16 Tišina nalik na vrištanje

Loijal, sin Arenta sina Halanovog, oduvek je potajno želeo da bude ishitren.

Ljudi ga opčinjavaju - to nikada nije tajio. Uveren je da većina njegovih prijatelja zna za to, mada nije u potpunosti siguran. Zapanjuje ga šta sve ljudi ne čuju. Loijal često zna da im po ceo dan priča, pa da onda otkrije da su ga samo delimično čuli. Zar misle da neko samo govori bez namere da ga drugi čuju?

Loijal sluša kada oni pričaju. Svaka reč s njihovih usana otkriva nešto više o njima. Ljudi su kao munje. Bleštanje i prasak moći i snage. A onda ih nema. Kako li je to?

Ishitrenost. Ima stvari koje se mogu naučiti posmatrajući ishitrenost. Počeo je da se pita je li možda taj nauk naučio predobro.

Loijal je hodao kroz šumu koja se sastojala od pretihog drveća. Erit je bila pored njega, a ostali Aijeli su se rasporedili oko njih. Svi su nosili sekire na ramenima ili duge noževe u rukama dok su marširali prema bojištu. Eritine uši su se trzale; ona nije Drvopevač, ali oseća da drveće nije kako treba.

To je užasno, odista užasno. Ne može da objasni kakav osećaj pruža gaj zdravog drveća ništa više nego što može da objasni osećaj pirkanja vetra po njegovoj koži. Zdravo drveće zrači ispravnošću, kao miris jutarnje kiše. To nije zvuk, ali ostavlja utisak kao da je cela melodija. Kada on peva drveću, kao da pliva u toj ispravnosti.

Ovo drveće oko njega ne budi takav osećaj. Ako mu se približi, oseća se kao da čuje nešto. Tišinu nalik na vrištanje. Nije to bio zvuk, već osećaj.

Bitka je besnela u šumi ispred njih. Snage kraljice Elejne pažljivo su se povlačile ka istoku, izlazeći iz šume. Vojska je skoro stigla do ivice Bremske šume i zaputiće se ka mostovima kada u potpunosti izađe odatle, pa će ih preći i spaliti za sobom. Onda će vojnici zasuti Troloke smrtonosnom kišom strela kada oni budu pokušali da za njima pređu reku na sopstvenim mostovima. Bašer se nada da će kod reke Erinin znatno smanjiti broj neprijatelja pre nego što nastavi ka istoku.

Loijal je bio siguran da su sve to opčinjavajući podaci za njegovu knjigu, kada je jednom bude napisao. Ako bude mogao da je napiše. Priljubi uši uz glavu kada Ogijeri zapevaše svoju ratnu pesmu. Njegov glas pridruži se njihovima i on oseti razdraganost zbog te strašne pesme - zova krvi, zova smrti - koja je ispunjavala tišinu što ju je ostavilo drveće.

On potrča zajedno sa ostalima, a Erit je trčala pored njega. Loijal izbi na čelo, dižući sekiru iznad glave. Misli ga napustiše dok je besneo na Troloke. Oni ne samo da ubijaju drveće. Oni kradu mir od drveća.

Zov krvi, zov smrti.

Urlajući svoju pesmu na sav glas, Loijal sekirom napade Troloke, a Erit i ostali Ogijeri pridružiše mu se i zaustaviše glavninu Troloka koji su napadali ovo krilo vojske. Nije nameravao da predvodi ogijerski juriš. Svejedno je tako ispalo.

Zaseče jednog Troloka ovnujskog lica po ramenu, pa mu odseče čitavu ruku. Stvor riknu i pade na kolena, a Erit ga nogom udari u lice i odbaci ga pravo u noge Troloka iza njega.

Loijal nije prestajao da peva svoj zov krvi, zov smrti. Neka ih, neka čuju! Neka čuju! Zamah za zamahom. Sve je to samo seča suvog granja. Suvog, natrulog i groznog granja. On i Erit stadoše rame uz rame sa starešinom Hamanom, koji je - ušiju priljubljenih - delovao potpuno zastrašujuće. Krotki starešina Haman. I on oseća bes.

Ugroženi red Belih plaštova - kojima su Ogijeri doneli olakšanje - zatetura se i propusti ih.

On je pevao i borio se, urlikao i ubijao, sekući Troloke sekirom predviđenom za seču drveta, a ne mesa. Rad s drvetom zahteva poštovanje. Ovo... ovo je čupanje korova. Otrovnog korova. Korova koji guši stabla.

Nastavio je da seče Troloke, prepuštajući se zovu krvi, zovu smrti. Troloci počeše da strahuju. Video je užas u njihovim sitnim očima i uživao je u njemu. Navikli su da se bore protiv ljudi, koji su sitniji od njih.

Pa, neka Troloci probaju da se bore protiv nekog svoje veličine. Režali su dok ih je bojni red Ogijera primoravao da uzmiču. Loijal je zadavao udarac za udarcem, odsecajući ruke i razvaljujući trupove. Progura se između dva medveda Troloka, mlateći sekirom oko sebe i urlajući od srdžbe, srdžbe zbog toga šta su Troloci učinili Ogijerima. Oni bi trebalo da uživaju u spokoju stedinga. Trebalo bi da grade, da pevaju i da rastu.

Ali ne mogu. Zbog tog... tog korova oni ne mogu! Ogijeri su primorani da ubijaju. Troloci su graditelje pretvorili u uništitelje. Primorali su Ogijere i ljude da budu isti kao oni. Zov krvi, zov smrti.

Pa, Senka će videti koliko Ogijeri mogu da budu opasni. Oni će se boriti i oni će ubijati. A to će raditi bolje nego što ma koji čovek, Trolok ili Mirdraal može i da zamisli.

Sudeći po strahu koji je Loijal video u troločkim očima - počinju to da shvataju.


„Svetlosti!" uzviknu Galad povlačeći se iz najžešće borbe. „Svetlosti!“

Ogijerski napad bio je stravičan i‘veličanstven. Ta stvorenja borila su se ušiju priljubljenih, očiju razrogačenih a širokih lica spljoštenih kao da su nakovnji. Kao da su se preobrazili i izgubili sav. spokoj. Probijali su se kroz redove Troloka, sasecajući te zveri na komade. Drugi red Ogijera, koji se sastojao uglavnom od ženki, sekao je Troloke dugim noževima, obarajući one što su se probili kroz prvi red.

Galad je mislio da su Troloci zastrašujući zbog njihove uvrnute mešavine ljudskih i životinjskih crta, ali Ogijeri su ga više uznemirili. Troloci su jednostavno grozni... ali Ogijeri su nežni, tihi i blagi. Videti ih pobesnele, kako na sav glas urlaju svoju strašnu pesmu i napadaju sekirama dugim bezmalo koliko je prosečan čovek visok... Svetlosti!

Galad mahnu Deci da odstupe, a onda se sagnu kada jedan Trolok tresnu u obližnje drvo. Neki Ogijeri grabili su ranjene Troloke za ruke i bacali ih s puta. Mnogi Ogijeri bili su krvavi do pojasa, jer su sekli i komadali kao kasapi koji pripremaju meso. Povremeno bi neko od njih pao, ali iako nisu nosili oklope, činilo se da im je koža tvrda.

„Svetlosti!“, izusti Trom prilazeći Galadu. „Jesi li ikada video išta nalik tome?“

Galad samo odmahnu glavom. Bio je to najiskreniji odgovor kojeg je mogao da se seti.

„Kad bismo imali vojsku takvih..." poče Trom.

„Oni su Prijatelji Mraka“, prekide ga Golever, koji im se pridružio. „Sasvim sigurno Nakot Senke.“

„Ogijeri nisu Nakot Senke ništa više od mene“, zajedljivo odvrati Galad. „Vidi, oni kolju Troloke.“

„Svakog časa će se okrenuti protiv nas“, odgovori mu Golever. „Samo gledaj..." Zaćuta slušajući kako Ogijeri poju svoju ratnu pesmu. jedan veliki odred Troloka rasturi se i poče da beži oko Mirdraala koji su psovali na sav glas. Ogijeri ih nisu pustili da pobegnu. Pobesneli, divovski Graditelji pojurili su za njima, sekući im noge svojim dugim sekirama i obarajući ih tako da je krv liptala na sve strane a bojište odzvanjalo od bolne rike.

„Pa?“, upita Trom.

„Možda...zausti Golever. „Možda je ovo nekakva varka - da bi pridobili naše poverenje.“

„Golevere, ne budi budala“, reče mu Trom.

„Nisam...“

Galad ih prekide dižući ruku. „Pokupite naše ranjenike i krenimo ka mostu.“


Rand pusti da mu se uskomešane boje rasprše ispred očiju. „Još malo pa je vreme da pođem“, reče.

„U bitku?“, upita Ninaeva.

„Ne, već kod Meta. On je u Ebou Daru.“

Vratio se iz Elejninog logora na Merilor. U glavi mu je još odzvanjao razgovor s Tamom. Pusti. Nije to ni izbliza tako lako. Mada, neko breme palo mu je s pleća nakon što je razgovarao sa svojim o c e m. Pusti. Tamove reči odzvanjale su nekom dubinom koja je prevazilazila njihovo očigledno značenje.

Rand odmahnu glavom. Ne može priuštiti sebi da traći vreme na takve misli. Poslednja bitka... mora joj posvetiti svu svoju pažnju.

Polazilo mi je za rukom da se veoma približim a da ne privučem pažnju na sebe, pomislio je dodirujući bodež s drškom od jelenskog roga koji mu je bio zadenut za pojas. Izgleda da je to tačno - Mračni ne može da me oseti kada nosim ovo sa sobom.

Pre nego što bude mogao da krene na Mračnoga, moraće da uradi nešto u vezi sa Seanšanima. Ako je ono što je Tom kazao tačno, možda je Met ključ. Seanšani moraju da pristupe Zmajevom miru. Ako ne bude tako...

„To je izraz koji dobro pamtim“, začu se tih glas. „Utučenost. Rande al’Tore, ti to tako dobro radiš.“

On se okrenu da pogleda Moirainu. Iza nje, na kartama koje mu je Avijenda poslala po glasniku, bili su ucrtani položaji na kojima će se njegova vojska okupiti u Pustoši.

Moiraina priđe Randu. „Znaš li da sam imala običaj da sate provodim u razmišljanju i pokušavanju da dokučim šta li se odvija u toj tvojoj glavi? Pravo je čudo što nisam počupala kosu od sluđenosti.“

„Bio sam budala što ti nisam verovao“, odgovori joj Rand.

Ona se zasmeja. Beše to tih smeh - smeh jedne Aes Sedai koja vlada okolnostima u kojima se nalazi. „Verovao si mi sasvim dovoljno. Zbog toga me je to što nisi hteo da deliš sve sa mnom samo još više izluđivalo.“

Rand duboko udahnu. Vazduh na Meriloru slađi je nego drugde. On je tu probudio zemlju i oživeo je. Trava raste. Cveće cveta. „Panjevi i muškarci“, odgovori on Moiraini. „U Dvema Rekama ima i jednih i drugih - a i jedni i drugi jednako su popustljivi.“

„Možda je to preterano strogo“, odgovori mu Moiraina. „Nije tebe gonila samo tvrdoglavost, već i želja da i sebi i svima drugima dokažeš da ti ovo možeš sam." Ona ga dodirnu po ruci. „Ali ne možeš sam, zar ne?“

Rand odmahnu glavom. Pruži ruku i dodirnu Kalandor, koji mu je bio privezan za leđa. Poslednja tajna tog mača sada mu je otkrivena. On je zamka - i to lukavo osmišljena - jer to oružje nije saangreal samo za Jednu moć, već i za Pravu moć.

Odbacio je pristupni ključ, ali na leđima nosi nešto veoma primamljivo. Prava moć, suština Mračnoga, nešto je najslađe što je u životu dodirnuo. On pomoću Kalandora može da povuče snagu kakvu nijedan čovek nikada nije osetio. Pošto Kalandor nema sigurnosne mere ugrađene u većinu angreala i sa angreala, nemoguće je oceniti koliko te dve Moći on može da povuče.

„Eto njega opet“, promrlja Moiraina. „Sta to nameravaš, Rande al’Tore, Ponovorođeni Zmaju? Hoćeš li konačno popustiti dovoljno da mi kažeš?“

On je pogleda. „Jesi li ti ceo ovaj razgovor počela samo da bi izvukla tu tajnu iz mene?“

„Imaš veoma visoko mišljenje o mojoj govorničkoj veštini.“

„A to je odgovor koji ništa ne govori“, odvrati Rand.

„Da“, saglasi se Moiraina. „Ali mogu li da istaknem da si ti to prvi učinio kada si izbegao moje pitanje?“

Rand u mislima vrati njihov razgovor za nekoliko koraka, pa shvati da je zaista upravo to učinio. „Ubiću Mračnoga“, reče joj Rand. „Neću samo da ga zapečatim, već ću ga okončati.“

„Mislila sam da si malo odrastao dok me nije bilo“, odgovori mu Moiraina.

„Samo je Perin odrastao“, kaza Rand. „Met i ja smo samo naučili kako da se pretvaramo da smo odrasli." Malo se pokoleba. „Met nije baš najbolje naučio.“

„Mračni se ne može ubiti“, reče mu Moiraina.

„Mislim da ja to mogu“, odgovori joj Rand. „Sećam se šta je Lijus Terin uradio i postojao je trenutak... veoma kratak... Moiraina, to može da se dogodi. Svejedno sam uvereniji da mogu to nego da mogu Mračnome zapečatiti zatvor." To je tačno, mada on zapravo nije nimalo uveren da zaista može bilo jedno bilo drugo.

Pitanja, toliko pitanja. Zar ne bi trebalo da sada već zna neke odgovore?

„Mračni je deo Točka“, reče mu Moiraina.

„Ne. Mračni je van Sare“, usprotivi se Rand. „Uopšte nije deo Točka.“

„Rande, naravno da je Mračni deo Točka“, kaza mu Moiraina. „Mi smo niti koje čine Saru, a Mračni utiče na nas. Ne možeš da ga ubiješ. To je sulud poduhvat.“

„I ranije sam bio i lud i glup“, odgovori joj Rand, „pa ću biti ponovo. Moiraina, ponekad mi se čini da je čitav moj život - sve što sam uradio - sulud poduhvat. Sta je još jedan nemogući izazov? Odgovorio sam na sve ostale. Možda mogu da postignem i ovo.“

Ona ga čvršće stisnu za ruku. „Toliko si odrastao, ali si i dalje samo mladić, zar ne?“

Rand smešta zauzda osećanja i ne prasnu na nju. Najsigurniji način da te smatraju detetom jeste da se ponašaš kao dete. On se ispravi i tiho progovori: „Živeo sam četiri stoleća“, reče. „Možda jesam i dalje mlad, u smislu da smo svi mladi u poređenju s bezvremenošću samoga Točka. To rekavši, ja sam jedan od najstarijih ljudi koji postoje.“

Moiraina se nasmeši. „Baš lepo. Radi li ti to na drugima?“

On se pokoleba, a onda ne izdrža da se ne isceri. „Zapravo, upalilo je prilično dobro kod Kecuejn.“

Moiraina frknu. „Ta... Pa, znajući nju, čisto sumnjam da si je zavarao onoliko dobro koliko ti misliš da jesi. Rande al’Tore, ti možda imaš sećanja četiri veka starog čoveka, ali to ne znači da si drevan. Da je tako, Metrim Kauton bi nam svima bio pradeda.“

„Met? Zašto Met?“

„Nije bitno“, odgovori mu Moiraina. „To je nešto što ne bi trebalo da znam. Ti si u srcu i dalje onaj čobanin razrogačenih očiju. Ne bih ni volela da je drugačije. Lijus Terin, uprkos svoj svojoj mudrosti i moći, nije mogao da postigne ono što ti sada moraš. A sada, budi ljubazan pa mi donesi malo čaja.“

„Da, Moiraina Sedai“, reče on i smesta pođe prema čajniku koji se grejao iznad vatre. A onda se ukoči, pa je pogleda.

Ona mu se lukavo nasmeši. „Samo sam htela da vidim da li to i dalje radi.“

„Nikada ti nisam donosio čaj“, pobuni se Rand vraćajući se do nje. „Koliko se sećam, poslednjih nekoliko nedelja kad smo bili zajedno, naređivao sam ja tebi.“

„Jesi“, odgovori mu Moiraina. „Razmisli o onome što sam kazala u vezi s Mračnim. Ali imam drugo pitanje za tebe - šta ćeš sada? Zašto odlaziš u Ebou Dar?“

„Zbog Seanšana“, reče Rand. „Moram pokušati da ih privolim da pređu na našu stranu, baš kao što sam obećao.“

„Ako se dobro sećam“, primeti Moiraina, „nisi obećao da ćeš pokušati, već da ćeš to ostvariti.“

„Obećanja da će neko nešto pokušati ne postižu preterano velike stvari prilikom političkih pregovora“, odgovori joj Rand, „ma koliko bila iskrena." Pruži ruku, pa raširi prste i pogleda kroz šatorski ulaz. Izgledalo je kao da se sprema da zgrabi zemlje na jugu. Da ih ščepa, proglasi svojim i zaštiti.

Zmaj na njegovoj ruci presijavao se zlatno i grimizno. „Jednom Zmaj za sećanje izgubljeno." Pruži drugu ruku, koja se završavala patrljkom. „Dvaput Zmaj... za cenu koju on mora da plati.“

„Šta ćeš ako te seanšanski vođa opet odbije?“, upita ga Moiraina.

Nije joj kazao da ga je carica i prvi put odbila. Čovek Moiraini ne mora ništa da priča. Ona sve sama sazna.

„Ne znam“, tiho joj odgovori Rand. „Moiraina, izgubićemo ako se oni ne budu borili. Nećemo imati ništa ako ne pristupe Zmajevom miru.“

„Previše vremena provodiš baveći se tim sporazumom“, kaza mu Moiraina. „To ti skreće pažnju s pravog cilja. Zmaj ne donosi spokoj, već uništenje. Ne možeš to da promeniš običnim parčetom hartije.“

„Videćemo“, kaza Rand. „Hvala ti na savetu. I sada i uvek. Mislim da ti to nisam dovoljno govorio. Moiraina, imam veliki dug prema tebi.“

„Pa“, odgovori mu ona, J dalje bih da popijem čaj.“

Rand je s nevericom pogleda, a onda se grohotom zasmeja i ode da joj ga donese.


Moiraina je držala šolju toplog čaja koju joj je Rand doneo pre nego što je otišao. Otkad su se rastali, zavladao je tolikim krajevima, ali je ostao onako skroman kao kada ga je upoznala u Dvema Rekama. Možda je čak skromniji.

Skroman je prema meni, pomislila je. Ali veruje da može da ubije Mračnoga. To nije odlika skromnog čoveka. Rand al'Tor - tako neobična mešavina samoponižavanja i gordosti. Je li napokon pronašao ravnotežu? Iako mu je rekla to što mu je rekla, njegovo današnje ponašanje prema njoj dokaz je da on više nije mladić, već odrastao muškarac.

I muškarac može da pogreši, a to su često najopasnije greške.

„Točak tka kako Točak želi“, promrmlja ona sebi u bradu i srknu čaj. Pošto je bio pripremljen Randovom rukom a ne nečijom tuđom, ukusan je i mirisan kao što je čaj uvek bio u boljim vremenima. Nimalo ga nije dodirnula senka Mračnoga.

Da, Točak tka kako želi. Samo što bi ona ponekad volela da je malo lakše razumeti njegovo tkanje.


„Da li svi znaju šta da rade?“, upita Lan okrećući se u Mandarbovom sedlu.

Ander klimnu. Lično je obavestio vladare, a oni su to prosledili svojim vojskovođama i zapovednicima. Vojnicima je naredba preneta tek u poslednjem trenutku.

Među njima svakako ima Prijatelja Mraka. Uvek ih ima. Nije moguće istrebiti pacove u nekom gradu, ma koliko mačaka čovek doveo. Svetlost dala, te vesti čuće se prekasno da bi pacovi upozorili Senku.

„Jašimo“, naredi Lan i potera Mandarba. Ander visoko diže barjak Malkijera i dade se u galop pored njega. Pridružiše mu se redovi Malkijeraca. Mnogi od njih imali su tek malo malkijerske krvi u venama i zapravo su bili Krajišnici iz drugih zemalja. Međutim, svejedno su rešili da jašu pod njegovim stegom i počeli su da nose hadori.

Na hiljade i hiljade konjanika jahalo je s njim, a kopita su rovala meku zemlju. Povlačenje njihove vojske bilo je dugo i teško. Troloci su mnogo brojniji i stalno postoji opasnost da će opkoliti Lanove ljude. Lanova konjica izuzetno je pokretna, ali vojnicima se ne može nametnuti neograničena brzina, a Troloci hitro marširaju. Zapravo, brže nego što to ljudi mogu, naročito kada ih Seni gone i bičuju. Srećom, požari koji su divljali okolinom usporavaju Senkinu vojsku. Da nije toga, Lanovi ljudi možda ne bi ni mogli da pobegnu.

Lan se poguri u sedlu kada Gospodari straha počeše s grmljavinom. S njegove leve strane jahao je Aša’man Dip, privezan za sedlo pošto je ostao bez noge. Dok je vatrena kugla sevala kroz vazduh prema Lanu, Dipovo lice poprimilo je izraz usredsređenosti i on je ispružio ruke. Vatra se raspršila u vazduhu iznad njih.

Ziške padoše kao grimizna kiša, a pramičci dima ostajali su za njima. Jedna pade Mandarbu na vrat, a Lan je oklopnom rukavicom skloni s njega. Konj to kao da nije ni primetio.

Tu je tle bilo duboka glina. Krajolik se sastojao od zatalasanih brda obraslih travom, stenja i šumaraka ogoljenog drveća. Vojska se povlačila uz obale reke More, koja će sprečiti Troloke da im dođu sa istoka.

Dim se dizao iz dve tačke na obzorju. Fal Dara i Fal Moran. Dva najveća šijenarska grada spalili su njihovi žitelji, skupa sa imanjima i voćnjacima - spaljeno je sve što može da nahrani Troloke makar malo.

Odbrana tih gradova nije dolazila u obzir. To znači da su morali da budu uništeni.

Vreme je da se uzvrati udarac. Lan je poveo juriš u samo središte troločke vojske, a Troloci su postavili koplja da bi dočekali malkijersku i šijenarsku tešku konjicu. Lan spusti koplje Mandarbu uz vrat. Malo se nagnu i upre u stremenje, čvrsto se držeći kolenima i nadajući se da će usmerivači - Lan ih sada ima četrnaestoro, nakon što mu je Egvena poslala malo pojačanje - moći da urade svoj deo posla.

Tle se zamreška pred Trolocima i njihov prvi red se rasturi.

Lan odabra svoju metu - jednog ogromnog veprolikog Troloka koji se drao na svoje saborce dok su oni uzmicali od rasprskavanja zemlje. Lan pogodi stvora u vrat; koplje ga proburazi, a Mandarb odbaci Troloka u stranu dok je gazio jednu od obližnjih kukavičkih zveri. Topot konjice pretvori se u zaglušujući tresak kada se konjanici zariše u Troloke, puštajući da ih brzina i težina sopstvenih konja prenesu preko njih.

Kada usporiše, Lan baci koplje Anderu, koji ga vešto uhvati. Lanovi stražari zauzeše svoje položaje dok je on vadio mač iz kanija. „Drvoseča obara mladicu". „Cvetovi jabuke na vetru" Troloci su lake mete kada su u sedlu - zbog njihove visine vratovi, ramena i lica si im baš u pravoj ravni.

Posao pred njima bio je brz i surov. Dip je pazio na napade Gospodara straha i odbijao ih. Ander pređe pored Lana.

Lanov barjak privlačio je Nakot Senke kao magnet gvozdene opiljke. Počeše da urlaju i da besne, a on je čuo kako neprestano ponavljaju dve reči na svom jeziku. Murdru Kar Murdru Kar, Murdru Kar. On je sevao mačem oko sebe, hladno prolivajući njihovu krv dok je boravio u praznini.

Sada su već dva puta oteli Malkijer od njega. Nikada neće moći da okuse njegov osećaj poraza i gubitka zbog toga što je opet napustio svoju domovinu - i to svojom voljom ovoga puta. Ali tako mu Svetlosti, o n može da ih dovede blizu tog osećaja. Njegov mač zariven kroz njihova nedra postići će to na najbolji mogući način.

Bitka se pretvorila u pravu pometnju, kako to često biva. Troloci su se raspomamili; njegova vojska provela je poslednja četiri dana ne upuštajući se ni u čarke s tim zverima. Samo su se povlačili, naposletku ovladavši svojom odstupnicom - makar u dovoljnoj meri da izbegavaju neželjene sukobe - što su omogućili požari koje su zapalili.

Cetiri dana bez ikakve čarke, a sada napad svom snagom. To je bio prvi deo njegovog plana.

„Dai Sane!“, pozva ga neko. Princ Kajsel. Pokazivao je mesto gde je Trolocima pošlo za rukom da probiju Lanovu stražu. Njegov barjak pada.

Ander. Konj mu je pao dok je Lan terao Mandarba između dva Troloka. Pridružiše mu se princ Kajsel i šačica drugih vojnika.

Lan nije mogao da nastavi da jaše, da ne bi slučajno pregazio svog prijatelja. Skoči iz sedla i kako se dočeka na noge, tako čučnu izbegavajući troločki zamah. Kajsel saseče tu zver tačno u kolenu.

Lan projuri pored Troloka koji je padao. Ugleda svoj barjak i telo pored njega. Lan nije znao je li Ander živ ili mrtav, ali jedan Mirdraal ipak je dizao mračno sečivo.

Lan stiže kao kovitlac vetra i čelika. Zamahom svog sečiva zaustavi mač iz Takandara, gazeći sopstveni barjak dok se borio. U praznini nema vremena za razmišljanje. Postoji samo nagon i delanje. Tu je...

Tu je i drugi Mirdraal, koji se upravo diže iza Anderovog oborenog konja. Dakle - zamka. Oborili su barjak da bi privukli Lana.

Dve Seni napadoše, jedna pored druge. Praznina nije ni zadrhtala. Mač ne oseća strah, a u tom trenutku Lan jeste bio mač. „Caplja širi krila". Sekao je svuda oko sebe, zaustavljao njihova sečiva svojim, napadao i uzmicao. Mirdraali su tekli kao voda, ali Lan je bio kao vetar. Klizio je između njihovih sečiva, čas odbijajući napad s desne, a čas s leve strane.

Seni počeše da psuju od besa. Ona s leve strane pojuri na Lana, podrugljivo se cereći bledim usnama. Lan se pomeri u stranu, zaustavi ubod tog stvora, pa mu odseče ruku u laktu. Jednim glatkim potezom produži svoj udarac tamo gde je znao da će druga Sen napasti i odseče joj šaku u zapešću.

Oba sečiva iz Takan’dara padoše na tle i zazvečaše. Seni se na tren zabezeknuto ukočiše. Lan jednoj odrubi glavu, pa se kao munja okrenu i drugoj zari mač kroz vrat. „Crni obluci u snegu“. Odstupi za korak i mahnu mačem u stranu kako bi zbacio sa sečiva nešto smrtonosne krvi. Obe Seni padoše na tle koprcajući se jedna preko druge, potpuno bezumno, dok je njihova tamna krv natapala zemlju.

Dobrih sto pedeset Troloka koprcajući se pade na tle. Bili su povezani sa Senima. Lan priđe da izvuče Andera iz blata. Čovek je delovao ošamućeno, trepćući, a ruka mu je visila pod čudnim uglom. Lan prebaci Andera preko ramena, pa nogom diže steg i uhvati ga slobodnom rukom.

Potrča prema Mandarbu - mesto oko njega sada je očišćeno od Troloka - pa pruži barjak jednom od vojnika princa Kajsela. „Postaraj se da se ovo očisti, pa ga razvij.“ Prebaci Andera preko prednjeg dela svog sedla, uzjaha, pa obrisa mač o ćebe ispod sedla. Čovek ne izgleda kao da je smrtno ranjen.

Nejasno je čuo princa Kajsela iza sebe kako priča. „Otaca mi mojih!" govorio je taj čovek. „Čuo sam da je dobar s mačem, ali... ali Svetlostih

„Dosta više“, kaza Lan odmeravajuči pogledom bojište i puštajući prazninu. „Dipe, daj znak.“

Aša’man ga posluša i hitnu u vazduh mlaz crvene svetlosti. Lan okrenu Mandarba i pokaza mačem prema logoru. Njegove jedinice okupiše se oko njega. Taj njihov napad je i trebalo da bude brz, nakon čega sledi povlačenje. Nisu održavali čvrst bojni red. To je teško kada je reč o konjičkom jurišu.

Njegovi vojnici se povukoše, a Saldejci i Arafeljani dojahaše u brzim talasima kako bi rasturili troločke redove i branili odstupnicu. Mandarb je bio mokar od znoja; svakom konju bi bilo teško da nakon juriša nosi dva oklopnika. Sada kada više nisu bili u neposrednoj opasnosti, Lan uspori korak.

„Dipe“, upita Lan kada se približiše pozadinskim redovima. „Kako je Ander?“

„Ima nekoliko slomljenih rebara, slomljenu ruku i povredu glave“, odgovori Dip. „Iznenadio bih se da sada može da izbroji do deset, ali viđao sam i gore rane. Izlečiću povredu glave, a ostalo može da čeka.“

Lan klimnu i zauzda konja. Jedan od njegovih stražara - namrgođeni čovek po imenu Beniš, koji je nosio tarabonski veo, mada i hadori iznad njega - pomogao mu je da skine Andera s Mandarba, pa su ga preneli do Dipovog konja. Jednonogi Aša’man nagnu se u sedlu za koje je bio vezan remenjem i spusti ruku Anderu na glavu, pa se usredsredi.

Anderov pogled se razbistri i on postade svestan. A onda poče da psuje.

Biće on dobro, pomislio je Lan gledajući bojište. Nakot Senke uzmiče. Skoro je sumrak.

Princ Kajsel dokasa do Lana. „Na onom saldejskom barjaku vidi se kraljičina crvena pruga“, primeti. „Lane, ona opet jaše s njima.“

„Ona im je kraljica. Može da radi šta god hoće.“

„Trebalo bi da porazgovaraš s njom“, reče mu Kajsel odmahujući glavom. „Lane, to nije dobro. I druge žene iz saldejske vojske počinju da jašu s vojnicima.“

„Gledao sam Saldejke kako vežbaju“, odvrati Lan i dalje gledajući bojište. „Kad bih morao da se opkladim ko će pobediti u dvoboju između neke od njih i nekog vojnika iz bilo koje južnjačke vojske, kladio bih se na Saldejku.“

„Ali...“

„Ovaj rat se svodi na sve ili ništa. Kad bih mogao da sakupim sve žene u Krajinama i da im stavim mačeve u ruke - to bih i učinio. Za sada ću se zadovoljiti time da ne pravim gluposti - kao što bi bilo izricanje zabrane dobro uvežbanim i strastvenim vojnicima da se bore. Međutim, ako ti rešiš da ne upražnjavaš takvu razboritost, slobodno im reci šta misliš. Obećavam da ću te pristojno sahraniti kada me puste da ti skinem glavu s koca.“

„Ja... Da, lorde Mandragorane“, izusti Kajsel.

Lan izvadi durbin i pogleda bojište.

„Lorde Mandragorane?“, upita Kajsel. „Zaista misliš da će ovaj plan uroditi plodom?“

„Ima previše Troloka“, odgovori Lan. „Predvodnici vojski Mračnoga kote ih godinama kao pacove. Troloci mnogo jedu; svakom od njih potrebno je . daleko više hrane nego nekom čoveku.

Dosad mora da su očistili celu Pustoš od svega što može da ih prehrani. Senka je utrošila svaku trunčicu hrane kako bi stvorila ovu vojsku, računajući na to da će Troloci moći da jedu leševe.“

I naravno, sada kada je bitka okončana, Troloci su se zarojili preko polja da bi obavili svoje grozno sakupljanje. Više vole ljudsko meso, ali ješće i svoje poginule. Lan je proveo četiri dana bežeći pred njihovom vojskom da im ne bi obezbedio leševe za gozbu.

To su uspeli da izvedu samo zahvaljujući tome što su spalili Fal Daru, Fal Moran i ostale gradove na zapadu Šijenara. Troloke je usporilo to što su morali da traže hranu po tim gradovima, tako da je Lanova vojska stigla da odstupi i da se uredno povuče.

Šijenarci u obližnjim gradovima nisu ostavili ništa jestivo. Cetiri dana bez hrane. Troloci nemaju redovno snabdevanje. Jedu šta god nađu. Sada su već mrtvi gladni. Lan ih je gledao kroz durbin. Mnogi nisu ni sačekali da se meso baci u kazane. Više su životinje nego ljudi.

Više su Senka nego bilo jedno bilo drugo, pomislio je Lan spuštajući durbin. Njegov plan je grozan, ali Svetlost dala da bude đelotvoran. Njegovi ljudi će se boriti i doći će do gubitaka, a ti gubici će postati mamac za pravu bitku.

„Sada“, prošapta Lan.

I lord Agelmar je to uočio. Rogovi se oglasiše i žuti zrak svetlosti sevnu kroz vazduh. Lan okrenu Mandarba, a konj frknu na tu zapovest. Umoran je baš kao Lan, ali obojica mogu da izdrže još jednu bitku. Moraće.

„Tai'šar Malkijer!“ zaurla Lan spuštajući mač i predvodeći povratak svoje vojske na bojno polje. Svih pet krajiških vojski sručilo se na rasturenu troločku hordu. Troloci su potpuno rasturili bojne redove da bi se tukli oko leševa.

Dok je Lan jurišao na njih kao lavina, čuo je Mirdraale kako urlaju na sav glas, pokušavajući da uspostave nekakav red među Trolocima. Bilo je više nego prekasno. Većina izgladnelih zveri nije ni digla pogled sve dok se vojske nisu našle gotovo pred njima.

Kada je Lanov odred ovog puta napao neprijatelja, učinak toga veoma se razlikovao u odnosu na ranije. Ranije su zbijeni troločki redovi usporili njihov napad, pa im je pošlo za rukom da se probiju svega desetak koraka pre nego što su bili primorani da se late mačeva i sekira. Troloci su ovoga puta bili rašireni. Lan mahnu Šijenarcima da prvi napadnu; njihov bojni red je toliko zbijen da bi čoveku bilo teško, ako ne i nemoguće, da pronađe razmak veći od dva koraka između njihovih konja.

To znači da nije bilo prostora da Troloci beže ili izbegavaju koplja. Konjanici su ih pregazili u grmljavini kopita i zveketanju konjskih oklopa, probadajući Troloke kopljima, odapinjući lukove i udarajući oko sebe dvoručnim mačevima. Šijenarci kao da su bili naročito krvoločni dok su napadali noseći svoje otvorene kalpake i oklope sastavljene od ravnih ploča.

Lan povede svoju malkijersku konjicu iza njih, jašući preko polja iza Šijenaraca kako bi pobio sve Troloke koji su preživeli prvi napad. Kada su Malkijerci prošli, Šijenarci su skrenuli udesno kako bi se okupili za novi juriš, ali Arafeljani su napali odmah iza njih, ubijajući još Nakota Senke dok su oni pokušavali da obrazuju bojne redove. Nakon njih je usledio talas Saldejaca, koji su prelazili preko polja baš kao Malkijerci pre njih, a onda su Kandorci napali iz drugog smera.

Obliven znojem i umorne desnice, Lan se pripremio za novi juriš. Tek je tada shvatio da princ Kajsel lično nosi barjak Malkijera. Momak je mlad, ali srce mu je na pravom mestu. Mada je pomalo glup kada je reč o ženama.

Svetlosti, svi smo na ovaj ili na onaj način glupi kada je o tome reč, pomislio je Lan. Ninaevina daleka osećanja koja su se pronosila kroz vezu pružala su mu utehu. S tolike udaljenosti nije mogao da oseti mnogo toga, ali činilo se kao da ona oseća veliku rešenost.

Dok je Lan počinjao drugi napad, zemlja poče da puca pod njegovim ljudima. Gospodari straha napokon su shvatili šta se dešava, pa su se vratili u prve redove. Lan potera Mandarba oko kratera koji se rasprsnuo u tlu pred njim, tako da ga je zemlja zasula po nedrima. Pojava Gospodara straha njemu je znak da prestane s napadima. Namera mu je bila da ujaše, napadne iz sve snage, pa da izjaše. Da bi se borio protiv Gospodara straha, morao bi da sve svoje usmerivače pošalje u bitku, a on to ne želi da radi.

„Krv i krvavi pepeo!“ opsova Dip kada Lan obiđe još jedan prasak. „Lorde Mandragorane!“

Lan se osvrnu. Dip je zauzdavao konja.

„Čoveče, nemoj da staješ“, kaza mu Lan i zauzda Mandarba. Pokaza svom odredu da nastavi da jaše, mada su princ Kajsel i Lanova bojna garda stali s njim.

„O, Svetlosti!" izusti Dip usredsređujući se.

Lan je posmatrao prizor oko sebe. Troloci su svuda oko njih ležali na zemlji, mrtvi ili umirući, zavijajući ili cvileći. S njegove leve strane gomila Nakota Senke napokon je počela da se prikuplja. Ubrzo će obrazovati red, pa će Lan i ostali biti odsečeni na bojištu ako ne ubrzaju.

Dip je gledao priliku koja je stajala na nečemu što je izgledalo kao velika opsadna sprava, s velikim postoljem i možda dvadesetak stopa visoka. Vukao ju je odred Troloka i kotrljala se na velikim drvenim točkovima.

Da, tamo stoji neka prilika. Zapravo, nekoliko njih. Ognjene kugle počeše da padaju prema Krajišnicima dok su se povlačili, a munje sevnuše s neba. Lan se odjednom oseti kao meta na streličarskom vežbalištu.

„Dipe!“

„To je M’hej“, objasni Dip.

Taim poslednjih nedelju dana ili tako nekako nije bio s neprijateljskom vojskom - ali izgleda da se sada vratio. Zbog velike udaljenosti to se nije moglo oceniti sa sigurnošću, ali po tome kako je taj čovek brzo bacao tkanja oko sebe, reklo bi se da je zbog nečega besan.

„Jašimo!“ naredi Lan.

„Mogu da ga savladam“, odvrati Dip. „Mogu...“

Lan ugleda blesak svetlosti i Mandarb se odjednom prope. Lan opsova, pa zatrepta kako bi povratio vid. Nešto mu nije u redu ni sa ušima.

Mandarb se propinjao i poigravao, sav se tresući. Taj pastuv teško se uzrujava, ali nema konja koji se ne bi uznemirio kada grom udari tako blizu. Druga munja baci Lana na zemlju. On se zakotrlja 'stenjući, ali nešto duboko u njemu znalo je šta treba da radi. Kada je došao sebi, već je ošamućeno stajao na nogama s mačem u ruci. Zaječa teturajući se.

Nečije ruke ga zgrabiše i digoše u sedlo. Uzde je držao princ Kajsel, lica krvavog od borbe. Lanova straža postarala se da ne ispadne iz sedla dok su se povlačili.

Dok su oni tako bežali, krajičkom oka ugledao je Dipov leš, raščerečen i zgnječen.

Загрузка...