Poglavlje 17

Laboratorija za genetiku univerziteta Lorentijan nije imala posebnu opremu za izdvajanje oštećene DNK kakvu je posedovala Merina laboratorija u Jorku. Ali, to joj ionako nije ni bilo potrebno. Bila je jednostavna stvar da se uzmu ćelije iz Ponterovih usta i izdvoji DNK iz jedne od mitohondrija. U svakoj laboratoriji za genetiku na svetu to je moglo da se učini.

Meri je uzela dva kontrolna uzorka — male delove mitohondrijalne DNK koji su se slagali s početkom lanca koji je identifikovala pre mnogo godina u DNK fosila Neandertalca nađenog u Nemačkoj. Zatim je dodala enzim DNK — polimerazu — izazivajući lančanu reakciju koja će dovesti kod sekcije koja ju je zanimala do uvećanja i do toga da počne da se reprodukuje iznova i iznova, svaki put se dvostruko kvantitativno povećavajući. Tako će uskoro Meri imati milione kopija lanca DNK koje će moći da analizira.

Kao što je Ruben Montego rekao, laboratorija u Lorentijanu je obavljala mnogo posla iz domena sudske medicine, tako da je imala lepljivu traku koja je mogla da se pričvrsti za staklo. Ova traka je korišćena da bi genetičari koji su uradili analizu mogli da sa sigurnošću svedoče na sudu da niko nije mogao da nešto uradi s epruvetom s uzorkom dok im nije bila pred očima. Meri je zapečatila staklenu posudu u kojoj se odigravalo PCR uvećanje i potpisala se.

Zatim je preko Interneta na kompjuteru koji se nalazio u laboratoriji proverila svoju elektronsku poštu u Jorku. Dobila je više i-mejlova prethodnog dana nego što inače dobija tokom celog meseca i većinu njih su poslali stručnjaci za Neandertalce iz celog sveta koji su na to bili podstaknuti činjenicom da se ona u tom trenutku nalazi u Sadberiju. Bilo je poruka sa unverziteta Vašington, univerziteta Mičigen, UCB, UCLA, Brauna, Sani Stoni Bruka, Stenforda, Kembridža, zatim iz Britanskog muzeja prirodnih nauka, Francuskog instituta za praistoriju i geologiju, zatim od njenih starih prijatelja iz Rheinisches Landesmuseum i drugih — i svi su oni tražili uzorke neandertalske DNK istovremeno praveći šale na račun toga, kao da je, naravno, potpuno nemoguće da se sve to zaista dešava.

Meri je ignorisala sve ove poruke, ali je osetila potrebu da napiše pismo svojoj studentkinji u Jorku:


„Darija,

izvini što sam te ostavila onako na brzinu, ali znam da možeš da se sama snađeš. Sigurna sam da si čitala izveštaje u novinama i mogu da ti kažem: da, istina je, izgleda da postoji mogućnost da se radi o pravom Neandertalcu. Upravo radim analizu njegove DNK da bih to potvrdila.

Ne znam kada ću se vratiti. Verovatno ću ostati ovde još najmanje nekoliko dana. Ali, želela sam da ti kažem ... želela sam da te upozorim da mislim da je neki muškaraca pokušao da me prati kada sam u petak uveče izašla iz laboratorije. Čuvaj se. Ako budeš ostajala do kasno uveče, pozovi svog dečka da dođe i nađi se s njim, ili nazovi nekog iz obezbeđenja i zatraži da te otprati do kuće.

Čuvaj se.

MNV.“


Meri je pročitala nekoliko puta pismo, a onda je pritisla dugme „poslati“.

Zatim je samo sedela, zureći dugo u ekran.

Prokletstvo!

Prokletstvo!

Prokletstvo!

Nije uspevala da to izbaci iz glave, čak ni na pet minuta. Pretpostavljala je da je danas bar polovina njenih misli bila posvećena tom strašnom događaju. Oh, Bože, da li se to zaista dogodilo juče? Činilo joj se da je prošlo mnogo više vremena, iako je sećanje na užasne stvari koje joj je učinio bilo oštro poput noža.

Da je sada u Torontu, mogla bi da razgovara o tome sa svojom majkom ali —

Ali njena majka je bila dobra katolkinja, i nije postojao način da izbegne neke neprijatne teme ako bi s njom razgovarala o silovanju. Majka bi se brinula oko toga da li je Meri ostala trudna i nikada ne bi odobrila abortus. Meri i ona su već ranije raspravljale o ukazu pape Jovana Pavla u kojem je rečeno da kaluđerice koje su silovane moraju da rode dete ako su pritom zatrudnele. A da kaže svojoj majci da ne mora da brine oko toga jer uzima pilule za kontracepciju, jedva da bi bilo išta bolje. Što se Merinih roditelja tiče, ritam plodnih i neplodnih dana bio je jedini prihvatljiv metod sprečavanja začeća. Meri je mislila da je ravno čudu što ima samo dvojicu braće i jednu sestru, a ne tuce njih.

Zaista, mogla bi da razgovara sa njima. Ali... Ali o tome nije mogla da razgovara sa nekim muškarcem — ni sa jednim muškarcem. To je značilo da ne može da razgovara sa svojom braćom Bilom i Džonom. A njena jedina sestra, Kristin, živela je u Sakramentu, a Meri se činilo da to nije nešto o čemu bi želela da razgovara telefonom.

Pa, ipak, morala je s nekim da razgovara, znala je to. I to sa nekim lično. Nekim ko je sada tu.

Jedan primerak rasporeda predavanja na univerzitetu Lorentijan nalazio se na stolu u laboratoriji: Meri je pronašla i mapu kampusa kao i ono što je tražila. Ustala je i otišla hodnikom do stepenica, a onda se uputila ka onome za šta je saznala da ga studenti sa Lorentijana nazivaju „aleja za kuglanje“ — dugačkog staklenog hodnika koji se pružao između zgrade sa učionicama i velikog glavnog hola. Prešla ga je celom dužinom, dok ga je popodnevno sunce obasjavalo, prošla pored kioska za krofne Tim Horton i nekoliko kioska posvećenih studentskim aktivnostima. Konačno je skrenula nalevo na krajnjem delu hodnika i prošavši pored kancelarije osoblja za rad sa studentima, popela se uz stepenice, prošla pored knjižare i zašla u jedan kratak hodnik.

Odlazak u Centar za žrtve silovanja na univerzitetu Jork nije dolazio u obzir. Tamo su savetnici koji su radili sa žrtvama uglavnom bili dobrovoljci i iako bi svi oni nesumnjivo morali da čuvaju ono što saznaju kao tajnu, činjenica da je neka profesorka napadnuta mogla bi da se pokaže kao prevelik izazov. Uz to, neko bi mogao da je vidi kako ulazi ili izlazi odatle.

Međutim, ma koliko da je bio mali, i univerzitet Lorentijan je imao Centar za žrtve silovanja. Tužno je bilo to što je bilo neophodno da takav centar postoji na svakom univerzitetu; čula je da postoji čak i na univerzitetu Oral Roberts. Niko u Lorentijanu nije poznavao Meri i ona još nije dala ni jedan intervju za televiziju — mada će se to, bez sumnje, dogoditi kada bude imala rezultate analize Ponterove DNK. Dakle, ako želi da to učini još dok niko ne može da je prepozna, nema vremena za odlaganje.

Vrata su bila otvorena. Meri je ušla u malo prijemno odeljenje.

„Zdravo“, rekla je mlada crnkinja koja je sedela za stolom. Ustala je i prišla Meri. „Uđite, uđite.“ Meri je shvatila zašto je podstiče. Verovatno su mnoge žene uspevale da stignu do ulaznih vrata, a onda bi se okrenule i otišle, jer nisu bile u stanju da govore o onome što im se dogodilo.

Pa ipak, ta žena je verovatno mogla da zaključi da se silovanje — ako je Meri i bila žrtva — nije dogodilo nedavno. Merina odeća nije bila izgužvana, a i šminka i frizura su joj bile u redu. Sasvim sigurno su u Centar dolazile i žene koje nisu doživele silovanje, kao i oni koji su želeli da tu dobrovoljno rade, ili zbog nekog istraživanja, pa čak i majstor koji popravlja fotokopir-mašine, na primer, razmišljala je Meri.

„Da li ste bili povređeni?“ — pitala je žena.

Povređena. Da to je pravi pristup. Lakše je priznati da si bila povređena, nego upotrebiti reč na slovo s. Meri je klimnula glavom.

„Moram da vas pitam“, rekla je žena. Imala je krupne smeđe oči i malu zlatnu alku u nosu. „Da li se to dogodilo danas?“

Meri je odmahnula glavom.

Jedan delić sekunde, žena ju je gledala ... pa, razočarano bi bila pogrešna reč, pomislila je Meri, ali bi joj nesumnjivo sve ovo bilo mnogo zanimljivije da se upravo dogodilo, da sada može da uzme uzorke da bi prikupila dokaze, da...

„Juče“, rekla je Meri, progovorivši po prvi put. „Sinoć.“

„Da li je to bio neko koga poznajete?“

„Ne“, rekla je Meri, ali je onda zastala. Zapravo nije bila sigurna šta da odgovori na ovo pitanje. Monstrum je nosio skijašku kapu koja mu je prekrivala lice. To je mogao da bude bilo ko: neki student kome je predavala; neki član osoblja; neko ko pripada pomoćnom osoblju fakulteta; neka propalica s ulice. Bilo ko. „Ne znam. Lice mu je bilo pokriveno.“

„Znam da vam je naudio“, rekla je mlada žena, uhvativši Meri za ruku, „ali da li vam je naneo neku povredu? Da li je potrebno da vas pregleda lekar?“ Istog trena je podigla ruku i nastavila: „Imamo izvrsnu lekarku koja je sada dežurna.“

Meri je ponovo odmahnula glavom. „Ne“, rekla je. „Imao je — “ Meri je zaćutala u pola reči, iznenadivši time i sebe. Pokušala je ponovo. „Imao je nož, ali ga nije upotrebio.“

„Životinja“, rekla je žena. Meri je klimnula glavom, slažući se.

Ušle su u drugu prostoriju, čiji su zidovi bili obojeni svetlo ružičastom bojom. Tu su se nalazile dve stolice, ali nije bilo kauča. Čak i ovde, čak i u ovom svetilištu, i sam pogled na kauč mogao bi da bude pretežak. Mlada žena je pokretom ruke dala znak Meri da sedne na jednu od stolica, a ona je sela na drugu naspram nje, pružila ruku i nežno uhvatila Meri za njenu levu.

„Da li želite da mi kažete kako se zovete?“ — pitala je žena.

Meri je palo na pamet da joj kaže neko izmišljeno ime ili — s obzirom da nije želela da laže tu ljubaznu mladu ženu koja se toliko trudila da joj pomogne — možda da joj kaže samo svoje srednje ime, Nikol; to onda neće predstavljati pravu laž, a ipak će prikriti njen identitet. Međutim, kada je otvorila usta, iz nje je izašlo: „Meri, Meri Von.“

„Meri, ja sam Kejša.“

Meri ju je pogledala. „Koliko imate godina?“ — pitala je.

„Devetnaest“, odgovorila je Kejša.

Tako mlada, pomislila je Meri. „Dali ste... dali ste vi ikada-?“

Kejša je stisla usne i klimnula glavom.

„Kada?“

„Pre tri godine.“

Meri je osetila kako su joj se oči raširile. Tada je Kejša imala samo šesnaest godina; možda joj je, Bože, možda joj je to bio prvi put, a bila je silovana.

„Žao mi je“, rekla je Meri.

Kejša je nagla glavu malo na stranu, prihvativši njene reči. „Ne želim da vam kažem da ćete to zaboraviti, Meri, ali vi to možete da preživite. A mi ćemo vam pomoći da to učinite.“

Meri je sklopila oči, duboko udahnula, a onda polako izdahnula. Mogla je da oseti kako joj Kejša nežno steže ruku, prenoseći joj svoju snagu. Konačno, Meri je ponovo progovorila. „Mrzim ga“, rekla je. Otvorila je oči. Na Kejšinom licu je bio izraz zabrinutosti i podrške. „I — “, počela je Meri, polako, tiho, „mrzim sebe što sam dozvolila da se to dogodi.“

Kejša je klimnula glavom i pružila i drugu ruku, i nežno uhvatila Merinu desnu.

Загрузка...