13 Kazne

Egvena je ležala na svom uzanom krevetu i mrštila se na razigrane senke koje je po tavanici stvarao sjaj jedine svetiljke u sobi. Želela je da može da osmisli kako da postupa ili da razluči šta je očekuje. Ali ništa od toga. Senke behu uređenije od njenih misli. Jedva je mogla i da se natera da brine za Meta, ali stid koji je zbog toga osećala bio je smrvljen zidovima oko nje.

Bila je to gola soba, bez prozora, kao i sve ostale u odajama polaznica. Tesna, četvrtasta i okrečena u belo, s klinovima o koje je okačila svoje stvari na jednom zidu, krevetom postavljenim uz drugi zid, dok je na trećem bila polica, na kojoj je nekada držala nekoliko knjiga pozajmljenih iz biblioteke Kule. Umivaonik i tronožac sačinjavali su ostatak nameštaja. Daske poda bile su skoro bele od ribanja. Ona je to radila, na kolenima, svakog dana dok je tu živela, kao dodatak ostalim poslovima i učenju. Polaznice su živele jednostavno, bile one kćeri gostioničara, ili kći naslednica Andora.

Ponovo je nosila jednostavnu belu haljinu polaznice – čak su i pojas i torbica bili beli – ali nije joj bilo drago što se otarasila omraženog sivila. Soba joj je postala previše nalik na zatvorsku ćeliju. Šta ako nameravaju da me zadrže ovde. U ovoj sobi. Kao u ćeliji. Kao okovratnik i...

Obazrela se ka vratima – znala je da crnpurasta Prihvaćena stražari s druge strane – i okrenula se bliže belo okrečenom zidu. Neposredno iznad dušeka bila je jedna rupica, skoro nevidljiva, ukoliko ne znaš tačno gde da gledaš. Neke davnašnje polaznice izbušile su je do druge sobe. Egvena prošapta; „Elejna?“ Nije bilo odgovora. „Elejna? Jesi li zaspala?“

„Kako mogu da spavam“, začu se Elejnin odgovor, promukli šapat kroz rupu. „Mislila sam da ćemo biti u nekoj nevolji, ali ovo nisam očekivala. Egvena, šta će nam uraditi?“

Egvena nije znala odgovor, a nije ni htela da dá glasa svojim nagađanjima. Nije želela ni da razmišlja o njima. „Mislila sam da ćemo biti junakinje, Elejna. Bezbedno smo donele Rog Valera. Otkrile smo da je Lijandrin Crni ađah.“ Glas je tu izdade. Aes Sedai oduvek su poricale postojanje Crnog ađaha, Ađaha koji je služio Mračnome. Znale su da se razgneve na bilo koga ko bi čak i dopustio mogućnost da postoji. Ali mi znamo da postoji. „Trebalo bi da smo junakinje, Elejna.“

„Šta bi bilo kad bi bilo ne plete pletivo“, odvrati Elejna. „Svetlosti, kako sam mrzela kad mi majka to kaže, ali tačno je. Verin reče da nikome ne smemo govoriti o Rogu, ili o Lijandrin. Nikome sem njoj ili Amirlin Tron. Mislim da se ništa neće rasplesti kako smo mislile. To nije pošteno. Prošle smo toliko mnogo; ti si prošla kroz toliko toga. Jednostavno nije pošteno.“

„Verin kaže. Moiraina kaže. Znam zašto ljudi smatraju da Aes Sedai vole da povlače konce. Skoro da osećam uzice na rukama i nogama. Šta god da urade, to će biti ono što je dobro za Belu kulu, a ne za nas.“

„Ali i dalje želiš da budeš Aes Sedai, zar ne?“

Egvena je oklevala, ali nije bilo sumnje u njenom odgovoru. „Da“, reče. „I dalje želim. Jedino ćemo tako biti bezbedne. Ali reći ću ti sledeće: neću dopustiti da me umire.“ To je bila nova misao, koju je izrekla čim joj je sinula, ali shvatila je da ne želi da povuče te reči. Odustati od dodira Istinskog izvora? Osećala ga je čak i sada, sjaj tik iza nje, tik sa druge strane vida. Odupre se želji da posegne ka njemu. Odustati od toga da budem ispunjena Jednom moći, da se osećam življom no ikada ranije? Neću! „Ne bez borbe.“

S druge strane zida zavlada duga tišina. „Kako bi mogla da ili sprečiš? Možda si sada snažna koliko i bilo koja od njih, ali ni ti ni ja ne znamo dovoljno da sprečimo makar i jednu Aes Sedai da nas odseče od Istinskog izvora, a ovde ili ima na desetine.“

Egvena razmisli o tome. Naposletku reče; „Mogla bih da pobegnem. Da zaista pobegnem ovaj put.“

„Pošle bi za nama, Egvena. Sigurna sam da bi. Čim pokažeš i trunku sposobnosti, ne puštaju te sve dok ne naučiš dovoljno da se ne ubiješ. Ili dok od toga ne umreš.“

„Više nisam prosta seljanka. Videla sam nešto sveta. Ako želim, mogu da pobegnem iz šaka Aes Sedai.“ Koliko je pokušavala da ubedi Elejnu toliko se trudila da uveri i samu sebe. A šta ako još ne znam dovoljno? Ako ne znam dovoljno o svetu, o Moći? Šta ako usmeravanje i dalje može da me ubije? Nije želela da razmišlja o tome. Toliko mnogo još treba da naučim. Neću im dozvoliti da me zaustave.

„Možda će nas moja majka zaštititi“, kaza Elejna, „ako je onaj Beli plašt govorio istinu. Nikada ni pomislila ne bih da ću se nadati da je tako nešto istina. Ali ako nije, verovatnije je da bi nas majka obe u lancima poslala nazad. Hoćeš li me naučiti da živim u selu?“

Egvena trepnu ka zidu. „Poći ćeš sa mnom? Mishm, ako dođe do toga?“ Ponovo zavlada duga tišina, a potom se začu slabašni šapat: „Ne želim da budem umirena, Egvena. Neću biti. Neću biti!“

Vrata se iznenada otvoriše, tresnuvši o zid. Egvena se trže i naglo uspravi. Čula je tresak vrata i sa druge strane zida. Faolajn uđe u Egveninu sobu, smešeći se, a pogled joj polete ka rupici. Slične rupe spajale su većinu polazničkih soba; sve koje su bile polaznice znale su za njih.

„Sapućeš s prijateljicom, je li?“ – s iznenađujućom toplinom reče kovrdžava Prihvaćena. „Pa, kada sama čekaš, preplavi te usamljenost. Jeste li se lepo ispričale?“

Egvena otvori usta, a onda ili brže-bolje zatvori. Šerijam je rekla da može da odgovara na pitanja Aes Sedai. Ni na čija više. Bezizražajno je gledala Prihvaćenu i čekala.

Lažno saosećanje skliznu s Faolajninog lica poput kiše s krova. „Na noge! Neće takve kao što si ti ostavljati Amirlin da čeka. Imaš sreće što nisam došla na vreme da te čujem. Miči se!“

Trebalo je da polaznice poslušaju Prihvaćenu skoro podjednako brzo kao Aes Sedai, ali Egvena ustade polako. Odugovlačila je najviše što se usudila nameštajući haljinu. Sićušno se nakloni pred Faolajn i uputi joj malecki osmeh. Prihvaćena se toliko namršti da se Egvena još šire osmehnu, pre no što se seti da se obuzda; nije bilo svrhe previše izazivati Faolajn. Digavši glavu, pretvarajući se da joj kolena ne klecaju, izađe iz sobe pre Prihvaćene.

Elejna je već čekala u hodniku s rumenom Prihvaćenom, čvrsto rešena da bude hrabra, kako je izgledalo. Nekako joj je uspelo da oda utisak kako je Prihvaćena sluškinja koja joj nosi rukavice. Egvena se nadala da je i njoj to makar upola toliko uspelo.

Ograđene galerije polazničkih odaja dizale su se sprat za spratom iznad njih, i spuštale se ispod, obrazujući šupalj stub, sve do polazničkog dvorišta. Na vidiku nije bilo nijedne druge žene. Čak i da je svaka polaznica u Kuli bila tu, manje od četvrtine soba bilo bi puno. Njih četiri ćutke su hodale oko praznih galerija i niz kružne staze; nijedna nije mogla da podnese da glasom potcrta tu prazninu.

Egvena nikada ranije nije dolazila u deo Kule gde su se nalazile odaje Amirlin Tron. Hodnici visokih zidova su bih dovoljno široki da kroz njih s lakoćom prođu volujska kola. Po zidovima su visile raznobojne tapiserije, izrađene u desetinama stilova, s cvetnim šarama i šumskim prizorima, junačkim delima i zamršenim obrascima. Neke su delovale tako staro kao da će se raspasti samo ako li ili neko dotakne. Dok su njih četiri koračale, obuća im je glasno kliktala o podne ploče u obliku romba, koje su se ređale u bojama sedam Ađaha.

Srele su svega nekoliko drugih žena – povremeno neku Aes Sedai veličanstvenog držanja, u prevelikoj žurbi da bi primećivala Prihvaćene ili polaznice; pet ili šest Prihvaćenih dok su sve važne jurile na izvršenje svojih zadataka ili na učenje; šačicu služavki s poslužavnicima ili metlama, ili ruku punih čaršava i ubrusa; nešto polaznica koje su žurile po zadatku čak i više no sluškinje.

Pridružiše im se Ninaeva i njena pratilja labuđeg vrata, Teodrin. Obe su ćutale. Ninaeva je sada bila u haljini Prihvaćenih, beloj s porubom od sedam boja, ali nosila je svoj pojas i torbicu. Ohrabrujuće se osmehnula Egveni i Elejni i zagrlila ih. Egvena oseti takvo olakšanje što vidi još jedno prijateljsko lice da je uzvratila zagrljaj jedva i pomislivši da se Ninaeva ponaša kao da teši decu – ali dok su koračale dalje, Ninaeva je povremeno oštro trzala svoju debelu pletenicu.

U tom delu Kule bilo je vrlo malo muškaraca. Egvena je videla samo dvojicu, Zaštitnike koji su koračali jedan kraj drugog i razgovarali. Jednom je mač bio za pojasom, a drugome na leđima. Prvi je bio nizak i vitak, skoro mršav, a drugi širok koliko i visok, ali obojica su se kretali s nekim opasnim skladom. Bilo ili je teško dugo posmatrati, zbog zaštitničkih plaštova što menjaju boju. Ponekad se činilo kao da im se delovi tela stapaju sa zidom iza njih. Videla je kako ili Ninaeva gleda, i odmahnula glavom. Mora da uradi nešto u vezi s Lanom. Ako posle današnjeg dana bilo koja od nas tri išta više bude mogla da uradi.

Predvorje radne sobe Amirlin Tron bilo je velelepno kao neka palata, mada su raštrkane stolice za one koji čekaju bile jednostavne. Ali Egvena je gledala samo Leanu Sedai. Čuvar je nosila svoju usku ešarpu, koja je označavala položaj, plavu da pokaže kako je uzdignuta iz Plavog ađaha. Lice kao da joj beše isklesano iz glatkog smeđeg kamena. Nije bilo nikog drugog.

„Da li su vam pravile nevolje?“ U odsečno izgovorenim Leaninim rečima nije se mogao osetiti ni gnev ni saosećanje.

„Ne, Aes Sedai“, istovremeno rekoše Teodrin i rumena Prihvaćena.

„Ovu sam morala da vučem za vrat, Aes Sedai“, reče Faolajn pokazavši ka Egveni. Prihvaćena je zvučala uvređeno. „Kao da je zaboravila disciplinu Bele kule.“

„Predvoditi“, kaza Leana, „ne znači ni vući, ni gurati. Idi do Maris Sedai, Faolajn, i zamoli je da ti dopusti da razmišljaš o tome dok grabuljaš staze u Prolećnom vrtu.“ Otpustila je Faolajn i druge dve Prihvaćene, a one se duboko nakloniše. Faolajn besno pogleda Egvenu.

Čuvar nije obraćala pažnju na odlazak Prihvaćenih. Umesto toga, posmatrala je žene koje su ostale, prstom lupkajući usne, sve dok se Egvena ne oseti kao da ili je u potpunosti premerila i odmerila. Ninaevine oči opasno zasijaše. Čvrsto je stiskala svoju pletenicu.

Naposletku, Leana diže ruku ka vratima radne sobe Amirlin Tron. Velika zmija, promera pun korak, grizla je sopstveni rep na tamnom drvetu obaju krila. „Uđite“, reče Leana.

Ninaeva smesta zakorači i otvori jedno krilo. To beše dovoljno da pokrene Egvenu. Elejna ju je čvrsto držala za ruku, kao i ona nju. Leana pođe za njima i stade u stranu, na pola puta između njih tri i stola u središtu sobe.

Amirlin Tron je sedela za stolom i čitala neka dokumenta. Nije dizala pogled. Ninaeva nešto zausti, ali smesta zaneme kada je Čuvar oštro pogleda. Njih tri stajale su ispred stola Amirlin Tron i čekale. Egvena pokuša da se ne meškolji. Prošli su minuti – njima su se činili kao sati – pre no što Amirlin podiže glavu, ali kada ili te plave oči pogledaše, Egvena pomisli kako bi rado sačekala još malo. Amirlinin pogled bio je poput dve ledenice koje su joj probadale srce. Soba je bila hladna, ali niz leđa joj pocuri znoj.

„Dakle“, naposletku kaza Amirlin. „Naše pobegulje su se vratile.“

„Nismo pobegle, majko.“ Ninaeva se očigledno trudila da bude smirena, ali glas joj je drhtao od osećanja. Gneva, znala je Egvena. Ta jaka volja često je bila praćena gnevom. „Lijandrin nam je rekla da treba da pođemo s njom i...“ Preseče je glasan udarac Amirlininog dlana po stolu.

„Ne prizivaj njeno ime ovde, dete!“ – prasnu Amirlin. Leana ili je posmatrala sa strogim spokojem.

„Majko, Lijandrin je Crni ađah“, izlete Egveni.

„To je poznato, dete. U najmanju ruku, na to se sumnja, a skoro je sigurno. Lijandrin je pre nekoliko meseci napustila Kulu, a još dvanaest žena – pošlo je s njom. Nakon toga nijedna više nije viđena. Pre no što su otišle, pokušale su da provale u odaju gde se čuvaju angreali i sa’angreali. Uspelo im je da provale u skladište manjih ter’angreala. Ukrale su izvestan broj njih, uključujući i nekoliko za koje ne znamo kako se koriste.“

Ninaeva se užasnuto zagleda u Amirlin, a Elejna odjednom protrlja mišice, kao da joj je hladno. Egvena beše svesna da i sama drhti. Mnogo puta zamišljala je da će se vratiti i suočiti se s Lijandrin. Optužiti je i videti da je osuđena na neku kaznu – samo što joj nikada nije uspevalo da zamisli kaznu dovoljno veliku da priliči zločinima koje je Aes Sedai lutkastog lica počinila. Čak je zamišljala i da će kad se vrati otkriti kako je Lijandrin pobegla – obično u strahu od njenog povratka. ali nikada nije zamišljala ništa nalik ovome. Ako su Lijandrin i ostale – nije zaista želela da veruje da ili još ima – ukrale te ostatke Doba legendi, nije bilo moguće reći šta s njima mogu uraditi. Svetlosti hvala što se nisu dočepale sa’angreala, pomisli. I ovako je dovoljno zlo.

Poput angreala, i sa’angreali su omogućavali Aes Sedai da usmerava više Moći no što bi inače bilo bezbedno bez pomoći drugih sestara, samo što su bili daleko moćniji od angreala, i ređi. Ter’angreali su se od njih u potpunosti razlikovali. Daleko brojniji od angreala ili sa’angreala, i dalje su bili retkost. Umesto da pomažu u usmeravanju Jedne moći, oni su je koristili. Niko nije u potpunosti razumeo kako rade. Mnogi od njih radili su samo za one koji mogu da usmeravaju, jer im je bilo potrebno usmeravanje Jedne moći, dok su ostali ono što rade radili za sve. Dok su svi angreali i sa’angreali za koje je Egvena čula bih mali, ter’angreali su mogli da budu ma koje veličine. Svaki su, očigledno s određenom svrhom na umu, načinili Aes Sedai koji su živeli pre tri hiljade godina, da ispunjavaju jednu određenu namenu. Aes Sedai su umirale da saznaju šta je to; umirale, ili im je sposobnost da usmeravaju sagorela. Bilo je sestara u Smeđem ađahu koje su čitavog života proučavale ter’angreale.

Neki su bili u upotrebi, mada verovatno nisu korišćeni u onu svrhu za koju su načinjeni. Debeli beli štap koji su Prihvaćene držale polažući Tri zakletve u času kad su postajale Aes Sedai, bio je ter’angreal. Vezivao ili je za te zakletve s podjednakom sigurnošću kao da su im u kosti usađene. Jedan drugi ter’angreal služio je za poslednju proveru pre no što polaznica postane Prihvaćena. Bilo je i drugih, uključujući mnoge koje niko nije umeo da natera da rade i mnoge koji kao da nisu imali nikakvu praktičnu primenu.

Zašto su uzele stvari koje niko ne zna da koristi?, zapita se Egvena. Ili možda Crni ađah zna. Od te mogućnosti pripade joj muka. Onda bi to bilo podjednako zlo kao da su u ruke Prijatelja Mraka dospeli sa’angreali.

„Krađa je“, nastavi Amirlin glasom hladnim kao njen pogled, „bila najmanje što su učinile. Te noći tri su sestre umrle, kao i dva Zaštitnika, sedam gardista i devetoro slugu. Bilo je to ubistvo, počinjeno da se sakrije krađa i bekstvo. To možda nije dokaz da su – Crni ađah“ – ona silom protisnu te reči – „ali malo ili veruje u suprotno. Istinu govoreći, ne verujem ni ja. Kada po krvavoj vodi plutaju riblje glave, ne moraš videti srebrnperke da bi znala da su tu.“

„Zašto se, onda, prema nama postupa kao da smo zločinke?“ – ljutito upita Ninaeva. „Prevarila nas je žena iz – Crnog ađaha. To bi trebalo da je dovoljno da nas razreši krivice.“

Amirlin se hladno nasmeja. „Tako ti misliš, dete. To što niko u Kuli sem Verin, Leane i mene ne zna da ste bilo šta imale s Lijandrin može biti vaš spas. Da je to poznato, a kamoli ona mala predstava koju ste priredile za Bele plaštove – nemojte tako iznenađeno da izgledate, Verin mi je sve ispričala – da je poznato da ste otišle s Lijandrin, Dvorana bi vrlo verovatno glasala da budete smesta umirene.“

„To nije pošteno!“ – ljutito reče Ninaeva. Leana se promeškolji, ali Ninaeva nastavi. „Nije pravedno! Nije...“

Amirlin ustade. To je bilo sve, ali Ninaeva ućuta.

Egvena je mislila kako joj i jeste pametnije da ćuti. Oduvek je verovala da je Ninaeva najsnažnija osoba koju poznaje, najjače volje. Sve dok nije upoznala ženu s prugastom ešarpom. Molim te, pazi na narav, Ninaeva. Kao da smo zaista deca – novorođenčad – suočena s majkom, a ova majka može da nam uradi mnogo gore no da nas istuče.

Učinilo joj se da im je Amirlin onim što je rekla ponudila neki izlaz, ali nije bila sigurna kakav. „Majko, oprosti što govorim, ali šta nameravaš da nam uradiš?“

„Da vam uradim, dete? Nameravam da kaznim tebe i Elejnu što ste bez dozvole napustile Kulu, a Ninaevu što je bez dozvole napustila grad. Najpre, svaka od vas biće pozvana u radnu sobu Šerijam Sedai. Rekla sam joj da vas išiba tako da nedelju dana ne možete da sedite. Već sam naredila da se to obznani polaznicama i Prihvaćenim.“

Egvena iznenađeno trepnu. Elejna glasno zastenja, ukoči leđa i promrmlja nešto sebi u bradu. Ninaeva je bila jedina koja je to ravnodušno primila. Kazna, bila u vidu dodatnog posla ili nečeg drugog, uvek je bila između nadzornice polaznica i kažnjene. To su obično bile polaznice, ali ponekad i Prihvaćene koje su prekršile previše pravila. Šerijam uvek to zadrži za sebe, sumorno pomisli Egvena. Nije moguće da je svima rekla. Ali bolje i to nego zatočeništvo. Bolje no umirivanje.

„Objava je deo kazne, naravno“, nastavi Amirlin, kao da je pročitala Egvenine misli. „Takođe sam obznanila da ste sve tri dodeljene kuhinji, da radite na pranju sudova, do daljnjeg. A dala sam da se nasluti da bi do daljnjeg moglo da znači do kraja vašeg života. Imate li nekih primedbi?“

„Ne, majko“, brzo kaza Egvena. Ninaevi će teže pasti ribanje šerpi no ono drugo. Moglo bi biti gore, Ninaeva. Svetlosti, moglo bi biti mnogo gore. Ninaeva raširi nozdrve, ali ipak kruto odmahnu glavom.

„A ti, Elejna?“ – upita Amirlin. „Kći naslednica Andora naviknuta je na bolje okolnosti.“

„Želim da postanem Aes Sedai, majko“, odlučno odgovori Elejna. Amirlin dodirnu papir na stolu spred sobom i na neko vreme kao da se zadubila u njegov sadržaj. Kada diže glavu, osmeh joj ne beše nimalo prijatan. „Da je bilo koja od vas bila dovoljno budalasta da drugačije odgovori, dodala bih vašem računu nešto zbog čega biste proklinjale majke što su vašim očevima dopustile da im ukradu prvi poljubac. Dopustile ste sebi da vas kao malu decu odvedu iz Kule. Ni odojče ne bi palo u takvu zamku. Naučiću vas da razmislite pre no što delate, ili ću, u suprotnom, vama zapušiti pukotine u branama!“

Egvena se u sebi zahvali Svetlosti, ali se naježi kada Amirlin nastavi. „E sad, šta još nameravam da vam uradim. Izgleda da ste značajno uvećale svoju sposobnost usmeravanja otkako ste otišle iz Kule. Mnogo ste naučile. Uključujući ponešto“, oštro dodade, „od čega nameravam da vas odučim!“

Ninaeva iznenadi Egvenu rekavši; „Znam da smo činile... ponešto... što nije trebalo, majko. Uveravam te da ćemo se najviše što možemo truditi da živimo kao da smo već položile Tri zakletve.“

Amirlin nešto progunđa. „Gledajte da lako bude“, suvo odvrati. „Da mogu, noćas bih vam u šake stavila Štap zakletve, ali pošto je to predviđeno samo za uzdizanje do Aes Sedai, sve nade moram da položim u vaš zdrav razum – ako ga uopšte imate – da vas održi. Kako stvari stoje, ti, Egvena, i ti, Elejna, postaćete Prihvaćene.“

Elejna zaprepašćeno uzdahnu, a Egvena zapanjeno promrmlja; „Hvala ti, majko.“ Leana se promeškolji. Egvena pomisli kako Čuvar baš i ne izgleda zadovoljno. Nije bila iznenađena – očigledno je znala šta se sprema – ali nije bila ni srećna zbog toga.

„Ne zahvaljujte mi. Vaše sposobnosti predaleko su otišle da biste ostale polaznice. Neke će misliti kako ne bi trebalo da dobijete prstenje, ne nakon onog što ste učinile. Ali kada vas vide do ramena u masnim šerpama, primedbi će biti manje. A da vi ne biste pomislile kako je to neka nagrada, znajte da prvih nekoliko nedelja posle uzdizanja do Prihvaćenih služi da se trula riba izdvoji od sveže. U poređenju s najlakšim časovima sledećih nedelja čežnjivo ćete se sećati i najgoreg dana provedenog među polaznicama. Pretpostavljam da će neke od sestara koje će vam predavati biti i strože no što je potrebno, ali ne verujem da ćete se žaliti. Je li tako?“

Mogu da učim, pomisli Egvena. Mogu da biram šta ču učiti. Sada mogu da učim o snovima, da učim...

Amirlinin osmeh prekide joj tok misli. Taj osmeh govorio je da ništa što im sestre urade neće biti strože no što je potrebno, ako ili ostave u životu. Ninaevin izraz bio je mešavina dubokog saosećanja i užasnutog prisećanja na prve svoje nedelje koje je provela kao Prihvaćena. Na taj prizor, Egvena proguta knedlu. „Jeste, majko“, slabašno reče. Elejnin odgovor beše promukli šapat.

„Onda, s tim je gotovo. Majka ti ni najmanje nije bila srećna zbog tvog nestanka, Elejna.“

„Ona zna?“ – ciknu ona.

Leana šmrknu, a Amirlin izvi obrvu i reče: „Kako sam mogla da sakrijem od nje? Mimoišla si je za manje od mesec dana, što je možda i dobro po tebe. Lako je moguće da taj susret ne bi preživela. Bila je besna kao ris. Na tebe, na mene, na Belu kulu.“

„Mogu da zamislim, majko“, slabašno kaza Elejna.

„Mislim da ne možeš, dete. Možda si okončala tradiciju otpočetu pre no što je Andor i postojao. Običaj jači no većina zakona. Morgaza je odbila da povede Elaidu nazad sa sobom. Prvi put u istoriji kraljica Andora nema Aes Sedai za savetnicu. Zahtevala je da se, čim budeš pronađena, smesta vratiš u Kaemlin. Ubedila sam je da bi za tebe bilo bezbednije da se još neko vreme obučavaš ovde. Bila je spremna i da tvojoj braći zabrani obuku sa Zaštitnicima. Sami su se izvukli. Još ne znam kako.“

Elejna kao da je razmišljala o nečemu, možda o besnoj Morgazi. Stresla se. „Gavin mi je brat“, odsutno reče. „Galad nije.“

„Ne budi detinjasta“, odvrati joj Amirlin. „Pošto imate istog oca, i Galad ti je brat, volela ti njega ili ne. Neću dozvoliti da se detinjasto ponašaš, devojko. Izvesna mera gluposti može se prihvatiti kod polaznice, ali ne i kod Prihvaćene.“

„Da, majko“, sumorno reče Elejna.

„Kraljica je kod Šerijam ostavila pismo za tebe. Sem što te je izgrdila, verujem da je iskazala nameru da te dovede kući čim to po tebe bude bezbedno. Sigurna je da ćeš za najviše nekoliko meseci moći da usmeravaš bez opasnosti po sebe.“

„Ali želim da učim, majko.“ Čelik se vrati u Elejnin glas. „Želim da postanem Aes Sedai.“

Amirlinin osmeh beše još hladniji no prethodni. „I dobro je što je tako, dete, jer nemam nikakve namere da te prepustim Morgazi. Imaš potencijal da budeš najsnažnija Aes Sedai u poslednjih hiljadu godina. Neću te pustiti iz šaka dok ne dobiješ i šal, a ne samo prsten. Makar te pretvorila u mleveno meso. Ne puštam te. Jesam li bila jasna?“

„Da, majko.“ Elejna je zvučala kao da joj nije dobro. Egvena je ni najmanje nije krivila. Našla se između Morgaze i Bele kule, kao krpa između dva psa. Između kraljice Andora i Amirlin Tron. Ako je Egvena ikada zavidela Elejni na bogatstvu i prestolu koji će joj jednog dana pripasti, u tom trenutku svakako nije.

Amirlin oštro reče: „Leana, odvedi Elejnu do Šerijamine radne sobe. Ovim dvema imam još ponešto da kažem. Ne verujem da će im se to svideti.“

Egvena se iznenađeno zgleda s Ninaevom. Zabrinutost na trenutak prekide napetost među njima. Šta to ima nama da kaže, a ne i Elejni? – zapita se. Nije me briga, sve dok mi ne zabrani da učim. Ali zašto ne i Elejni?

Elejna se namršti na spomen radne sobe nadzornice polaznica, ali pribra se kada joj Leana priđe. „Kao što zapovedaš, majko“, svečano reče, spustivši se u savršeni naklon i široko raširivši suknju, „tako se pokoravam.“ Držeći glavu visoko, pođe za Leanom.

Загрузка...