49 Oluja u Tiru

Egvena se naposletku vrati stolu i svom čaju. Pomislila je da je Elejna možda u pravu, da je možda preterala, ali nije mogla da natera sebe na izvinjenje, tako da su sedele ćutke.

Kada se Ajiluin vratila, sa sobom je dovela vitkog sredovečnog muškarca, koji kao da je bio izrezbaren od čvornovatog drveta. Džuilin Sandar skide klompe i ostavi ih pored vrata, a visoki kupasti šešir okači o klin na zidu. Za pojasom preko smeđeg kaputa bio mu je mačolomac sličan Hurinovom, i nosio je štap visok tačno koliko on sam, ali ništa deblji od njegovog palca. Štap je bio od onog istog svetlog drveta sastavljenog iz članaka koje su koristili goniči volova. Kratko ošišana crna kosa ležala mu je uz glavu, a brze tamne oči kao da su zabeležile svaki detalj sobe. I sve u njoj. Egvena bi se opkladila da je Ninaevu dvaput ispitao, a rekla bi da je Ninaevin manjak odgovora na to bio krajnje upadljiv; toga je očigledno i ona bila svesna.

Ajiluin mu pokaza da sedne za sto. On zavrnu manžetne na rukavima kaputa, pokloni se svakoj od njih i sede, oslonivši štap na rame. Ni reči nije rekao sve dok sedokosa žena nije skuvala svež čaj i dok svi nisu pomalo srknuli.

„Majka Gvena mi je ispričala o vašoj nevolji“, reče tiho, spustivši šolju. „Pomoći ću vam, ako mogu, ali možda će uskoro Visoki lordovi imati posla za mene.“

Krupna žena frknu. „Džuiline, otkad se to cenjkaš kao trgovac koji pokušava da proda platno po ceni svile? Nemoj da tvrdiš kako će te Visoki lordovi pozvati, kada još nisu.“

„Ništa ja ne tvrdim“, uz osmeh joj odvrati Sandar, „ali znam da sam noću viđao ljude na krovovima. Samo krajičkom oka – kriju se kao zmija u ševaru – ali video sam da se kreću. Još niko nije prijavio krađu, ali lopovi su unutar zidina, a time možeš platiti večeru. Pazi šta ti kažem. Neće proći ni nedelju dana, a mene će pozvati u Kamen jer je neka družina lopova provalila u kuću nekog trgovca, ili čak u plemićki zamak. Branitelji možda motre na ulice, ali kada je potrebno pronaći lopove, pošalju po hvatača lopova, i to najčešće po mene. Ne pokušavam da tvrdim pazar, ali šta god je potrebno da se uradi za ove lepe žene mora se uraditi uskoro.“

„Verujem da govori istinu“, nevoljno kaza Ajiluin. „Reći će ti da je mesec zelen a voda bela ako misli da će tako izvući poljubac, ali o drugim stvarima laže manje od ostalih muškaraca. Lako je moguće da je on najpošteniji čovek ikada rođen ovde.“ Elejna zakloni usta šakom, a Egvena se jedva suzdrža da se ne nasmeje. Ninaevu sve to nije ni dotaklo. Očigledno je bila nestrpljiva.

Sandar se namršti na sedokosu ženu, a onda očigledno odluči da ne obraća pažnju na nju. Nasmeši se Ninaevi. „Priznajem da sam radoznao kada su ti lopovi u pitanju. Znao sam za žene lopove i za lopovske družine, ali nikad ranije nisam čuo za družinu ženskih lopova. A i dugujem neke usluge Majci Gveni.“ Pogledom ponovo odmeri Ninaevu.

„Koliko tražiš?“ – oštro upita ona.

„Da povratim ukradene stvari“, smesta joj odgovori, „tražim deseti deo vrednosti onoga što mi padne šaka. Da bih pronašao nekoga tražim srebrnjak za svaku osobu. Majka Gvena mi je rekla da su te stvari malo vredne, sem za vas, gazdarice, pa vam stoga predlažem da se odlučite za to.“ Ponovo se nasmeši; zubi su mu bili veoma beli. „Ne bih vam uopšte naplatio, samo što bi me u tom slučaju bratstvo uzelo na zub, ali naplatiću vam što manje mogu. Bakrenjak ili dva, ništa više.“

„Znam jednog hvatača lopova“, reče mu Elejna. „Iz Šijenara. Veoma čestit čovek. On nosi i mač pored mačolomca. Zašto ti ne nosiš?“

Sandar se trže, a onda kao da se zbog toga naljuti na sebe. Nije prihvatio njen nagoveštaj, ih je pak odlučio da ne obraća pažnju na njega. „Vi niste Tairenke. Čuo sam za Šijenar, gazdarice, priče o Trolocima, i kako je svaki čovek ratnik.“ Osmeh mu je jasno govorio kako misli da su to priče za malu decu.

„Istinite priče“, kaza Egvena. „Bila sam u Šijenaru.“

Čovek trepnu, pa nastavi: „Ja nisam plemić, niti bogati trgovac, pa čak ni vojnik. Branitelji ne gnjave mnogo strance zbog nošenja mačeva sem kad nameravaju dugo da se zadrže, naravno – ali mene bi bacili u ćeliju ispod Kamena. Postoje zakoni, gazdarice.“ Nesvesno protrlja štap. „Radim što je bolje moguće bez mača.“ Ponovo se osmehnu Ninaevi. „Sad, ako biste mi opisale te stvari...“

Ućuta kada ona spusti torbicu na ivicu stola i izbroja trinaest srebrnih maraka. Egveni se učini da je odabrala najlakše novčiće; većina je bila tairenska, a samo jedan andorski. Amirlin im je dala prilično zlata, ali ni to neće doveka trajati.

Ninaeva zamišljeno pogleda u kesu pre no što je zaveza i vrati u torbicu. „Moraćeš da pronađeš trinaest žena, gazda Sandare. Kada ih pronađeš, dobićeš još toliko srebra. Mi ćemo same povratiti svoje stvari.“

„Učinio bih to za mnogo manje od ovoga“, pobuni se on. „I nema potrebe za dodatnim nagradama. Ja naplaćujem koliko naplaćujem. Ne morate se bojati da će me potplatiti.“

„Za to nema bojazni“, složi se Ajiluin. „Rekla sam da je pošten. Samo mu nemojte verovati ako kaže da vas voli.“ Sandar je ošinu pogledom.

„Ja plaćam, gazda Sandare“, odlučno odvrati Ninaeva, „stoga ja biram šta kupujem. Jesi li voljan da pronađeš te žene i ništa više?“ Sačeka da on nevoljno klimne pre no što nastavi. „Možda su zajedno, a možda i ne. Prva je Tarabonka. Malo viša od mene, tamnooka, svetlu kosu boje meda nosi u mnoštvu pletenica, kao što se nosi u Tarabonu. Muškarcima bi bila lepa, ali ona to ne bi shvatila kao pohvalu. Usne su joj nadurene i okrutne. Druga je Kandorka. Ima dugu crnu kosu s belim pramenom iznad levog uva...“

Nije mu dala nijedno ime, a Sandar ih nije ni tražio. Imena se lako menjaju. Više se nije smešio, pošto je posao bio u toku. Opisala mu je trinaest žena, a on je pažljivo slušao. Kada je završila, Egvena beše sigurna da je mogao od reći do reći da ponovi njihove opise.

„Možda ti je majka Gvena rekla“, završi Ninaeva, „ali ja ću ponoviti. Ove žene su daleko opasnije no što misliš. Već je preko deset ljudi umrlo od njihovih ruku, koliko ja znam, i ne bi me iznenadilo da je to samo mali deo njihovih žrtava.“ I Sandar i Ajiluin trepnuše na te reči. „Ako otkriju da se raspituješ za njih, umrećeš. Ako te uhvate, nateraće te da kažeš gde smo, i majka Gvena će najverovatnije umreti s nama.“ Sedokosa žena je pogleda s nevericom. „Veruj mi!“ Ninaevin prodorni pogled tražio je poslušnost. „Veruj mi, ili ću uzeti srebro i pronaći nekog drugog, pametnijeg!“

„Kada sam bio mlad“, ozbiljnim glasom odvrati Sandar, „jedna secikesa mi je zabila nož među rebra jer sam mislio da zgodna mlada devojka ne bi ubola muškarca. Više neću ponoviti takvu grešku. Ponašaću se kao da su sve te žene Aes Sedai, i to iz Crnog ađaha.“ Egvena se zagrcnu, a on joj se tugaljivo isceri, sasu novac u svoju kesu i zadenu je za pas. „Nije mi bila namera da vas uplašim, gazdarice. U Tiru nema Aes Sedai. Možda će mi biti potrebno nekoliko dana, sem ako su zajedno. Biće lako pronaći trinaest žena koje se drže zajedno; nešto teže ako su se razdvojile. Ali ovako ili onako, naći ću ih. I neću ih naterati u beg pre no što saznate gde su.“

Pošto je ponovo stavio na glavu svoj slamnati šešir, nazuo klompe i izašao na stražnja vrata, Elejna reče: „Nadam se da nije preterano samouveren, Ajiluin. Čula sam šta je rekao, ali... Shvata da su opasne, zar ne?“

„Nikad se nije ponašao kao budala, izuzev zbog nekih lepih očiju ili vitkog članka“, odvrati sedokosa žena, „a to su mane svih muškaraca. On je najbolji hvatač lopova u Tiru. Nemojte brinuti. Pronaći će on te vaše Prijatelje Mraka.“

„Pašće kiša pre jutra.“ Ninaeva zadrhta, uprkos toploti sobe. „Osećam da se sprema oluja.“ Ajiluin samo odmahnu glavom i poče da sipa riblju čorbu za večeru.

Pošto su jele i oprale suđe, Ninaeva i Ajiluin sedoše za sto i nastaviše razgovor o bilju i lekarijama. Elejna je neko vreme vezla sićušne plave i bele cvetove po ramenu svog plašta, a onda malo čitala primerak Eseja Vilima od Manaha, koji je Ajiluin imala na svojoj polici s knjigama. Egvena pokuša da čita, ali ni eseji, ni Putovanja Džaima Lakonogog, ni smešne priče o Aleriji Elfin nisu mogle da joj zadrže pažnju duže od nekoliko stranica. Kroz haljinu opipa kameni ter’angreal. Gde li su? Šta traže u Srcu? Niko sem Zmaja – niko sem Randa – ne može dotaći Kalandor. Dakle, šta to one hoće? Šta? Šta?

Noć odmače, i Ajiluin ih odvede do soba na spratu, ali pošto ode u svoju sobu, one se sakupiše u Egveninoj, osvetljenoj jednom svetiljkom. Egvena se već presvukla u spavaćicu; o vratu joj je visila vrpca s dva prstena. Onaj prugasti kameni prsten bio je znatno teži od zlatnog. Ovo su radile svake noći po odlasku iz Tar Valona, izuzev one noći s Aijehma.

„Probudite me za jedan sat“, reče im.

Elejna se namršti. „Zašto sada toliko kratko?“

„Osećaš li teskobu?“ – upita Ninaeva. „Možda ga predugo koristiš?“

„Da nisam, još bismo u Tar Valonu ribale šerpe i nadale se da ćemo pronaći neku Crnu sestru pre no što Sivi čovek pronađe nas“, oštro odvrati Egvena. Svetlosti, Elejna je u pravu. Zaista se svađam kao razmaženo dete.

Duboko uzdahnu. „Možda mi i jeste teško. Možda je to jer smo sada ovako blizu Srcu Kamena. Ovako blizu Kalandoru. Ovako blizu zamci, šta god ona bila.“

„Čuvaj se“, reče Elejna, a Ninaeva dodade tiše: „Budi veoma oprezna, Egvena. Molim te.“ Trzala je pletenicu brzim pokretima.

U trenutku kad je Egvena legla na niski krevet, a njih dve sele na stolice pored njega, začu se grmljavina. Zaspala je s teškoćom.


Ponovo se nađe među niskim brdima, kao i uvek. Cveće je raslo, a leptiri lepršali pod prolećnim suncem. Vazduh beše pun lahora i poja ptica. Ovaj put je nosila zelenu svilu sa zlatnim pticama izvezenim preko grudi, i zelene somotske papučice. Ter’angreal kao da je bio dovoljno lagan da poleti iz njene haljine, samo da nije bilo težine prstena Velike zmije.

Jednostavnim postupkom isprobavanja i pogreške naučila je ponešto o pravilima Tel’aran’rioda – čak je i ovaj Svet snova, ovaj Neviđeni svet, imao svoja pravila, mada neobična; bila je sigurna da ih ni desetinu ne zna. Postojao je jedan način da ode tamo kuda želi. Sklopivši oči, isprazni um kao da hoće da prigrli saidar. Nije bilo baš lako, budući da je pupoljak ruže stalno pokušavao da se obrazuje, a ona stalno osećala Istinski izvor i žudela da ga prigrli, ali morala je prazninu da ispuni nečim drugim. Zamislila je Srce Kamena, kao što ga je videla u onim snovima, sve do najsitnijeg detalja, savršeno u praznini. Ogromni uglačani stubovi od crvenog kamena. Vekovima istrošen kameni pod. Kupola, visoko iznad glave. Nedodirljivi kristalni mač, koji se s balčakom nadole lagano okreće u vazduhu. Kada je bilo tako stvarno da je pomislila kako bi ga dotakla da samo posegne, otvorila je oči i našla se tu, u Srcu Kamena. Ili Srcu Kamena kakvo je bilo u Tel’aran’riodu.

I stubovi i Kalandor behu tu. A oko sjajnog mača sedelo je trinaest žena – prekrštenih nogu, mračne i bestelesne skoro kao senke – i posmatralo Kalandor dok se okretao u vazduhu. Svetlokosa Lijandrin okrete glavu i zagleda se pravo u Egvenu krupnim tamnim očima, a usne joj se raširiše u osmeh.


Boreći se za vazduh, Egvena se diže u sedeći položaj tako brzo da je skoro pala s kreveta.

„Šta je bilo?“ – smesta upita Elejna. „Šta se desilo? Izgledaš preplašeno.“

„Tek što si sklopila oči“, tiho kaza Ninaeva. „Ovo je prvi put još od početka da si se vratila a da te mi nismo probudile. Nešto se desilo, zar ne?“ Oštro cimnu pletenicu. „Jesi li dobro?“

Kako sam se vratila? – zapita se Egvena. Svetlosti, ni ne znam šta sam uradila. Znala je da samo odlaže ono što mora da im saopšti. Odvezavši vrpcu oko vrata spusti prsten Velike zmije i ter’angreal na dlan. „Čekaju nas“, konačno reče. Nije bilo potrebe da kaže ko. „I mislim da znaju da smo ovde.“

Napolju, oluja se prosu nad gradom.


Dok je kiša dobovala po palubi iznad njega, Met je gledao kamenove na tabli između sebe i Toma, ali nije mogao da se usredsredi na igru, čak ni ako mu je srebrna andorska marka zavisila od ishoda. Začu se grmljavina i kroz male prozore vide se blesak munje. U kapetanovoj kabini na Brzom gorele su četiri svetiljke . Možda je krvavi brod vitak kao ptica, ali i dalje predugo traje. Jedrenjak se trže, pa još jednom; kao da se nešto promenilo u njegovom kretanju. Bolje da nas nije nasukao, krv mu njegovu! Ako ne plovi što je bolje moguće s ovim koritom, nabiću mu ono zlato u gušu! Zevnu – nije dobro spavao otkako su otišli iz Kaemlina, stalno je brinuo – zevnu i spusti beli kamen na presek dve crte; u tri poteza zarobiće skoro petinu Tomovih crnih kamenova.

„Mogao bi da budeš dobar igrač, dečko“, reče zabavljač, s lulom u ustima, i spusti kamen, „samo da se usredsrediš na to.“ Duvan mu je mirisao na lišće i orahe.

Met krenu ka još jednom kamenu s gomile kod svog lakta, a onda trepnu i ostavi ga. Za ta ista tri poteza, Tomovi kamenovi će okružiti preko trećine njegovih. Nije primetio da mu se to sprema, a sada nije video izlaz iz toga. „Gubiš li ti ikada? Jesi li ikada izgubio?“

Tom izvadi lulu i zagladi brkove. „Odavno već ne. Morgaza me je dobijala u otprilike pola igara. Kaže se da su dobri zapovednici vojnika i dobri učesnici Velike igre takođe dobri i u kamenovima. Ona je jedna od tih. A nema sumnje da bi takođe bila dobar zapovednik u bici.“

„Zar ne bi radije da se ponovo kockamo? Na kamenove odlazi suviše vremena.“

„Neka, hvala. Voleo bih da dobijem više nego jedno bacanje od devet ih deset“, suvo odgovori zabavljač.

Met skoči na noge kad se vrata s treskom otvoriše i u kabinu uđe kapetan Dern. Čovek četvrtastog lica skide ogrtač s ramena i otrese vodu, psujući sebi u bradu. „Svetlost mi kosti sagorela, ne znam zašto sam vas pustio da unajmite Brzog. Ti, što tražiš da se plameno brže plovi u najcrnjoj noći i po najgoroj kiši. Brže. Uvek krvavo brže. Dosad smo sto puta mogli da se nasučemo!“

„Hteo si zlato“, oštro odvrati Met. „Rekao si da je ova gomila matorih dasaka brza, Derne. Kada ćemo stići u Tir?“

Kapetan se nategnuto nasmeši. „Upravo pristajemo uz dok. I oganj me spalio kao krvavog seljaka ako ikada više povezem bilo šta što govori! Sad, gde je ostatak mog zlata?“

Met žurno priđe jednom prozorčiću i zagleda se napolje. Na oštrom svetlu munja ugleda mokri kameni dok, mada ništa više. Iskopa iz džepa drugu kesu zlata i dobaci je Dernu. Ko je još čuo za rečnog brodara koji se ne kocka! „Bilo je krajnje vreme“, odreza. Svetlost dala da nisam zakasnio.

Nagurao je svu svoju odeću i ćebad u kožnu torbu i zabacio je na jedno rame, a smotuljak vatrometa na drugo. Plašt mu je sve to pokrivao, ali napred se malo razdvojio. Bolje da on pokisne, nego vatromet. On je mogao da se osuši i da bude kao nov; jedan opit s vedrom vode pokazao je da to nije slučaj s vatrometom. Izgleda da je Randov stari bio u pravu. Met je uvek mislio da Seoski savet neće da ih pušta po kiši jer bolje izgleda kada je vedra noć.

„Zar nećeš da prodaš te stvari?“ Tom ogrnu svoj zabavljački plašt. Pokrio je kožne kutije s harfom i flautom, ali zavežljaj odeće i ćebadi bio mu je na leđima preko plašta sa zakrpama.

„Ne dok ne shvatim kako radi, Tome. Sem toga, pomisli kako će biti sjajno kada ih sve ispalim.“

Zabavljač se strese. „Sve dok to ne bude odjednom, dečko. Sve dok ih za večerom ne baciš u kamin. Kako se ponašaš s njima, sve je moguće. Sreća tvoja što nas kapetan pre dva dana nije izbacio s broda.“

„Ne bi on to“, nasmeja se Met. „Ne kada je u igri kesa zlata. Je li, Derne?“

Dern se igrao kesom. „Nisam ranije pitao, ah sada si mi dao zlato, i nećeš ga dobiti natrag. Čemu sve ovo? Sva ova plamena brzina.“

„Opklada, Derne.“ Met zevnu i uze štap, spreman da krene. „Opklada.“

„Opklada!“ Dern se zablenu u tešku kesu. Još jedna takva bila je u njegovom sanduku s novcem. „Mora da je vredna ognjenog mu kraljevstva!“

„I više od toga“, odvrati Met.

Kiša je toliko lila da nije video drveni most koji je s broda vodio na dok, izuzev kad bi munje sevnule iznad grada; od pljuska nije mogao ni da razmišlja. Ali video je kako svetla gore u prozorima niz ulicu. Tamo negde biće gostionica. Kapetan nije izašao na palubu da ih isprati na obalu, niti je ikoga od njegove posade bilo napolju na kiši. Met i Tom sami siđoše na kameni dok.

Met opsova kada mu čizme potonuše u blatnjavu ulicu, ali nije imao kud nego da produži što brže može, iako su mu čizme i donji deo štapa otežali od blata. Vazduh se osećao na ribu, težak čak i po kiši. „Pronaći ćemo gostionicu“, glasno reče, da bi ga Tom čuo, „a onda ću ja poći u potragu.“

„Po ovom vremenu?“ – viknu Tom. Kiša mu se slivala niz lice, ali više se trudio da zaštiti svoje instrumente no da pokrije lice.

„Komar je mogao pre nas da pođe iz Kaemlina. Ako je imao dobrog konja, a ne lešine kao mi, mogao je da se ukrca na brod čitav dan pre nas. Ne znam koliko smo ga sustigli s onim tupanom Dernom.“

„Bilo je to brzo putovanje“, kaza Tom. „Njegov brod zaslužuje svoje ime.“

„Bilo kako bilo. Tome, kiša ili bez kiše, moram da ga pronađem pre no što on pronađe Egvenu, Ninaevu i Elejnu.“

„Nekoliko sati više ili manje ništa neće promeniti, dečko. U ovako velikom gradu ima na stotine gostionica. Van zidina verovatno još toliko. Neke od njih su male, sa svega desetak soba za izdavanje. Tako male da bi čovek mogao da prođe pored njih a da ih ne primeti.“ Zabavljač jače navuče kapuljaču plašta, gunđajući sebi u bradu. „Biće nam potrebne nedelje da ih sve pretražimo. Ali isto toliko i Komaru. Možemo da provedemo jednu noć na suvom. Možeš da se kladiš u svaki novčić što ti je ostao da Komar neće ići naokolo po kiši.“

Met odmahnu glavom. Sićušna gostionica s desetak soba. Pre no što je otišao iz Emondovog Polja, najveća zgrada koju je ikada video bila je gostionica Kod Vinskog izvora. Sumnjao je da Bran al’Ver ima više od desetak soba za izdavanje. Egvena je s roditeljima i sestrama živela u sobama na pročelju prvog sprata. Oganj me spalio, ponekad mislim da nije trebalo da odlazimo iz Emondovog Polja. Ali Rand je svakako morao, a Egvena bi verovatno umrla da nije otišla u Tar Valon. A sada može da pogine jer je otišla. Ne bi mogao da se vrati životu na selu; krave i ovce se ne kockaju. Ali Perin još može da se vrati kući. Idi kući, Perine, uhvati sebe kako misli. Vrati se kući, dok još možeš. Prenu se. Budalo! Zašto bi on to hteo? Pomisli na krevet, ali uguši tu misao. Ne još.

Munja sevnu preko neba i surovom svetlošću obasja uzanu kuću sa svežnjem bilja u prozoru, i čvrsto zatvorenu radnju, grnčarsku – sudeći po tabli s činijama i tanjirima. Met zevnu, pogrbi ramena zbog kiše i pokuša da brže otima čizme iz blata.

„Mislim da na ovaj deo grada slobodno možemo zaboraviti, Tome“, viknu. „Sve ovo blato i smrad ribe. Možeš li zamisliti Ninaevu ili Egvenu – a kamoli Elejnu! – da odluče ovde da ostanu? Žene vole uredno, Tome, i da lepo miriše.“

„Može biti, dečko“, promrmlja Tom, pa se zakašlja. „Iznenadio bi se šta su žene sve spremne da trpe. Ali može biti.“

Pridržavajući plašt da zaštiti vatromet. Met produži korak. „Hajdemo, Tome. Želim da noćas pronađem ili Komara, ili devojke.“

Tom odšepa za njim, povremeno kašljući.

Prošli su kroz široke gradske kapije – koje po kiši niko nije čuvao – i Met s olakšanjem oseti kaldrmu pod nogama. Jedva pedeset koraka dalje od kapije bila je gostionica. Prozori trpezarije prosipali su svetlost na ulicu, a u vazduhu je lebdela muzika. Čak je i Tom, onako šepav, brzo prešao tih poslednjih pedeset koraka po kiši.

Pozamašnom gazdi Belog polumeseca dugi plavi kaput bio je tesan i ispod i iznad struka, za razliku od većine ljudi za stolovima. Met pomisli kako su gazdine vrećaste pantalone, privezane u člancima iznad plitkih cipela, dovoljno velike da u svaku nogavicu stane ceo običan čovek. Služavke su nosile tamne haljine visokih okovratnika i kratke bele kecelje. Između dva kamina neki čovek je udaraljkama svirao po dulčimeri. Tom ga pogleda i odmahnu glavom.

Okrugli gostioničar, po imenu Kavan Lopar, bio je vrlo voljan da im izda sobe. Namrštio se na njihove blatnjave čizme, ali srebro iz Metovog džepa – zlata je ponestajalo – i Tomov plašt pokriven zakrpama izgladiše mu debelo čelo. Kada Tom reče kako je rad da uz malu naknadu ponekad izvodi, Loparovi podbraci zaigraše od zadovoljstva. O krupnom čoveku s belom crtom u bradi ništa nije znao, niti o tri žene koje bi se uklapale u Metov opis. U svojoj sobi Met ostavi sve sem plašta i štapa, jedva i pogledavši ima li u njoj krevet – san ga je mamio, ali bio je odlučan da ne razmišlja o tome – a onda proždra začinjen riblji paprikaš i ponovo izjuri na kišu. S iznenađenjem vide da je Tom pošao s njim.

„Mislio sam da si hteo da budeš na suvom, Tome.“

Zabavljač potapša kutiju s flautom ispod plašta. Ostatak svojih stvari ostavio je u sobi. „Ljudi pričaju sa zabavljačima, dečko. Možda saznam nešto što ti ne bi. Ni ja ne bih voleo da one devojke dopadnu nekog zla.“ Na suprotnoj strani ulice stotinak koraka dalje bila je još jedna gostionica, pa još jedna dvesta koraka posle nje. Bilo ih je još. Met je ulazio u svaku, zadržavajući se taman toliko da Tom mahne plastom i ispriča priču, a onda bi ga neko častio peharom vina dok se Met raspitivao o visokom čoveku s belom prugom u kratko podsečenoj crnoj bradi i o tri devojke. Dobio je na kocki nekoliko novčića, ali ništa nije saznao, a nije ni Tom. Bilo mu je drago što bi zabavljač u svakoj gostionici samo srknuo vino; Tom je na brodu bio skoro sasvim trezven, ali Met nije bio siguran da neće ponovo zaroniti u vino kada stignu do Tira. Nakon što su prošli dvadesetak gostionica. Metu oči počeše same da se sklapaju. Kiša je malo popustila, ali je i dalje padala krupnim kapima. A čim je kiša malo uminula, vetar dobi na oštrini. Nebo poče da sivi od dolazeće zore.

„Dečko“, promrmlja Tom, „ako se ne vratimo u Beli polumesec, zaspaću ovde na kiši.“ Zastao je da se iskašlje. „Shvataš li da si proleteo pored tri gostionice? Svetlosti, toliko sam umoran da ne mogu da razmišljam. Imaš li neku šemu po kojoj ideš, a da meni nisi rekao?“

Met se pospano zagleda niz ulicu ka visokom čoveku umotanom u plašt, koji je zamicao za ugao. Svetlosti, jesam umoran. Rand je pet stotina liga odavde, i igra se krvavog Zmaja. „Šta? Tri gostionice?“ Bili su skoro ispred jedne druge. Prema znaku koji je škripao na vetru zvala se Zlatna čaša. Nimalo nije ličila na čašu za kockice, ali ipak odluči da pokuša s njom. „Samo još jedna, Tome. Ako ih ne nađemo ovde, vraćamo se i idemo na spavanje.“ Spavanje ga je mamilo jače no kockanje s ulogom od stotinu zlatnika po bacanju, ah natera sebe da uđe.

Met ga vide već posle dva koraka. Grmalj je bio u zelenom kaputu s plavim prugama duž širokih rukava, ali bio je to Komar, s belom prugom posred kratko podsečene crne brade. Sedeo je u jednoj od onih čudnih stolica niskog naslona, za stolom na suprotnoj strani trpezarije, zveckajući kockicama u kožnoj čaši i smešeći se čoveku naspram sebe. Taj je bio u dugom kaputu i vrećastim pantalonama, i nije se smešio. Posmatrao je novac na stolu kao da bi voleo da ga vrati u kesu. Pored Komarovog lakta bila je još jedna čaša s kockicama.

Komar izruči kocke na sto i prsnu u smeh skoro pre no što su i prestale da se vrte. „Ko je sledeći?“ – viknu, prigrabivši ulog k sebi. Pred njim je već bila prilična gomila srebra. Vrati kockice u čašu i zazvecka njima. „Sigurno još neko želi da isproba sreću?“ Izgleda da nikome nije bilo do toga, ali on se i dalje smejao i zveckao kockicama.

Gostioničara je Met lako prepoznao – mada izgleda da u Tiru nisu nosili kecelje – po kaputu iste tamnoplave boje kao i kod svakog drugog gostioničara s kojim je razgovarao. Punačak čovek, mada dvostruko manji od Lopara i s dvostruko manje podbradaka, sedeo je sam za stolom, besno trljajući krpom bronzani krčag i streljajući Komara pogledom, iako ne kada je ovaj gledao. Još neki ljudi su popreko gledali bradatog grmalja, ali takođe kada on ne bi obraćao pažnju.

Met priguši prvi poriv da jurne do Komara, zvekne ga štapom u glavu i priupita ga gde su Egvena i ostale. Nešto ovde nije bilo u redu. Komar je bio prvi čovek koga je video s mačem, ali ljudi ga nisu gledali samo kao da se plaše mačevaoca. Čak se i služavka koja mu je donela vino – i usput bila uštinuta – bojažljivo smejala.

Sagledaj to sa svih strana, umorno pomisli Met. Stalno upadaš u nevolju jer to ne radiš. Moraš da razmisliš. Umor kao da mu je ispunio glavu vunom. Mahnuo je Tomu te pridoše gostioničaru, koji ih sumnjičavo odmeri kad su seli. „Ko je onaj tamo s prugom u bradi?“ – upita Met.

„Niste odavde, je li?“ – reče gostioničar. „I on je stranac. Nikad ga ranije nisam video, ali znam šta je. Neki strani trgovac koji je došao ovamo i obogatio se. Trgovac dovoljno bogat da nosi mač. To mu ne daje za pravo da se ovako ponaša sa nama.“

„Ako ga nikada ranije nisi video“, kaza Met, „otkud znaš da je trgovac?“

Gostioničar ga pogleda kao da je izvalio neku glupost. „Po kaputu, čoveče, i maču. Ako nije odavde, nemoguće da je plemić ili vojnik, stoga mora da je bogati trgovac.“ Odmahnu glavom zbog glupih stranaca. „Dolaze ovamo da nas gledaju s visine, i da pred nama maze naše devojke, ali on nema prava da ovo čini. Ako ja odem u Maul, ne kockam se s nekim jadnim ribarom. Ako odem u Tavar, ne kockam se sa seljakom koji je došao da proda svoje žito.“ Na to stade da trlja onaj krčag još žešće. „Kakvu sreću ima. Mora da se tako i obogatio.“

„Dobija, je li?“ Met zevnu i zapita se kako će se kockati s drugim srećnim čovekom.

„Ponekad izgubi“, progunda gostioničar, „kada je ulog nekoliko srebrnih penija. Ponekad. Ali samo neka dođe do srebrne marke... Noćas sam dvanaest puta video da je dobio na krunama s tri krune i dve ruže. I šest puta je dobio kada je igrao vrh, bacao je tri šestice i dve petice. Kada igra trojke ne baca ništa sem šestica, a tri šestice i petica padaju mu u svakom bacanju kada igra kompas. Ako je toliko srećan, Svetlost mu sijala i dobro mu bilo, ali neka tu sreću koristi protiv drugih trgovaca, kao što priliči. Kako neko može biti tako srećan?“

„Nalivene kockice“, kaza Tom, pa se zakašlja. „Kada želi da bude siguran da će dobiti, koristi kockice koje uvek isto padaju. Dovoljno je pametan da to ne bude najveće bacanje – ljudi postanu sumnjičavi ako uvek bacaš kralja“ – pogleda Meta s podignutom obrvom – "već samo jedno koje je skoro nemoguće dobiti, ali ne može da promeni to što uvek isto padaju.“

„Čuo sam za to“, polako kaza gostioničar. „Čujem da ih Ilijanci koriste. A onda odmahnu glavom. „Ali obojica koriste istu čašu i kockice. Nemoguće.“

„Donesi mi dve čaše za kocke“, reče mu Tom, „i dva seta kockica. Nije bitno da li s krunama ili s tačkama, samo da budu ista.“

Gostioničar se namršti, ali ode – oprezno ponevši pehar sa sobom – i vrati se s dve kožne čaše. Tom izruči pet koštanih kockica iz jedne od njih na sto ispred Meta. Bilo s tačkama ili sa znacima, svaki set kockica koje je Met ikada video bio je ili od kosti ili od drveta. Ove su bile s tačkama. Pokupi ih i namršti se na Toma. „Da li bi trebalo nešto da vidim?“

Tom izruči kockice iz druge čaše u šaku, a onda ih, brže od oka, vrati i prevrnu čašu preko stola pre no što stigoše da ispadnu. Ostavio je šaku na njoj. „Označi svaku od njih, dečko. Nečim malim, ali prepoznatljivim.“

Met se zbunjeno zgleda s gostioničarem. A onda obojica pogledaše prevrnutu čašu pod Tomovom šakom. Znao je da Tom nešto smera – zabavljači uvek rade nemoguće stvari, poput gutanja vatre i izvlačenja svile iz vazduha – ali nije shvatao kako Tom može bilo šta da uradi ako ga bude pomno gledao. Izvadi nož i pomalo zagreba svaku kocku, pravo preko kruga od pet tačaka.

„Dobro“, reče i vrati ih na sto. „Pokaži mi svoj trik.“

Tom ispruži ruku i pokupi kockice, a onda ih ponovo spusti stopu dalje. „Potraži svoje oznake, dečko.“

Met se namršti. Tomova šaka još je bila na prevrnutoj kožnoj čaši; zabavljač nije ni mrdnuo njome, niti joj prineo Metove kockice. Pokupi kocke... i trepnu. Nijedna nije bila izgrebana. Gostioničar zaprepašćeno uzdahnu.

Tom okrete slobodnu šaku i otkri pet kockica u njoj. „Tvoje oznake su na ovima. To Komar radi. I malo dete može to da izvede, jednostavno je, mada nikad ne bih pomislio da je dovoljno spretan za to.“

„Mislim da ipak neću da se kockam s tobom“, lagano kaza Met. Gostioničar je blenuo u kockice, ali ne kao da je video rešenje. „Pozovi stražu, ili kako god da se ovde zove“, reče mu Met. „Neka ga uhapse.“ Nikoga neće ubiti u zatvorskoj ćeliji.

Ali šta ako su već mrtve? Pokuša da ne sluša tu misao, ali ona beše uporna. Onda ću ubiti i njega, i Gebrila, makar mi to bilo poslednje! Ali oganj me spalio, nisu! To ne može biti!

Gostioničar odmahnu glavom. „Ja? Ja da trgovca prijavim Braniteljima? Ne bi ni pogledali njegove kockice. Samo jednu reč da kaže, i ja bih u lancima radio po kanalima u Zmajevim prstima. Mogao bi u mestu da me saseče, i Hranitelji bi rekli da sam zaslužio. Možda će otići posle nekog vremena.“

Met iskrivi lice. „Ako ga ja razotkrijem, hoće li to biti dovoljno? Hoćeš li onda pozvati stražu, ili Branitelje, ili koga već?“

„Ne razumeš. Ti si stranac. Čak i ako je i on izdaleka, to je bogat čovek, važan.“

„Čekaj ovde“, reče Met Tomu. „Nemam nameru da mu dozvolim da stigne Egvenu i ostale, šta god bilo potrebno.“ Zevnu i odgurnu stolicu.

„Stani, dečko“, pozva ga Tom, tiho ali žurno. Zabavljač takođe ustade. „Oganj te spalio, ne znaš u šta se upuštaš!“

Met mu mahnu da ostane gde je i priđe Komaru. Niko drugi nije prihvatio bradonjin izazov, i on sa zanimanjem odmeri Meta kada ovaj osloni štap o sto i sede.

Osmotrio je Metov kaput i potcenjivački se iscerio. „Hoćeš da položiš bakrenjake u opkladu, seljačiću? Ja ne traćim vreme...“ Ućuta kad Met spusti na sto andorsku zlatnu krunu i zevnu, ne pokušavajući da pokrije usta. „Malo pričaš, seljačiću, mada bi mogao naučiti da se ponašaš, ali zlato ima svoj glas i nisu mu potrebni maniri.“ Protresao je kožnu čašu i izručio kockice. Smejao se i pre no što su pale, pokazavši tri krune i dve ruže. „Nećeš moći bolje od toga, seljače. Možda u tim prnjama što ih nosiš imaš još skrivenog zlata koje bi hteo da izgubiš? Šta si uradio? Opljačkao svog gospodara?“

Ruka mu krenu ka kockama, ali Met ih zgrabi pre njega. Komar ga ošinu pogledom, ali mu dade čašu. Ako oba bacanja budu ista, bacače ponovo sve dok neko ne pobedi. Met se nasmeši dok je zveckao kockicama. Nije nameravao da Komaru pruži priliku da ih promeni. Ako tri ili četiri puta zaredom svako bacanje bude isto – svaki put potpuno isto – čak će i ti Branitelji slušati. Čitava trpezarija će videti o čemu je reč; moraće da stanu uz njega.

Prosu kocke na sto. One čudno odskočiše. Oseti kako se – nešto – menja. Kao da mu je sreća podivljala. Čitava soba kao da se zavrte oko njega, cimajući kockice nevidljivim nitima. Iz nekog razloga htede da pogleda ka vratima, ali zadrža pogled na kockama. Stadoše. Komaru oči samo što nisu iskočile iz glave.

„Izgubio si“, tiho kaza Met. Ako mu je sreća toliko dobra, možda je došlo vreme da je iskoristi. Neki glasić u glavi reče mu da stane i razmisli, ali bio je preumoran da bi slušao. „Mislim da si skoro istrošio svoju sreću, Komare. Ako si naškodio onim devojkama, u potpunosti je otišla.“

„Nisam ih čak ni naša...“ – zausti Komar i dalje gledajući kockice, a onda trže glavu. Potpuno je prebledeo. „Otkud znaš kako se zovem?“

Znači, nije ih pronašao. Srećo, slatka srećo, budi sa mnom. „Vrati se u Kaemlin, Komare. Reci Gebrilu kako nisi mogao da ih pronađeš. Reci mu da su mrtve. Reci mu šta god hoćeš, ali noćas idi iz Tira. Ako te ponovo vidim, ubiću te.“

„Ko si ti?“ – drhtavo upita grmalj. „Ko...“ Već sledećeg trenutka skoči i isuka mač.

Met prevrnu sto, gurnuvši ga ka njemu, i zgrabi svoj štap. Zaboravio je koliko je Komar krupan. Bradonja uzvrati gurnuvši sto nazad ka njemu. Met pade preko stolice, jedva zadržavši štap u rukama, a Komar baci sto u stranu i krete da ga ubode. Met ga skupljenim nogama ritnu u trbuh ne bi li ga zaustavio, i nespretno postavi štap, tek toliko da odbije mač. Ali udarac mu izbi štap iz ruku, i on zgrabi Komarov zglob, zadržavši sečivo jedva podlanicu od lica. Zastenjavši, baci se unazad, odbacivši se nogama što je snažnije mogao. Komar razrogači oči dok je leteo preko Meta i tresnu na sto, licem prema tavanici. Met zgrabi štap, ali kada ga uhvati, vide da se Komar ne miče.

Grmalj je ležao s kukovima i nogama povrh stola, a ostatkom tela na podu. Ljudi koji su sedeli za tim stolom već su bili na nogama, podalje od njega, i kršili ruke zgledajući se bojažljivo. Čitava trpezarija ispuni se zabrinutim žamorom. Met to nije očekivao.

Mač je Komaru bio nadohvat ruke, ali on se ni ne mrdnu. Doduše, pratio je pogledom Meta, koji šutnu mač i kleče pored njega. Svetlosti! Mislim da mu je kičma slomljena! „Rekao sam ti da ideš, Komare. Sreća ti je do kraja potrošena.“

„Budalo“, prodahta grmalj. „Zar... misliš... da sam ih ja... jedini... lovio? Neće... poživeti do...“ I dalje je ukočeno gledao Meta, otvorenih usta, ali ništa više ne reče. Niti će.

Met je zurio u te staklaste oči, pokušavajući da čistom snagom volje istera reći iz mrtvaca. Ko još, oganj te spalio? Ko? Gde su? Moja sreća. Vatra me sagorela, šta se desilo s mojom srećom? Posta svestan da ga gostioničar izbezumljeno vuče.

„Moraš da ideš. Moraš. Pre no što Branitelji dođu. Pokazaću im kocke. Reći ću im da si bio stranac, ali visok čovek. Tamnoriđe kose i sivih očiju. Niko neće patiti. To je čovek koga sam sinoć sanjao. Niko stvaran. Niko mi neće protivurečiti. Sve je pokrao tim svojim kockama. Ali moraš da ideš. Moraš!“ Svi ostali u sobi skrenuli su pogled.

Met dopusti da ga odvuku od mrtvaca i izguraju napolje. Tom je već čekao na kiši. Zgrabivši ga za ruku, žurno zašepa niz ulicu, dok se Met teturao za njim. Kapuljača mu je visila niz leđa i kiša mu je natopila kosu, lila niz lice i vrat, ali on nije obraćao pažnju. Zabavljač se stalno osvrtao, pretražujući ulicu iza Meta.

„Da nisi zaspao, dečko? Tamo mi nisi delovao kao da spavaš. Hajde, dečko. Branitelji će utamničiti sve strance na dve ulice odavde, ma kakav im opis gostioničar dao.“

„To je zbog sreće“, promumla Met. „Shvatio sam. Kocke. Sreća mi je najbolja kada su stvari... nasumične. Kao kockice. Ne vredi mi mnogo s kartama. Uopšte me ne služi s kamenovima. Suviše reda i obrazaca. Mora biti nasumično. Tako sam čak i Komara pronašao. Prestao sam da ga tražim u svakoj gostionici. U onu sam slučajno ušao. Tome, ako hoću da pronađem Egvenu i ostale na vreme, moram da ih tražim bez obrasca.“

„O čemu to pričaš? Čovek je mrtav. Ako ih je već ubio... Pa, osvetio si ih. Ako nije, spasao si ih. Hoćeš li sada, krvi ti, da ideš brže? Branitelji samo što nisu stigli, a oni ti nisu tako nežni kao Kraljičina garda.“

Met otrže ruku i teturavo ubrza korak. Štap je vukao za sobom. „Otelo mu se da ih još nije pronašao. Ali rekao je da nije jedini. Verujem mu. Tome. Gledao sam ga u oči. Govorio je istinu. I dalje moram da ih pronađem, Tome. A sada ni ne znam ko ih goni. Moram da ih pronađem.“

Prigušivši pesnicom zevanje. Tom navuče Metu kapuljaču. „Ne noćas, dečko. Potreban mi je san, a i tebi.“

Mokro. Kaplje mi s kose na lice. U glavi mu se mutilo. Trenutak kasnije shvati da je to zbog potrebe za snom. I shvati koliko je zapravo umoran kad mora da razmišlja ne bi li to zaključio. „U redu, Tome. Ali čim svane, ponovo ću ih potražiti.“ Tom klimnu i zakašlja se. Vratiše se po kiši do Belog polumeseca.

Tek je svitalo kad Met ustade, i on i Tom kretoše da pretraže svaku gostionicu unutar tirskih zidina. Met je lutao kuda su ga raspoloženje i put vodili. Gostionice uopšte nije ni zagledao, već je bacao novčić da odluči hoće li ući, i tako tri dana i tri noći. A kiša je tri dana i tri noći bez prestanka padala. Ponekad je grmelo, nekad bilo tiho, ali lila je neprekidno.

Tomov kašalj se pogorša, tako da je prestao da svira flautu i pripoveda, a po tako lošem vremenu nije hteo da vadi harfu; međutim, ostao je uporan u nameri da ga prati, a ljudi su i dalje pričali zabavljaču. Metova sreća s kockama kao da je postala još bolja otkako je počeo s tim nasumičnim lutanjem, mada se ni u jednoj gostionici ili krčmi nije dugo zadržavao. Tek toliko da dobije nekoliko novčića. Nijedan ni drugi ništa korisno nisu saznali. Glasine o ratu s Ilijanom. Glasine o osvajanju Majena.

O napadu iz Andora, o tome kako je Morski narod prestao da trguje i da su se vojske Artura Hokvinga vratile iz mrtvih. Glasine da Zmaj dolazi. Ljudi s kojima se Met kockao bili su sumorni zbog svega toga; kao da su tražili najcrnje moguće glasine i napola verovali u sve njih. Ali nije saznao ništa što bi ga odvelo do Egvene i ostalih. Nijedan gostioničar nije video žene koje bi odgovarale njihovim opisima.

Počeli sa da ga pohode ružni snovi, od tolike brige, nesumnjivo. Sanjao je Egvenu, Ninaevu i Elejnu, i nekog čoveka kratko ošišane sede kose, u kaputu naduvanih prugastih rukava, poput Komarovog, kako se smeje i tka mrežu oko njih. Samo što je ponekad tkao mrežu za Moirainu, a ponekad umesto toga držao kristalni mač – mač koji bi zablistao kao sunce kada bi ga dotakao. Ponekad je Rand držao taj mač. Iz nekog razloga, često je sanjao Randa.

Met beše siguran da je sve to zbog toga što ne spava dovoljno i što ne jede, sem kad se seti, ali nije hteo da prestane. Mora da dobije opkladu, govorio je sebi. I nameravao je da je dobije, pa makar precrkao.

Загрузка...