6 Niti satkane od Senke

Samael oprezno stupi na cvetne svilene ćilime, ostavivši otvoren prolaz za slučaj da bude prinuđen na uzmak, čvrsto držeći saidin. Obično je odbijao sastanke, osim na ničijem mestu, ili na kakvom svom, ali ovamo dolazi već drugi put. Iz nužde. On nikada nije bio poverljiv čovek, i još je manje bio takav otkad je čuo delove razgovora između Demandreda i tri žene, a Grendal mu je rekla samo onoliko koliko je bilo dovoljno da podrži neki dobitak koji je u svemu videla za sebe. To je sasvim razumeo; imao je sopstvene naume o kojima drugi Izabrani ništa nisu znali. Postojaće samo jedan Nae’blis, a to je bila nagrada vredna koliko i sama besmrtnost.

Stajao je na visokom postolju sa mermernom ogradom na jednom kraju, gde su stolovi i stolice sa pozlatom i rezbarijama od slonovače, neki sa krajnje odvratnim detaljima, bili raspoređeni tako da dominiraju ostatkom dugačke dvorane sa stubovima deset stopa niže. Dole nisu vodile nikakve stepenice; bila je to ogromna zapanjujuća jama za zabavljačke nastupe. Sunce je iskrilo kroz visoke prozore tamo gde su vitraži stvarali složene šare. Ni delić žestoke sunčeve vreline nije prodirao unutra: vazduh je bio hladan, mada je on to osetio tek ovlaš. Grendal nije imala više potrebe od njega da se toliko potrudi, ali naravno da je to učinila. Čudo da nije mrežu rastegla po čitavoj palati.

U nižem delu prostorije nešto se promenilo od njegove poslednje posete, ali nije mogao da vidi šta je to. Tri duga plitka bazena pružala su se do središta dvorane i u svima su bili vodoskoci – tanana obličja, pokreti zamrznuti u kamenu – odakle je voda prskala gotovo do izrezbarenih mermernih rebara zasvođene tavanice. Muškarci i žene zabavljali su se u bazenima u svilenim krpicama ili i bez njih, dok su drugi jedva nešto bolje odeveni nastupali sa strane, akrobate i žongleri, igrači različitih stilova i muzičari koji su svirali flaute i trube, bubnjeve i sve vrste gudačkih instrumenata. Svih veličina, svih boja kože, kose i očiju, svako od njih bio je fizički malčice savršeniji od ostalih. Sve je to bilo namenjeno zabavi onoga ko je stajao na uzvišenju. Bilo je to glupo. Gubitak vremena i energije. Svojstveno Grendal.

Na uzvišenju nije bilo nikog osim njega kada je tamo kročio, ali dok je bio ispunjen saidinom, osećao je sladak Grendalin miris, kao dašak vazduha iz cvetnog vrta, i čuo kako joj cipele šušte po ćilimima mnogo pre nego što je progovorila iza njega. „Nisu li moji mezimci divni?“

Pridružila mu se kraj ograde, osmehujući se prizoru ispod njih. Tanka domanska haljina bila je pripijena uz nju i prilično otkrivala. Kao i obično, na svakom prstu je imala prsten s drugačijim kamenom, po četiri ili pet narukvica ukrašenih draguljima na svakoj ruci, a široka ogrlica od ogromnih safira svijala joj se oko visokog okovratnika haljine. On se nije razumeo u takve stvari, ali pretpostavljao je da su na nameštanje tih sunčanih zlatnih uvojaka koji su joj dodirivali ramena bili utrošeni sati, i činilo se da je drago kamenje naizgled nemarno raštrkano kroz njih; u njihovom nasumičnom rasporedu bilo je nečeg što je ukazivalo na preciznost.

Samael joj se ponekad čudio. Upoznao ju je tek kada je odustala od izgubljenog cilja i odabrala da sledi Velikog gospodara, ali svi su znali za nju, slavnu i poštovanu, posvećenu asketizmu, i lečenju onih poremećenog uma koje Lečenje nije moglo da dotakne. Na tom prvom sastanku, kada je prihvatila njegove prvobitne zavete Velikom gospodaru, iščeznuo je svaki trag suzdržane dobročiniteljke, kao da je namerno izabrala da postane suprotnost svemu što je ranije bila. Na površini njene sveukupne usredsređenosti bilo je sopstveno zadovoljstvo, koje je gotovo skrivalo žudnju da smakne s vlasti sve koji su je imali makar i trunku. A to je opet bezmalo skrivalo njenu žeđ za vlašću, koju je veoma retko otvoreno ispoljavala. Grendal je uvek umela veoma dobro da skriva stvari tako što ih je držala svima pred očima. Mislio je da je poznaje bolje nego svi ostali Izabrani – ona je sa njim išla do Šajol Gula na poklonjenje – ali čak ni on nije poznavao sve njene osobine. Imala je onoliko nijansi koliko i jedan džegal krljušti i prelazila je iz jedne u drugu munjevito. Tada je bila gospodarica, a on njen pomoćnik, i pored svega što je postigao kao vojskovođa. Te su se okolnosti promenile.

Niko od kupača ili zabavljača nije podigao pogled, ali kada se pojavila postali su energičniji, graciozniji, ako je tako nešto uopšte bilo moguće, u pokušaju da se prikažu u najboljem svetlu; postojali su kako bi joj udovoljili. Grendal se postarala da bude tako.

Mahnula je prema četvoro akrobata, crnomanjastom muškarcu na kojem su stajale tri vitke žene, nauljene i sjajne bakarne kože. „Mislim da su mi oni miljenici. Ramsid je brat domanskog kralja. Žena koja mu stoji na ramenima jeste Ramsidova supruga; ostale dve su kraljeva mlada sestra i najstarija kći. Zar ne misliš da je neverovatno šta sve ljudi mogu da nauče uz odgovarajući podstrek? Pomisli samo na svu tu darovitost koja se tako trači.“ Bila je to jedna od njenih omiljenih zamisli. Mesto za svakoga i svako na svom mestu, odabranom na osnovu dara i potreba društva. A te potrebe kao da su se uvek vrtele oko njenih ličnih žudnji. Samaelu je sve to bilo dosadno; sve i da se njena pravila primene na njega, opet bi stajao tu gde je.

Akrobata se polako okrenuo kako bi dobro videli; rukama ispruženim sa strane držao je dve žene, a one su visile o jednoj ruci držeći se za treću ženu, koja mu je bila na ramenima. Grendal je već krenula dalje, do veoma tamnoputog muškarca i žene kovrdžave kose, koji su bili pravo oličenje lepote. Vitki par je svirao neobično izdužene harfe, sa zvončićima koji su sa kristalnim odjekom odzvanjali na odapetim žicama. „Ove sam upravo pribavila, iz zemalja iza Aijelske pustare. Trebalo bi da mi budu zahvalni što sam ih izbavila. Čijapa je bila š’boan, nekakva carica, tek obudovela, a Šaofan je trebalo da se sa njom venča i postane š’botaj. Sedam godina bi imala apsolutnu vlast, a onda umrla. Posle čega bi on odabrao novu š’boan i imao apsolutnu vlast sedam godina, posle čega bi umro. Sledili su taj ciklus bezmalo tri hiljade godina bez prekida.“ Kratko se nasmejala i začuđeno zavrtela glavom. „Šaofan i Čijapa uporno tvrde da su te smrti prirodne. Nazivaju to Voljom Šare. Za njih je sve Volja Šare.“

Samael nije skidao pogled sa ljudi ispod njega. Grendal je brbljala kao budala, ali samo je prava budala mogla da je budalom smatra. Ono što je ubacivala u svoje blebetanje često je bilo precizno usađivano koliko i kondže igla. Ključ je bio u tome da se shvati zbog čega, i šta je nameravala da postigne. Zašto bi najednom ugrabila kućne mezimce sa tolike udaljenosti? Retko je preterivala u bilo čemu. Da li je to pokušavala da ga okrene prema zemljama iza Pustare tako što ga je navodila da pomisli kako tamo ima neki svoj interes? Bojište je bilo ovde. Veliki gospodar će kada se oslobodi najpre dodirnuti ovo mesto. Ostatkom sveta šibaće rubovi oluja, hujaće njime, ali te oluje će nastati ovde.

„Kad je već toliko članova porodice domanskog kralja naišlo na tvoje odobravanje", reče on suvo, „čudim se da ih nema još.“ Ako smera da mu odvrati pažnju, naći će već način da to ponovo ubaci. Nije verovala da iko poznaje njene varke dovoljno dobro da ih prozre.

Kraj njega se pojavi gipka tamnokosa žena, ne mlada, ali sa nekom vrstom blede lepote i otmenosti koja će joj potrajati do kraja života, držeći obema rukama kristalni pehar punča od tamnog vina. On ga uze mada uopšte nije imao nameru da pije; početnici su obično kolačili oči očekujući veliki napad, dopuštajući da im ubica priđe s leđa. Savezi, koliko god privremeni, bili su dobra zamisao, ali što manje Izabranih preostane na Dan povratka, to su veći izgledi da budu naimenovani za Nae’blisa. Veliki gospodar je oduvek podsticao tu vrstu... suparništva; samo su najsposobniji bili dovoljno vredni da služe. Samael je povremeno verovao da će onaj koji bude odabran da zauvek vlada svetom biti poslednji preživeli među Izabranima.

Žena se okrenu mišićavom mladiću koji je držao zlatni poslužavnik sa drugim peharom i odgovarajućim visokim bokalom. Oboje su na sebi imali prozračne bele odore i nijedno nije ni ok rznulo pogledom prolaz koja je stajao otvoren ka njegovim odajama u Ilijanu. Dok je posluživala Grendal, ženino lice odisalo je obožavanjem. Nikada nije bilo nikakvih nevolja zbog razgovora pred slugama i mezimcima, mada među njima nije moglo biti niti jednog Prijatelja Mraka. Ona nije verovala Prijateljima Mraka i tvrdila je da se oni veoma lako mogu privući na drugu stranu, ali količina Prinude primenjivana na one koji su je lično služili ostavljao je malo mesta za bilo šta osim obožavanja.

„Očekivao sam da nas maltene kralj lično posluži vinom", nastavi on.

„Ti znaš da ja biram samo zaista izuzetne. Alsalam ne ispunjava moje zahteve.“ Grendal uze vino od žene jedva je pogledavši i Samael se ponovo upita nisu li mezimci samo još jedan paravan, poput ćeretanja. Malo čačkanja možda bi moglo da dovede do nekog otkrića.

„Pre ili kasnije ćeš načiniti omašku, Grendal. Neki tvoj posetilac možda će prepoznati onoga ko ga služi vinom ili mu rasprema postelju, i biće dovoljno razborit da drži jezik za zubima dok ne ode. Šta ćeš ako neko napadne ovu palatu sa vojskom kako bi izbavio muža ili sestru? Strela možda nije gromkoplje, ali te i dalje može ubiti.“

Ona zabaci glavu i nasmeja se, zaćurlikavši u veselju, očito previše tupava da ne uvidi skrivenu uvredu. Očito, pod uslovom da je ne poznaješ. „O, Samaele, zašto bih im dozvolila da vide bilo šta osim onoga što želim da vide? Svakako ne šaljem svoje mezimce da ih služe. Alsalamove pristalice i protivnici, čak i Zmajuzakleti, odlaze odavde uvereni da podržavam njih i samo njih. A ne žele da uznemiravaju jednog bogalja.“ Koža ga je malo zapeckala dok je ona usmeravala, i lik joj se za tren izmenio. Koža joj je poprimila bakarnu boju, ali bez sjaja, a kosa i oči postale tamne, ali bez snage; izgledala je suvonjavo i krhko, kao nekada lepa Domanka koja polako gubi bitku protiv bolesti. Jedva se uzdržao da ne izvije usnu. Jedan dodir bio bi dovoljan da se uveri kako uglaste crte tog lica ne pripadaju njoj – samo je najtananija Varka mogla da prođe taj ispit – ali činilo se da je Grendal neizlečivo sklona bombastičnosti. Već sledećeg trena ponovo je bila ona stara, sa suvim osmehom na licu. „Ne bi poverovao kako se svi uzdaju u mene i slušaju me.“

Još je bio zapanjen zbog toga što je izabrala da ostane tu, u palati poznatoj širom Arad Domana, usred građanskog rata i bezvlašća. Naravno, nije mislio da je dozvolila ikome od ostalih Izabranih da znaju gde se smestila. Zabrinuo se zbog toga što mu je poverila to saznanje. Ona je volela udobnost i nikada nije želela da ulaže veliki napor kako bi je održavala, a opet se ova palata mogla videti sa Maglenih planina, i bio je potreban veliki rad da bi se metež zadržao dalje od nje, da bi se drugi sprečili da pitaju kud je nestao prethodni vlasnik, zajedno sa svojom porodicom i slugama. Samaela ne bi iznenadilo ako bi svaki Domanac posle posete bio uveren da je ova zemlja u posedu njene porodice još od Slamanja. Ona je toliko često koristila Prinudu kao čekić da bi čovek zaboravio koliko vešto ona primenjuje i njene slabije vidove, menjajući tok misli tako tanano da čak ni najpodrobnije ispitivanje ne bi moglo navesti na njen najmanji trag. Zapravo, možda je u tome bila najbolja od svih ljudi koji su ikada postojali.

Pustio je da prolaz nestane, ali zadržao je saidin; te varke nisu delovale na nekoga obavijenog Izvorom. A on je zapravo uživao u borbi za opstanak, mada je to sada već činio nesvesno; samo je najjači zaslužio da preživi, a on je samom sebi svakog dana dokazivao koliko je sposoban u toj borbi. Ona nikako nije mogla znati da on još drži saidin, ali se načas osmehnula u pehar kao da zna. Voleo je kada se ljudi prave kako nešto znaju jednako malo koliko je voleo da znaju ono što on ne zna. „Šta to imaš da mi kažeš?“, reče on, grublje nego što je nameravao.

„O Lijusu Terinu? Tebe kao da nikad ništa drugo ne zanima. Ala bi to bilo mezimče za mene. Bio bi u središtu svake moje predstave. Naravno, nije dovoljno zgodan za to, ali taj nedostatak nadoknađuje onim što je.“ Osmehnuvši se ponovo u pehar, dodala je kroz mrmljanje koje bi bilo nečujno da u njemu nije bilo saidina: „A ja volim kad su visoki.“

Morao je da uloži napor da se ne uspravi do svoje pune visine. On nije bio nizak, ali mučilo ga je što njegova visina nije u skladu s njegovim sposobnostima. Lijus Terin je bio za glavu viši od njega; al’Tor takođe. Uvek je postojala pretpostavka da je viši muškarac bolji. Morao je da uloži novi napor da ne bi dodirnuo ožiljak koji mu se ukoso pružao preko lica, od kose do četvrtasto potkraćene brade. To je dobio od Lijusa Terina; zadržao je ožiljak da ga podseća. Podozrevao je da je namerno pogrešno protumačila njegovo pitanje, kako bi ga namamila. „Lijus Terin je odavno umro“ reče on oštro. „Rand al’Tor je najobičnije uobraženo seljače, tegljač čosa kome se posrećilo.“

Grendal trepnu u njega kao da se iznenadila. „Stvarno tako misliš? Ne prati njega samo sreća. Sreća ga nije mogla dovesti ovako daleko, ovako brzo.“

Samael nije došao da priča o al’Toru, a opet je osetio kako mu se ledi kičma. Misli koje je sebe naterao da odbaci pokuljale su natrag. Al’Tor nije bio Lijus Terin, ali al’Tor je nosio u sebi ponovo rođenu dušu Lijusa Terina, kao što je i sam Lijus Terin u sebi nosio tu dušu rođenu iznova. Samael nije bio ni filozof ni teolog, ali Išamael je bio oboje i on je tvrdio da su u toj činjenici skrivene vrhovne tajne. Istina, Išamael je umro lud, ali i dok je bio razuman, u vreme kada se činilo da će zasigurno poraziti Lijusa Terina Telamona, tvrdio je da ta borba traje od Nastanka, beskrajni rat između Velikog gospodara i Tvorca koji je koristio ljude kao zamene. Štaviše, zakleo se da bi Veliki gospodar gotovo podjednako želeo da preobrati Lijusa Terina Senci, koliko i da se oslobodi. Možda je i tada Išamael bio malčice lud, ali bilo je pokušaja da se Lijus Terin preobrati. A Išamael je rekao da se to dešavalo i u prošlosti, da je Tvorčev zatočenik postajao stvorenje Senke, obučavano da bude Senkin zatočnik.

Te su tvrdnje podrazumevale mnogo šta uznemirujuće, grananja na koja Samael nije želeo da misli, ali krajičkom uma naslutio je mogućnost da bi Veliki gospodar zaista mogao poželeti da od al’Tora napravi Nae’blisa. To se nije moglo dogoditi u Praznini. Al’Toru bi zatrebala pomoć. Pomoć – to je moglo da objasni njegovu dosadašnju navodnu sreću. „Jesi li saznala gde al’Tor krije Asmodeana? Ili bilo šta o Lanfearinom boravištu? Ili Mogedijeninom?“ Naravno, Mogedijen se oduvek krila; Pauk se večito pojavljivao baš kad pomisliš da je konačno mrtav.

„Znaš koliko i ja”, reče Grendal raspoloženo, zastavši da otpije iz pehara. „Lično mislim da ih je Lijus Terin ubio. O, ne krivi tako lice na mene. Al’Tor, kad si već toliko zadrt.“ Pomisao na to kao da je nije uznemiravala, ali opet, ona se nikad ne bi upustila u otvoreni sukob s al’Torom. Ona nikada nije tako radila. Ako bi je al’Tor ikada otkrio, jednostavno bi napustila sve i smestila se drugde – ili bi se predala pre nego što bi on stigao da joj uputi ijedan udarac, a onda počela da ga uverava kako je nezamenljiva. „Kolaju glasine iz Kairhijena o tome da je Lanfear umrla od ruke Lijusa Terina istog dana kada je ubio Rafhina.“

„Glasine! Ako mene pitaš, Lanfear je pomagala al’Toru od samog početka. Došao bih do njegove glave u Kamenu Tira, ali neko je poslao Mirdraale i Troloke da ga spasu! To je bila Lanfear; siguran sam. Svršio sam s njom. Kada je sledeči put budem video, ubiću je! I zašto bi on ubio Asmodeana? Ja bih to učinio kad bih mogao da ga nađem, ali on je prešao al’Toru. On ga podučava!“

„Uvek nadeš izgovor za neuspeh" šapnu ona u svoj punč, ponovo previse tiho da je čuje bez saidina. Glasnije reče: „Biraj objašnjenja koja ti odgovaraju, ako već tako želiš. Možda si čak u pravu. Znam samo da se čini da nas Lijus Terin izbacuje iz igre jedno po jedno.“

Samaelova šaka zadrhta od besa, umalo ne prosuvši punč iz pehara pre nego što je stigao da je umiri. Rand al’Tor nije Lijus Terin. On je lično nadživeo velikog Lijusa Terina Telamona, hvaleći pobede koje sam nije mogao da postigne, očekujući da ostali to pokušaju. Žao mu je samo bilo što za tim čovekom nije ostao grob na koji bi mogao da pljune.

Mrdajući prste prekrivene prstenjem u ritmu muzike koja se čula odozdo, Grendal je progovorila odsutno, kao da joj je pažnja zapravo usmerena na melodiju. „Toliko nas je umrlo u sukobu s njim. Aginor i Baltamel, Išamael, Be’lal i Rafhin. I Lanfear i Asmodean, šta god ti verovao. Možda i Mogedijen; moguće je da se ona šunja po senkama i čeka da mi ostali padnemo – dovoljno je glupa da tako učini. Nadam se da si pripremio sebi odstupnicu. Čini se da nema nikakve sumnje u to da si mu ti sledeča meta. Ubrzo, rekla bih. Ja se ovde neću suočiti ni sa kakvom vojskom, ali Lijus Terin priprema prilično veliku armiju koju će baciti na tebe. To je cena koju moraš da platiš ako te vide da koristiš moć kada to činiš.**

On jeste pripremio puteve za bekstvo – to je bilo smotreno – ali razbesneo se kada je u njenom glasu čuo ubeđenost da su mu oni neophodni. „A ako ja tada uništim al’Tora, time nijedna zapovest Velikog gospodara neće biti prekršena.“ Nije shvatao, ali nije postojala nikakva potreba da razume Velikog gospodara, već samo da ga posluša. „U meri u kojoj si mi ih prenela. Ako mi nisi rekla sve...“

Grendaline oči poprimiše tvrdi sjaj plavog leda. Možda je izbegavala sukobe, ali nije volela pretnje. Već sledećeg trena ponovo se prazno osmehivala. Promenljiva kao vremenske prilike u M’džinu. „Prenela sam ti sve što mi je Demandred rekao da je Veliki gospodar izgovorio njemu, Samaele. Svaku reč. Sumnjam da bi se čak i on usudio da laže u ime Velikog gospodara.“

„Ali rekla si mi veoma malo o tome šta namerava da učini" reče Samael tiho, „on, Semirhag ili Mesana. Zapravo ništa.“

„Rekla sam ti ono što znam.“ Ona razdražljivo uzdahnu. Možda je govorila istinu. Činilo se da žali što i sama ne zna. Možda. Kod nje je sve moglo biti samo predstava. „Što se ostalog tiče... Seti se samo, Samaele. Kovali smo zavere jedno protiv drugog gotovo sa jednakim žarom kao što smo se borili sa Lijusom Terinom, a opet smo pobeđivali pre nego što nas je uhvatio sve okupljene u Šajol Gulu.“ Ona zadrhta i na trenutak joj lice postade preplašeno. Ni Samael nije želeo da se seća tog dana ili onoga što je zatim usledilo, spavanja bez snova dok se svet menjao do neprepoznatljivosti i dok je iščezavalo sve što je stvorio. „Sada smo se probudili u svetu gde bi trebalo da stojimo toliko iznad običnih smrtnika da budemo zasebna vrsta – a umiremo. Zaboravi načas na to ko će biti Nae’blis. Al’Tor – ako ga baš moraš nazivati tim imenom – al’Tor je bio bespomoćan kao novorođenče kada smo se probudili.“

„Išamael nije tako mislio“, reče on – naravno, Išamael je tada već bio lud – ali ona nastavi kao da se nije ni oglasio.

„Ponašamo se kao da je ovo svet koji smo poznavali, mada ništa nije kao tada. Umiremo jedno po jedno, dok je al’Tor sve jači. Zemlje i narodi okupljaju se iza njega. A mi umiremo. Besmrtnost je moja. Ne želim da umrem.“

„Ako ga se plašiš, ubij ga.“ Pre nego što su mu se reči začule iz usta, poželeo je da ih proguta.

Grendalino lice iskrivi se u neverici i preziru. „Ja služim Velikom gospodaru i slušam ga, Samaele.“

„Kao i ja. Jednako koliko i svako drugi.“

„Baš lepo od tebe što si se udostojio da klekneš pred našim gospodarom.“ Glas joj je bio leden koliko i osmeh, a njemu se lice smrklo. „Kažem samo da je Lijus Terin jednako opasan sada kao što je bio i u naše doba. Uplašena? Da, uplašena sam. Nameravam da živim večno, a ne da mi sudbina bude kao Rafhinova!“

Tsag!“ Taj prostakluk je makar natera da trepne i zaista ga pogleda. „Al’Tor – al’Tor, Grendal! Dečak i neznalica, šta god uspe da nauči od Asmodeana. Priprosti klipan koji svakako još veruje kako je devet desetina onoga što ti i ja prihvatamo zdravo za gotovo nemoguće! Al’Tor natera nekoliko plemića da mu se poklone i pomisli da je osvojio celu državu. Nema on volje da stisne pesnicu i zaista ih pokori. Samo Aijeli – Bedžad drovdža! Ko je mogao da pomisli da će se oni toliko izmeniti?“ – morao je da se pribere; nikada nije ovako psovao; bila je to slabost... „Samo ga oni istinski slede, i to ne svi. On visi o koncu i pašće, ovako ili onako.“

„Hoće li? A šta ako je on...“ Ona zaćuta i podiže pehar toliko brzo da je prolila punč na ručni zglob, a onda stade da guta sve dok pehar nije ostao gotovo prazan. Dotrča elegantna služavka sa kristalnim bokalom. Grendal pruži pehar da joj ga ova dopuni i nastavi bez daha: „Koliko će nas još umreti pre nego što se ovo okonča? Moramo biti jedinstveni kao nikad pre.“

Nije to zaustila da kaže. Nije obraćao pažnju na led koji mu je još jednom ščepao podnožje kičme. Al’Tor neće biti izabran za Nae’blisa. Neće! Dakle, htela je da budu jedinstveni, zar ne? „Onda se poveži sa mnom. Nas dvoje povezanih daleko smo jači od al’Tora. Neka tako započne naše novo jedinstvo.“ Ožiljak mu se zategao kada se osmehnuo na iznenadni prazan izraz njenog lica. Veza je morala poteći od nje, ali ako ih bude samo dvoje, moraće da mu prepusti kontrolu i trenutak kada će on odlučiti da vezu prekine. „Tako. Izgleda da ćemo nastaviti kao i pre.“ To pitanje se uistinu nikada i nije postavljalo; nijedno nije imalo dovoljno poverenja. „Šta još imaš da mi kažeš?“ Zato joj je došao, a ne da bi slušao trtljanje o Randu al’Toru. Al’Tor će dobiti svoje. Ovako ili onako.

Zurila je u njega, a onda se pribrala i oči su joj neprijateljski zasvetlucale. Najzad reče: „Vrlo malo.“ Ona neće zaboraviti da je video kako je izgubila vlast nad sobom. Bes joj se uopšte nije čuo u glasu; ton joj je bio miran, nehajan čak. „Semirhag je propustila poslednje okupljanje; ne znam zašto, a ne verujem da to znaju ni Mesana ili Demandred. Mesana je naročito bila ozlojeđena, mada je pokušala to da sakrije. Ona misli da će nam Lijus Terin uskoro dopasti šaka, ali opet, to je govorila svaki put. Bila je sigurna da će ga Belal ubiti ili zarobiti u Tiru; veoma se ponosila tom zamkom. Demandred te upozorava da budeš na oprezu. “

„Dakle, Demandred zna da se ti i ja sastajemo", reče on ravnim glasom. Zašto je uopšte očekivao da od nje čuje išta drugo osim takvih tričarija?

„Naravno da zna. Ne zna koliko ti toga govorim, ali zna da ti govorim nešto. Ja pokušavam da nas ujedinim, Samaele, pre nego što ne bude isuviše...“ On je oštro preseče. „Prenesi ti Demandredu moju poruku. Reci mu da znam šta smera.“ Događaji na jugu nosili su na sebi Demandredov pečat. Demandred je oduvek voleo da koristi druge za svoje poslove. „Reci ti njemu da bude na oprezu. Neću dozvoliti da mi se on ili njegovi prijatelji umešaju u planove.“ Možda je mogao tamo da usmeri svu al’Torovu pažnju; to bi jamačno donelo njegov kraj. Ako druga sredstva zataje. „Sve dok me se klone, njegovi lakeji mogu slobodno da rade što god on želi, ali ako me se ne budu klonili, on će imati da odgovara za to.“ Duga se borba vodila posle otvaranja Rupe u zatvoru Velikog gospodara, mnogo godina pre nego što se steklo dovoljno snage da se krene otvoreno. Ovaj put, kada i poslednji pečat bude razbijen, on će Velikom gospodaru predati narode spremne da ga slede. Zar će biti važno to što neće znati koga slede? Neće ga izneveriti, kao Belal i Rafhin. Veliki gospodar će uvideti ko mu najbolje služi. „Reci mu to!“

„Ako ti tako želiš”, reče ona i iskrivi lice s oklevanjem. Trenutak kasnije, ponovo se lenjo osmehivala. Promenljiva. „Sve te pretnje me zamaraju. Hodi. Slušaj malo muziku i smiri se.“ On zausti da joj kaže kako ga muzika ne zanima, što je i sama vrlo dobro znala, ali ona se okrenu prema mermernoj ogradi. „Eno ih. Slušaj.“

Veoma tamnoputi muškarac i žena prišli su postolja sa svojim čudnim harfama podnožju. Samael je pretpostavljao da zvončići doprinose nešto njihovom sviranju; šta, to već nije umeo da zaključi. Ozarili su se, s obožavanjem zagledani u Grendal kada su videli da ih posmatra.

Iako ga je posavetovala da ih sluša, Grendal nastavi da govori. „Oni dolaze sa neobičnog mesta. Žene koje mogu da usmeravaju moraju se udavati za sinove žena koje mogu da usmeravaju, a svi iz tih loza od rođenja su obeleženi tetovažama na licu. Niko sa tom oznakom ne sme se venčati ni sa kim bez nje; svako dete iz takve zajednice ubijaju. Tetovirani muškarci u svakom slučaju bivaju ubijeni u svojoj dvadeset prvoj godini, a pre toga ih drže zatvorene, u neznanju, tako da ni čitati ne umeju.“

Dakle, ipak se vratila na to. Uistinu mora da misli da je naivan. Odlučio je da i sam ubaci malu bodlju. „Vezuju li se kao zločinci?“

Licem joj sevnu izraz zbunjenosti pa žurno bi potisnut. Očigledno nije o tome stigla da prosudi; nije ni bilo razloga za to. U njihovo doba malobrojni su bili oni koji su počinili makar jedan nasilni zločin, a kamoli više njih. Ili makar pre Rupe. Naravno, nije priznala svoje neznanje. Postojali su trenuci kada je najbolje bilo skrivati neznanje, ali Grendal je tu praksu često dovodila do besmisla. Samo je zato to pomenuo; znao je da će je to žacnuti, a tako joj i treba zbog svih onih beskorisnih delića podataka koje mu je podelila.

„Ne", reče ona kao da je razumela. „Ajadi, kako sebe nazivaju, žive u svojim malim varošima i izbegavaju sve druge, a navodno nikad ne usmeravaju bez dozvole ili naredbe od š’botaja ili š’boan. U stvari, oni čine stvarnu vlast i razlog su što vladavina š’botaja i š’boan traje samo sedam godina.“ Načas joj se ote grohot. I sama je oduvek verovala u postojanje moći iza moći. „Da, opčinjavajuća zemlja. Naravno, predaleko od središta da bi dugo bila od neke koristi.“ Odmahnula je kratko, sa nipodaštavanjem, zamrdavši prstima sa prstenjem. „Biće dovoljno vremena da vidimo šta se od toga da uraditi posle Dana povratka.“

Da, nesumnjivo je želela da on pomisli kako tamo ima nekakvih interesa. Da je zaista bilo tako, nikada to mesto ne bi ni pomenula. On spusti netaknuti pehar na poslužavnik koji je mišićavi momak pripremio pre nego što je njegova ruka uopšte dovršila pokret. Grendal je dobro obučavala svoje sluge. „Siguran sam da im je muzika čarobna..." ako već mariš za tako nešto, „ali moram da se pobrinem za pripreme.“

Grendal spusti šaku na njegovu ruku. „Pažljive pripreme, verujem? Veliki gospodar neće biti zadovoljan ako mu pomrsiš planove.“

Samaelu se usta stegnuše. „Uradio sam sve osim predaje da bih uverio al’Tora kako mu ne predstavljam nikakvu pretnju, ali izgleda da je taj čovek opsednut mnome.“

„Mogao bi da napustiš Ilijan i započneš na nekom drugom mestu.“

„Ne!“ On nikada nije bežao od Lijusa Terina, a neće bežati ni od ove provincijske budale. Veliki gospodar svakako nije mogao smerati da jednog takvog postavi iznad Izabranih. Iznad njega! „Rekla si mi sve o zapovestima Velikog gospodara?“

„Ne volim da se ponavljam, Samaele.“ U glasu joj se ču prizvuk razdraženosti, a u očima joj sevnu gnev. „Ako mi prvi put nisi poverovao, nećeš ni sad.“ Zurio je još trenutak u nju, a onda oštro klimnuo glavom. Bilo je vrlo verovatno da mu je rekla istinu; laž koja bi se dotakla Velikog gospodara mogla je da odskoči smrtonosnom silinom. „Ne vidim nikakvog razloga za ponovno sastajanje dok ne budeš imala da mi saopštiš još nešto osim je li Semirhag bila prisutna ili ne.“ Njegovo kratko mrštenje na harfiste trebalo je da bude dovoljno da je uveri kako je uspela da mu pogrešno skrene pažnju; sa neodobravanjem je pogledao ljude koji su se bućkali po bazenima, akrobate i ostale, kako to ne bi izgledalo očigledno. Od sveg tog straćenog truda, te izložbe golih tela, zaista mu se zgadilo. „Sledeči put ti možeš doći u Ilijan.“

Ona slegnu ramenima kao da to nije važno, ali usne joj se malčice pomeriše, a njegov sluh pojačan saidinom uhvati u vazduhu reči: „Ako još budeš tamo.“

Samael ledeno otvori prolaz za povratak u Ilijan. Mišićavi mladić nije stigao dovoljno brzo da se pomeri; nije imao vremena ni da vrisne pre nego što je bio raspolućen, sa sve poslužavnikom i kristalnim bokalom. U poređenju sa ivicom prolaza, i britva je delovala tupo. Grendal zlovoljno napući usne zbog gubitka jednog od kućnih mezimaca.

„Ako želiš da nam pomogneš da ostanemo živi", reče joj Samael, „ustanovi kako Demandred i ostali smeraju da ostvare uputstva Velikog gospodara.“ On kroči kroz prolaz, ne skidajući pogled s njenog lica.


Grendal je zadržala uznemireni izraz na licu dok se prolaz nije zatvorio za Samaelom, a onda je dopustila sebi da zalupka prstima po mermernoj ogradi. Onako zlatokos, Samael je mogao biti dovoljno zgodan da se pridruži njenim mezimcima, samo kad bi dozvolio da mu Semirhag ukloni tu sprženu brazdu s lica; ona je jedina još vladala veštinom toliko da izvede ono što je nekada moglo biti krajnje jednostavno. Bila je to dokona pomisao. Pravo pitanje bilo je da li se njen trud isplatio.

Šaofan i Čijapa svirali su svoju čudnu atonalnu muziku, punu složenih harmonija i čudnih disonanci, veoma lepo; lica su im sijala od radosti što su u prilici da joj udovolje. Klimnula je glavom, i gotovo bila u stanju da oseti njihovo oduševljenje. Sada su bili mnogo srećniji nego da ih je prepustila same sebi. Toliki trud da dođe do njih, a sve samo zbog ovih nekoliko minuta sa Samaelom. Naravno, mogla je manje da se muči – jednako dobro bi poslužio bilo ko iz njihovih zemalja – ali ona je imala svoja merila čak i kada je pripremala trenutno izvrdavanje. Odavno je odlučila da traga za svakim zadovoljstvom, da sebi ne uskrati ništa osim onoga što bi ugrozilo njen položaj kod Velikog gospodara.

Pogled joj pade na utrobu koja joj je umazala čilim i nos joj se razdraženo mrdnu. Tkanje se možda moglo spasti, ali ozlojedilo ju je to što mora sama da uklanja krv. Brzo je izdala naređenja i Osana je pohitala da nadgleda odnošenje čilima. I bacanje Rašanovih ostataka.

Samael je bio providna budala. Ne, ne budala. Bio je dovoljno smrtonosan kada je morao sa nečim neposredno da se bori, sa nečim što jasno vidi, ali je bio slep kod očiju kad su posredi bile suptilnosti. Vrlo je verovatno da je poverovao kako je njena prevara usmerena na to da zamaskira to što ona i ostali pripremaju. Nikada ne bi ni pomislio da ona poznaje svaki trzaj njegovog uma, svaku vijugu njegovih misli. Najzad, provela je gotovo četiri stotine godina izučavajući rad umova daleko nedokučivijih od njegovog. Bio je providan. Koliko god se trudio da to sakrije, bio je mahnit. Zarobljen u zamci koju je sam sačinio, u zamci koju će radije braniti nego napustiti, u zamci u kojoj će najverovatnije umreti.

Ona otpi vino i čelo joj se blago nabra. Moguće je da je već postigla svoj cilj sa njim, mada je očekivala da za to bude potrebno četiri ili pet poseta. Moraće da pronađe razlog da mu dođe u Ilijan; bilo je najbolje strpljivo posmatrati čak i pošto se učini da se sve odvija u željenom smeru.

Bio momak obično seljače ili Lijus Terin lično koji se zaista vratio – nije mogla još da se odluči u vezi s tim – ispostavilo se da je previše opasan. Ona je služila Velikom gospodaru Mraka, ali nije nameravala da umre, čak ni za Velikog gospodara. Ona će živeti večno. Naravno, nije smela da se protivi čak ni najmanjoj želji Velikog gospodara, osim ako nije želela da provede večnost na samrti i još jednu večnost u priželjkivanju te manje bolne dugačke smrti. Ipak, Rand al’Tor se morao ukloniti, ali Samael će biti taj na koga će pasti krivica. Da je shvatio da je napujdan na Randa al’Tora kao lovački dornat, ona bi se veoma iznenadila. Ne, nije to čovek koji ume da prepozna nešto istančano.

Ali daleko od toga da je glup. Bilo bi zanimljivo otkriti koliko je toga saznao o vezivanju. Ni ona sama to nikad ne bi saznala da se Mešani nije potkrala retka omaška dok je praznila bes na odsutnoj Semirhag; gnev joj je bio dovoljno jak da ne shvati koliko je toga otkrila. Koliko je već dugo Mesana ušuškana u Beloj kuli? I puka činjenica da je tako otvarala je zanimljive mogućnosti. Ako bi se iznašao način da se ustanovi gde su se sada smestili Demandred i Semirhag, moglo bi se i zaključiti šta to smeraju da urade. To joj nisu poverili. O ne. Njih troje radili su zajedno još i pre Rata Moći. Bila je sigurna da kuju zavere jedni protiv drugih jednako istrajno kao i svi ostali Izabrani, ali bez obzira na to da li je Mesana izdala Semirhag ili Semirhag Demandreda, ona nikada nije pronašla među njima pukotinu u koju se mogao zabiti klin.

Struganje čizama najavilo je dolazak, ali nisu to bili ljudi koji bi zamenili čilim i uklonili Rašana. Ebram je bio visoki, dobro građeni Domanac u uskim crvenim čakširama i širokoj beloj košulji; uklopio bi se u njenu zbirku mezimaca da nije bio sin običnog trgovca. Oči su mu bile prikovane za nju dok je klečao, tamne i sjajne. „Stigao je gospodar Ituralde, Velika gospodarice.“

Grendal spusti pehar na sto, koji je na prvi pogled izgledao kao da je ukrašen plesačima od slonovače. „Onda će on razgovarati sa gospom Basen.“

Ebram se lako uspravi i ponudi ruku krhkoj Domanki koju je sada video pred sobom. Znao je ko se krije iza tkanja Varke, ali čak i tako, obožavanje na njegovom licu malo je zgasnulo; ona je znala da je Grendal obožavana, a ne Basen. U tom trenutku, nije marila. Samael je, u najmanju ruku, bio usmeren na Randa al’Tora, a možda i odapet. A što se tiče Demandreda, Semirhag i Mesane... Samo je ona znala da je i sama otputovala do Šajol Gula i sišla do jezera vatre. Samo je ona znala da joj je Veliki gospodar bezmalo obećao da će je imenovati za Nae’blisa, i to će obećanje svakako biti ispunjeno kada al’Tor bude uklonjen s puta. Ona će biti najposlušnija od svih slugu Velikog gospodara. Sejaće haos sve dok žetva ne izazove prasak u Demandredovim plućima.


Semirhag je pustila da se gvožđem okovana vrata zatvore iza nje. Sjajne kugle, sam Veliki gospodar zna odakle izvučene, grčevito su treperile, ali su i dalje davale bolju svetlost nego sveće i uljanice koje je morala da prihvati u ovo doba. I pored svetla, prostorija je izgledala zastrašujuće, kao zatvor, sa hrapavim kamenim zidovima, golim podom i malim grubim stolom u ćošku. Nije tako htela; volela bi da je besprekorno belo i da blista kueranom, glatko i čisto. Ovo mesto bilo je pripremljeno pre nego što je znala šta je potrebno.

Neka žena svetle kose, u svilenoj haljini, visila je ni o čemu raširenih ruku i nogu usred prostorije i prkosno piljila u nju. Aes Sedai. Semirhag je mrzela Aes Sedai.

„Ko si ti?“, upita ispitanica. „Prijatelj Mraka? Crna sestra?“

Ne obrativši pažnju na te zvuke, Semirhag brzo proveri odbojnik između žene i saidara. Ako on popusti, moći će bez teškoća ponovo da zamaskira bednicu – ženina slabost očitavala se u tome što je dopustila sebi da ne pazi na vezani odbojnik – ali predostrožnost joj je bila urođena, i ona je svaki korak preduzimala tačno kada bi na njega došao red. A sad, ženina odeća. Onaj ko ima odeću na sebi oseća se bezbednije od onoga ko je nema. Ona lako zamahnu Vatrom i Vetrom, rasekavši haljinu, podsuknju i sve ostale komade odeće, do samih cipela. Izvukavši sve ispred žene u čvrsto sabijenom zavežljaju, ona usmeri ponovo, Vatru i Zemlju, i fina prašina zasu kameni pod.

Ženine plave oči se iskolačiše. Semirhag je sumnjala da bi ova umela da ponovi te jednostavne podvige sve i da je bila u stanju da ih prati.

„Ko si ti?“ Sada je u tom pitanju bilo oštrine. Straha možda. Uvek je dobro kad se on rano javi.

Semirhag je nepogrešivo pronašla centre u ženinom mozgu koji su primali poruke bola iz tela i jednako marljivo počela da ih stimuliše Duhom i Vatrom. Isprva samo malo, da bi postepeno pojačavala nadražaje. Previše toga odjednom moglo je da ubije očas posla, a opet je bilo izvanredno koliko se sistem mogao daleko odvesti pomoću finog pojačavanja. Rad na nečemu što se ne vidi bio je težak zadatak, čak i iz ovolike blizine, ali ona je bila potkovana znanjem o ljudskom telu kao niko pre nje.

Ispitanica raširenih ruku i nogu odmahivala je glavom kao da može da se otrese bola, a onda je shvatila da ne može i prikovala pogled za Semirhag. Semirhag je samo posmatrala i održavala mrežu. Čak i u nečem po nuždi ovako žurnom, mogla je sebi da priušti malo strpljenja.

Kako je samo mrzela sve koji su sebe nazivali Aes Sedai. I sama je bila to, istinska Aes Sedai, a ne neznalica i budala poput ove glupače koja visi pred njom. Bila je poznata, slavna, pozivali su je u sve krajeve sveta zbog sposobnosti da izleči svaku ozledu, da vrati ljude sa ivice onda kada bi svi ostali rekli kako se više ništa ne može učiniti. A poslanstvo iz Dvorane slugu ponudilo joj je izbor koji to nije bio: da bude vezana tako da više nikada ne oseti zadovoljstvo, te da kroz to vezivanje bude u stanju da vidi kako joj se primiče kraj života; ili da bude odsečena i izbačena iz Aes Sedai. Očekivale su da prihvati vezivanje; to je bio razuman, dobar izbor, a oni su bili razumni, dobri muškarci i žene. Nisu očekivali da pobegne. Ona je bila jedna od prvih koji su otišli do Šajol Gula.

Ispitanici na bledom licu izbiše krupne kapi znoja. Vilica joj se grčila, a nozdrve širile dok je usisavala vazduh. Tu i tamo bi tiho zastenjala. Strpljenja. Još malo.

Bila je to ljubomora, ljubomora onih koji nisu mogli da čine ono sto je ona mogla. Zar je iko koga je otela iz zagrljaja smrti rekao da bi radije umro nego da pretrpi još ono malo vremena koje im je ona davala? A ostali? Uvek je bilo onih koji su zaslužili da pate. Kakve veze ima što je ona uživala da im daje ono što su zaslužili? Dvorana i njen dvolični cvilež zbog zakonitosti i prava. Imala je pravo da radi ono što je radila; stekla je to pravo. Bila je vrednija svetu od svih onih zajedno koji su je zabavljali svojim kricima. A Dvorana je iz ljubomore i pakosti pokušala nju da sruši!

Pa, neki su joj pali šaka za vreme rata. Sa dovoljno vremena, mogla je da slomi i najsnažnijeg muškarca, najgordiju ženu, da od njih napravi upravo ono što je želela da budu. Taj postupak je bio možda sporiji od Prinude, ali je bio beskrajno prijatniji i ona je mislila da čak ni Grendal ne bi mogla da poništi njenih ruku delo. Prinuda se mogla rasplesti. Ali njeni ispitanici... Na kolenima su je preklinjali da podare duše Šenki i služili su poslušno sve do smrti. Svaki put kad bi novi Savetnik Dvorane javno izrekao da je odan Velikom gospodaru, Demandred se razmetao značajem tog udarca, ali za nju je najlepše u svemu bilo kad bi im lica prebledela, čak i mnogo godina kasnije, pošto bi je ugledali, i kad bi hitali da je uvere da su ostali odani onome što je od njih napravila.

Ženi koja je visila u vazduhu ote se prvi jecaj, ali ga ona odmah priguši. Semirhag je spokojno čekala. Ovde je hitnja mogla biti neophodna, ali prevelika hitnja mogla je sve da pokvari. Izbiše novi jecaji, nadvladavši trud ispitanice da ih suzbije, sve glasniji i glasniji, da bi narasli u zavijanje. Semirhag je čekala. Zena se presijavala oblivena znojem; glavu je zabacivala s jedne strane na drugu, mlatarala kosom i bespomoćno se trzala u nevidljivim vezovima, grčevito podrhtavala. Grleni, gromoglasni krici trajali su sve dok je imala daha, i počinjali iznova čim bi joj se pluća napunila. Te razrogačene, iskolačene plave oči nisu ništa videle; činilo se da postaju staklaste. Počelo je.

Semirhag naglo prekinu svoje strujanje saidara, ali prošli su minuti pre nego što je vriska zgasnula u dahtanje. „Kako se zoveš?" upita ona blago. Pitanje uopšte nije bilo važno, već samo to hoće li žena odgovoriti na njega. Moglo je da glasi i: „Prkosiš li mi još?“ – često joj je prijalo da nastavlja s tim sve dok ne bi počeli sa preklinjanjem da joj dokažu kako to više ne čine – ali ovaj put je morala da pazi na svako pitanje.

Obešenu ženu prožeše nevoljni drhtaji. Pogledavši Semirhag oprezno, kroz skupljene kapke, obliznula je usne, kašljucnula i konačno promuklo promrmljala: „Kabrijana Mekandes.“

Semirhag se osmehnu. „Dobro je govoriti istinu.“ U mozgu su postojali centri za bol, kao i centri za zadovoljstvo. Stimulisala je jedan od potonjih dok je prilazila, samo nekoliko trenutaka, ali snažno. Trzaj natera Kabrijanu da raširi oči koliko je to bilo moguće; zasoptala je i zatresla se. Uzevši maramicu iz rukava, Semirhag podiže ženino začuđeno lice i nežno upi znoj sa njega. „Znam da ti ovo veoma teško pada, Kabrijana", reče ona toplo. „Moraš se potruditi da ne otežavaš sebi još više.“ Blagim dodirom je zagladila vlažnu kosu i uklonila je sa ženinog lica. „Da li bi nešto popila?“ Ne sačekavši odgovor, ona poče da usmerava; ulubljena metalna čuturica zalebde sa stočića u ćošku prema njenoj ruci. Aes Sedai nije odvajala pogled od Semirhag, ali je žedno ispila. Posle nekoliko gutljaja, Semirhag ukloni čuturicu i vrati je na sto. „Da, tako je već bolje, zar ne? Upamti, nemoj otežavati sebi položaj.“ Kada se okrenula, žena ponovo progovori, hrapavim glasom.

„Pljujem u mleko tvoje majke, Prijateljice Mraka! Čuješ li me? Ja...“

Semirhag prestade da je sluša. Neki drugi put osetila bi kako se njome širi sjaj zadovoljstva zbog toga što otpor ispitanice još nije slomljen. Čisto ushićenje proisticalo je iz uklanjanja otpora i dostojanstva u tankim režnjevima, iz posmatranja kako ispitanik konačno shvata da ostaje bez toga i uzaludno se bori da zadrži ono što je preostalo. Za to sada nije imala vremena. Pažljivo je još jednom bacila mrežu na centre za bol u Kabrijaninom mozgu i svezala je. Obično je volela da lično zadrži nadzor, ali izvesna hitnja bila je neophodna. Pustivši mrežu da čini svoje, usmerila je i pogasila svetla, a onda izašla i zatvorila vrata za sobom. I mrak će odraditi svoje. Sama, u mraku, u bolu.

Iako to nije htela, Semirhag je uznemireno jeknula. U ovome nije bilo finih poteza. Nije volela da bude prinuđena na žurbu. Niti da je zovu da ostavi svoju štićenicu; devojka je bila tvrdoglava i uporna, a okolnosti teške.

Hodnik je bio gotovo jednako turoban kao i soba, širok senoviti prolaz kroz kamen, sa ukrštanjima koja su se gubila u pomrčini, ukrštanjima koja nije želela da istražuje. Videla su se još samo dvoja vrata, a jedna od njih vodila su u njene sadašnje odaje. Bile su to sasvim udobne sobe ukoliko zatreba da bude tu, ali ona nije krenula prema njima. Šajdar Haran je stajao pred tim vratima, odeven u crno i zamućen kao da je oko njega dim, tako nepomičan da se umalo nije prenerazila kada je progovorio, zvukom mrvljenja kostiju u prah.

„Šta si saznala?“

Poziv u Šajol Gul završio se upozorenjem Velikog gospodara. KADA SLUŠAŠ ŠAJDARA HARANA, SLUŠAŠ MENE. KADA NE SLUŠAŠ ŠAJDARA HARANA... Tako žestoko upozorenje nije moralo da se ponavlja. „Njeno ime. Kabrijana Mekandes. Nisam ni mogla da saznam više od toga tako brzo.“

Preleteo je preko hodnika na taj način težak za praćenje okom, sa plaštom boje abonosa koji je visio kao da poriče bilo kakav pokret. U jednom trenutku bio je kip udaljen deset koraka, a već se u sledečem nadnosio nad njom tako da je mogla da bira hoće li ustuknuti ili izviti vrat kako bi pogledala u to mrtvo belo, bezoko lice. Uzmicanje nije dolazilo u obzir. „Iscedićeš je potpuno, Semirhag. Osušićeš je skroz, bez odlaganja, i reći mi svaku sitnicu koju budeš saznala.“

„Obećala sam Velikom gospodaru da ću tako učiniti" reče ona tom stvoru hladno.

Beskrvne usne izviše se u osmeh. Bio je to njegov jedini odgovor. Okrenuvši se oštro, on se udalji kroz mrlje senki – i u trenu nestade.

Semirhag je želela da zna kako Mirdraal to radi. Nije to imalo nikakve veze sa Moći, ali na ivicama senki, tamo gde se svetlost pretvara u mrak, Mirdraal je iznenada mogao da se nađe drugde, u drugoj senci, daleko odatle. Davno je Aginor ispitivao više od stotinu njih do uništenja, u uzaludnom pokušaju da sazna kako to izvode. Ni sami Mirdraali to nisu znali; ona je lično to dokazala.

Najednom ona shvati da snažno stiska rukama stomak, koji kao da se pretvorio u ledenu kuglu. Prošlo je mnogo godina otkad je osetila strah bilo gde osim kada bi se suočila sa Velikim gospodarom u Jami usuda. Zaleđena grudva počela je da se topi kada je prišla vratima drugog zatvora. Kasnije će hladno raščlaniti to osećanje; Šajdar Haran se mogao razlikovati od svakog drugog Mirdraala kojeg je ikad videla, ali je i dalje bio Mirdraal.

Njen drugi ispitanik, koji je poput prvog visio u vazduhu, bio je krupni muškarac četvrtastog lica u zelenom kaputu i čakširama zgodnim za prikrivanje u šumi. Čak polovina sjajnih kugli treperila je na ivici gašenja – bilo je čudo da je ijedna sačuvana – ali Kabrijanin Zaštitnik zapravo nije bio važan. Ono što je bilo potrebno, za kakvu god svrhu, počivalo je u umu Aes Sedai, a opet je Mirdraalu očito bilo rečeno da zarobi Aes Sedai, i u njegovoj glavi su Aes Sedai i Zaštitnici iz nekog razloga izgledali neodvojivo. Doduše, i jesu tako izgledali. Nije ranije imala priliku da slomi nekog od tih slavnih boraca.

Njegove tamne oči pokušavale su da izbuše rupe u njenoj glavi dok mu je uklanjala odeću i čizme i uništavala ih kao i Kabrijanine. Bio je maljav, masa velikih tvrdih mišića i ožiljaka. Nije se ni trgao. Nije rekao ništa. Njegov otpor bio je drugačiji od ženinog. Dok je njen bio smeo, zavitlan pravo u lice, njegov je bio tiho odbijanje da se povinuje. Možda će ga slomiti teže nego gospodaricu. On bi joj inače bio mnogo zanimljiviji.

Semirhag je zastala da ga prouči. Bilo je nečeg... Stisnuti izraz usana i očiju. Kao da se već borio protiv bola. Naravno. Ta neobična veza između Aes Sedai i Zaštitnika. Čudo da su ti primitivci iznašli nešto što niko od Izabranih nije razumeo, a opet je bilo tako. Po svojim oskudnim saznanjima, smatrala je da je ovaj čovek možda osetio makar deo onoga što je istrpela ispitanica. U nekoj drugoj prilici to bi pružalo neodoljive mogućnosti. Sada je samo značilo da on misli da zna šta ga čeka.

„Tvoja vlasnica ne vodi mnogo računa o tebi“, reče ona. „Da nije posredi obična divljakuša, ne bi bilo nikakve potrebe da budeš naružen tako mnogobrojnim ožiljcima.“ Izraz mu se sasvim malo promenio. Do naznake prezira. „Dakle.“

Ovaj put je nabacila mrežu na centre za zadovoljstvo i počela polako da pojačava nadražaje. On je bio inteligentan. Namrštio se, odmahnuo glavom, a onda su mu se oči skupile i prikovale za nju kao komadići leda. Znao je da ne treba da oseća to rastuće blaženstvo, i mada nije mogao da vidi njenu mrežu, znao je da to mora biti njeno delo, pa se pripremio da se protiv njega bori. Semirhag se gotovo osmehnula. Nema sumnje da je mislio kako će se lakše suprotstaviti zadovoljstvu nego bolu. U retkim prilikama slamala je ispitanike samo pomoću toga. Tada nije naročito uživala, i oni potom nisu mogli suvislo da misle, već su jednostavno želeli još slasti koja im je cvetala u glavi, ali bilo je brzo i oni su bili spremni da urade jednostavno sve ne bi li dobili još. Taj nedostatak suvislosti bio je razlog zbog kojeg nije to primenila na ispitanicu; tamo su joj trebali odgovori. Ovaj momak će sasvim brzo spoznati razliku.

Razlika. Prinela je prst usnama, zamišljena. Zašto se Šajdar Haran razlikovao od svih ostalih Mirdraala? Nije volela da otkriva nešto čudnovato baš kada se činilo da im sve ide naruku, a jedan Mirdraal postavljen iznad Izabranih, makar samo povremeno, bio je više nego čudnovat. Al’Tor je bio zaslepljen, sva njegova pažnja bila je usmerena na Samaela, a Grendal je dopustila Samaelu da sazna dovoljno da ga spreči da ne uništi sve zbog svog ponosa. Naravno, Grendal i Samael su svakako kovali planove koji će ih dovesti u bolji položaj, zajedno ili zasebno. Samael je bio vreli sofar sa izvitoperenim upravljačkim zakrilcima, a Grendal nije bila nimalo predvidljivija. Nikada nisu shvatili da moć dolazi samo od Velikog gospodara, razdeljena onima koje on odabere, iz sopstvenih razloga. Po njegovom hiru; to je mogla da pomišlja u bezbednosti sopstvene glave.

Nezgodniji su bili Izgubljeni koji su nestali. Demandred je bio uporan u tome da oni moraju biti mrtvi, ali ona i Mesana nisu bile toliko sigurne u to. Lanfear. Ako ima ikakve pravde, vreme će joj podariti Lanfear. Ta žena se uvek pojavljivala kad se to najmanje očekivalo i uvek se ponašala kao da ima prava da gura nos u tuđe planove, da bi uvek odmaglila na bezbedno kad bi njeno mešanje dovelo do propasti. Mogedijen. Ona se izgubila iz vidokruga, ali nikada nije ostajala tako dugo skrivena i pojavila bi se makar samo da bi podsetila ostale da je i ona Izabrana. Asmodean. Izdajnik, te tako i osuđen na propast, ali on je uistinu iščeznuo, a postojanje Šajdara Harana i naređenja koja je dobila ovde zajedno su joj govorili kako Veliki gospodar dela na sopstveni način i zbog sopstvenih ciljeva.

Izabrani su bili samo figure na tabli; mogli su biti Savetnici i Kule, ali su i dalje bili samo figure. Ako je Veliki gospodar nju u potaji premestio ovamo, zar nije mogao premeštati i Mogedijen, Lanfear, pa čak i Asmodeana? Zar Šajdar Haran nije mogao da bude odaslan da odnese skrivene zapovesti Grendal ili Samaelu? Ili kad je već kod toga, Demandredu ili Mesani? Njihov nelagodni savez – ako se to moglo nazvati tako jakim imenom – trajao je dugo, ali niko od njih nije hteo da prizna da je dobijao tajna naređenja od Velikog gospodara, baš kao što im ni ona ne bi odala naređenja koja su je dovela ovamo, ili ona koja su joj naložila da pošalje Mirdraale i Troloke u Kamen Tira da se bore protiv onih koje je poslao Samael.

Ako je Veliki gospodar smerao da od al’Tora načini Nae’blisa, ona je bila spremna da klekne pred njim – i sačeka omašku koja će ga dovesti u njene ruke. Besmrtnost je podrazumevala i beskrajno vreme za čekanje. U međuvremenu će uvek imati druge ispitanike za zabavu. Sada ju je mučio Šajdar Haran. Ona nikada nije bila mnogo zainteresovana za čeran, ali Šajdar Haran je bio nova figura na tabli, nepoznate snage i svrhe. A protivnički Veliki savetnik mogao se zarobiti i prevesti na svoju stranu smelim žrtvovanjem Kula u lažnom napadu. Kleknuće ako zatreba, i ostati da kleči koliko bude potrebno, ali neće dozvoliti da bude žrtvovana.

Neobičan osećaj u mreži odvuče je od misli. Hitro je pogledala ispitanika i besno coknula. Glava mu je visila postrance, brada mu je bila tamna od krvi iz pregrizenog jezika, a oči izbuljene i već presvučene skramom. Nepažnjom je dozvolila da podsticaj prebrzo naraste i da ode predaleko. Sa razdraženošću koja joj se nije videla na licu, prestala je da usmerava. Nije bilo nikakve svrhe u pokušajima da se podstiče mozak leša.

Iznenada joj nešto pade na pamet. Ako je Zaštitnik mogao da oseti ono što je osetila Aes Sedai, da li je važilo i obrnuto? Osmotrivši ožiljke koji su išarali čovekovo telo, bila je sigurna da je tako nešto nemoguće; čak bi i ove proste budale izmenile vezu ako bi ona podrazumevala i takvo zajedničko osećanje. Ipak, napustila je mrtvaca i malo požurila hodnikom.

Krici koje je čula pre nego što je otvorila gvožđem okovana vrata i ušla u tamu doneli su joj duboki uzdah olakšanja. Da je ubila ženu pre nego što je iz nje iscedila sve što zna verovatno bi značilo da mora ostati tu dok nova Aes Sedai ne bude zarobljena. U najmanju ruku.

Između urlika koji su cepali grlo nazirale su se jedva razumljive reči, reči u kojima kao da je bila sva snaga ispitaničine duše. „Mooooolim te! O, Svetlosti, MOOOOOLIM TE!“

Semirhag se malčice osmehnu. U ovome je ipak bilo i izvesne zabave.

Загрузка...