53 Tok duha

Perin obuče kaput dok je kroz senke sumraka išao ka Zvezdi. Osećao je umor u rukama i ramenima, ali bio je to dobar osećaj; uz svakodnevni posao, majstor Adžala mu je rekao da napravi veliki kitnjasti ukras, sav u zamršenim vijugama, za novu kapiju nekog plemića sa sela. Uživao je u stvaranju nečeg tako lepog.

„Mislila sam da će mu oči ispasti, kovaču, kada si rekao da nećeš da praviš tu stvar za Visokog lorda.“

Postrance je pogledao Zarinu koja je koračala kraj njega, lica zaklonjenog senkama. Senke su bile tu čak i za njegove oči, samo slabije no za obične ljude. Naglašavale su joj visoke jagodice, i činile mekšim njen snažni nos. Nije mogao da se odluči šta će s njom. Iako su Moiraina i Lan i dalje uporno tražili da se svi drže gostionice, voleo bi da se ona zanimala još nečim sem što ga je gledala dok radi. Iz nekog razloga, kad god bi pomislio da ga posmatra tim svojim kosim očima, postao bi nespretan. Više puta je skoro ispustio čekić. Majstor Adžala je počeo zbunjeno da ga posmatra. Oduvek se zbog devojaka osećao nelagodno, a pogotovu kada bi mu se smešile. Ali Zarina nije morala da se smeši. Bilo je dovoljno da ga pogleda. Ponovo se zapita da li je ona ta prelepa žena na koju ga je Min upozorila. Bolje bi bilo da je soko. Misao ga iznenadi toliko da se spotakao.

„Nisam želeo da bilo šta što sam načinio padne šaka nekom Izgubljenom.“ Oči mu zlatno zasijaše kada ju je pogledao. „Ako je to bilo namenjeno nekom Visokom lordu, otkud sam mogao da znam gde bi završilo?“ Ona zadrhta. „Nisam hteo da te uplašim, Fai..., Zarina.“

Široko se nasmešila, sigurno misleći da je on ne vidi. „Pašćeš ti, seljačiću. Jesi li razmišljao da pustiš bradu?“

Dosta mi je što mi se stalno ruga, a uz to je pola vremena ni ne razumem!

Na vratima gostionice sretoše Moirainu i Lana, koji su taman prispeli iz suprotnog smera. Moiraina je nosila onaj laneni plašt sa širokom i dubokom kapuljačom koja joj je skrivala lice. Svetlost je s prozora trpezarije u zlatnim baricama padala na kaldrmu. Pored njih protutnjaše dve ili tri kočije, a na vidiku je bilo možda desetak ljudi, koji su žurili kući na večeru. Ali ulica je uglavnom bila nastanjena senkama. Tkačka radnja bila je čvrsto zatvorena. Vladala je zaglušujuća tišina.

„Rand je u Tiru“, iz dubina kapuljače, kao iz neke pećine, začu se hladan glas Aes Sedai.

„Jesi li sigurna?“ – upita Perin. „Nisam čuo da se nešto neobično desilo. Nije bilo venčanja, niti presušenih bunara.“ Vide da se Zarina zbunjeno mršti. Moiraina nije bila predusretljiva s njom, a nije ni on. Znatno je teže bilo naterati Loijala da drži jezik za zubima.

„Zar ne obraćaš pažnju na glasine, kovaču?“ – kaza Zaštitnik. „U poslednja četiri dana bilo je više brakova no u prethodnih šest meseci. I više ubistava no cele prošle godine. Danas je jedno dete palo s kule. Stotinu koraka iznad kaldrme. Ustalo je i bez ijedne modrice otrčalo majci. Prva od Majena, „gošća“ u Kamenu još od jesenas, danas je objavila da će se pokoriti volji Visokih lordova, nakon što je juče izjavila da će radije videti Majen i sve njegove brodove u plamenu pre no što ijedan tairenski seljak nogom kroči u grad. Nisu mogli da se nateraju da je bace na muke, a ta mlada žena je gvozdene volje, pa mi ti reci ako misliš da je to možda zbog Randa. Kovaču, od vrha do dna, Tir ključa kao kazan.“

„Ništa mi od toga nije potrebno da bih zaključila da je ovde“, reče Moiraina. „Perine, jesi li sinoć sanjao Randa?“

„Da“, prizna on. „Bio je u Srcu Kamena, i držao onaj mač“ – oseti kako se Zarina promeškolji pored njega – „ali nije ni čudo što sam ga sanjao kad toliko brinem o tome. Sinoć nisam mogao da odahnem od košmara.“

„Visok čovek?“ – upita Zarina. „Riđ, sivih očiju? Drži nešto tako sjajno da oči bole? Na nekom mestu punom ogromnih stubova od crvenog kamena? Kovaču, reci mi da nisi to sanjao.“

„Vidiš“, reče Moiraina. „Danas sam sto puta čula da se taj san prepričava. Svi spominju košmare – očigledno da se Be’lal ne trudi da spusti štitove oko svojih snova – ali taj san se pominje iznad svega.“ Odjednom se nasmeja, smehom poput tihih hladnih zvončića. „Ljudi kažu da je to Ponovorođeni Zmaj. Kažu da dolazi. Prestravljeni šapuću po budžacima o tome, ali tako kažu.“

„A šta je s Be’lalom?“ – upita Perin.

Moirainin odgovor beše kao hladan čelik. „Noćas ću se postarati za njega.“ Ni najmanje nije mirisala na strah.

„Noćas ćemo se mi postarati za njega“, reče joj Lan.

„Da, moj Gaidine. Mi ćemo se postarati za njega.“

„A šta ćemo mi da radimo? Da sedimo i čekamo? Bilo mi je dosta čekanja u planinama, Moiraina.“

„Ti i Loijal – i Zarina – otići ćete u Tar Valon“, reče mu. „Dok se sve ovo ne završi. Tamo ćete biti na sigurnom. “

„Gde je Ogijer?“ – upita Lan. „Hoću da vas troje što pre moguće pođete na sever.“

„Gore, valjda“, odgovori Perin. „U svojoj sobi, ili možda u sobi za ručavanje. Vidi se svetlost kroz prozore. Stalno radi na tim svojim beleškama. Verujem da će imati šta da kaže u svojoj knjizi o tome kako smo pobegli.“ Iznenadila ga je gorčina u sopstvenom glasu. Svetlosti, budalo, zar želiš da se suočiš s Izgubljenim? Ne. Ne, ali sam umoran od bežanja. Sećam se da jednom nisam pobegao. Sećam se da sam uzvratio, i da je bilo bolje. Čak iako sam mislio da ću poginuti, bilo je bolje.

„Ja ću ga pronaći“, izjavi Zarina. „Mene nije sramota da priznam kako ću s radošću pobeći od ove borbe. Muškarci se bore kada bi trebalo da beže, i budale se bore kada bi trebalo da beže. Ali nema potrebe da ponavljam.“ Pošla je pred njima, šušteći uskom podeljenom suknjom dok je ulazila u gostionicu.

Perin se osvrte po trpezariji dok su je pratili ka stepeništu. Za stolovima je bilo manje ljudi no što je očekivao. Neki su sedeli sami i tupo zurili, ali gde god bi sedela dvojica ili trojica, razgovarali su prestrašenim šapatom, jedva razgovetnim čak i za njegov sluh. Čak i tako, triput je čuo „Zmaj“.

Kad se uspeo uz stepenište, začu još nekakav tih zvuk, kao da nešto pade u sobi za ručavanje. Zagledao se niz hodnik. „Zarina?“ Nije bilo odgovora. Naježi se i pođe tamo. „Zarina?“ Otvorio je vrata. „Faila!“

Ležala je na podu kod stola. On polete ka njoj, ali zaustavi ga Moirainin zapovedan uzvik.

„Stani, budalo! Stani, ako ti je do života!“ Ona polako dođe niz hodnik, okrećući glavu kao da nešto osluškuje, ili traži. Lan je išao za njom sa šakom na balčaku – a u pogledu mu se videlo da već zna kako čelik ništa neće vredeti. Ona priđe vratima i stade. „Izađi, Perine. Izađi!“

On je bolno gledao Zarinu. Failu. Ležala je beživotno. Naposletku nekako natera sebe da odstupi od vrata, ostavivši ih otvorena, i stade tako da je mogao da je vidi. Izgledalo je da je mrtva. Činilo mu se da ne diše. Dođe mu da zavija. Namrštivši se, otvori i zatvori šaku kojom je gurnuo vrata. Oštro je sevala, kao da se udario u lakat. „Zar ništa nećeš učiniti, Moiraina? Ako ti nećeš, ja idem k njoj.“

„Stoj tu, inače nikud više nećeš ići“, mirno mu odvrati ona. „Šta joj je to pored desne šake? Kao da joj je ispalo iz ruke kada je pala. Ne mogu da razaznam.“

On je prostreli pogledom, a onda se zagleda u sobu. „Jež. Liči na ježa izrezbarenog od drveta. Moiraina, reci mi šta se dešava! Šta se upravo dogodilo? Reci mi!“

„Jež“, promrmlja ona. „Jež. Ćuti, Perine. Moram da razmislim. Osetila sam kada je okinula. Osećam ostatke tokova izatkanih da je postave. Duh. Čist Duh, i ništa više. Skoro ništa ne koristi čiste tokove Duha! Zašto zbog tog ježa pomišljam na Duh?“

„Kakav si to okidač osetila, Moiraina? Šta je bilo postavljeno? Zamka?“ „Da, zamka“, odvrati ona, pomalo razdraženo. „Zamka meni namenjena. Da Zarina nije pojurila napred, ja bih prva ušla u tu sobu. Lan i ja bismo svakako otišli tamo da kujemo planove dok čekamo večeru. Sada neću čekati. Ćuti, ako želiš da uopšte pomognem toj devojci. Lane! Dovedi mi gostioničara!“ Zaštitnik pojuri niz stepenište.

Moiraina je hodala gore-dole po hodniku, povremeno zastajući da iz dubina svoje kapuljače proviri kroz vrata. Perin nije video nikakve znake života na Zarini. Nije se videlo da diše. Pokuša da čuje otkucaje njenog srca, ali to je čak i za njegov sluh bilo nemoguće.

Kada se Lan vratio, pred sobom je za debeli vrat držao prestravljenog Džuru Hareta. Aes Sedai se okrete proćelavom čoveku. „Obećao si da ćeš ovu sobu čuvati za mene, gazda Harete.“ Glas joj beše oštar kao nož. „Da ni služavke neće ulaziti da čiste, ako ja nisam prisutna. Koga si pustio unutra, gazda Harete? Reci mi!“

Haret se tresao kao list na vetru. „Sa-samo d-dve gospe, gazdarice. Že-želele s-su da vam ostave iznenađenje. Kunem se, gazdarice. P-pokazale su mi. Mali j-jež. R-rekle su da ć-ćeš biti iznenađena.“

„I bila sam, gostioničaru“, tiho mu kaza ona. „Odlazi! Šapneš li i reč o ovome, makar u snu, srušiću ovu gostionicu i ostaviti samo rupu u zemlji.“ „D-da, gazdarice“, prošapta on. „Kunem se! Zaista se kunem!“

„Idi!“

Gostioničar pade na kolena u žurbi da stigne do stepenica, i skotrlja se niz njih, praćen zvucima koji su govorili da je u begu padao više puta.

„Zna da sam ovde“, reče Moiraina Zaštitniku, „i pronašao je neke iz Crnog ađaha da postave zamku, ali možda misli da sam uhvaćena. Bio je to sićušan blesak Moći, ali možda je on dovoljno snažan da ga je osetio.“ „Onda neće sumnjati da dolazimo“, tiho kaza Lan. Skoro da se nasmešio.

Perin ih pogleda iskeženih zuba. „A šta sa njom?“ – oštro upita. „Šta je njoj urađeno, Moiraina? Je li živa? Ne vidim da diše!“

„Živa je“, polako odgovori Moiraina. „Ne mogu, ne usuđujem se, da se približim dovoljno da nešto više vidim, ali je živa. Ona... spava, na neki način. Kao što medved spava preko zime. Srce joj radi toliko sporo da minuti prođu između otkucaja. Isto je s njenim disanjem. Ona spava.“ Perin oseti njen pogled. „Bojim se da nije tu, Perine. Više nije u svom telu.“ „Kako to nije u svom telu? Svetlosti! Ne misliš valjda da su joj... uzeli dušu. Kao Sivim ljudima!“ Moiraina odmahnu glavom, a on uzdahnu od olakšanja. Grudi su ga bolele kao da je držao dah otkad je progovorila. „Pa gde je onda, Moiraina?“

„Ne znam“, reče ona. „Pretpostavljam, ali ne znam.“

„Pretpostavka, nagoveštaj, šta god! Oganj me spalio, gde?“ Lan se pomeri zbog njegovog grubog glasa, ali Perin je znao da će pokušati da slomi Zaštitnika kao suvu granu pokuša li ovaj da mu se ispreči. „Gde?“ „Veoma malo znam o tome, Perine.“ Moirainin glas zvučao je kao hladna, bezosećajna muzika. „Setila sam se ono malo što znam o vezi izrezbarenog ježa s Duhom. Ta rezbarija je ter’angreal koji je poslednji proučavala Korijanin Nedeal, poslednji Snevač Kule. Talenat poznat kao Snevanje je stvar Duha, Perine. To nikada nisam proučavala; moji Talenti leže u drugom pravcu. Verujem da je Zarina zatočena u snu, možda čak i u Svetu snova, Tel’aran’riodu. Sve što je čini onim što jeste je unutar tog sna. Sve. Snevač šalje samo deo sebe. Ako se Zarina uskoro ne vrati, njeno telo će umreti. Možda će nastaviti da živi u tom snu. Ne znam.“ „Previše ne znaš“, progunđa Perin. Zagleda se u sobu i dođe mu da zaplače. Zarina je izgledala tako sićušno, tako bespomoćno. Faila. Kunem se da ću te od sada uvek zvati Faila. „Zašto nešto ne učiniš!“

„Zamka se sklopila, Perine. Ali ko god da uđe u tu sobu biće uhvaćen u nju. Ne bih ni stigla do nje pre no što upadnem u zamku. A noćas me čeka posao.“

„Vatra te sagorela, Aes Sedai! I tvoj posao s tobom! Taj Svet snova? Liči li na vučje snove? Rekla si da su ti Snevači ponekad viđali vukove.“

„Rekla sam ti šta sam mogla“, oštro mu odvrati ona. „Vreme je da pođeš. Lan i ja moramo krenuti u Kamen. Više nema vremena za čekanje.“

»Ne.“ Rekao je to tiho, ali kada Moiraina otvori usta, on diže glas. „Ne! Neću je ostaviti!“

Aes Sedai duboko uzdahnu. „Dobro, Perine.“ Glas joj beše leden; spokojan, gladak, hladan. „Ostani ako želiš. Možda ćeš preživeti ovu noč. Lane!“

Ona i Zaštitnik zaputiše se niz hodnik ka svojim sobama. Vratiše se nekoliko trenutaka kasnije – Lan je nosio svoj plašt što menja boje – i bez reči nestadoše niz stepenište.

On osta da gleda Failu kroz otvorena vrata. Moram nešto da uradim. Ako ovo jeste nalik vučjim snovima...

„Perine“, začu se Loijalov duboki glas, „šta je to s Failom?“ Ogijer dođe niz hodnik, odeven samo u košulju, s mastilom na prstima i perom u ruci. „Lan mi reče da moram ići, a onda da je Faila upala u neku zamku. Šta je pod time mislio?“

Perin mu pometeno ispriča šta je Moiraina rekla. Možda uspe. Možda. Mora! Iznenadi se kada Loijal protutnja: „Ne! Perine, to nije u redu! Faila je bila tako slobodna. Nije u redu zatočiti je!“

Perin pogleda Loijala, i odjednom se seti da su stare priče govorile kako su Ogijeri neumoljivi neprijatelji. Loijal je položio uši uz glavu, a široko lice bilo mu je tvrdo kao nakovanj.

„Loijale, pokušaću da joj pomognem. Ali i sam ću biti bespomoćan dok to činim. Hoćeš li da mi čuvaš leđa?“

Loijal diže te ogromne šake koje su tako nežno držale knjige, i stisnu debele prste kao da mrvi kamen. „Dok sam živ, niko pored mene neće proći, Perine. Niti Mirdraal, niti sam Mračni.“ Reče to kao da je jednostavno tako.

Perin klimnu i ponovo pogleda kroz vrata. Mora da uspe. Ne marim da li me je Min na nju upozorila, ili ne! Zareža i, ispruživši ruku, skoči prema Faili. Učini mu se da je dotakao njen članak pre no što se izgubio.

Perin nije znao da li je taj san zamka Tel’aran’riod ili ne, ali je znao da je vučji san. Bio je okružen zatalasanim travnatim brdima i raštrkanim šumarcima. Vide kako na obodu drveća brste jeleni, a krdo nekih životinja projuri preko trave. Ličile su na jelene sa smeđim prugama, ali dugih pravih rogova. Mirisi na vetru rekoše mu da su dobri za jelo, a drugi mirisi govorili su o dobroj lovini svuda oko njega. To je bio vučji san.

Shvati da na sebi ima kovački dugi kožni prsluk, i da su mu ruke gole. Za pojasom oseti neku težinu. Ruka mu pode ka sekiri, ali mu prsti dotakoše glavu teškog kovačkog čekića. Osetio se dobro zbog toga.

Skakač se dočeka na noge pred njim.

Ponovo dolaziš, kao budala. Slanje je bila slika šteneta koje gura glavu u šuplje stablo da liže med, uprkos pčelama koje ga bodu po njušci i očima. Opasnost je veća no ikada, Mladi Biče. Zle stvari hodaju snom. Braća i sestre izbegavaju kamene planine dvonogih, i boje se da sanjaju jedni drugima. Moraš ići!

„Ne“, reče Perin. „Faila je ovde negde, zatočena. Moram da je pronađem, Skakaču. Moram!“ Oseti da se nešto u njemu premešta, da se nešto menja. Spusti pogled ka svojim čupavim nogama i širokim šapama. Pretvorio se u vuka krupnijeg od Skakača.

Suviše si snažno prisutan ovde! Svako slanje sa sobom je nosilo zaprepašćenje. Umrećeš, Mladi Biče!

Ako ne oslobodim sokola, ne marim, brate.

Onda lovimo, brate.

S njuškama ka vetru, dva vuka potrčaše preko ravnice, tražeći sokola.

Загрузка...