37 Kad bitka otpočne

Tišina je bila vrlo čudna, a Egvena je uopšte nije razumela. Elejna je gledala u Ninaevu, a onda obe pogledaše u Ninaevinu tanku srebrnu narukvicu. Ninaeva raširenih očiju pogleda u Egvenu, a potom brzo spusti pogled ka podu.

„Moram nešto da priznam", izgovori gotovo šapučuči. Glas joj se nije pojačavao, ali reči su prosto kuljale. „Uhvatila sam Mogedijen.“ Ne dižući oči, podiže ruku sa narukvicom. „Ovo je a’dam. Držimo je kao zatočenika, a to niko ne zna. Osim Sijuan i Leane i Birgite. A sad i ti.“

„Morale smo“, reče Elejna, brzo se nagnuvši napred. „One bi je pogubile, Egvena. Ja znam da ona to zaslužuje, ali njena je glava puna znanja, stvari o kojima nismo mogle ni da sanjamo. Odatle sva ta naša otkrića potiču. Osim Ninaevinog isceljenja Sijuan i Leane i Logana, kao i mojih ter’angreala. One bi je ubile uopšte ne pokušavajući da išta saznaju!“

Egveni se zavrtelo u glavi od pitanja koja su joj se rojila. Uhvatile su jednu od Izgubljenih? Kako? Elejna je napravila a’dam? Egvena se strese jedva sposobna da pogleda u stvarčicu. Uopšte nije ličio na a’dam koji je suviše dobro poznavala. Čak i pored toga, kako su uspele da drže jednu od Izgubljenih sakrivenu među tako mnogo Aes Sedai? Jedna od Izgubljenih, zarobljenica. Nije joj presuđeno niti je pogubljena. Koliko je Rand postao sumnjičav, ako ovo ikada otkrije nikada više neće verovati Elejni.

„Dovedite je ovamo", uspe da izgovori šupljim glasom. Ninaeva poskoči sa stolice i otrča. Zvuci proslave, smeha i muzike i pesme pojačaše se za trenutak pre nego što se vrata zalupiše za njom. Egvena protrlja slepoočnice. Jedna od Izgubljenih. „To je velika tajna za čuvanje.“

Elejni se obrazi zacrveneše. Zašto, pod Svetlošču...? Naravno.

„Elejna, nemam nameru da te pitam... ni o kome, o kome ne bi trebalo da znam.“

Zlatokosa žena bukvalno poskoči. „Ja... ja ču možda moči da progovorim. Kasnije. Sutra. Možda. Egvena, moraš mi obećati da ništa nećeš reći – nikome! – osim ako ti ja tako kažem. Bez obzira na to šta ti... šta ti budeš videla.“

„Ako je to ono što želiš.“ Egvena nije shvatala zašto je druga žena toliko napeta. Ne stvarno. Elejna je imala tajnu koju je delila sa Egvenom, samo što je Egvena slučajno naletela na nju, a još od tada obe su se pravile da je to i dalje samo Elejnina tajna. Ona se susrela sa Birgitom, heroinom iz legendi u Tel’aran’riodu, a možda je to još uvek radila. Čekaj, to je ono što je Ninaeva kazala. Birgita zna za Mogedijen. Je li mislila na ženu koja čeka u Tel’aran’riodu da je Rog Valera prizove nazad? Ninaeva je znala tajnu koju je Elejna odbijala da prizna Egveni čak i kada je uhvaćena na licu mesta? Ne. Ovo se neće pretvoriti u krug optužbi i poricanja.

„Elejna, ja sam Amirlin – prava Amirlin – i već sam skovala planove. Mudre koje mogu da usmeravaju tkaju mnoge od svojih tokova drugačije nego Aes Sedai.“ Elejna je već znala o Mudrima, mada, kad je bolje razmislila, Egvena nije znala šta Aes Sedai rade; ostale Aes Sedai, sada. „Ponekad je ono što rade mnogo zamršenije ili grublje, ali ponekad je jednostavnije od onoga što smo učile u Kuli a jednako dobro radi.“

„Ti hoćeš da Aes Sedai uče od Aijela?“ Elejnine usne izviše se u smešak. „Egvena, one se nikada neće složiti sa tim, ni kad bi ti živela hiljadu godina. Mada, pretpostavljam da će hteti da ispituju aijelske devojčice za početnice, kad to budu otkrile.“

Namestivši se na jastučićima Egvena je oklevala. Aes Sedai da uče od Mudrih. Kao učenice? To se nikada neće dogoditi, ali Romanda i Lelejna posebno bi imale koristi od malo đi’e’toha. I Šerijam i Mirela i... pronađe udobniji način sedenja i odustade od svojih maštarija. „Sumnjam da će se Mudre složiti da aijelske devojčice postaju početnice.“ Možda bi se i složile, nekada, ali sada sigurno ne bi. Sad je Egvena od njih najviše mogla da očekuje uljudan razgovor sa Aes Sedai. „Mislila sam na neku vrstu udruživanja. Elejna, postoji manje od hiljadu Aes Sedai. Ako uključiš one koje su ostale u Pustari, mislim da ima mnogo više Mudrih koje mogu da usmeravaju negoli Aes Sedai. Možda i mnogo više. U svakom slučaju, one ne propuštaju nijednu sa urođenom žiškom.“ Koliko je žena umrlo sa ove strane Zmajevog zida zato što su iznenada mogle da usmeravaju, možda uopšte i ne shvatajući šta rade i zato što nisu imale nikoga ko bi mogao da ih poduči? „Želim da dovedem još više žena, Elejna. Šta je sa ženama koje mogu da nauče, ali ih nijedna Aes Sedai nije pronašla pre nego što su smatrane suviše starima da postanu polaznice? Ja kažem, ako hoće da uči, neka pokuša, čak iako ima četrdeset ili pedeset, a njeni unuci već imaju unuke.“

Elejna se uhvatila za stomak od smeha. „O, Egvena, Prihvaćene će biti oduševljene da njima drže časove za polaznice.“

„Moraće da nauče kako će“, odlučno izjavi Egvena. Ona nije videla problem. Aes Sedai su uvek tvrdile kako možeš biti prestara za polaznicu, ali ako želiš da učiš... one su već delimično promenile mišljenje; u gomili je već primetila lica starija od Ninaevinog obučena u polazničko belo. „Kula je oduvek bila oštra u izboru devojaka, Elejna. Ako nisi dovoljno jaka, izbačena si. Odbij probu i izbace te odatle. Padni na probi i opet si napolju. Trebalo bi ih pustiti da ostanu ako žele.“

„Ali probe služe da se uvere kako si dovoljno jaka", bunila se Elejna. „Ne samo u Jednoj moći; da si sama dovoljno čvrsta. Ti sigurno ne želiš Aes Sedai koje će se slomiti prvi put kad se nađu pod pritiskom? Ili Aes Sedai koje jedva mogu da usmeravaju?“

Egvena šmrknu. Sorileu bi izbacili iz Kule i ne isprobavši je za polaznicu. „Možda ne mogu sve one da postanu Aes Sedai, ali to nikako ne znači kako su beskorisne. Na kraju krajeva, već im je dozvoljeno da koriste Moć do određenog stepena, ili ne bi bile poslate napolje, u svet. Moj je san da svaka žena koja može da usmerava nekako bude povezana sa Kulom. Do poslednje.“

„Vetrotragači?“ Elejna skupi oči kad Egvena klimnu glavom.

„Nisi ih ti izdala, Elejna. Ne mogu da poverujem kako su tako dugo uspele da očuvaju tu tajnu.“

Elejna teško uzdahnu. „Pa, šta je učinjeno, učinjeno je. ’Ne možeš vratiti med u saće’. Ali ako tvoji Aijeli imaju posebnu zaštitu, onda bi trebalo da je ima i Morski narod. Neka vetrotragači uče svoje devojčice. Neka Aes Sedai ne odvuku nijednu devojčicu Morskog naroda, bez obzira šta žele.“

„Važi.“ Egvena pljunu u dlan pa ispruži ruku, a časak kasnije i Elejna pljunu na svoju i široko se nasmeši kad se rukovaše da zapečate dogovor.

Polako, taj osmeh iščeznu. „Je li to vezano za Randa i njegovo pomilovanje, Egvena?“

„Delimično, Elejna, kako muškarac može da bude toliko...?“ Nisu postojale reči kojima bi mogla da završi pitanje, a ni odgovor na njega. Druga žena klimnu pomalo tužno, kao da razume ili se slaže ili i jedno i drugo.

Vrata se otvoriše, a pojavi se jedra žena u tamnoj vuni, sa srebrnim poslužavnikom u rukama, na kome su stajale tri srebrne kupe i srebrna vinska boca dugog vrata. Lice joj je bilo iznureno, lice ratarske žene, ali tamne oči su joj blistale dok je proučavala Egvenu i Elejnu nemirnim pogledom. Egvena je imala samo trenutak da se iznenadi što žena nosi pripijenu srebrnu ogrlicu, uz iznošenu haljinu, a onda se Ninaeva pojavi iza nje i zalupi vrata. Mora da je trčala kao vetar, jer je stigla da haljinu Prihvaćene zameni tamnoplavom, svilenom, izvezenom zlatnim spiralama oko razreza i poruba. Nije bila ni blizu otvorena kao one koje je nosila Berelajn, ali ipak daleko otvorenija nego što bi Egvena očekivala od Ninaeve.

„Ovo je ’Marigan’", reče Ninaeva prebacivši pletenicu preko vrata izvežbanim pokretom. Njen prsten Velike zmije zlatno je sijao sa desne ruke.

Egvena zausti da upita zašto tako ističe ime, a onda iznenada shvati da je ’Mariganina’ ogrlica parnjak narukvice oko Ninaevine ruke. Nije mogla da prestane da pilji. Žena sasvim sigurno nije izgledala nimalo nalik njenoj predstavi o izgledu Izgubljenih. Ona to i reče, a Ninaeva se nasmeja.

„Posmatraj, Egvena.“

Uradila je i više od toga; gotovo je iskočila iz stolice i posegla za saidarom. Čim je Ninaeva progovorila, sjaj je okružio „Marigan". Samo za trenutak, ali pre nego što je nestao žena u jednostavnoj vunenoj haljini potpuno se promenila. U stvari, to su bile sitne promene, ali sve zajedno davale su drugačiju ženu, lepuškastu pre nego lepu, ali nimalo iznurenu, ženu ponosnog, čak kraljevskog držanja. Samo su joj oči ostale iste, svetlucave, ali iako su bile nemirne, Egvena je mogla da poveruje kako je ova žena Mogedijen.

„Kako?“, bilo je sve što je rekla. Pažljivo je slušala Ninaevino objašnjenje o tkanju prerušavanja i izvrtanju tkanja, ali je posmatrala Mogedijen. Ona jeste ponosna, kao i puna sebe, puna osećanja da je ponovo ona.

„Vrati je nazad", reče Egvena kad se završilo objašnjavanje. Ponovo je sjaj saidara trajao samo za trenutak, a kad je izbledeo, nije bilo vidljivog tkanja. Mogedijen je ponovo bila obična i iznurena, žena sa sela koja je vodila težak život i izgledala starije nego što jeste. Crne oči svetlucale su ka Egveni, ispunjene mržnjom, a možda i gađenjem prema samoj sebi.

Shvativši da još uvek drži saidar, Egvena se za trenutak osećala budalasto. Ni Ninaeva ni Elejna nisu posegle za Izvorom. A opet, Ninaeva je nosila narukvicu. Egvena ustade, ne skidajući pogled sa Mogedijen, pa ispruži ruku. Ako ništa drugo, Ninaeva je delovala kao da jedva čeka da skine tu stvar sa zgloba, što je Egvena mogla i da razume.

Dodajući joj narukvicu, Ninaeva reče: „Spusti poslužavnik na sto, Marigan. I ponašaj se najbolje što možeš, Egvena je živela među Aijelima.“

Egvena je prevrtala po rukama srebrni krug i pokušavala da ne zadrhti. Lukav rad, tako mudro podeljen na delove da je gotovo delovala kao da je iz jednog komada. Ona je nekad bila na drugom kraju a’dama, seanšanske sprave sa srebrnim povocem koji povezuje ogrlicu i narukvicu. Stomak joj se uvijao kao što nije ni kad se suočila sa Dvoranom ili gomilom napolju; izgledalo je kao da pokušava da nadoknadi svoju pređašnju mirnoću. Promišljeno, ona zatvori parče srebra oko svoga zgloba. Imala je neku predstavu o tome šta može da očekuje, ali ipak je malo nedostajalo da poskoči. Osećanja druge žene ležala su pred njom, čitava ona skupljena u jednom, ograđenom, delu Egveninog uma. Tu je, uglavnom, bilo treperavog straha, ali i gađenje na samu sebe, za koje joj se malopre učinilo da ga je primetila, teklo je gotovo jednako jako. Mogedijen se nije dopadao njen trenutni izgled. Možda joj se naročito nije dopadao pošto je nakratko bila u svom stvarnom obličju.

Egvena razmisli o tome ko je žena u koju upravo gleda; jedna od Izgubljenih, žena čije ime je vekovima korišćeno da se plaše deca, žena čiji zločini su zaslužili smrtnu kaznu već stotinu puta. Ona pomisli na znanje u toj glavi. Natera samu sebe da se osmehne. Nije to bio lep osmeh; nije ni nameravala da bude, a nije joj se činilo da može takav da napravi, čak i kad bi pokušala. „One su u pravu. Živela sam sa Aijelima. Zato, ako očekuješ da ću biti nežna kao Ninaeva ili Elejna, možeš to da izbaciš iz glave. Samo jednom napravi pogrešan korak preda mnom, pa ću te naterati da me moliš za smrt. Samo, neću te ubiti. Pronaći ću način da zauvek ostaneš s takvim licem. S druge strane, ako pokušaš nešto više od pogrešnog koraka...“ Ona proširi osmeh, dok na kraju nije samo pokazivala zube.

Strah toliko poraste da udavi sve ostalo i ispupči ogradu. Stojeći pred stolom, Mogedijen je držala svoje suknje, pobelelih zglobova, i vidno se tresla. Ninaeva i Elejna gledale su u Egvenu kao da je nikada ranije nisu videle. Svetlosti, pa nisu valjda očekivale da bude uviđavna prema jednoj od Izgubljenih? Sorilea bi je vezala za kolac na suncu kako bi je naterala da puzi, ako joj ne bi jednostavno prerezala grkljan, onako usput.

Egvena priđe Mogedijen. Druga žena je bila viša, ali povukla se uz sto, oborivši kupe za vino na poslužavniku i zaljuljavši bokal. Egvena progovori hladnim glasom; nije morala mnogo da se trudi. „Onaj dan kad budem osetila da si izgovorila laž biće dan kada ću te lično pogubiti. Sad. Razmatrala sam putovanje sa jednog na drugo mesto, tako što bih probušila rupu, da se tako izrazim, odavde donde. Rupu kroz Šaru, tako da ne postoji nikakva udaljenost između tamo i ovde. Da li bi mi to uspelo?“

„Uopšte ne bi, jer si žena“, reče Mogedijen, brzo i bez daha. Strah koji je ključao u njoj sada joj se jasno ocrtavao na licu. „Tako Putuju muškarci.“

Reč je posebno naglasila; govorila je o jednom od izgubljenih Talenata. „Kad bi ti to pokušala, bila bi usisana u... ne znam šta je to. Prostor između niti Šare možda. Mislim da ne bi dugo poživela. Samo znam kako se nikada ne bi vratila.“

„Putovanje", zgađeno progunđa Ninaeva. „Nikada nismo pomislile na Putovanje!“

„Ne, nismo", Elejna nije zvučala nimalo zadovoljnije sobom. „Pitam se na šta sve nismo nikada pomislile!“

Egvena nije obraćala pažnju na njih. „Kako onda?", upita meko. Tih glas uvek je bolji od vike.

Mogedijen se trže kao da je ipak vikala na nju. „Napraviš dva istovetna mesta u Šari. Mogu ti pokazati kako. Trebaće malo napora, zbog te... te ogrlice, ali mogu...“

„Ovako?", reče Egvena, prigrlivši saidar i tkajući tokove Vazduha. Ovog puta nije pokušavala da dotakne Svet snova, ali očekivala je nešto, manje-više isto, ako bi uspela. Dobila je nešto sasvim drugačije.

Tanka zavesa koju je istkala nije delovala magličasto, a trajala je samo časak pre nego što se skupila u rez srebrnoplave svetlosti. Sama svetlost se brzo širila – ili možda vrtela; bar je njoj to tako izgledalo – u... nešto. Onda je nasred poda stajao jedan... jedan prolaz, nimalo nalik magličastom prividu Tel’aran’rioda koju je imala iz svog šatora, prolaz koji se otvarao na suncem sprženu zemlju, naspram koje je najgora suša delovala raskošno. Kamena koplja i oštre stene nadnosile su se nad prašnjavu ravnicu žućkaste gline ispresecane pukotinama i istačkane sa nekoliko usahlih žbunova koji su i iz daljine delovali trnovito.

Egvena samo što se nije zapiljila. To je bila Aijelska pustara, na pola puta između uporišta Hladnih stena i doline Ruideana, mesto na kome teško da je bilo ikoga – i da je iko mogao biti povređen; Randove mere opreza u onoj posebnoj odaji u Sunčevoj palati nagoveštavale su joj da i ona mora da ih ima – ali samo se nadala da će moći da ga dosegne, a bila je potpuno ubeđena kako će ga videti kroz treperavu zavesu.

„Svetlosti!", u dahu izreče Elejna. „Znaš li šta si upravo uradila, Egvena? Znaš li? Mislim da bih mogla to da uradim. Ako ponoviš tkanje, sigurna sam da ću ga zapamtiti.“

„Zapamtiti šta?“ Ninaeva je bukvalno zapomagala. „Kako je to uradila? O prokleta da je ta prokleta blokada! Elejna, šutni me u zglob. Molim te!“

Mogedijenino lice postalo je nepomično; nesigurnost se tumbala kroz narukvicu gotovo jednako teško koliko i strah. Čitanje osećanja nije bilo isto što i čitanje reči na stranici, ali ova dva su bila vrlo jasna. „Ko...?“ Mogedijen obliznu usne. „Ko te je to naučio?“

Egvena se osmehnu, kao što je videla da se Aes Sedai osmehuju; bar se nadala da je nagovestila tajanstvenost. „Nikad ne budi sasvim sigurna da već ne znam odgovor", odvrati hladno. „Zapamti. Slažeš li me jednom...“ Iznenada joj sinu kako to mora da zvuči Ninaevi i Elejni. One su uhvatile ženu, držale su je zarobljenu u najneverovatnijim uslovima, izvukle su razne vrste podataka od nje. Okrenuvši im se ona se kratko i nestašno nasmeja. „Stvarno se izvinjavam. Nisam nameravala da tek tako preuzmem stvari u svoje ruke.“

„Zašto se izvinjavaš?“ Elejna se široko osmehivala. „Ti i treba da preuzmeš stvari u svoje ruke, Egvena.“

Ninaeva cimnu pletenicu a onda se izbeči na nju. „Ništa mi ne pomaže! Zašto ne mogu da se naljutim? O, možeš je zadržati zauvek, što se mene tiče. Ionako ne možemo da je vodimo u Ebou Dar. Zašto ne mogu da se naljutim?

O krvi mu i krvavog pepela!“ Oči joj se razrogačiše kad shvati šta je upravo rekla, pa pokri usta rukama.

Egvena pogleda Mogedijen. Žena je bila zauzeta uspravljanjem vinskih kupa i sipanjem vina koje je mirisalo na slatke začine, ali nešto je prostrujalo kroz narukvicu još dok je Ninaeva govorila. Možda šok? Možda je više volela gospodarice koje je poznavala od ove koja joj je zapretila smrću gotovo prvom rečju.

Na vratima se začu oštro kucanje, a Egvena brzo otpusti saidar; otvor ka Pustari nestade. „Napred.“

Sijuan zakorači u sobu i zaustavi se, odmerivši Mogedijen, narukvicu na Egveninoj ruci, Ninaevu i Elejnu. Zatvorivši vrata ona načini naklon dublji od bilo čega što su činile Romanda i Lelejna. „Majko, došla sam da te podučim pravilima ponašanja, ali ako bi ti više odgovaralo da se vratim kasnije...?“ Podigla je obrve, mirno ih ispitujući.

„Idi", reče Egvena Mogedijen. Ako su Ninaeva i Elejna bile voljne da je puštaju da se slobodno kreće, onda ju je adam sigurno na neki način ograničavao, iako ne koliko i onaj sa povocem. Poigravajući se narukvicom – mrzela je tu stvar ali nameravala je da je nosi danonoćno – dodade: „Ali ostani mi na raspolaganju. Pokušaj bekstva doneće ti isto što i laž.“ Strah prostruja kroz adam dok je Mogedijen žurila napolje. To je mogla da bude nevolja. Kako su Ninaeva i Elejna živele sa tim bujicama strave? Ipak, to je bilo pitanje za kasnije.

Okrenuvši se ka Sijuan, ona prekrsti ruke na grudima. „Ovo neće moći, Sijuan. Ja znam sve. Kćeri.“

Sijuan nakrivi glavu. „Ponekad, znati nešto ne daje ti nikakvu prednost. Ponekad, to samo znači deliti opasnost.“

„Sijuan!“, reče Elejna, poluzaprepašćeno i poluupozoravajuće, a na Egvenino iznenađenje Sijuan učini nešto što nikada nije očekivala da vidi od Sijuan Sanče. Ona pocrvene.

„Ne možeš od mene očekivati da se preko noći preobrazim u nekog drugog", zagunđala je mrmljajući.

Egvena je imala osećaj da bi Ninaeva i Elejna mogle da joj pomognu u onome što mora da uradi, ali ako stvarno želi da bude Amirlin, mora to da obavi sama. „Elejna, znam da želiš da se otarasiš te haljine Prihvaćene. Zašto to ne uradiš? A onda vidi šta možeš da pronađeš o izgubljenim Talentima. Ninaeva, i ti isto potraži.“

One razmenjaše poglede, a onda odmeriše Sijuan, pa se podigoše i načiniše savršene naklone, mrmljajući pune poštovanja: „Po tvome naređenju, majko.“ Nije bilo nikakvih dokaza da je ovo iole uticalo na Sijuan; dok su odlazile, ona je stajala podsmešljivo posmatrajući Egvenu.

Egvena ponovo prigrli saidar, nakratko, da dovuče stolicu na mesto iza stola, onda popravi svoju ešarpu i sede. Jedan dug trenutak u tišini je odmeravala Sijuan. „Trebaš mi", konačno progovori. „Ti znaš šta znači biti Amirlin, šta Amirlin može ili ne može. Ti poznaješ Predstavnice, njihov način razmišljanja, njihove želje. Trebaš mi i nameravam da te imam. Šerijam i Romanda i Lelejna mogu da misle kako još uvek nosim polazničko belo ispod ove ešarpe – možda i sve one to misle – ali ti ćeš mi pomoći da im dokažem suprotno. Ne molim te, Sijuan. Imaću – tvoju – pomoć.“ Sad joj je samo preostalo da čeka.

Sijuan je odmeri od glave do pete, onda neznatno odmahnu glavom pa se glasno nasmeja. „Gadno su pogrešile, jesu li? Naravno, ja sam prva napravila tu grešku. Bucmasto prasence za svečanu trpezu pretvorilo se u živu srebrozubu dugačku kao noga.“ Široko rasprostrvši suknje načini dubok naklon celim telom. „Majko, molim te, dopusti mi da ti služim i savetujem te.“

„Dokle god su to samo saveti, Sijuan. Već imam suviše njih koje misle kako mogu da mi vežu končiče za ruke i noge. Od tebe to neću trpeti.“

„Pre bih pokušala da ih vežem samoj sebi", suvo uzvrati Sijuan. „Znaš, nikad mi se nisi preterano dopadala. Možda zato što sam videla suviše sebe u tebi.“

„U tom slučaju", odvrati Egvena jednako suvim glasom, „možeš me zvati Egvena. Kad smo nasamo. A sad sedi i reci mi zašto Dvorana još uvek sedi ovde i kako da ih nateram da se pokrenu.“

Sijuan poče da izvlači jednu od stolica pre nego što se dosetila kako sada može da ih pokreće saidarom. „Sede, jer kad se jednom pomere, Bela Kula biče stvarno rascepljena. A što se tiče toga kako da ih pomeriš, moj savet je...“ Trebalo je dosta vremena za njen savet. Nešto od toga bilo je u pravcu onoga o čemu je Egvena već razmišljala, a saveti su delovali dobro.


U svojoj sobi u Maloj kuli, Romanda je sipala čaj od nane za tri druge Predstavnice, od kojih je samo jedna bila Žuta. Soba je bila pozadi, ali zvuci zabave prodirali su u nju; Romanda uporno nije obračala pažnju na njih. Ove tri bile su spremne da je podrže za Amirlin Tron; glasanje za devojčicu bio je način da se Lelejna zadrži podalje, koliko i bilo šta drugo. Lelejna bi pukla ako bi to ikada saznala. Sada, kad je Šerijam postavila ono dete za Amirlin, ove tri su još uvek bile voljne da slušaju. Pogotovo posle tog uzdizanja ukazom. To mora da je bilo Šerijamino maslo; ona i njen mali kružok stalno su tetošile te četiri; one su predložile da se Teodrin i Faolajn uzdignu iznad ostalih Prihvaćenih, a jednom prilikom pomenule su nešto takvo i za Elejnu i Ninaevu. Namrštivši se, pitala se šta li je zadržalo Delanu, ali ipak poče da govori, saidarom zaštitivši sobu protiv prisluškivanja. Delana će jednostavno morati da uhvati korak kad stigne. Najvažnije je bilo da se Šerijam nauči kako nije dobila toliko moći koliko je mislila kad je otela položaj Čuvara.

U kući na drugoj strani Salidara, Lelejna je služila ohlađeno vino za četiri Predstavnice, od kojih je samo jedna bila iz njenog sopstvenog, Plavog ađaha. Saidar je bio isprepletan po sobi protiv prisluškivanja. Zvuci proslave navodili su je na osmeh. Četiri žene oko nje predložile su da se ona lično kandiduje za Amirlin Tron, a ona nije bila neodlučna, samo što bi neuspeh značio da će Romanda biti uzdignuta namesto nje, a to bi bolelo Lelejnu koliko i da bude prognana. Kako bi Romanda škrgutala zubima kada bi znala kako su sve one glasale za dete samo da zadrže ešarpu podalje od Romandinih ramena. Mada, sada su se skupile da bi raspravile kako smanjiti Šerijamin uticaj, pošto je uspela da otme ešarpu Čuvara. Ta smejurija o uzdizanju Prihvaćenih u Aes Sedai po devojčinom dekretu! Šerijamina glava mora da se nadula do ludila. Dok se razgovor nastavljao, Lelejna poče da se pita gde je Delana. Do sad je već trebalo da dođe.

Delana je sedela u svojoj sobi, piljeći u Halimu izvaljenu na njenom krevetu. Ime Aran gar nikada nije smelo da se koristi; ponekad se Delana bojala da će Halima znati i ako samo pomisli na njega. Prepreka protiv prisluškivanja bila je mala, okruživala je samo njih dve. „To je ludilo", konačno je uspela da izgovori. „Zar ne shvataš? Ako nastavim da podržavam svaku stranu – uhvatiće me, pre ili kasnije!“

„Svako mora ponekad da se izlaže opasnosti.“ Oštrina njenoga glasa bila je u suprotnosti sa osmehom tih podatnih usana. „I nastavićeš da pritiskaš da se Logan ponovo smiri. Ili to. Ili da se ubije.“ Kratko kreveljenje u stvari ju je nekako samo činilo još lepšom. „Ako ga ikada izvedu iz te kuće, ja ću se lično pobrinuti za to.“

Delana nije mogla da zamisli kako, ali nije nameravala da sumnja u ženu dok se ne pokaže kako ne uspeva. „Samo ne razumem zašto se toliko plašiš jednog čoveka koga šest sestara drži pod štitom od zore do zore.“

Halimine zelene oči zasijaše dok je skakala na noge. „Ne bojim se i nemoj da si to ikada nagovestila! Hoću Logana smirenog ili mrtvog, to je sve što treba da znaš. Da li smo se razumele?“

Ne prvi put, Delana razmisli o ubijanju druge žene, ali kao i uvek imala je gadan osećaj da bi poginula ona sama. Halima je nekako znala kad bi ona prigrlila saidar, iako sama nije mogla da usmerava. Najgora od svega bila je mogućnost da je Halima ne ubije samo zato što joj je potrebna; Delana nije mogla da zamisli šta bi joj inače uradila, ali sam nagoveštaj te pretnje činio je da se strese. Moraće da bude sposobna da ubije tu ženu, sad i ovde. „Da, Halima", odvrati pitomo i mrzela je samu sebe zbog toga.


„To je tako lepo od tebe", mrmljala je Sijuan, držeći šolju da joj Lelejna dospe malo rakije u čaj. Sunce je zalazilo bojeći svetlost crveno, ali ulice su još bile bučne. „Ne možeš ni da zamisliš koliko je naporno pokušavati da tu devojku naučiš ponašanju. Ona izgleda misli da će sve biti u redu dok god se ponaša kao neka Mudrost, tamo kod njene kuće. Dvorana bi trebalo da bude neki Ženski krug ili takvo nešto.“

Lelejna je ispuštala glasove razumevanja iznad sopstvene šolje čaja. „Ti reče da se žalila na Romandu?“

Sijuan slegnu ramenima. „Ma nešto o tome kako Romanda istrajno traži da ostanemo ovde umesto da krenemo na Tar Valon, ako sam je dobro razumela. Svetlosti, ta devojka ima narav kao ptica ribar u sezoni parenja. Gotovo da sam poželela da je uhvatim za ramena i protresem, ali naravno, ona sada nosi ešarpu. Pa, kad završim sa časovima, završila sam s njom. Sećaš li se...?“

Smejući se u sebi, Sijuan je posmatrala kako Lelejna ispija sve to zajedno s čajem. Samo je prva rečenica stvarno bila važna. Deo o naravi bio je njen sopstveni dodatak, koji će, možda, navesti neke Predstavnice da se kreću malo opreznije oko Egvene. Osim toga, sumnjala je da je to možda i tačno. Ona više nikada neće ponovo postati Amirlin, a bila je prilično sigurna da bi pokušaj upravljanja Egvenom bio jednako neuspešan kao i kad bi neko pokušao da upravlja njome, a i jednako bolan, a opet, naučiti Amirlin da bude Amirlin... Radovala se tome kao ničemu drugom već dugo, dugo vremena. Egvena al’Ver biće Amirlin pred kojom će prestoli podrhtavati.

„Ali šta je sa mojom blokadom?", reče Ninaeva, a Romanda se namršti na nju. Bile su u Romandinoj sobi u Maloj kuli, a ovo je bilo vreme kada je Romanda trebalo da je ima, prema rasporedu koji su Žute sastavile. Muzika i smeh koji su dopirali spolja kao da su ljutili Žutu.

„Nisi delovala tako revno ranije. Čujem kako si rekla Dagdari da si i ti Aes Sedai, a da ona može da pronađe neko jezero u kome će da ohladi glavu.“

Na Ninaevinom licu podiže se plamen. Pouzdaj se u njenu narav da se ispreči na putu. „Možda sam tek shvatila da to što sam Aes Sedai ne znači kako mogu da usmeravam imalo lakše nego ranije.“

Romanda šmrknu. „Aes Sedai. Mnogo ti još moraš da prođeš do toga, štagod... pa dobro, onda. Nešto što nismo pokušale ranije. Skači na jednoj nozi. I pričaj.“ Ona sede u izrezbarenu naslonjaču blizu kreveta, još uvek se mršteći. „Ogovaranja, mislim. Pričaj o laganim stvarima. Na primer, šta je ono Amirlin pomenula, o čemu je Lelejna želela da razgovara s njom?“

Za trenutak Ninaeva je samo besno piljila u nju. Da skače na jednoj nozi? To je potpuno blesavo! Pa opet, ona i nije došla ovamo zbog svoje blokade. Zadigavši suknje, poče da skakuće. „Egvena... to jest Amirlin... nije mnogo govorila. Nešto o tome da mora da se ostane u Salidaru...“ Biće bolje da ovo upali, ili će Egvena čuti nekoliko izabranih reči, bila Amirlin il’ ne bila.


„Mislim da će ovaj bolje raditi, Šerijam", reče Elejna pruživši joj izvijen crveno-plavi prsten napravljen od nečega što je tog jutra bilo kamen. U stvari, nije se nimalo razlikovao od drugih koje je napravila. Stajale su odvojene od gomile, na ulazu u uzak prolaz između kuća obasjan crvenim suncem. Iza njih su ječale violine i pištale frule.

„Hvala ti, Elejna.“ Šerijam gurnu ter’angreal u torbicu na svom pojasu, i ne pogledavši ga. Elejna je uhvatila Šerijam u predahu između dva plesa, pomalo zarumenjenog lica ispod sve te hladne dostojanstvenosti Aes Sedai, ali jasan zeleni pogled, od kojeg su se Elejni tresla kolena dok je bila polaznica, bio je usmeren na njeno lice. „Zašto imam osećaj da ovo nije jedini razlog što si došla da me vidiš?“ Elejna iskrivi lice, okrećući prsten Velike zmije na desnoj ruci. Desna ruka; jednostavno je morala da se podseća kako je i ona sama Aes Sedai, sada. „U pitanju je Egvena. Amirlin, valjda treba da kažem. Zabrinuta je, Šerijam, a ja sam se nadala da ti možeš da joj pomogneš. Ti si Čuvar, a ja nisam znala kome drugom da se obratim. Nisam baš sasvim sigurna u potpunu priču. Znaš kakva je Egvena; ne bi se požalila ni da joj je noga odsečena. U pitanju je Romanda, mislim, mada je pominjala i Lelejnu. Jedna ili obe bile su kod nje, mislim, u vezi sa ostankom ovde u Salidaru, nešto da još ne treba da se mičemo jer je to suviše opasno.“

„To je dobar savet“, polako reče Šerijam. „Ne znam koliko je opasno, ali i sama bih joj dala sličan savet.“

Elejna raširi ruke bespomoćno sležući ramenima. „Znam. Rekla mi je da si, ali... ona to nije baš tako rekla, ali čini mi se da se malo boji od ove dve. Znam da je ona sada Amirlin, ali čini mi se da se u njihovom prisustvu oseća kao polaznica. Bojim se da je uplašena da će, ako uradi ono što traže od nje – čak iako to jeste dobar savet – one očekivati da isto uradi i sledećeg puta. Mislim... Šerijam, ona se plaši da neće biti sposobna sledeći put da kaže ne, ako ovog puta kaže da. A... a i ja se toga bojim. Šerijam, ona je Amirlin Tron; ne treba da bude pod Romandinim palcem, ni Lelejninim, niti bilo čijim. Ti si jedina koja može da joj pomogne. Ne znam kako, ali ti to jesi.“

Šerijam je tako dugo ćutala da Elejna pomisli kako će joj saopštiti da je svaka njena reč glupost. „Uradiću šta mogu“, konačno reče Šerijam.

Elejna priguši uzdah olakšanja pre nego što je i shvatila kako to ne bi imalo nikakve veze.

Nagnuta napred, Egvena je odmarala ruke na stranama bakarne kade i puštala da Čezino brbljanje teče iznad nje dok joj je ova prala leđa. Sanjala je o pravoj kadi, ali konačno sedeti u sapunjavoj vodi namirisanoj cvetnim uljima bilo je vrlo čudno posle aijelskih šatora za znojenje. Preduzela je svoje prve korake kao Amirlin, poterala je svoju brojčano slabiju vojsku i započela napad. Sećala se kako je jednom čula od Ruarka da, kada bitka otpočne, vođa bitke više nema pravu upravu nad razvojem događaja. Sad je samo mogla da čeka. „I pored toga“, reče tiho, „mislim da bi se Mudre ponosile.“

Загрузка...