38 Mesto koje nije

Rand je video Lana kako pada, zbog čega mu je došlo da se zgrči od bola. Mračni je pritiskao svuda oko njega. Gutao ga je i kidao. Bilo mu je previše teško da se bori protiv tog napada. Rand se istrošio.

Pusti. Bio je to glas njegovog oca.

„Moram da ih spasem...“, prošapta Rand.

Pusti ih da podnesu svoju žrtvu. Ne možeš sam.

„Moram... To je značenje svega toga...“ Sila Mračnoga gmizala je po njemu kao hiljadu vrana koje su mu kljucale meso i kidale ga s njegovih kostiju, Jedva da je mogao da razmišlja od pritiska i osećaja gubitka, Egvena je izgubila život, kao i mnogi drugi.

Pusti.

Bio je to njihov izbor.

Tako je žarko želeo da ih zaštiti, da zaštiti te ljude koji su verovali u njega. Njihove smrti i opasnost s kojom su se suočili bili su mu ogromno breme. Kako čovek da to tek tako,., pusti? Zar to nije odustajanje od odgovornosti?

Ilije to prepuštanje odgovornosti njima?

Rand čvrsto sklopi oči razmišljajući o svima koji su umrli za njega. O Egveni, za koju se sebi zakleo da će je zaštititi.

Budalo. Njen glas u njegovoj glavi. Pun ljubavi, ali oštar.

„Egvena?“

Zar je meni zabranjeno da budem heroj?

„Nije to...“

Ti ideš u smrt, a braniš svima ostalima da to rade?

„Ja...“

Pusti, Rande. Pusti nas da umremo za ono u šta verujemo i ne pokušavaj da nam to uskratiš. Ti si prigrlio svoju smrt. Prigrli i moju.

Suze su mu lile iz očiju. „Žao mi je“, prošapta on.

Zašto?

„Nisam uspeo.“

Ne. To se još nije desilo.

Mračni kao da ga je drao. On se zgrčio pred tim neizmernim ništavilom. Nije mogao da smogne snage ni da se mrdne. Vrištao je od bola.

A onda je pustio.

Pustio je grižu savesti. Pustio je osećaj stida zbog toga što nije spasao Egvenu i ostale. Pustio je potrebu da je zaštiti, da štiti sve njih.

Pustio ih je da budu heroji.

Imena mu poleteše iz glave. Egvena, Hurin, Bašer, Isan od Carin Aijela, Somara i na hiljade njih. Jedno po jedno - najpre lagano, ali onda sve brže - brojao je unazad spisak imena koji je nekada čuvao u glavi. Na tom spisku su nekada bile samo žene, ali s vremenom je u njega uvrstio sve koji su dali život za njega. Nije ni shvatao koliki je taj spisak postao i koliko je breme on nosio.

Imena se otrgnuše od njega kao da su opipljive stvari, kao da su golubice koje poleću, a svako ime sa sobom je odnelo delić tereta. Breme mu je nestalo s pleća. Disanje mu se ustalilo. Kao da je Perin došao sa svojim čekićem i smrskao hiljadu lanaca koji su se vukli za Random.

Ilijena je bila poslednja. Mi se ponovo rađamo, pomislio je Rand, da bismo sledeći put bili bolji.

Zato budi bolji.

On otvori oči i pruži ruku preda se, dlanom dodirujući crnilo koje kao da je bilo opipljivo. Njegova ličnost, koja je bila razuđena i počela da se gubi kako ju je Mračni cepao, odjednom se pribra i prikupi. On spusti i drugu ruku, pa se diže na kolena.

A onda, Rand al'Tor - Ponovorođeni Zmaj - opet ustade da se suoči sa Senkom.


„Ne, ne“, šaputala je prelepa Sendla gledajući Demandredovo telo. Srce joj se pokida i ona poče da obema rukama čupa kosu ljuljajući se u mestu. Dok je gledala svog voljenog, Sendla je lagano i duboko udahnula, a onda je ispustila stravičan krik: „Bao Vild je mrtav!“

Čitavo bojište kao da se zamrznu.


Rand se suočio s Mračnim u onom mestu koje nije, istovremeno okružen vremenom i ništavilom. Njegovo telo i dalje beše u pećini u Šajol Gulu, okamenjeno u onom trenutku bitke protiv Moridina, ali duša mu je bila tu.

On postoji u tom mestu koje nije, tom mestu van Sare, gde se zlo rađa. Zagledao se u njega i spoznao ga. Mračni nije biće, već sila - suština prostrana kao vaseljena, koju Rand nije mogao da u potpunosti sagleda. Planete, mnoštvo zvezda, kao žiške oko lomače.

Mračni se i dalje upire da ga uništi. Uprkos njegovim napadima, Rand se osećao snažno. Opušteno i potpuno. Pošto njegovog bremena više nema, on opet može da se bori. Pribrao se. Bilo je teško, ali pobedio je.

Rand pođe napred.

Tama zadrhta. Treperila je i podrhtavala kao da ne može da poveruje.

UNIŠTAVAM IH.

Mračni nije biće. To je tama između. Tama između dva svetla, između trenutaka, između treptaja.

OVOGA PUTA SVE JE MOJE. ODUVEK JE I TREBALO DA BUDE MOJE. ZANAVEK ĆE BITI.

Rand pozdravi one koji su umrli. Krv se slivala niz stenje. Jecaji onih koji gledaju druge kako ginu. Senka je sve to bacila na Randa, nameravajući da ga uništi. Ali to ga nije uništilo.

„Nikada se nećemo predati“, prošapta Rand. Ja se nikada neću predati.“

Neizmerna Senka tresla se i grmela. Slala je munje kroz čitav svet i preko njega. Tle se cepalo, zakoni prirode pucali. Mačevi su se okretali protiv svojih vlasnika, hrana se kvarila, stenje se pretvaralo u blato.

A onda opet napade Randa, ta sila ništavila koja je pokušavala da ga pokida. Snaga tog napada nije se nimalo smanjila, ali svejedno mu je odjednom ličila na puko zujanje.

Oni neće odustati. Ne radi se tu samo o Randu. Svi oni nastaviće da se bore. Napadi Mračnoga izgubili su značenje. Ako ga ti napadi ne mogu naterati da se preda, ako ga ne mogu naterati da odustane - šta su onda?

Unutar te bure Rand je potražio prazninu onako kako ga je Tam učio. Sva osećanja, sve brige, sav bol. Sve je to uzeo i pohranio u plamen one jedne sveće.

Osetio je mir. Mir jedne kapi vode koja pada u baru. Mir trenutaka, mir između treptaja oka, mir praznine.

„Neću odustati“, ponovi on a te reći kao da su bile pravo čudo.

JA VLADAM SVIMA NJIMA. SLAMAM IH PRED SOBOM. IZGUBIO SI, DETE ČOVEČANSTVA.

„Ako tako misliš“, prošapta Rand u mraku, „onda je to stoga što ne vidiš.“


Loijal se borio za dah kada se vratio na severni kraj visoravni. Preneo je vesti Metu i ispričao kako se Lan hrabro borio pre nego što je poginuo i kako je povukao Demandreda za sobom. Loijalov izveštaj duboko je pogodio Meta, baš kao i sve u njegovoj vojsci, a naročito Krajišnike, koji su izgubili kralja i brata. Pometnja je nastala i među Šarancima; vesti o Demandredovoj smrti nekako su počele da kolaju njihovim redovima.

Met potisnu svoj jad. Lan to ne bi hteo. Umesto toga, Met diže ašandarei. „Tai'šar Malkijer!“, zaurla što je glasnije mogao. „Lane Mandragorane, ti krvavi predivni čoveče! Uspeo si!“

Njegov krik odjekivao je u tišini dok je jurišao na Senkinu vojsku. A onda su se pokliči prolomili za njim: „Tai'šar Malkijer!" Pokliči svih naroda, bili Krajišnici ili ne. Pojurili su preko visoravni zajedno s Metom i zajedno napali zgranutog neprijatelja.

Загрузка...