njega. Kao i ostale Device, spustila je veo, ali sivosmeđa šoufa joj je i dalje skrivala bezmalo sve osim lica. „Kar’a’karn će se prehladiti", promrmlja ona.

Sumnjao je u to. Aijelkama ova vrelina možda ne predstavlja ništa neuobičajeno, ali znoj je već curio sa njega gotovo jednakom silinom kao kada se mačevao. Ipak je navukao košulju preko glave i zavukao je za pojas, ostavivši uzice raspertlane, a onda s mukom odenuo kaput. Nije mislio da će Somara bukvalno pokušati da ga obuče, ne pred ostalima, ali ovako će izbeći njene i Enailine pridike, a vrlo verovatno i pridike nekih drugih, i biljni čaj pride.

Za većinu Aijelki on je bio Kar’a’karn, te je tako bilo i sa Devicama. U javnosti. Kada bi ostao nasamo s tim ženama, koje su odbacile brak i ognjište kako bi nosile koplje, stvari bi se zapetljale. Pretpostavljao je da može to sprečiti – možda – ali dugovao im je toliko da to ne uradi. Neke su već poginule za njega, i još će ih poginuti – obećao je, Svetlost neka ga sprži zbog toga! – i ako im već može dozvoliti da to učine, može im dozvoliti i sve ostalo. Znoj mu je odmah natopio košulju i ostavio mu tamne mrlje na kaputu.

„Trebaju ti Aes Sedai, al’Tore.“ Rand se nadao da je Bašer upola uporan kada je posredi borba; takav ga je bio glas, ali taj glas i nekoliko nedelja bili su sve što je Rand do sada imao. „Ne možeš dozvoliti da budu protiv tebe, i ako makar ne pomisle da su te na neki način vezale za sebe, mogle bi da se okrenu na tu stranu. Aes Sedai su varljive; nema tog čoveka koji može znati šta će one uraditi ili zašto.“

„Šta ako ti kažem da je već na stotine Aes Sedai spremno da me podrži?“ Rand je bio svestan toga da ga Andorci slušaju; pazio je da ne kaže previše. Mada i nije znao mnogo. A ono što jeste znao verovatno je bilo preterivanje i nadanje. Svakako je sumnjao u „stotine", šta god Egvena govorila.

Bašerove oči se skupiše. „Da postoji poslanstvo Kule, ja bih to već znao, tako da...“ Glas mu se u trenu utiša gotovo u šapat. „Raskol? Kula se zaista podelila^ Zvučao je kao da ne može da poveruje u reči koje su mu izlazile na usta. Svi su znali da je Sijuan Sanče razrešena zvanja Amirlin Tron i umirena – a neki kažu i smaknuta – mada je za većinu ljudi podela Kule bila samo pretpostavka i malo ih je uistinu verovalo u to. Bela kula je i dalje bila cela, monolit koji se nadnosio iznad prestola već tri hiljade godina. Ali Saldejac je bio ćovek koji razmatra sve mogućnosti. Nastavio je pravim šapatom, kročivši bliže kako Andorci ne bi mogli da ga čuju. „Sigurno su buntovnice spremne da te podrže. S njima bi mogao da sklopiš bolju pogodbu – bičeš im potreban jednako koliko i one tebi, možda i više – ali buntovnice, pa makar bile i Aes Sedai, neće ni blizu imati značaj Bele kule, svakako ne ni kod jedne krunisane glave. Običan svet možda i ne ume da ih razlikuje, ali kraljevi i kraljice će to znati.“

„One su i dalje Aes Sedai", reče Rand jednako tiho, „ko god da su." I gde god da su, pomisli suvo. Aes Sedai... Sluge svih... Dvorana slugu uništena... uništena zanavek... uništena... Ilijena, ljubavi moja... Surovo je ugušio misli Lijusa Terina. Ponekad su mu zapravo i pomagale, davale mu potrebne podatke, ali previše su jačale. Da mu je jedna Aes Sedai ovde – Žuta; one su ponajbolje poznavale Isceljivanje – možda bi ona... Postojala je jedna Aes Sedai u koju je imao poverenja, mada je to poverenje stekao tek ubrzo po njenoj smrti, i Moiraina mu je dala savet u vezi sa Aes Sedai, u vezi sa svim ženama koje su imale na sebi šal i prsten. „Nikada neću verovati niti jednoj Aes Sedai", zastruga on tiho. „Iskoristiću ih, zato što su mi potrebne, ali bila posredi Kula ili buntovnice, znam da će one pokušati da iskoriste mene, zato što Aes Sedai to rade. Nikad im neću verovati, Bašere.“

Saldejac polako klimnu glavom. „Onda ih iskoristi, ako možeš. Ali upamti ovo. Niko ne može dugo da se odupire onome što su Aes Sedai zacrtale.“ On se neočekivano oglasi kratkim smehom. „Artur Hokving je bio poslednji, koliko znam. Tako mi Svetlost spržila oči, možda ćeš ti biti drugi.“

Grebanje čizama objavi nečiji dolazak u dvorište, prispeće jednog Bašerovog čoveka, mladića širokih ramena i oštrog nosa, za glavu višeg od njegovog vojskovođe, sa bujnom crnom bradom i gustim brkovima. Hodao je kao čovek koji je više sviknuo da pod sobom oseća sedlo nego rođene noge, ali vešto je pomerio mač o pasu dok se klanjao. Bašeru više nego Randu. Bašer je možda sledio Ponovorođenog Zmaja, ali Tumad – Rand pomisli da se ovaj tako zove; Tumad Askan – sledio je Bašera. Enaila i tri preostale Device prikovale su poglede za tog novog Saldejca; nisu uistinu verovale niti jednom mokrozemcu u blizini Kar’a’karna.

„Na kapiji se pojavio jedan čovek", reče Tumad s nelagodom. „Kaže... To je Mazrim Taim, moj gospodaru Bašere.“

Загрузка...