33 Hrabrost da ojača

Klečeći samo u košulji, Egvena se mrštila na haljinu za jahanje od tamnozelene svile koju je nosila kad je krenula u Pustaru, što joj se činilo tako davno. Toliko toga treba da se uradi. Neko vreme posvetila je pisanju kratke poruke i podizanju Kovinde iz čebadi, sa uputstvom da tu poruku ujutro ostavi u Dugonji. Nije mnogo objašnjavala, osim kako mora da ode – nije više ni znala – ali nije mogla tek tako da nestane a da se ne javi Gavinu. Nekoliko rečenica terale bi je da pocrveni kad bi ih se setila – reći mu da ga voli bilo je jedno, ali stvarno ga zamoliti da čeka! – a opet, vodila je računa o njemu koliko god je bilo moguće. Sada treba da se spremi, a nije bila sigurna za šta.

Zastor na ulazu u šator pomeri se unazad i Amis uđe, a za njome Bair i Sorilea. Stajale su u nizu gledajući dole, na nju. Tri lica ukočena od neodobravanja. Bilo je teško ne priviti haljinu uz grudi; samo u košulji, osećala se vrlo neravnopravno. Bila bi neravnopravna i da je obučena u oklop. Stvar je u tome šta zna da greši. Bila je iznenađena što se nisu pojavile ranije.

Duboko uzdahnu. „Ako ste došle da me kaznite, nemam vremena da nosim vodu ili kopam rupe ili bilo šta od toga. Žao mi je, ali rekla sam da ću doći što pre mogu, a mislim da mi odbrojavaju minute.“

Amisine blede obrve iznenađeno se podigoše, a Sorilea i Bair izmenjaše začuđene poglede. „Kako bismo te kaznile?", upita Amis. „Prestala si da budeš učenica onog trenutka kad su te tvoje sestre pozvale. Moraš im se vratiti kao Aes Sedai.“

Egvena sakri trzaj ponovnim pregledanjem haljine za jahanje. Prosto je neverovatno da se samo malo izgužvala pošto je stajala urolana u kovčegu svih ovih meseci. Natera sebe da se ponovo suoči sa njima. „Znam da ste ljute na mene i da imate razlog...“

„Ljute?" upita Sorilea. „Nismo ljute. Mislila sam da si nas bolje upoznala.“ Istina je da nije zvučala ljutito, ali još uvek se na svim licima, i na njenom, ogledala napetost.

Egvenin pogled lutao je od jedne do druge, posebno se zadržavši na Amis i Bair. „Ali rekle ste mi koliko pogrešnim smatrate ono što ču uraditi; rekle ste da ne smem ni da pomišljam na to. Rekla sam da neću, a onda sam produžila i smislila kako to da uradim.“

Za divno čudo, na Sorileinom smežuranom licu pojavi se osmeh. Njene višestruke narukvice zazvoniše dok je zadovoljno nameštala šal. „Vidite li? Rekoh vam ja da će ona razumeti. Mogla bi da bude Aijelka.“

Nešto ukočenosti spade sa Amis, a malo više sa Bair i Egvena konačno shvati. One se nisu ljutile što ona namerava fizički da uđe u Tel’aran’riod. To jeste bilo pogrešno u njihovim očima, ali osoba mora činiti ono što oseća da mora, a čak i ako joj uspe, to joj nije donosilo nikakve obaveze, osim prema samoj sebi. Nisu uopšte ljute, još uvek. Smeta im njena laž. Stomak poče da joj se grči. Laž koju je priznala. Možda njena najmanja laž.

Još jedan dubok uzdah bio joj je potreban da bi iz grla iščupala još reči. „Lagala sam i o drugim stvarima. Ulazila sam u Tel’aran’riod sama pošto sam obećala da to neću činiti.“ Amisino lice ponovo potamne. Sorilea, koja nije bila šetač kroz snove, samo žalosno odmahnu glavom. „Obećala sam da ću slušati kao učenica, ali kad ste mi rekle da je Svet snova suviše opasan pošto sam bila povređena, ipak sam otišla.“ Bair prekrsti ruke bezizražajnog lica. Sorilea je mrmljala nešto o šašavim devojčicama, ali to nije zvučalo previše vatreno. Treći dubok dah; ovo je bilo najteže da se izgovori. U stomaku joj više nije poigravalo; sad se grčio tako jako da ju je iznenađivalo da se ne trese. „Najgore od svega je – ja nisam Aes Sedai. Ja sam samo Prihvaćena. Vi biste to nazvale učenicom. Neću biti uzdignuta u Aes Sedai još mnogo godina, ako ikad i budem, sada, posle svega.“

Na ovo Sorilea podiže glavu, čvrsto stisnutih tanušnih usana, ali još uvek nijedna od njih ništa nije govorila. Na Egveni je bilo da ispravi stvari. Nikada neće moći da bude kao pre, ali...

Sve si priznala, prošaputa joj glasić. Sad ti je bolje da što pre utvrdiš koliko brzo možeš da stigneš do Salidara. Još možeš da postaneš Aes Sedai jednog dana, ali nećeš ako ih budeš razljutila još više nego što su sada ljute.

Egvena spusti pogled, pa je piljila u raznobojni tepih, dok su joj se usne izvijale u podsmeh. Podsmeh zbog tog glasića. I zbog osećaja sramote što je mogao da progovori u njenoj glavi, što je mogla da pomisli na to. Odlazila je, ali pre nego što krene, moraće da sredi stvari. To je moguće, po đi’e’tohu. Radiš ono što moraš, a onda platiš koliko košta. Pre mnogo meseci, u Pustari, Avijenda joj je pokazala kako se plaća za laž.

Skupljajući svaku trunku hrabrosti koju je mogla da pronađe, nadajući se da će to biti dovoljno, Egvena spusti svilenu haljinu i ustade. Čudno, samo započinjanje kao da je sve to olakšalo. I dalje je morala da podigne pogled da bi se susrela sa njihovim očima, ali uradila je to ponosno, uzdignute glave, a uopšte nije morala da se napreže da progovori. „Imam toh.“ Stomak je prestao da joj poigrava. „Tražim od vas uslugu, da mi pomognete da platim svoj toh.“ Salidar će morati da sačeka.


Naslonjen na lakat, Met je proučavao igru „lisica i zmija“, raprostrtu na podu šatora. Povremeno bi mu s brade kanula kap znoja, zamalo promašivši tablu. To nije stvarno bila tabla, samo parče crvene tkanine na kojoj su crnim mastilom bile iscrtane paučinaste linije, a strelice su pokazivale koje linije dozvoljavaju pomeranje samo u jednom smeru, a koje u oba. Deset svetlih drvenih diskova, svaki obeležen trouglom, predstavljali su lisice, a deset sa talasastim linijama zmije. Dve lampe, postavljene sa obe strane, davale su više nego dovoljno svetla.

„Pobedićemo ovog puta, Mete", uzbuđeno reče Olver. „Znam da hoćemo.“

„Možda", reče Met. Njihova dva crno obojena diska bila su gotovo pored kruga na sredini table, ali sledeće bacanje kockice bilo je za zmije i lisice. Veći broj puta uglavnom niste uspevali da se pomerite sa spoljne ivice. „Baci kockice.“ Uopšte nije uzimao u ruke čašu za bacanje kockica, ne od dana kada ju je poklonio dečaku; ako će igrati, onda nema potrebe da se umeša njegova sreća.

Olver se nasmeši i pročangrlja kožnom čašom pa izbaci kockice koje je načinio njegov otac. Zastenja kad izbroja tačkice; ovog puta tri kockice su pokazivale trouglove a druge tri talasaste linije. Kad je red na njih morate da pomerite zmije i lisice prema sopstvenim diskovima najkraćim putem, i ako se spuste na polje na kome se nalazite... zmija dotače Olvera, lisica Meta, a Met je mogao da vidi kako bi, da su odigrane i ostale kockice, još dve zmije stigle do njega.

Samo dečja igra, ali igra u kojoj niste mogli da pobedite dok god ste igrali po pravilima. Ubrzo će Olver biti dovoljno star da to shvati, pa će, kao i ostala deca, prestati da igra. Samo dečja igra, ali Metu se nije dopadalo da ga stignu lisice, a još manje zmije. To je vraćalo loša sećanja, mada nisu imala veze jedna s drugima.

„Pa“, promumla Olver, „skoro smo pobedili. Još jednu igru, Mete?“ Ne čekajući odgovor, on napravi znak za otvaranje igre, trougao a onda talasastu liniju kroz njega, pa izrecitova: „Hrabrost da ojača, vatra da zaslepi, muzika da opije, gvožđe da zarobi... Mete, zašto ovo izgovaramo? Nema nikakve vatre ni muzike ni gvožđa.“

„Ne znam.“ Reči su zagolicale nešto u njegovom potiljku, ali nije mogao to da iskopa. Stara sećanja iz ter’angreala mogla su biti i nasumično izabrana – verovatno i jesu bila – a tu su bile i njegove sopstvene praznine, sva ta zamagljena mesta. Dečak je uvek postavljao pitanja na koja nije znao odgovore, a obično su počinjala sa „zašto".

Daerid uđe sagnut iz noći i trže se od iznenađenja. Lica sjajnog od znoja, još uvek je na sebi imao kaput, iako je visio nezakopčan. Njegov najnoviji ožiljak tvorio je ružičasto ispupčenje preko belih linija koje su mu šarale lice.

„Mislim da je prošlo vreme kad bi trebalo da ideš u krevet, Olvere“, reče Met pridigavši se. Rane su ga malo peckale, ali samo malo; lepo su zarastale. „Spremi tablu.“ On priđe Daeridu i spusti glas do šapata: „Ako ikad ikome ovo pomeneš, prerezaću ti grkljan.“

„Zašto?", suvo upita Daerid. „Postaješ sjajan otac. On pokazuje neverovatnu sličnost sa tobom.“ Izgledalo je da se bori da se ne naceri, ali samo na trenutak. „Gospodar Zmaj dolazi u logor", reče smrtno ozbiljan.

Misli o razbijanju Daeridovog nosa nestadoše. Met pomeri zastor u stranu i izađe u noć samo u potkošulji. Šestorica Daeridovih ljudi, u krugu oko šatora, ukrutiše se kad se pojavio. Nosili su samostrele; stražarima koplja ne bi bila od prevelike koristi. Bila je noć, ali u logoru nije bilo mračno. Jasna svetlost tri četvrti žutog meseca na nebu bez oblaka bila je pojačana vatrama raspoređenim među redovima šatora i ljudi koji su spavali na zemlji. Dežurni su stajali na svakih dvadeset koraka sve do drvenog grudobrana. Ne baš onako kako bi Met voleo, ali ako je neko mogao da ih napadne iz vazduha...

Ovde je zemlja bila gotovo potpuno ravna, tako da je jasno video Randa kako hita ka njemu. Nije bio sam. Dva Aijela pod velovima kretala su se na prstima, okrećući glave s vaki put kada bi se neko iz Družine okrenuo u snu ili ako bi se dežurni prebacio sa noge na nogu da bi ih bolje osmotrio. Sa njim je bila i ta Aijelka, Avijenda, sa zavežljajem preko leda, grabeći pored njega kao da će dočepati za gušu svakoga ko joj se nađe na putu. Met nije shvatao zašto je Rand drži pored sebe. Aijelke su čista nevolja, turobno pomisli, a ja nikada nisam sreo ženu spremniju za izazivanje nevolja od ove.

„Je li to stvarno Ponovorođeni Zmaj?“, gotovo bez daha upita Olver. Držeći na grudima igru savijenu u svitak, samo što nije poskakivao u mestu.

„Jeste“, reče mu Met. „Sad se gubi u krevet. Ovo nije mesto za dečake.“

Olver krenu, nezadovoljno gunđajući, ali samo do sledećeg šatora. Krajičkom oka Met opazi kako dečak potrča da nestane sa vidika; a onda se njegovo lice ponovo pojavi, vireći iza ćoška.

Met ga ostavi na miru, mada se, kada je dobro osmotrio Randov izraz lica, zapitao da li je ovo mesto i za odrasle muškarce, a nekmoli dečake. To lice moglo se koristiti da se sruši zid, ali neka osećanja pokušavala su da se probiju na površinu, uzbuđenje ili možda nestrpljenje; Randove oči grozničavo su svetlele. U jednoj ruci nosio je širok umotani pergament, dok je drugom nesvesno dodirivao balčak mača. Kopča na pojasu u obliku Zmaja svetlucala je pod svetlošću vatri; a ponekad je to činila i glava jednog od zmajeva koji su mu provirivali iz rukava.

Kad je stigao do Meta, nije gubio vreme na pozdravljanje. „Moram da razgovaram sa tobom. Nasamo. Moraš nešto da učiniš.“ Noč je bila crna poput pećnice, a Rand je nosio zlatovezom ukrašen kaput visoke kragne, ali uopšte se nije znojio.

Daerid, Talmanes i Nalesin stajali su nekoliko koraka odatle u različitim stanjima poluodevenosti, posmatrajući. Met im rukom dade znak da čekaju, a onda klimnu glavom ka svom šatoru. Prateći Randa unutra, preko košulje se poigravao sa srebrnom lisičjom glavom. Nema zašto da se brine. Bar se nadao da nema.

Rand je rekao nasamo, ali izgleda da Avijenda nije smatrala da se to odnosi i na nju. Odlučno je ostala dva koraka iza njega, ni manje ni više; uglavnom je posmatrala Randa sa nečitljivim izrazom lica, ali tu i tamo bi pogledom okrznula Meta, mršteći se i odmeravajući ga od glave do pete. Rand nije obraćao pažnju na nju, i pored sve žurbe koju je ranije pokazivao sad kao da uopste nije žurio. Osvrnuo se po šatoru, mada se Met nesigurno pitao da li ga uopšte primećuje. Nije bilo mnogo toga da se vidi. Olver je stavio lampe pozadi, na mali preklopni sto. Stolice su se takođe preklapale, kao i umivaonik i krevet. Sve je bilo crno lakirano, sa pozlaćenim crtama; ako čovek ima novca, može i da ga potroši na nešto. Poderotine koje su Aijeli napravili na šatoru uredno su zakrpljene, ali još su se primećivale.

Meta je tišina izluđivala. „Šta je ovo, Rande? Nadam se da nisi rešio da menjaš planove ovako kasno.“ Nije bilo odgovora, samo pogled kao da se Rand tek sada setio gde se nalazi. To je uznemiravalo Meta. Šta god Daerid i ostatak Družine mislili, on se veoma trudio da se drži podalje od bitaka. Ponekad, međutim, to što je ta’veren radilo je protiv njegove sreće; bar je on to tako video. Verovao je da Rand ima neke veze s tim; on je bio jači ta’veren, dovoljno jak da je Met ponekad gotovo osećao kako ga vuče. Kad Rand umeša prste, Met se ne bi iznenadio da se nađe usred bitke iako je zanoćio u nekom ambaru. „Još nekoliko dana i biću u Tiru. Skele će prevesti Družinu preko reke a nekoliko dana posle toga videće nas sa Vejramonom. Suviše je krvavo kasno da se mešamo.

„Hoću da dovedeš Elejnu u... u Kaemlin" prekide ga Rand. „Hoću da je bezbedno dovedeš u Kaemlin, šta god se dogodilo. Ne napuštaj je dok ne sedne na Lavlji presto.“ Avijenda pročisti grlo. „Da", reče Rand. Glas mu je zbog nečega postao hladan i tvrd kao i njegovo lice. A opet, da li mu je potreban ikakav razlog ako ludi? „Avijenda ide sa tobom. Mislim da je tako najbolje.“

„Ti misliš da je najbolje?", reče ona uvređeno. „Da se nisam probudila kad jesam, nikad ne bih saznala da si je pronašao. Ti mene ne šalješ nigde, Rande al’Tore. Ja moram da razgovaram sa Elejnom zbog mog... mojih sopstvenih razloga.“

„Drago mi je što si pronašao Elejnu", obazrivo reče Met. Da je on Rand, ostavio bi tu ženu gde god da je. Svetlosti, pa Avijenda bi bila bolja! Aijelke bar ne šetkaju uokolo sa nosevima u vazduhu, niti misle da treba da skačete samo zato što su one tako rekle. Naravno, neke od njihovih igara bile su malo grublje, a jesu imale običaj da pokušaju da vas ubiju s vremena na vreme. „Samo ne razumem šta ću ti ja. Skokni kroz jedan od tih tvojih prolaza, cmokni je, pokupi je i skoči nazad.“ Avijenda ga proburazi zgađenim pogledom; pomislio bi čovek da je predložio da Rand poljubi nju.

Rand odmota veliki pergament preko stola, koristeći lampe da pridrži krajeve. „Ona je ovde.“ Bila je to karta, parče reke Eldar i možda pedeset milja ili nešto više sa obe strane. Strelica je bila iscrtana plavim mastilom, pokazujući na šumu. Pored nje je štampanim slovima pisalo „Salidar". Rand kucnu prstom blizu istočne granice karte. I to je bilo pošumljeno; veći deo. „Tu postoji velika čistina. Možeš da vidiš da je najbliže selo otprilike dvadeset milja ka severu. Postaviću prolaz na čistinu za tebe i Družinu.“

Met uspe da mrštenje pretopi u kez. „Slušaj, ako treba to da uradim, zašto da ne idem samo ja? Napravi taj tvoj prolaz u Salidar, ja ću je baciti preko konja i...“ I šta onda? Hoće li Rand napraviti i prolaz iz Salidara za Kaemlin?

Bio je to dug put za jahanje, od Eldara do Kaemlina. Vrlo dug put, kad ti prave društvo samo uobražena plemkinja i Aijelka.

„Družina, Mete“, odreza Rand. „Ti i cela Družina!“ On dugo i isprekidano uzdahnu, a ton mu postade blaži. Lice mu nije izgubilo ukočenost, ipak, a oči su mu i dalje bile grozničave. Met je gotovo mogao da poveruje kako je bolestan, ili u bolovima. „Ima Aes Sedai u Salidaru, Mete. Ne znam koliko, stotine, čuo sam, ali ne bih se iznenadio da ih nije više od pedesetak. Kako se odnose prema Kuli, celoj i čistoj, sumnjam da ćeš ih sresti više. Nameravam da te spustim na dva do tri dana udaljenosti tako da primete da dolaziš. Nema svrhe da ih iznenadiš – mogle bi da pomisle da Beli plaštovi napadaju. One su pobunjenice protiv Elaide, a verovatno su dovoljno ustrašene da nećeš morati da uradiš ništa više osim da se malo muvaš u blizini, da pomisle kako si pretnja, a onda im kažeš da Elejna treba da se kruniše u Kaemlinu, kako bi ih naterao da je puste. Ako misliš da im se može verovati, ponudi im svoju zaštitu. I moju; one bi trebalo da su na mojoj strani, pa se može desiti da budu obradovane i samo mojom zaštitom, za sada. Onda otprati Elejnu – i onoliko Aes Sedai koliko god poželi da krene – pravo kroz Altaru i Murandiju, do Kaemlina. Istakni moje barjake, objavi šta radiš, pa ne mislim da će ti Altarci i Muranđani praviti mnogo nevolja, bar ne dok god se pomeraš. Ako usput sretneš ikoga Zmajuzakletog, pokupi i njih. Većina će se verovatno pretvoriti u razbojnike, ako im uskoro ne stavim ular – već sam čuo govorkanja – ali ti ćeš ih privući, mašući mojim stegovima.“ Njegov iznenadan osmeh otkri zube, ali ni za trenutak ne dotače te užarene oči. „Koliko je to muva jednim udarcem, Mete? Projaši kroz Altaru i Murandiju sa šest hiljada ljudi i privuci Zmajuzaklete da te prate i možda ćeš mi predati obe te zemlje.“

Toliko je toga čuo od čega su mu trnuli zubi da Meta više nije bilo briga i da Rand ima deset bolnih zuba i čizme pune čičaka. Navesti Aes Sedai da pomisle kako se sprema da ih napadne? Sigurno ne. A trebalo bi da uplaši njih pedeset? On ponovo dotače lisičju glavu kroz košulju, ne primećujući šta radi; možda će upravo saznati koliko sreće stvarno ima. A što se tiče jahanja preko Altare i Murandije, to je već mogao sebi da predoči. Svaki plemić preko čijeg zemljišta budu prelazili naduće se kao pevac na bunjištu i pokušaće da ga kljucne čim mu okrene leđa. Ako se još umeša ono ta’verensko ludilo, možda naleti na nekog lorda ili gospu kako sakuplja vojsku tačno pred njime.

Pokušao je još jednom. „Rande, zar ne misliš da bi to moglo da privuče Samaelov pogled na sever? Ti želiš da on osmatra istok. Zbog toga sam i ja ovde, sećaš se? Da ga nagnam da gleda na ovu stranu.“

Rand naglašeno odmahnu glavom. „Videče samo počasnu stražu koja ispraća kraljicu Andora za Kaemlin, a i to u slučaju da to sazna pre nego što stignete do Kaemlina. Za koliko možeš da se spremiš?“

Met otvori usta, a onda odustade. Neće uspeti da natera čoveka. „Dva sata.“ Družina je mogla da se spremi i osedla i brže, ali nije želeo da žuri, a poslednje što mu je trebalo bilo je da Družina pomisli kako ih pokreće da . bi ih poveo u napad.

„Dobro. Treba mi sat za mene.“ Zbog čega, nije rekao. „Ostani blizu Elejne, Mete. Neka bude bezbedna. Mislim, sve ovo nema svrhe ako ne stigne na krunisanje u Kaemlin živa.“ Misli li to Rand da on ne zna kako se ljubakao sa Elejnom u svakom ćošku Kamena kad su poslednji put bili zajedno?

„Ponašaću se kao da mi je rođena sestra.“ Njegove sestre uvek su se trudile da mu zagorčaju život. Pa, očekivao je to isto od Elejne, samo na drugačiji način. Možda će Avijenda biti malo bolja. „Neću je ispuštati iz vida dok je ne nabijem u kraljevsku palatu.“ A ako se bude previše trudila da mi izigrava gazdaricu uobraženicu, ima da je prokleto dobro šutnem!

Rand klimnu glavom. „To me podseti – Bodvin je u Kaemlinu. Sa Verin i Alanom i još nekim devojkama iz Dveju Reka. Pošle su da uče za Aes Sedai. Nisam siguran gde će se to obaviti; ja ih sigurno neću pustiti u Kulu, kako sad stvari stoje. Možda će se Aes Sedai koje budeš doveo nazad pobrinuti za to.

Met zastenja. Njegova sestra Aes Sedai? Bod, koja je uvek trčala da se požali njihovoj majci svaki put kad bi uradio nešto zabavno?

„Još nešto", nastavi Rand. „Egvena će možda stići u Salidar pre tebe. Mislim da su nekako saznale da se predstavljala kao Aes Sedai. Uradi šta možeš da je izvučeš iz toga. Reci joj da ću je vratiti Mudrima čim budem mogao. Verovatno će biti voljnija da krene s tobom. Mada, možda i neće; znaš koliko je tvrdoglava, oduvek. Glavna je Elejna. Zapamti, ne napuštaj je sve dok se ne vrati u Kaemlin.“

„Obećavam", promrmlja Met. Kako, tako joj Svetlosti, Egvena može da bude negde na Eldaru? Siguran je da je bila u Kairhijenu kada je napustio Maeron. Osim ako nije otkrila Randov štos sa prolazima. U kom slučaju može da skokne nazad kad god poželi. Ili da skokne u Kaemlin, a usput da napravi prolaz za njega i Družinu. „Ne brini ni za Egvenu. Iščupaću je iz bilo koje nevolje u koju se uvalila, koliko god da izigrava tvrdoglavu mulu.“ Neće ovo biti prvi put da joj vadi kestenje iz vatre pre nego što izgori: A verovatno mu neće ni zahvaliti, kao i obično. Bod će postati Aes Sedai? Krvi mu i krvavog mu pepela!

„Dobro", reče Rand. „Dobro.“ Ali i dalje je pomno proučavao kartu. Otrgao je oči od nje i za trenutak Met pomisli kako namerava da kaže nešto Avijendi. Umesto toga, osorno se okrenuo od nje. „Sa Elejnom bi trebalo da bude Tom Merilin.“ Rand izvadi pismo iz džepa, presavijeno i zapečaćeno. „Postaraj se da ga dobije.“ Gurnuvši pismo Metu u ruke, užurbano napusti šator.

Avijenda zakorači za njim, upola digavši ruku, usana poluotvorenih, kao da hoće nešto da kaže. Isto tako iznenadno skupi usne, zagnjuri ruke u suknje i zažmuri. Znači otud vetar duva, je li? A ona hoće da razgovara sa Elejnom. Kako je Rand uspeo da se uvali u ovu kašu? Rand je oduvek znao kako treba sa ženama. Rand i Perin.

A opet, to nije njegova briga. Okrenu pismo koje je držao u rukama. Tomovo ime bilo je ispisano ženskim rukopisom; pečat nije poznavao, razgranato drvo sa krunom nad njim. Koja bi plemkinja pisala smežuranom starom čoveku kao što je Tom? Ni to ga se ne tiče. Ćušnuvši pismo na sto, on podiže svoju lulu i duvankesu. „Olvere" reče, puneći lulu duvanom, „reci Talmanesu, Nalesinu i Daeridu da dođu kod mene.“

Pored zastora na ulazu začu se cijuk, a onda: „Da, Mete", i zvuk stopala u trku.

Avijenda ga pogleda prekrstivši ruke sa odlučnim izrazom lica.

Predupredio ju je. „Dok putuješ sa Družinom, pod mojim si zapovedništvom. Ne želim nevolje, a očekujem da se potrudiš da ih ne bude.“ Pokuša li išta, isporučiće je Elejni vezanu za samar, pa makar mu trebala desetorica da je tu podigne.

„Ja znam kako da pratim, vođo bitke.“ Ona to proprati oštrim Smrčanjem. „Ali trebalo bi da znaš kako nisu sve žene mekušne mokrozemke. Ako pokušaš da popneš ženu na konja kad ona to ne želi, mogla bi da ti zarije nož u rebra.“

Metu skoro da ispade lula. Znao je da Aes Sedai ne mogu da čitaju misli – kad bi mogle, njegova koža odavno bi visila na zidu Bele kule – ali možda aijelske Mudre... Naravno da ne. To je samo jedan od onih štosova koji žene izvode. Mogao bi da otkrije kako ona to radi, samo ako se potrudi. Samo što nije mario da se trudi.

Pročistivši grlo, on gurnu lulu među zube, pa se nagnu da prouči kartu. Družina je verovatno mogla da pređe razdaljinu od čistine do Salidara i za dan, ako bi ih pritisnuo, čak i na tako pošumljenom zemljištu, ali on je nameravao da to uradi u dva, a možda i tri dana. Da Aes Sedai pruži dovoljno vremena za upozorenje; nije želeo da se uplaše više nego što već jesu. Uplašene Aes Sedai. To je gotovo protivrečnost. Čak i sa priveskom oko vrata nije čeznuo da sazna šta bi uplašene Aes Sedai mogle da učine.

On oseti Avijendin pogled na leđima, negde oko vrata, a potom ču rezak zvuk. Sedeći prekrštenih nogu ispred jednog krila šatora, prevlačila je nožem preko brusnog kamena i posmatrala ga.

Kada Nalesin uđe sa Daeridom i Talmanesom, on ih pozdravi sa: „Idemo da zagolicamo ispod brade neke Aes Sedai, da oslobodimo mulu i stavimo uobraženicu na Lavlji presto. O, da. Ovo je Avijenda. Ne gledajte je popreko jer će pokušati da vam prereže grkljane, a verovatno će greškom prerezati svoj.“ Žena se nasmeja kao da je izvalio najsmešniju šalu na svetu. Mada, nije prestajala da oštri nož.


Za trenutak Egvena nije shvatala zašto je bol prestao da se pojačava. Onda se odgurnu da ustane sa prostirke u svom šatoru i uspravi se, jecajući dok se tresla. Veoma je želela da izduva nos. Nije znala koliko već plače tako jako; samo je znala da je u vatri od vrha kukova do zadnjeg dela kolena. Stajati uspravno bila je muka koju je jedva savladala. Košulja – skromna zaštita – odbačena je pre nekog vremena. Suze su joj se slivale niz lice dok je stajala i ridala.

Sorilea, Amis i Bair ozbiljno su je odmeravale, a one nisu bile jedine, mada se većina ostalih zavalila uokolo na jastucima, ćaskajući i uživajući u čaju koji im je služila vitka gai’šainka. Hvala Svetlosti da je to bila žena. Sve su bile žene, Mudre i učenice, žene kojima je Egvena slagala da je Aes Sedai. Bila je zahvalna što se nije računalo što je neke samo pustila da tako misle; to ne bi mogla da preživi! Postojalo je ono što je rekla, izgovorena laž, ali i tuje bilo iznenađenja. Kosaina, vitka žutokosa Mijagoma sa Grebena Kičme, nestašno reče kako Egvena nema nikakav toh prema njoj, Sali da će ostati na čaju, a isto je uradila i Estejr. Erina je, međutim, delovala kao da želi da je pocepa nadvoje, a Suranda...

Pokušavajući da treptanjem otera izmaglicu od suza, Egvena pogleda Surandu. Sedela je sa tri Mudre, ćaskajući i povremeno gledajući u Egvenu. Sulidan nije pokazala trunku milosti. Nijedna nije imala laku ruku. Kaiš, koji je Egvena pronašla u jednom svom kovčegu, bio je tanak i gibak, ali dva puta širi od njene šake, a sve ove žene imale su jake ruke. Pet-šest udaraca od svake od njih, pa kad se to sabere...

Egvena se nikad u životu nije ovoliko stidela. Ne što je bila naga i crvenog lica, što plače kao beba. Ni zato što su sve one posmatrale kako dobija batine, kad je same nisu tukle. Stidela se jer je to tako teško podnela. Dete Aijela pokazalo bi više čvrstine. Dobro, dete nikada ne bi moralo da se suoči sa ovim, ali to je, u osnovi, bila čista istina.

„Je li gotovo?“ Da li je taj mukli drhtavi glas zbilja njen? Kako bi se samo ove žene smejale kada bi znale koliko pažljivo je sakupljala hrabrost.

„Samo ti znaš cenu svoje časti“, ravnim glasom odgovori Amis. Pustila je kaiš da joj visi pored noge, koristeći debelu kopču kao ručku. Žagor zamuče.

Egvena udahnu kroz jecaje, dugo i isprekidano. Samo treba da kaže da je gotovo i biće gotovo. Svaku ženu je mogla prekinuti već posle prvog udarca. Mogla je...

Mršteći se, klekla je i pružila se preko tepiha. Posegnula je pod Bairine suknje da se uhvati za njene koščate gležnjeve kroz meke čizme. Ovoga puta hoće se držati svoje hrabrosti. Ovog puta neće glasno vikati. Ovoga puta neće šutirati, niti se bacakati, niti... Kaiš još nije udarao. Egvena diže glavu, zatrepta da razbistri pogled i mrko ih osmotri. „Šta čekate?“ Glas joj je i dalje podrhtavao, ali u njemu se osećalo više besa. Uza sve ostalo – pustiti je i da čeka? „Ja moram da putujem noćas, ako ste to slučajno zaboravile. Nastavite.“

Amis baci kaiš pored Egvenine glave. „Ova žena nema nikakav toh prema meni.“

„Ova žena nema nikakav toh prema meni.“ To je bio tanki Bairin glas.

„Ova žena nema nikakav toh prema meni", snažno reče Sorilea. Osmehujući se, ona skloni Egveni vlažnu kosu s lica. „Znala sam da si Aijelka u srcu. Nemoj sada biti preponosna, devojko. Izmirila si svoj toh. Diži se pre nego što pomislimo kako se praviš važna.“

Onda su joj pomogle da ustane, grleći je i brišući joj suze, držeći joj maramicu da bi konačno obrisala nos. Druge žene su se sakupile uokolo, svaka objavljujući kako ova žena nema nikakav toh prema njoj, pre nego što bi dodala sopstvene zagrljaje i osmehe. Osmesi su bili najveće iznenađenje; Suranda joj se široko osmehivala, kao i uvek. Ali naravno. Toh nije postojao kad bi jednom bio namiren; ono što ga je stvorilo kao da se nije ni desilo. Deo Egvene koji nije bio uvijen u đi’e’toh pomisli da je možda pomoglo i ono što je rekla na kraju, a pre svega to što se ponovo prostrla. Možda se ona nije sa time suočila s aijelskom ravnodušnošću, ali na kraju krajeva, Sorilea je bila u pravu. One jeste Aijelka u srcu. Pomisli kako će deo njenog srca uvek ostati aijelski.

Mudre i učenice polako odoše. Izgleda da je trebalo da ostanu do zore ili duže, smejući se i ćaskajući sa Egvenom, ali to je bio samo običaj, ne đi’e’toh, a uz Sorileinu pomoć uspela je da ih ubedi kako jednostavno nema vremena. Na kraju su ostale samo ona, Sorilea i dva šetača kroz snove. Svi ti zagrljaji i osmesi gotovo da su joj osušili suze, ali usne su joj i dalje podrhtavale, koliko god se trudila da se široko nasmeši. Uistinu, želela je ponovo da plače, ali zbog drugih razloga. Delom zbog drugih razloga; jeste gorela.

„Sve čete mi toliko nedostajati.“

„Gluposti.“ Sorilea šmrknu da bi naglasila svoje reči. „Ako budeš imala sreče, reči če ti kako sada nikada nećeš biti Aes Sedai. Onda možeš da nam se vratiš. Bićeš moja učenica. Za tri ili četiri godine imaćeš sopstveno uporište. Znam i pravog muža za tebe. Najmlađi velisin moje velikćeri Amarin, Tarik. Biće poglavar klana, jednoga dana, mislim, tako da ćeš morati da potražiš sestroženu da mu bude gospodarica krova.“

„Hvala ti", nasmeja se Egvena. Izgleda da ima gde da se vrati ako je Dvorana u Salidaru otera.

„A Amis i ja ćemo te sresti u Tel’aran’riodu", reče Bair, „i reći ćemo ti šta znamo o događajima ovde i o Randu al’Toru. Od sada ideš sopstvenim putem u Svetu snova ali, ako želiš, mogu te i dalje podučavati.“

„Želim.“ Ako je Dvorana uopšte pusti i blizu Tel’aran’rioda. A opet, ne mogu je držati po strani; šta god da urade – to ne mogu. „Molim vas, pažljivo pratite Randa i Aes Sedai. Ne znam koju igru igra, ali sigurna sam da je opasnija nego što on misli.“

Amis nije ništa rekla o tome da će nastaviti da je podučava, naravno. Ona joj je dala reč tokom obuke i čak ni to što je izmirila toh nije moglo da je izbriše. Umesto toga, ona reče: „Znam da će Ruark žaliti što nije bio ovde večeras. Otišao je na sever da sam potraži Šaidoe. Ne boj se da će tvoj toh prema njemu ostati nenamiren. Pružiće ti priliku kada se sretnete sledeći put.“

Egvena ostade bez daha, pa sakri to izduvavši nos, činilo joj se bar deseti put. Potpuno je zaboravila na Ruarka. Naravno, ništa nije propisivalo da mora da namiri svoju obavezu prema njemu na isti način. Možda je njeno srce delom aijelsko, ali za trenutak um joj je grozničavo tražio drugi način. Ali, imaće dovoljno vremena da ga pronađe pre nego što ponovo vidi Ruarka. „Bila bih ti vrlo zahvalna", rekla je slabašno. A tu je bila i Melaina. I Avijenda. Svetlosti! Mislila je da je završila s tim. Noge su joj se tresle koliko god da je pokušavala da ih drži mirno. Mora postojati drugi način.

Bair zausti, ali Sorilea je preseče. „Moramo je pustiti da se obuče. Treba da započne putovanje.“ Bairin tanani vrat se ukoči, a Amisine usne klonuše. Očito, nijednoj se nije dopadalo ono što je Egvena nameravala da učini, ništa više nego ranije.

Možda su nameravale da ostanu i odgovore je od toga, ali Sorilea stade da mrmlja, samo naizgled tiho, o budalama koje su pokušale da spreče ženu da uradi ono što smatra ia mora uraditi. Mlađe dve ispraviše šalove – Bair je imala sedamdeset ili osamdeset, ali je sigurno mlađa od Sorilee – zagrliše Egvenu za srećan put i izađoše mrmljajući: „Neka bi uvek pronašla vode i hlada.“

Sorilea je sačekala samo trenutak duže. „Razmisli o Tariku. Trebalo je da ga pozovem u šator za znojenje, pa da ga vidiš. Dok ne budeš mogla, zapamti ovo. Uvek smo uplašeniji nego što želimo da budemo, ali uvek možemo i da budemo hrabriji nego što očekujemo. Drži se svoga srca, a Aes Sedai neće moći da naštete onome što si prava ti, tvome srcu. One nisu toliko iznad nas kao što smo verovale. Neka bi uvek pronašla vode i hlada, Egvena. I uvek pamti svoje srce.“

Ponovo sama, Egvena je samo stajala neko vreme, zureći u prazno i razmišljajući. Njeno srce. Možda i jeste hrabrija nego što misli. Uradila je ovde ono što je morala; bila je Aijelka. U Salidaru, to će joj trebati. Načini Aes Sedai donekle su se razlikovali od onih koje su koristile Mudre, ali one neće biti meke prema njoj ako saznaju da se predstavljala kao Aes Sedai. Kad bi znale. Nije mogla da zamisli zbog čega bi je drugog tako hladno prizvale, ali Aijeli se ne predaju pre nego što otpočne bitka.

Trže se i povrati. Ako neću da se predam pre bitke, pomisli gorko, onda bih mogla i da krenem u nju.

Загрузка...