10 Upotreba zmajeva

Perin je jahao Stamenog, a laka konjica Elejnine vojske jahala je za njim: Beli plaštovi, Majenci, Geldanci, a s njima i neki iz Družine Crvene ruke. Bio je to tek deo njihove vojske. U tome i jeste stvar.

Kretali su se poprečno prema Trolocima utaborenim ispred Kaemlina. Grad se i dalje pušio; Elejnino ulje isteralo je većinu stvorenja, ali neka od njih još su branila zidine.

„Strelci“, dreknu Arganda, „odapinjite!" Većina neće čuti njegov glas od grmljavine juriša, frktanja konja i dobovanja kopita. Ali čuće ga dovoljno vojnika da krenu da odapinju, a ostali svejedno znaju šta da rade.

Perin se pognuo konju uz vrat, nadajući se da njegov čekić neće biti Potreban u ovom napadu. Projuriše pored Troloka, pa se okrenuše ispred njih, sve vreme odapinjući strele - i tek onda se okrenuše od grada.

Perin se osvrnu dok je jahao i ugleda Troloke kako padaju. Družina je sledila iza Perinove konjice i približila se dovoljno da koristi lukove.

Troloci su odgovorili strelama - debelim i crnim, skoro nalik na koplja, koje su odapinjali iz ogromnih lukova. Neki od Perinovih konjanika padoše iz sedala, ali njegov napad je bio brz.

Troloci nisu napustili položaje ispred gradskih zidina. Konjanici usporiše, a Arganda dojaha do Perina, sve vreme se osvrćući.

„Još ne jurišaju“, reče mu Arganda.

„Onda ćemo ih napadati iznova i iznova“, odvrati Perin. „Sve dok se ne slome.“


„Veličanstvo, i dalje napadamo“, govorio je glasnik, projahavši kroz kapiju koju su dve Srodnice otvorile do Elejninog tabora u šumi. „Lord Zlatooki javlja da će napadati čitavog dana, ako bude bilo potrebno.“

Ona klimnu, a glasnik se vrati putem kojim je došao. Bremska šuma je dremala, drveća ogoljenog kao da je zima. „Ovo prenošenje podataka napred-nazad previše je naporno“, nezadovoljno primeti Elejna. „Volela bih da smo uspele da nateramo one ter angreale da rade; Avijenda kaže da jedan omogućava da se vide stvari s velike daljine, dok drugi da se isto tako razgovara. Ali dok je baba želje želela, voda joj je kuću odnela, kao što je govorila Lini. Ipak, kad bih samo mogla da sopstvenim očima posmatram bitku...“

Birgita ništa ne reče. Pogleda uprtog pravo napred, zlatokosa Zaštitnica ničim nije pokazala da je čula te primedbe.

„Na kraju krajeva“, nastavila je Elejna, „mogu da se branim, kao što sam u brojnim prilikama i dokazala.“

Odgovora nije bilo. Dva konja tiho su kasala jedan pored drugog, pošto su im se kopita zarivala u meku zemlju. Bilo je predviđeno da se logor oko njih rasturi i pomeri usred povlačenja. Vojnički „šatori" bili su platnene strehe rastegnute preko konopaca razvučenih između drveća. Jedini šatori koji su se razapinjali bili su njen i zapovednički paviljon. Jedna skupina Srodnica bila je stalno spremna da otvori kapije kako bi Elejna i njeni zapovednici otišli dublje u šumu.

Većina njenih snaga bila je kao zapeti luk. Međutim, ona neće da stupi u bitku s Trolocima pod uslovima koji njima odgovaraju. Izveštaji govore da su neke od njihovih pesnica i dalje na gradskim zidinama, pa bi neposredan napad doveo do nevolje, jer bi oni sejali smrt s visine.

Namamiće ih da izađu iz grada. Ako traži strpljenje - neka bude. „Rešila sam“, nastavi Elejna da priča Birgiti, „samo ću da skočim kroz jednu kapiju da bih lično bacila pogled na troločku vojsku. S pristojne udaljenosti. Mogla bih...“

Birgita gurnu ruku ispod košulje i izvadi medaljon u obliku lisičje glave koji je nosila, jedan od tri nesavršena odlivka koje je Elejna napravila. Met ima prvobitni medaljon i jedan odlivak, a Melar je pobegao s drugim.

„Ako budeš pokušala bilo šta slično tome“, reče joj Birgita i dalje gledajući pravo preda se, „prebaciću te preko mog krvavog ramena, kao pijanica krčmaricu, pa ću te silom vratiti u logor. Elejna, Svetlost mi pomogla, učiniću to.“

Elejna se namršti. „Podseti me zašto sam ti uopšte dala taj medaljon?“

„Nisam sigurna“, odgovori joj Birgita. „To je bio dokaz izvanredne dalekovidosti i pravog smisla za samoočuvanje. Ni najmanje nalik tebi.“

„Birgita, mislim da to uopšte nije pošteno.“

„Znam! Izuzetno je nepošteno što ja moram da se gnjavim s tobom. Nisam znala da si ti to primetila. Jesu li sve Aes Sedai tako ishitrene i nemarne, ili sam ja jednostavno završila s najgorim štenetom u ovom leglu?“

„Prestani da kukaš“, promrmlja Elejna, smešeći se i klimajući vojnicima koji su je pozdravljali dok je prolazila. „Počinjem da priželjkujem da sam odabrala Zaštitnika koji je prošao obuku u Kuli. Onda makar ne bih slušala ovoliko bezobrazluka.“

Birgita se zasmeja. „Elejna, mislim da ti ne razumeš Zaštitnike ni upola onoliko koliko misliš.“

Elejna pusti da ta tema zamre dok su prolazile pored dela određenog za Putovanje, gde su Sumeko i ostale Srodnice premeštale glasnike s jednog bojnog polja na drugo. Elejnin dogovor s njima za sada i dalje važi.

Elejna je u džepu na haljini nosila zvaničan odgovor koji joj je Egvena - Amirlin Tron - uputila u vezi sa Srodnicama i onim što je ona učinila s njima. Elejna je skoro osećala vrelinu kako isijava iz tog pisma, ali bila je sakrivena iza zvaničnog jezika i saglasja da sada nije trenutak za brigu o takvim stvarima.

Elejna će morati da se više potrudi. Egvena će s vremenom uvideti da je razumno da pusti Srodnice da rade u Andoru, pod Elejninim nadzorom. Neposredno iza zemljišta odvojenog za Putovanje primetila je jednog umornog Šijenarca kako prihvata mešinu s vodom od jednog Dvorečanina. Čovek s perčinom nosio je povez preko jednog oka, a crte njegovog lica bile su joj poznate.

„Uno?" zgranuto upita Elejna i zauzda kobilu.

On se lecnu i umalo prosu vodu po sebi dok je pio. „Elejna?" upita on, rukavom brišući čelo. „Čuo sam da si ti sada plamena... kraljica. Valjda je to i trebalo da se desi, pošto si bila krvava kći naslednica. Izvini. Kći naslednica. Ni najmanje krvava." Šijenarac se namršti, kao da je zagrizao nešto kiselo.

„Uno, možeš da psuješ koliko god hoćeš“, reče mu Elejna. „Ninaeva nije nigde u blizini. Šta ćeš ti ovde?“

„Amirlin“, odgovori on. „Tražila je plamenog glasnika i ja sam krvavo izabran. Već sam tvojim zapovednicima podneo Egvenin krvavi izveštaj, od koga će imati baš krvavu vajdu. Postavili smo plamene bojne položaje i poslali izvidnice u Kandor, a ta zemlja je u krvavom haosu. Hoćeš li pojedinosti?“

Elejna se nasmeši. „Moji zapovednici će mi podneti izveštaj“, odgovori ona. „Odmori se i idi da se plameno okupaš, ti sine čobaninovog žulja.“

Na tu njenu primedbu Uno se zagrcnu i isprska vodom. Elejna se nasmeši. Koliko juče je čula tu psovku od jednog vojnika, ali još nije saznala zašto je smatraju tako poganom. Bilo kako bilo, psovka je ostavila željeni učinak.

„Ja... Nema za mene plamenog kupanja“, odgovori joj Uno. „Ovaj, veličanstvo. Prošlo je mojih pet minuta odmora. Troloci bi mogli da svakog časa napadnu u krvavom Kandoru, a neću da se ostali bore bez mene." Pozdravi je dižući ruku preko grudi, pa se pokloni i požuri prema tlu za Putovanje.

„Steta“, primeti Birgita, „bio je dobar drugar za pijančenje. Volela bih da ostane još malo.“

Elejna je kroz vezu osetila izvesne porive od nje - dok je Birgita gledala Unovu zadnjicu.

Elejna pocrvene. „Sada nema vremena za to. Nema vremena ni za jednu od te dve stvari.“

„Samo gledam“, nevino odvrati Birgita. „Pretpostavljam da bi trebalo da odemo i saslušamo izveštaje s drugih bojišta.“

„Trebalo bi“, odlučno odvrati Elejna.

Birgita joj nije kazala koliko je razdražena, ali Elejna je to osećala. Birgita mrzi ratne pripreme, što je Elejni neobično - pošto je reč o ženi koja se borila u hiljade bitaka, o heroju što je spasao bezbroj života u nekim od i najznačajnijih trenutaka u istoriji.

Dođoše do zapovedničkog paviljona, jednog od tek nekoliko šatora pune veličine koje je vojska nosila sa sobom. Unutra je zatekla Bašera kako razgovara s nekoliko zapovednika: Abelom Kautonom, Galenom i Tromom, zamenikom zapovednika Belih plaštova. Galad je, baš kao Perin, bio s jedinicama kod Kaemlina. Elejni je Trom bio, iznenađujuće, daleko prijatniji od Galada.

„Pa?“, upita ona.

„Veličanstvo“, reče Trom i pokloni se. Ne dopada mu se što je ona Aes Sedai, ali dobro to krije. Ostali u prostoriji pozdraviše, mada joj Bašer samo prijateljski mahnu, pa pokaza njihove karte.

„Stižu izveštaji sa svih bojišta“, rekao joj je Bašer. „Izbeglice iz Kandora beže kod Amirlin i njenih vojnika, a među njima je i veliki broj vojno sposobnih. To su uglavnom vojnici plemićkih kuća ili trgovački stražari. Vojska lorda Ituraldea i dalje čeka gospodara Zmaja da bi krenula na Šajol Gul.“ Bašer zagladi brkove. „Cim uđu u tu dolinu, više nema povlačenja.“

„A krajiška vojska?“ upita Elejna.

„Drži se“, odgovori Bašer, pokazujući kartu Šijenara. Elejna se zapita da li Uno želi da se bori u Procepu, sa ostatkom svog naroda. „Poslednji glasnik kaže da se boje da će biti pregaženi i da razmatraju postepeno povlačenje.“

Elejna se namršti. „Zar tamo stvari zaista stoje toliko loše? Trebalo je daše drže dok ja ne završim s Trolocima u Andoru, pa im se pridružim. Takav je bio plan.“

„Jeste“, saglasi se Bašer.

„Sada ćeš mi reći da plan u ratu traje sve dok se ne isuče prvi mač“, nastavi Elejna. „Ili možda dok ne padne prva strela?“

„Dok se ne digne prvo koplje“, promrmlja Bašer sebi u bradu.

„Jasno je to meni“, reče mu Elejna i upre prst u kartu. „Ali takođe mi je jasno da je lord Agelmar dovoljno dobar vojskovođa da može da zadrži čopor Troloka, naročito kada na raspolaganju ima krajiške vojske da mu pružaju podršku.“

„Za sada se drže“, odgovori joj Bašer. „Ali pod velikim su pritiskom." Diže ruku da je zaustavi, čim ona krenu da se buni. „Znam da si zabrinuta zbog povlačenja, ali savetovao bih te da ne pokušavaš da poništiš Agelmarove odluke. On zaslužuje glas velikog kapetana koji ga bije, a on je tamo - dok smo mi daleko odatle. On će znati šta da radi.“

Elejna duboko uzdahnu. „Da. U pravu si. Vidi može li Egvena da mu pošalje nešto vojnika. U međuvremenu, mi moramo brzo dobiti svoju bitku." Ratovanje na četiri bojišta brzo će ih iscrpeti.

Elejna ne samo da se bori na dobro poznatom zemljištu, već ima i najbolje izglede. Ako druge vojske izdrže dok ona uništi Troloke u Andoru, moći će da se pridruži Lanu i Agelmaru i da bitku kod Procepa pretvori u pobedu. Odatle će moći da pruži pojačanja Egveni i da povrati Kandor.

Elejnina vojska je ključ celog poduhvata. Ako ne pobedi u Andoru, ostale vojske neće dobiti pojačanja. Lan i Ituralde izgubiće vojske zbog stalnih i velikih gubitaka. Egvena će možda imati nekakve izglede, u zavisnosti od toga šta Senka bude bacila na nju. Elejna ne želi da to sazna.

„Moramo naterati one Troloke da jurnu na nas“, reče. „Smesta.“

Bašer klimnu.

„Pojačajte napade“, naredi Elejna. „Zasipajte ih strelama bez prestanka. Neka im bude jasno da ćemo ih pobiti sve do jednoga ako ne budu jurnuli na nas.“

„A šta ako se samo povuku u grad?“, upita Trom. „Požari lagano zamiru.“

„U tom slučaju, sviđalo se to nama ili ne, dovući ćemo one zmajeve i Početi da sravnjujemo Kaemlin sa zemljom. Više ne možemo da čekamo.“


Androl se upinjao da ostane budan. Piće koje su mu dali... uspavljivalo ga je. Čemu to?

Nešto u vezi sa usmeravanjem, ošamućeno je pomislio. Izgubio je pristup Jednoj moći, mada na njemu nema štita. Koje to piće može čoveku uraditi tako nešto?

Jadni Emarin je vezan ležao i jecao. Još nisu uspeli da ga Preobrate, ali kako je vreme odmicalo, činilo se da je on sve bliži i bliži pucanju. Androl se istegnu i okrenu glavu. Jedva je mogao da razazna trinaestoricu koje je Taim koristio za taj postupak. Pogureno su sedeli za jednim stolom u polumračnoj prostoriji. Iscpljeni su.

Androl se priseti... Taima kako se juče dere. Urlao je na te ljude, tvrdeći da rade presporo. Potrošili su previše snage na prve muškarce i žene koje su Preobratili, pa im je sada teže da to rade.

Pevara je spavala. Taj čaj ju je onesvestio. Androlu su ga dali nakon nje, ali skoro čisto reda radi. Kao da uglavnom i ne razmišljaju o njemu. Taim je čak pobesneo kada je otkrio da su njegovi poslušnici napojili Pevaru tim čajem. Izgleda da je hteo da ona bude sledeća koju će Preobratiti, a za taj postupak je potrebno da žrtva bude u stanju da usmerava.

„Pustite me!“

Androl se okrenu kada začu novi glas. Abors i Mišrejl uvlačili su nekoga kroz vrata - jednu nisku ženu bakarne puti. Bila je to Tovejn, jedna od Aes Sedai koje je Logan vezao za sebe.

Logan se promeškolji blizu njega - iako su mu oči bile sklopljene, a izgledao je kao da ga je pretukla pobesnela rulja.

„Sta to radite?" zahtevala je da čuje Tovejn. „Svetlosti! Ja..." Umukla je kada joj je Abors zapušio usta. Taj čovek isturenog čela bio je jedan od onih koji su svojevoljno pristupili Tainu, u vreme pre nego što se počelo s Preobračanjem.

Iako mu je i dalje bilo mutno u glavi, Androl je pokušao da izvuče ruke iz konopaca kojima je bio vezan, samo što su sada bili čvršći nego ranije. Da, tako je. Evin je primetio da ih je razlabavio, pa ih je ponovo vezao.

Oseća se potpuno bespomoćno. Beskorisno. Mrzi taj osećaj. Ako je Androl nečemu posvetio svoj život, onda je to da nikada ne bude beskoristan - da uvek zna nešto o okolnostima u kojima se nalazi.

„Neka ona bude sledeća koju ćete Preobratiti“, javi se Taim.

Androl se izvrnu i nakrivi vrat. Taim je sedeo za stolom. Voleo je da prisustvuje Preobračanju, ali nije gledao Tovejn. Igrao se nečim u ruci. Nekakvim diskom...

On odjednom ustade, pa gurnu taj predmet u torbicu za pojasom. „Ostali se žale da su iscrpljeni od toliko Preobračanja. Pa, ako Preobrate ovu, ona će im se pridružiti i staviti im na raspolaganje svoju snagu. Mišrejle, pođi sa mnom. Vreme je.“

Mišrejl i još nekoliko njih pridružiše se Taimu; stajali su tako da Androl nije mogao da ih vidi.

Taim odsečnim koracima pođe prema vratima. „Hoću da ova žena bude Preobraćena dok se ja vratim“, naredi.


Lan je galopirao preko stenovitog tla, jašući prema Procepu po stoti put, ili inu se makar tako činilo, mada borbe tu traju manje od nedelju dana.

Princ Kajsel i kralj Easar pridružiše mu se u galopu. „Sta je bilo, Dai Šane?“ viknu Kajsel. „Novi napad? Nisam video znak za uzbunu!“

Lan se sumorno nagnu u sedlu, jašući u sumrak, a lomače od lešina i drveta bleštale su levo i desno od njega dok je predvodio juriš odreda od nekoliko stotina Malkijeraca. Teško je paliti mrcine, ali tako ne samo da dobijaju svetlost, već i Trolocima uskraćuju hranu.

Lan je čuo nešto na bojnom polju - nešto što ga je užasnulo. Nešto od čega je strahovao.

Grmljavinu.

Daleka tutnjava zvučala je kao da se stenje sudara. Vazduh je treperio od svakog praska.

„Svetlosti!" Pridružila im se i kraljica Etenajila od Kandora, galopirajući na svom belom škopcu. .„Je li to ono što mislim da jeste?" viknu mu.

Lan klimnu. Neprijateljski usmerivači.

Etenajila viknu nešto svojoj pratnji, ali on nije čuo šta. Ona je bila dežmekasta žena i pomalo majčinskog izgleda za jednu Krajiškinju. U pratnji joj je između ostalih bio i lord Balder - njen Mačonoša - i prosedi Kalijen Ramsin, njen novi suprug.

Priđoše Procepu, gde su se ratnici borili da suzbiju zveri. Odred kandorskih konjanika blizu lomača u prvim redovima odjednom polete u vazduh.

„Lorde Mandragorane!" Jedna prilika u crnom kaputu im mahnu. Narisma požuri ka njima, a njegova Aes Sedai pođe s njim. Lan je u prvim redovima uvek držao jednog usmerivača, ali izdao im je naređenja da ne stupaju u borbu. Hteo je da budu sveži za iznenadne slučajeve.

Kao što je ovaj.

„Usmeravanje?" upita Lan, zauzdavajući Mandarba.

„Gospodari straha, Dai Sane“, odgovori Narišma, boreći se za dah. „Možda ih ima čak dva tuceta.“

„Preko dvadeset usmerivača“, primeti Agelmar. „Proći će kroz nas kao mač kroz mlado jagnje.“

Lan zašestari pogledom preko jalovog krajolika koji je nekada bio njegova domovina, domovina koju nikada nije upoznao.

Moraće da napusti Malkijer. Kada je to priznao u sebi, osetio se kao da mu je neko zavrnuo nož u rani - ali će učiniti to. „Dobio si svoje povlačenje, lorde Agelmare“, odgovori Lan. „Narišma, možete li vi ušmerivači da uradite nešto?“

„Možemo pokušati da presečemo njihova tkanja, ako im se dovoljno približimo“, odgovori Narišma. „Ali to će biti teško, ako ne i nemoguće, pošto oni koriste samo trake Vatre i Zemlje. Sem toga, pošto ih ima tako mnogo... pa, napašće nas. Bojim se da ćemo biti sasečeni...“

Zemlja se zatrese od obližnjeg praska, a Mandarb se prope, tako da je umalo zbacio Lana iz sedla. Lan se otimao s konjem, bezmalo slep od bleska svetlosti.

„Dai Šane!“ Narišmin glas.

Lan trepnu da bi odagnao suze iz očiju.

„Idi kod kraljice Elejne!" zaurla Lan. „Dovedi usmerivače da nam brane odstupnicu. Bez njih ćemo biti potučeni do nogu. Odlazi već jednom!“

Agelmar je urlajući izdavao naređenja za povlačenje i da lukonoše pođu napred kako bi usmerivače zasuli strelama i naterali ih da se zaklone. Lan isuka mač i potera konja u galop, kako bi poveo konjicu.

Svetlost nas saklonila, pomislio je urlajući toliko da je promukao dok je spasavao šta se od njegove konjice moglo spasti. Procep je izgubljen.


Elejna je nestrpljivo čekala neposredno iza ruba Bremske šume.

Bila je to stara šuma, za kakve se čini da imaju sopstvenu dušu. Drevno drveće bilo je kao čvornovati prsti koji su se pružali iz zemlje da bi osetili vetar.

U takvoj jednoj šumi teško je da se čovek ne oseća sićušno. Mada je većina stabala bila gola, Elejna je osećala kako je iz šumskih dubina gleda hiljadu očiju. Nije mogla da se ne seti priča koje su joj u detinjstvu pričali o tome da je šuma puna razbojnika - od kojih su neki bili dobri, a drugi izopačenih srca kao da su Prijatelji Mraka.

Zapravo..., pomislila je Elejna, setivši se jedne od tih priča, pa se okrenula da pogleda Birgitu. „Zar nisi nekada ti u ovoj šumi predvodila jednu lopovsku družinu?“

Birgita se namršti. „Nadala sam se da nisi čula baš tu priču.“

„Ti ti opljačkala kraljicu Aldešara!“, uzviknu Elejna.

„Bila sam veoma učtiva dok sam to radila“, odvrati Birgita. „Ona nije bila dobra kraljica. Mnogi su tvrdili da nije bila ni zakonita kraljica.“

„Reč je o načelu!“

„Zato sam to i uradila." Birgita se namršti. „Makar... mislim da sam...“

Elejna začuta. Birgita se uznemiri svaki put kada je nešto podseti na to da gubi sećanje na prošle živote. Povremeno ih se uopšte nije sećala, a povremeno bi se odjednom prisetila izvesnih događaja, ali ta sećanja bi već sledećeg trena potpuno nestala.

Elejna je predvodila pozadinske odrede, koji će - bar bi trebalo - neprijatelju naneti najviše gubitaka.

Suvo lišće zašušta kada jedna zadihana glasnica dojuri iz smera tla određenog za Putovanje. „Veličanstvo, dolazim iz Kaemlina“, kaza joj ta žena kratko se klanjajući u sedlu. „Lord Ajbara je uspešno stupio u bitku s Trolocima. Krenuli su.“

„Svetlosti, zagrizli su mamac“, kaza Elejna. „Sada moramo da se pripremimo. Idi i odmori se; ubrzo će ti biti potrebna sva snaga koju imaš.“

Glasnica klimnu, pa potera konja galopom. Elejna uputi poslednje vesti Talmanesu, Aijelima i Tamu al’Toru.


Elejna začu nešto u šumi i diže jednu ruku, prekidajući gardistkinju koja joj je podnosila izveštaj. Njena kobila Mesečeva Senka usplahireno poigra prolazeći pored ljudi koji su čučali u žbunju oko Elejne. Niko nije progovarao. Činilo se kao da vojnici i ne dišu.

Elejna prigrli Izvor. Moć pokulja u nju, a s njom dolete slast sveta koji se širi. Umiruća šuma delovala je živopisnije u zagrljaju saidara. Da. Nešto se penje preko obližnjih brda. Njeni vojnici - na hiljade njih - brzo prilaze šumi, besomučno terajući konje, iako su životinje bile iscrpljene skoro do smrti. Elejna diže durbin kako bi razabrala troločku rulju što je hrlila iza njih, kao nekakva crna plima koja plavi zemlju već prekrivenu senkom.

„Napokon!" uzviknu Elejna. „Strelci - napred!“

Dvorečani istrčaše iz šume ispred nje, obrazujući red tik na rubu šume. Oni su jedan od najmanjih odreda u njenoj vojsci, ali ako izveštaji o njihovom umeću nisu preterani, biće korisni kao trostruko veći odred lukonoša.

Nekoliko mlađih ljudi poče da nateže lukove.

„Stojte!" zaurla Elejna. „To naši ljudi jure kvarna.“

Tam i njegovi pomoćnici ponoviše naređenje. Ljudi kolebljivo spustiše lukove.

„Veličanstvo“, obrati joj se Tam prilazeći njenom konju. „Momci mogu da ih pogode sa ove razdaljine.“

„Naši vojnici su i dalje preblizu“, odgovori mu Elejna. „Moramo da sačekamo da se rasture na krilima.“

„Izvinjavam se, milostiva“, kaza joj Tam, „ali nijedan Dvorečanin ne bi promašio ovakav hitac. Ti konjanici su bezbedni, a i Troloci imaju lukove.“

Bio je u pravu za to poslednje. Neki Troloci zastali su taman na toliko da zategnu ogromne lukove od crnog drveta. Perinovi ljudi jahali su tako da su im leđa bila izložena, a bilo je mnogo njih kojima su tamne strele štrčale iz udova ili konja.

„Odapinjite“, naredi Elejna. „Lukonoše, odapinjite!“

Birgita prenese naređenje jašući niz red strelaca, a Tam zaurla na one oko njega.

Elejna spusti durbin kada lahor zaduva kroz šumu, tako da suvo lišće zašušta, a gole grane zapucketaše. Dvorečani nategnuše lukove. Svetlosti! Zar zaista mogu da odapnu strele s tolike udaljenosti i da pogode metu? Troloci su stotinama koraka daleko.

Strele poleteše u visinu kao jastrebovi koji izleću iz gnezda. Čula je Randa kako se hvali svojim lukom i povremeno je videla dvorečanski dugi luk na delu. Ali ovo... tako mnogo strela koje se s tako neverovatnom tačnošću penju u vazduh...

Strele dosegnuše vrhunac luka i krenuše da padaju - nijedna prekratko. Zasule su troločke redove kao kiša, padajući naročito po troločkim strelcima. U odgovor je doletelo tek nekoliko zalutalih troločkih strela, ali Dvorečani su razbili troločki poredak.

„To je majstorsko streličarstvo“, reče Birgita kada dojaha. „Majstorsko...“

Dok su Perinovi konjanici ulazili u šumu, Dvorečani još nekoliko puta odapeše talase strela.

„Samostrelci!“, naredi Elejna isukavši mač i dignuvši ga iznad glave. „Napred Zmajeva legija!“

Dvorečani se povukoše dublje u šumu, a samostrelci istupiše. Na raspolaganju je imala dva puna barjaka samostrelaca iz Zmajeve legije, a Bašer ih je odlično obučio. Obrazovali su tri reda - jedan je stajao i odapinjao strele dok su druga dva klečala i natezala samostrele. Njihove strele sejale su smrt među Trolocima kao plimski talas, u tolikoj meri da je cela napadačka vojska drhtala dok su hiljade Troloka ginule.

Elejna upre mač na Troloke. Dvorečani su se popeli na granje prvog reda stabala i odatle odapinjali strele. Odatle nisu pogađali ni izbliza onoliko, ali nisu ni morali. Troloci su se suočili sa smrću ispred sebe, ali i s neba, tako da su ti stvorovi počeli da se sapliću o sopstvene mrtve.

Hajde... pomislila je Elejna.

Troloci pohrliše u napad, probijajući se prema strelcima. Jedan veliki odred odvoji se i pođe na istok. Tamo je put koji se graniči s Bremskom Sumom i ima smisla da ga Troloci zauzmu, pa da se probiju duž njega i opkole Elejninu vojsku. Ili makar Seni tako misle.

„Povlačite se u šumu!“, viknu Elejna mašući mačem. „Brzo!“

Samostrelci odapeše još jednu kišu strela, pa se stopiše sa šumom, povlačeći se kroz žbunje. Dvorečani skočiše na tle, pa pažljivo krenuše između drveća. Elejna okrenu kobilu i potera je opreznim kasom. Nedugo potom, stiže do jednog barjaka Alijandrinih Geldanaca koji su stajali u bojnom poretku, s kopljima i halebardama.

„Dobro pazite da se povučete čim napadnu“, dreknu im Elejna. „Hoćemo da ih uvučemo što dublje!“ Dublje u šumu, gde ih čekaju sisvai’amani.

Vojnici klimnuše. Elejna prođe pored Alijandre, koja je jahala okružena malom gardom. Tamnokosa kraljica pokloni se Elejni iz sedla. Njeni ljudi hteli su da se njihova kraljica pridruži Berelajn u majenskoj bolnici, ali Alijandra je odbila. Možda je ta odluka bila ponukana time što je videla Elejnu kako neposredno predvodi svoju vojsku. Elejna ih je ostavila baš u trenutku kada su prvi Troloci upali u šumu, grokćući i zavijajući. Biće im teško da se bore u šumi. Ljudi mogu da se kriju među drvečem daleko bolje i da, probadajući ih i saplićući ih s leđa, hvataju u zasede ogromne Troloke dok se ovi provlače kroz šumu. Pokretne jedinice lukonoša i samostrelaca mogu da ih streljaju iz zaklona - ako sve to budu uradili kako treba, Troloci neće ni znati odakle dolaze strele.

Dok je Elejna predvodila svoju Kraljičinu gardu prema putu, u daljini je čula zvuke nalik na grmljavinu i troločko vrištanje. Praćkaši su kroz drveće bacali na Troloke Aludrine rasprskavajuće štapiće. Bleštanje svetla obasjavalo je stabla koja su rasla u polumraku.

Elejna stiže do puta taman na vreme da vidi Troloke kako naviru na njega, predvođeni nekolicinom Mirdraala u crnim plaštovima. Mogli bi brzo opkoliti Elejninu vojsku - ali Družina Crvene ruke već je postavila zmajeve Po putu. Talmanes je ruku sklopljenih iza leđa stajao na jednoj hrpi kutija i nadgledao svoje jedinice. Iza njega se vijorio barjak Crvene ruke - krvavi dlan utisnut na belo polje opervaženo crvenim, dok je Aludra urlajući na sav glas izvikivala udaljenost, uputstva za nišanjenje i povremeno psovala čajevce koji su grešili ili bili spori.

Ispred Talmanesa bili su razmešteni zmajevi - skoro stotina njih, postavljenih preko širokog puta u četiri reda, tako da su zauzimali i deo livada oko druma. Elejna je bila predaleko da bi mogla da mu izda naredbu da otvori vatru. To je možda i dobro, jer ju je grmljavina koja je usledila uzdrmala kao da je Zmajeva planina resila da bukne. Mesečeva Senka zaigra i zanjišta, pa se Elejna napreže da spreči životinju da je ne zbaci iz sedla. Na kraju je tkanjem Vazduha zapušila konju uši dok su zmajevci pomerili svoje oružje u stranu kako bi pustili drugi red da otvori vatru.

Dok je smirivala Mesečevu Senku, Elejna je zapušila i sebi uši. Birgita se sve vreme borila sa svojim prestravljenim atom, pa je na kraju skočila iz sedla, ali Elejna nije obraćala mnogo pažnje na nju. Ckiljila je kroz dim koji je preplavio put. Treći red zmajeva pripremao se da otvori vatru. Iako je zapušila uši, osetila je prasak kroz tle, tako snažan da se i drveće zatreslo. Odmah za njim usledio je četvrti niz hitaca, koji ju je uzdrmao do srži. Elejna uzdahnu i izdahnu, smirujući srce što joj je divlje tuklo u grudima dok je čekala da se dim raščisti.

Najpre je razaznala Talmanesa, koji je uspravno stajao. Prvi red zmajeva bio je opet na svom mestu, spreman za paljbu. Vojnici u preostala tri reda užurbano su punili svoje zmajeve, sipajući prašak i gurajući velike metalne kugle na mesta.

Jak vetar sa zapada raščisti dim dovoljno da ona vidi... Elejni se ote tih uzdah.

Na hiljade Troloka bilo je raskomadano, a mnogi od njih bili su potpuno oduvani s puta. Ruke, noge, čuperci grube kose, cereci bili su raštrkani posred rupa širokih čitava dva koraka. Tamo gde je maločas bilo na hiljade Troloka, ostali su samo krv, slomljene kosti i dim. Mnoga stabla bila su smrskana u iverje. Od Mirdraala koji su bili na čelu troločke vojske nije bilo ni traga.

Zmajevci spustiše štapove za paljenje, ne ispaljujući nove hice iz svog napunjenog oružja. Ono malo preživelih Troloka, koji su bili u zadnjim redovima, prestravljeno pobeže u šumu.

Elejna pogleda Birgitu i isceri se. Zaštitnica je ozbiljno gledala bojište, dok je nekoliko gardistkinja trčalo za njenim konjem.

„Pa?“, upita Elejna nakon što otpuši uši.

„Mislim...“, odgovori Birgita, „da su te stvari bučne. Da ne pogađaju tačno u metu. I da su krvavo delotvorne.“

„Da“, ponosno odgovori Elejna.

Birgita odmahnu glavom. Vratili su joj konja, pa se popela u sedlo. „Elejna, nekada sam mislila da su čovek i luk najopasniji na svetu. A sada - kao da nije dovoljno strašno što muškarci javno usmeravaju, a Seanšani koriste usmerivače u ratovanju - imamo i ovo. Ne dopada mi se kuda to ide. Ako svaki dečak s metalnom cevi može da uništi čitavu vojsku...“

„Zar ne shvataš?“, upita je Elejna. „Više neće biti ratovanja. Pobedićemo - i zavladače mir, baš kao što Rand namerava. Niko sem Troloka neće poći u bitku, znajući da će se suočiti sa ovakvim oružjem!“

„Možda“, odgovori Birgita, pa odmahnu glavom. „Možda ja imam manje vere u ljudsku mudrost nego ti.“

Elejna frknu, pa diže mač da pozdravi Talmanesa, a on isuka svoj i otpozdravi je. Načinjen je prvi korak u uništavanju te troločke vojske.

Загрузка...