12 Amirlin Tron

Sijuan Sanče je koračala duž svoje radne sobe, povremeno zastajkujući da uputi plavooki pogled od koga su vladari zamuckivali ka izrezbarenoj kutiji od noćnog drveta na dugom stolu u središtu sobe. Nadala se da neće morati da upotrebi nijedan od brižljivo ispisanih dokumenata u njoj. Sama ih je u tajnosti pripremila i zapečatila, da bi pokrila desetak različitih mogućnosti. Na kutiju je primenila štitove, tako da se, otvori li je ma koja ruka sem njene, sadržina kutije istog trena pretvori u pepeo. Bilo je vrlo verovatno da bi i sama kutija planula.

„I izgorela lopovsku ptičurinu, ko god ona bila, tako da nikada ne zaboravi, nadam se“, promrmlja. Po stoti put otkad joj je rečeno da se Verin vratila, podesi ešarpu na ramenima, i ne shvatajući šta radi. Padala joj je do ispod struka, široka i išarana bojama svih sedam Ađaha. Amirlin Tron bila je od svih Ađaha, i ni od jednog, ma iz kog da je potekla.

Soba je bila kitnjasta, jer je pripadala pokolenjima žena što su nosile ešarpu. Visoki kamin i široko, hladno ognjište behu isklesani od zlatnog mermera iz Kandora, a podne ploče u obliku rombova bile su uglačani crvenkamen s Maglenih planina. Zidove su činile ploče nekog drveta s belim prugama, tvrdog poput gvožđa i izrezbarenog mitskim zverima i pticama neverovatnog perja. Te ploče je Morski narod doneo iz zemalja preko Aijelske pustare, još pre rođenja Artura Hokvinga. Visoki prozori lučnog oblika, sada otvoreni da bi ulazio svež vazduh, vodili su na balkon nad njenim malim ličnim vrtom, kojim se retko kada šetala, jer nije imala vremena.

Sva ta veličanstvenost bila je u oštroj suprotnosti s nameštajem kojim je Sijuan Sanče opremila sobu. Jedan jedini sto i stamena stolica iza njega bili su jednostavni, mada dobro izglačani godinama i pčelinjim voskom, isto kao i jedina druga stolica u sobi, postavljena malo u stranu, dovoljno blizu da se privuče ukoliko bi Amirlin poželela da posetilac sedne. Ispred stola prostrt mali tairenski ćilim izatkan jednostavnim plavim, smeđim i zlatnim šarama. Jedan jedini crtež okačen iznad kamina, sićušni ribarski brodići među grebenima. Na podu šest stalaka za čitanje s otvorenim knjigama. To je bilo sve. Čak ni svetiljke nisu bile ništa bolje no u kući nekog seljaka.

Sijuan Sanče rodila se u siromašnoj porodici u Tim, i radila na ribarskom brodu svog oca, baš nalik na brodiće na crtežu, u delti zvanoj Zmajevi prsti, pre no što je i sanjala da će doći u Tar Valon. Čak ni skoro deset godina koje je provela kao Tron nije bilo dovoljno da se oseća lagodno okružena prevelikom raskoši. Spavaća soba bila joj je još jednostavnija.

Deset godina s ešarpom, pomisli. Skoro dvadeset otkako sam odlučila da plavim ovim brzacima. Ako se sada okliznem, poželeću da nisam ni prestala da teglim mreže.

Začu neki zvuk i munjevito se okrete. Jedna druga Aes Sedai tiho je ušla u sobu, žena bakarne kože i kratke tamne kose. Na vreme se savlada, tako da je spokojnim glasom rekla samo ono što se i očekivalo; „Da, Leana?“ Čuvar hronika se pokloni, podjednako duboko kao što bi i da je neko drugi bio prisutan. Visoka Aes Sedai, visoka kao većina muškaraca, bila je druga u Beloj kuli jedino u odnosu na Amirlin Tron, i mada ju je Sijuan znala još otkako su zajedno bile polaznice, ponekad ju je Leanina upornost u održavanju dostojanstva Amirlin Tron dovodila do ludila.

„Verin je ovde, majko, i traži dozvolu da razgovara s tobom. Rekla sam joj da si zauzeta, ali ona pita...“

„Nisam suviše zauzeta za nju“, odvrati Sijuan. Prebrzo, znala je, ali nije marila. „Pošalji je unutra. Nema potrebe da i ti ostaneš, Leana. Govoriću s njome nasamo.“

Trzaj obrva bio je jedini znak Čuvarevog iznenađenja. Amirlin je retko koga, pa čak i kraljice, primala bez prisustva Čuvara. Ali Amirlin je Amirlin. Leana se pokloni i izađe. Nekoliko trenutaka kasnije Verin uđe i kleknu da poljubi prsten Velike zmije na Sijuaninom prstu. Smeđa sestra nosila je popriličnu kožnu vreću.

„Hvala što si me primila, majko“, reče Verin kada se pridiže. „Donosim hitne vesti iz Falmea. I više od toga. Ne znam odakle da počnem.“

„Počni odakle hoćeš“, odvrati Sijuan. „Ove odaje su zaštićene, u slučaju da nekome padne na pamet da pokuša s detinjastim trikovima prisluškivanja.“ Verin iznenađeno diže obrve, a Amirlin dodade; „Štošta se promenilo otkad si otišla. Govori.“

„Onda, najvažnije je da se Rand al'Tor proglasio Ponovorođenim Zmajem.“

Sijuan oseti kako joj bol u grudima popušta. „Nadala sam se da je on“, tiho kaza. „Primala sam izveštaje od žena koje su mogle samo da prenesu šta su čule, a desetine glasina pristižu svakim trgovačkim brodom ili kolima, ali nisam bila sigurna.“ Duboko uzdahnu. „Mislim ipak da znam tačan dan kada se to desilo. Znaš li da dva lažna Zmaja više ne muče svet?“

„Nisam čula, majko. To su dobre vesti.“

„Da. Mazrim Taim je u rukama naših sestara u Saldeji, a onog jadnika u Hadon Mirku, Svetlost se smilovala njegovoj duši, uhvatili su Tairenci i na licu mesta pogubili. Niko ne zna ni kako se zvao. Sudeći po glasinama, obojica su uhvaćeni istog dana i pod istim okolnostima. Vodili su bitku, i pobeđivali, kada odjednom neka velika svetlost blesnu na nebu i na trenutak se ukaza priviđenje. O tome šta se prikazalo postoji desetak različitih priča, ali u oba slučaja krajnji ishod bio je potpuno isti. Konj lažnog Zmaja se propeo i zbacio ga. On je završio u nesvesti, na šta su njegovi pratioci povikali da je mrtav i dali se u bekstvo, a lažni Zmaj je zarobljen. Neki od izveštaja koje sam primila govore o vizijama na nebu iznad Falmea. Kladim se u zlatnik naspram trule beloperke da je to bio trenutak kada se Rand al’Tor proglasio.“

„Pravi Zmaj je Ponovo rođen“, reče Verin skoro sebi u bradu, „tako da Šara više nema mesta za lažne Zmajeve. Pustile smo Ponovorođenog Zmaja na svet. Neka nam se Svetlost smiluje.“

Amirlin razdraženo odmahnu glavom. „Učinile smo što se moralo.“ A ako čak i najnovija polaznica sazna za to biču umirena pre sledećeg sumraka, ukoliko me pre toga ne rastrgnu u komade. Ja, Moiraina i Verin, i verovatno svi za koje se misli da su nam prijatelji. Nije bilo lako sprovoditi tako veliku zaveru za koju su znale samo tri žene, kada bi čak i bliski prijatelji mogli da ili izdaju, smatrajući da su ispunili svoju dužnost. Svetlosti, kad bih samo bila sigurna da ne bi bili u pravu. „Bar ga Moiraina drži bezbedno u svojim šakama. Vodiće ga i učiniti šta se mora. Šta još imaš da mi kažeš, kćeri?“

Umesto odgovora, Verin stavi kožnu vreću na sto i izvadi povijeni zlatni rog sa srebrnim pismom utisnutim oko levka. Položi rog na sto, a onda s tihim iščekivanjem pogleda Amirlin.

Sijuan nije morala da čita napis da bi znala šta piše. Tia mi aven Moridin isainde vadin. „Grob prepreka nije mome zovu.“

„Rog Valera?“ – prodahta. „Donela si ga ovamo preko stotinu liga, dok ga Lovci na sve strane traže? Svetlosti, ženo, trebalo je da ostane s Random al’Torom.“

„Znam, majko“, mirno odgovori Verin, „ali svi Lovci očekuju da Rog pronađu u nekoj velikoj pustolovini, a ne u vreči kod četiri žene i bolesnog mladića. Sem toga, Randu ne bi ni koristio.“

„Kako to misliš? On treba da vodi Tarmon Gai’don. Rog treba da prizove mrtve junake iz groba da se bore u Poslednjoj bici. Je li to Moiraina ponovo nešto novo namerila a da se sa mnom nije dogovorila?“

„Ovo nema veze s Moirainom, majko. Mi smeramo, ali Točak tka Šaru kako želi. Rand nije prvi dunuo u Rog. To je učinio Metrim Kauton. A Met sada leži dole, i umire od veza s bodežom iz Šadar Logota. Sem ako ga ne Izlečimo.“

Sijuan zadrhta. Šadar Logot, zamrli grad toliko izopačen da su se čak i Troloci bojali da u njega uđu. I to s razlogom. Nekim slučajem, bodež iz tog mesta došao je u ruke mladog Meta, okuživši ga i iskrivivši zlom koje je nekada davno ubilo taj grad, a sada je ubijalo njega. Slučajem? Ili Šarom? Napokon, i on je ta’veren. Ali.. Met je dunuo u Rog. Onda...

„Sve dok je Met živ“, nastavi Verin, „Rog Valera za bilo koga drugog samo je instrument. Naravno, ako on umre, neko drugi može da dune i iskuje novu vezu između čoveka i Roga.“ Pogled joj beše staložen i neuznemiren onim što se činilo da predlaže.

„Mnogi će umreti pre no što završimo, kćeri.“ A koga drugog bih mogla da iskoristim da u njega dune? Neću rizikovati da ga sada vraćam Moiraini. Možda jednog od Gaidina. Možda. „Šara tek treba da odluči o njegovoj sudbini.“

„Da, majko. A Rog?“

„Za sada“, naposletku kaza Amirlin, „pronaći ćemo neko mesto da ga sakrijemo, tako da samo nas dve znamo gde se nalazi. Nakon toga, razmisliću šta da se radi.“

Verin klimnu. „Kako kažeš, majko. Naravno, prolazak nekoliko sati doneće umesto tebe jednu odluku.“

„Da li je to sve što imaš da kažeš?“ – odreza Sijuan. „Ako jeste, moram da se postaram za one tri pobegulje.“

„Tu su još i Seanšani, majko.“

„Šta s njima? Prema svim mojim izveštajima, pobegli su nazad preko okeana, ili odakle su već došli.“

„Tako se čini, majko. Ali bojim se da ćemo ponovo morati da se nosimo s njima.“ Verin izvadi malu u kožu povezanu beležnicu iza pojasa i poče da lista po njoj. „Sebe nazivaju Predvodnicima i govore o Povratku. Tvrde da je ova zemlja njihova. Zabeležila sam sve što sam o njima čula. Naravno, samo od onih koji su ili zaista videli ili imali neka posla s njima.“

„Verin, brineš o ribi-lavu u Olujnom moru, dok nam ovde srebrnperka grize mreže.“

Smeđa sestra nastavi da okreće stranice. „Prikladna metafora, majko. Riba-lav. Jednom sam videla veliku ajkulu koju je riba-lav odjurila u plićak, gde je i umrla.“ Prevrnula je još jedan list. „Da. Ovo je najgore. Majko, Seanšani koriste Jednu moć u bitkama. Koriste je kao oružje.“

Sijuan čvrsto stisnu šake. Izveštaji koje su golubovi doneli govorili su i 0 tome. Većinom su to bila prepričavanja, ali nekoliko žena videlo je to i lično. Moć upotrebljena kao oružje. Čak je i suvo mastilo na papiru uspelo da prenese njihovu izbezumljenost dok su o tome pisale. „To nam već donosi nevolje, Verin, a biće ili još više kako se priče budu širile, i sa širenjem rasle. Ali ništa ne mogu s tim. Rečeno mi je da su ti ljudi otišli, kćeri. Imaš U neke dokaze protivne toj tvrdnji?“

„Pa, ne, majko, ali...“

„Dok ne budeš imala, hajde da se postaramo da izbacimo srebrnperke iz naših mreža pre no što nam i čamac progrizu.“

Verin nevoljno zatvori beležnicu i zadenu je za pojas. „Kako kažeš, majko. Ako mogu da pitam, šta nameravaš da uradiš s Ninaevom i drugim dvema devojkama?“

Amirlin je neko vreme oklevala, razmišljajući. „Pre no što s njima završim, poželeće da odu do reke i bace se da ili ribe pojedu.“ Bila je to jednostavna istina, ali mogla se protumačiti na nekoliko načina. „Sada sedi i ispričaj mi sve što su te tri rekle i uradile dok su bile s tobom. Sve.“

Загрузка...