Poglavlje 39

Ponter je proveo najveći deo večeri sam, gledajući kroz kuhinjski prozor u Rubenovo veliko dvorište, s tužnim izrazom na licu.

Luiz i Meri su sedele u dnevnoj sobi. Meri je bilo žao što je ostavila knjigu koju je počela da čita u Torontu. Bila je na polovini najnovijeg romana Skota Toroua i zaista je želela da nastavi da ga čita, ali morala je da se zadovolji prelistavanjem novog broja časopisa Tajm. Predsednik Buš je bio na naslovnoj strani; Meri je pomislila da je moguće da se u sledećem broju Ponter nađe tamo. Više je volela Ekonomist, ali Ruben ga nije kupovao. Pa, ipak, Meri je uvek uživala u recenzijama filmova Ričarda Korlisa, čak iako u poslednje vreme nije imala s kim da ide u bioskop.

Luiz je sedela na fotelji i pisala pismo — na francuskom, primetila je Meri. Imala je na sebi šorc i majicu sa natpisom INXS.

Ruben je ušao u sobu i čučnuo između dve žene, obrativši im se šapatom: „Brinem se za Pontera“, rekao je.

Luiz je spustila blok za pisanje, a Meri zatvorila časopis. „Ja takođe“, rekla je Meri. „Izgleda da nije baš dobro prihvatio vest o istrebljenju svoje vrste.“

„Ne, nije“, rekao je Ruben. „On se nalazi pod velikim stresom, a to će se sutra još i pogoršati. Mediji će se obrušiti na njega, a da ne spominjem zvaničnike vlade, religiozne fanatike i ostale.

Luiz je klimnula glavom. „Slažem se. “

„Šta možemo da učinimo?“ — pitala je Meri.

Ruben se mrštio neko vreme, kao da razmišlja kako da nešto kaže. Konačno je rekao: „Nema mnogo ljudi moje boje kože ovde u Sadberiju. Bolje je tamo u Torontu, bar tako mi kažu, ali čak i tamo crnce povremeno policija maltretira. „Šta radiš ovde?“, „Da li su ovo tvoja kola?“, „Možemo li da vidimo tvoja dokumenta?“ Ruben je odmahnuo glavom. „Čovek nešto nauči kada prođe kroz sve to. Nauči da ima prava. Ponter nije kriminalac i on ne predstavlja pretnju ni za koga. On se ne nalazi u pograničnoj postaji, tako da niko ne može da zakonski traži da mu bude dozvoljeno da bude u Kanadi. Vlada će možda želeti da ga kontroliše, policija će možda želeti da ga drži pod nadzorom — ali to nije važno. Ponter ima svoja prava.“

„Potpuno se slažem s tim“, rekla je Meri.

„Da li je neko od vas nekada bio u Japanu ?“ — pitao je Ruben.

Meri je odmahnula glavom. Luiz takođe.

„To je divna zemlja, ali tamo gotovo da nema nikoga ko nije Japanac“, rekao je Ruben. „Možeš da hodaš po ceo dan, a da ne vidiš nijednog belca, a kamoli crnca — video sam tačno dvojicu crnaca tokom cele nedelje koliko sam tamo boravio. Ali, sećam se da sam jednog dana šetao kroz centar Tokija — sigurno sam prošao pored deset hiljada ljudi tog jutra i svi su bili Japanci. A onda, dok sam tako hodao, ugledao sam jednog belca kako mi ide u susret. On mi se nasmešio — video je da sam i ja zapadnjak kao i on. I uputio mi je osmeh, kao da želi da kaže: „tako mi je drago što te vidim, brate — brate! — i iznenada sam shvatio da se i ja njemu smešim i da isto to mislim. Nikada neću zaboraviti taj trenutak.“ Pogledao je najpre Luiz, a zatim Meri. „Pa, siroti Ponter može da traži koliko god želi po celom svetu, ali on neće nikada ugledati nijedno jedino lice koje će biti kao njegovo. Taj belac i ja-i svi oni Japanci i ja-mi imamo mnogo više zajedničkog nego što Ponter ima sa bilo kim od šest milijardi ljudi na ovoj planeti.“

Meri je bacila pogled ka kuhinji i ka Ponteru koji je i dalje zurio kroz prozor, naslonivši se na ruku koju je držao na sredini svoje duge, ravne vilice. „Šta možemo da učinimo?“ — pitala je.

„On gotovo da je bio zatvorenik sve otkako je stigao“, rekao je Ruben. „Najpre u bolnici, a onda ovde u karantinu. Siguran sam da mu je potrebno vreme da razmisli, da povrati mentalnu ravnotežu.“ Zastao je. „Džilijan Riči mi je poslala i-mejl. Izgleda da je ista zamisao koja je i meni pre pala na pamet sada pala i glavešinama u Inku. Oni žele da podrobno ispitaju Pontera o rudnim nalazištima u njegovom svetu za koja on možda zna. Siguran sam da će njemu biti drago da pomogne, ali njemu je potrebno još vremena da se prilagodi.“

„Slažem se“, rekla je Meri. „Kako možemo da se pobrinemo da on dobije to vreme?“

„Sutra ujutru će biti ukinut karantin, je li tako?“ — rekao je Ruben. „Džilijan kaže da ja mogu da održim još jednu konferenciju za štampu ovde u deset sati. Naravno, mediji će očekivati da Ponter bude prisutan, ali ja mislim da treba da ga odvedemo pre toga.“

„Kako?“ — pitala je Luiz. „Policija drži ovo mesto pod nadzorom — navodno da bismo mi bili bebezbedni od ljudi koji bi mogli da pokušaju da provale, ali verovatno i zato da bi držali Pontera na oku.“

Ruben je klimnuo glavom. „Neko od nas treba da ga odvede, negde na selo. Ja sam njegov lekar i to je ono što mu ja prepisujem kao lek. Odmor i opuštanje. I to je ono što ću reći svakome ko bude pitao: da se on nalazi na odmoru po lekarskom nalogu i da sam ja to naredio. S tim bismo mogli da se izvučemo nekoliko dana, pre nego što se glavešine iz Otave obruše na nas, ali ja stvarno mislim da je Ponteru to potrebno. “

„Ja ću to da uradim“, rekla je Meri, iznenadivši i samu sebe ovim rečima. „Ja ću da ga odvedem.“

Ruben je pogledao Luiz da bi proverio da li ona želi da preuzme tu ulogu na sebe, ali ona je samo klimnula glavom.

„Ako kažemo medijima da će konferencija za štampu biti održana u deset, oni će početi da dolaze u devet“, rekao je Ruben. „Ali ako ti i Ponter krenete kroz moje dvorište u, recimo, osam sati, pobećićete im. Pozadi je ograda, a iza nje je drveće, ali ne bi trebalo da imate problema da prođete tuda. Samo se pobrinite da vas niko ne vidi.“

„A šta onda“ — pitala je Meri. „Da idemo pešice?“

„Ne, biće vam potrebna kola“, rekla je Luiz.

„Moja su ostala kod rudnika“, rekla je Meri. „A ne mogu da uzmem tvoja ili Rubenova. Policija će sigurno pokušati da nas zaustavi ako probamo da se odvezemo. Kao što je Ruben rekao, moramo da se iskrademo.“

„Nema problema“, rekla je Luiz. „Mogu da zamolim nekog prijatelja da vas sačeka sutra ujutru na seoskom putu koji se nalazi iza Rubenove kuće. On može da vas odveze do rudnika, a vi onda tamo uzmite svoja kola.“

Meri je bila zbunjena. „Zaista?“

Luiz je slegla ramenima. „Naravno.“

„Ja uopšte ne poznajem ovu oblast“, rekla je Meri. „Potrebne su nam mape.“

„Oh!“ — rekla je Luiz. „Znam tačno koga da pozovem — Garta. On ima GPS, pomoću kojega ćete dobiti uputstva kako da stignete do bilo kog mesta i ne izgubite se.“

„I on će ih pozajmiti meni?“ — rekla je Meri, ne verujući. „Zar to nije skupo?“

„Pa, zapravo, on će meni da učini uslugu“, rekla je Luiz. „Evo, sada ću da ga pozovem i da se sve dogovorim s njim.“ Ustala je i krenula na sprat. Meri ju je posmatrla dok se udaljavala, fascinirana i zapanjena. Pitala se kako li to izgleda biti toliko lepa da možeš da tražiš od muškaraca da učine skoro sve što ti padne na pamet i da znaš da će gotovo sigurno pristati.

Ponter nije bio jedini koji je osećao da mu tu nije mesto.


Džasmel i Adikor su pozvali putničku kabinu i vratili se u Obod, u kuću koju je Adikor delio s Ponterom. Nisu mnogo razgovarali dok su putovali, delimično, naravno, zato što je Adikor bio zadubljen u razmišljanje o onome što mu je Daklar Bolbej rekla, a delimično zato što se ni njemu ni Džasmel nije dopadala pomisao da neko u Arhivi alibija sluša svaku reč koju izgovore i posmatra sve što čine.

Pa ipak, imali su jedan gorući problem. Adikor je morao da se vrati u svoju podzemnu laboratoriju. Ma koliko da je bila mala šansa da će spasti Pontera, moći će, barem, da donese natrag njegovo telo, ako se udavio — iako Adikor o toj mogućnosti još nije govorio sa Džasmel — a sve je zavisilo od toga da on siđe dole. Međutim, kako da to učini? Pogledao je u Pratioca na svojoj levoj ruci. Mogao je da ga izvadi, pretpostavljao je, s tim da dobro pazi da ne preseče sebi arteriju dok to čini. Ali ne samo da je napajanje Pratioca zavisilo od Adikorovog tela, već je on, takođe, prenosio njegove vitalne znake, a to neće moći da čini ako bude odvojen od Adikora. Nije postojala mogućnost ni da obavi transplantaciju Pratioca na Džasmel ili na nekog drugog; implant je bio prilagođen Adikorovoj biometrici.

Putna kabina iskrcala ih je ispred kuće i Adikor i Džasmel su ušli unutra. Džasmel je otišla u kuhinju da bi nahranila Pabo, a Adikor je seo i gledao u praznu stolicu na kojoj je Ponter najviše voleo da sedi i čita.

Izbeći sudski nadzor bio je problem, i to, kako je Adikor zaključio, problem naučnog tipa — sigurno postoji neki način da ga reši, neki način da prevari svog Pratioca i onoga ko posmatra ono što on emituje.

Adikor je znao biografiju Lonvisa Troba, tvorca tehnologije Pratioca; proučavao je njegove brojne izume na Akademiji. Ali to je bilo davno i on se sećao malo pojedinosti. Naravno, mogao je da zatraži od svog Pratioca da mu obezbedi sve podatke koji su mu potrebni; Pratilac bi pristupio traženim informacijama i izložio ih na svom ekranu ili na zidnom monitoru ili elektronskom notesu. Ali nema sumnje da bi takav zahtev privukao pažnju osobe koja ga posmatra.

Adikor je osećao da u njemu raste bes; mišići su mu se stegli, broj otkucaja srca se povećao, teško je disao. Pomislio je da bi to trebalo da prikrije, ali ne ... Odlučio je da dozvoli da osoba koja ga posmatra sazna koliko ga to uznemirava.

Ma koliko da je Lonvis Trob bio pametan, sigurno je postojao neki način da uradi ono što želi — ono što mora — da učini. A šta je to tačno što mora da učini? Najpre definiši problem — to je ono čemu su ga učili svih onih meseci na Akademiji. Šta je njemu tačno potrebno da bude učinjeno?

Ne, on nije morao da uništi sve Pratioce; što je bilo dobro, jer mu nije pala na pamet nikakva zamisao kako bi to mogao da učini. Zapravo, njemu nije bilo potrebno ni da onesposobi sve Pratioce — u suštini bi to bilo potpuno nezamislivo; implanti su i postojali da bi svima obezbedili sigurnost. Sve što je njemu bilo potrebno, bilo je da onesposobi svog Pratioca ali...

Ali, ne, ni to ne bi bilo dovoljno. Ako bi i uspeo da ga onesposobi, ni to mu ne bi donelo ništa dobro; Gaskdol Dut i drugi čuvari zakona možda ne bi mogli da ga prate i da mu uđu u trag ako bi njegov Pratilac prestao da radi, ali bi istog trenutka kada bi on prestao da emituje signal znali da nešto nije u redu. A nije potrebno da neko bude Lonvis Trob da bi zaključio da se Adikor uputio u rudnik, s obzirom da je već jednom uhvaćen kako pokušava da tamo siđe.

Ne, ne, pravi problem nije bio u tome što njegov Pratilac radi, već to što neko posmatra ono što on emituje. To je bilo ono što mu je bilo potrebno da prestane — i to ne samo na trenutak, već na nekoliko desetina-dana.

Iznenada mu je palo na pamet savršeno rešenje.

Međutim, Adikor to nije mogao sam da sam uradi; to je moglo da uspe samo u slučaju da čuvari zakona ne znaju da je Adikor umešan. Možda bi Džasmel mogla da mu pomogne; Adikor je verovao da zaista posmatraju samo njegovog Pratioca. Sve drugo bi bilo nezamislivo. Ali kako da nasamo razgovara sa Džasmel?

Uostaoje i krenuo u kuhinju. „Dođi, Džasmel“, rekao je. „Hajde da odvedemo Pabo u šetnju.“

Džasmelin izraz lica govorio je da bi to u ovom trenutku trebalo da im bude poslednja briga, ali je ustala i izašla sa Adikorom kroz zadnja vrata kuće. Pabo nije bio potreban nikakav poseban poziv da im se pridruži; ona je skakutala za Džasmel.

Izašli su na trem, na letnju vrelinu, dok su se čuli oštri krici ptica. Vazduh je bio veoma vlažan. Adikor je sišao s trema, a Džasmel je išla za njim. Pabo je potrčala napred, glasno lajući. Posle nekoliko stotina koraka, stigli su do potoka koji je tekao iza kuće. Zvuk vode prigušivao je buku koju su pravili insekti. Tu, na sredini potoka, nalazila se jedna velika stena. Adikor je prešao preko manjih kamenova da bi stigao do nje, i dao znak rukom Džasmel da ga prati, što je ona i učinila. Pabo je trčala duž obale reke.

Kada je Džasmel stigla do stene, Adikor je rukom potapšao mesto prekriveno mahovinom na kojem je sedeo, pokazujući joj da i ona to učini. Ona je to i uradila, i on se nagnuo ka njoj i počeo da joj šapuće na uvo, tako da je sve ono što je govorio bilo prigušeno hučanjem vode. Bio je siguran da ne postoji način da Pratilac zabeleži ono što govori. I dok je iznosio Džasmel svoj plan, video je na njenom licu nestašan izraz i osmeh.


Ponter je sedeo na kauču u Rubenovoj radnoj sobi. Svi ostali su otišli u krevet — iako je bilo očigledno da Ruben i Luiz koji su se nalazili u susednoj sobi ne spavaju.

Ponter je bio tužan. Zvuci koje su oni pravili i mirisi koje je osećao, podsetili su ga na njega i Klast, i na vreme Kada dvoje postaje jedno, i na sve što je izgubio pre nego što je stigao na ovu Zemlju, i na sve ono što je od tada izgubio.

Televizor je bio upaljen i on je gledao kanal koji je bio posvećen onoj stvari koju su oni nazivali religija. Činilo se da postoje mnoštvo različitih religija, ali sve one su govorili o Bogu — ponovo taj neverovatni pojam — i o stvaranju sveta i o nekoj vrsti postojanja posle smrti za ... u neandertalskom jeziku nije postojala reč za to, ali duša je bio termin koji je Mer koristila. Ispostavilo se da je simbol koji je Mer nosila oko vrata bio znak religije kojoj je ona pripadala, a da je platno kojim je doktor Sing obmotavao glavu predstavljalo simbol religije kojoj je on pripadao.

Ponter je isključio zvuk — lako je pronašao odgovarajuće kontrolno dugme, iako je sumnjao da bi išta što bi on mogao da učini omelo par koji se nalazio u susednoj sobi.

„Kako se osećaš?“ — začuo je Klastin glas, i osetio kako srce počinje da mu ubrzano kuca.

Klast!

Draga Klast, koja ga kontaktira sa ... Sa nekog drugog sveta! Ali ne.

Ne, naravno da nije bilo to.

To mu se samo Hak obratio. Ponter je sada bio prinuđen da zauvek sluša Haka kako koristi Klastin glas, ako želi bilo šta drugo sem monotonog muškog glasa koji je bio programiran u implantu; sasvim sigurno nije mogao da dođe do opreme koja mu je potrebna da bi ga reprogramirao.

Ponter je duboko uzdahnuo, a onda odgovorio Haku na pitanje: „Tužan sam.“

„Ali da li si počeo da se prilagođavaš? Bio si prilično uzdrman kada smo stigli ovde.“

Ponter je lagano slegao ramenima. „Ne znam. Još uvek sam zbunjen i dezorijentisan, ali...“ Ponter je gotovo mogao da zamisli kako tamo negde Hak saosećajno klima glavom. „Biće ti potrebno vreme“, rekao je Pratilac, i dalje koristeći Klastin glas.

„Znam“, rekao je Ponter. „Znam. Ali ja moram da se naviknem, zar ne? Čini se da ću ja ... da ćemo mi da provedemo ostatak našeg života ovde. Zar ne?“

„Bojim se da je tako“, rekao je Pratilac nežno. Ponter je ćutao neko vreme. Hak ga nije ometao. Konačno, Ponter je rekao:“Mislim da je bolje da se suočim sa činjenicama. Treba da počnem da planiram svoj život ovde.“

Загрузка...