18 Lečenje

Šerijam ih je odvela u prolaz duboko pod Kulom, osvetljen svetiljkama na gvozdenim zidnim držačima. Malobrojna vrata kraj kojih su prošle bila su čvrsto zatvorena, neka zaključana, a neka tako vešto načinjena da bi ili Egvena primetila tek kad bi se našla tačno pred njima. Poprečni hodnici većinom nisu bih ništa više od mračnih otvora, dok je niz druge videla tek nejasni sjaj udaljenih svetiljki. Nikog drugog ne vide: tu čak ni Aes Sedai nisu često dolazile. Vazduh niti je bio hladan, niti topao, ali ona se naježila i istovremeno preznojila.

Upravo su tu, u dubinama Bele kule, polaznice prolazile kroz poslednji ispit pre no što postanu Prihvaćene. ili izbačene iz Kule, ako omanu. Tu dole Prihvaćene su polagale Tri zakletve pošto polože poslednji ispit. Niko, iznenada shvati, nije rekao šta biva s Prihvaćenima koje pretrpe neuspeh. Negde tu bila je i soba u kojoj se čuvalo ono malo angreala i sa’angreala, a isto tako i mesta gde su bili uskladišteni ter’angreali. Pripadnice Crnog ađaha obile su ta skladišta. Ako ili je neka iz Crnog ađaha čekala u zasedi u jednom od tih mračnih sporednih hodnika, ako ili je Šerijam vodila ne k Metu, već...

Ciknu kada Aes Sedai odjednom stade, i pocrvene kada je druge dve radoznalo pogledaše. „Razmišljala sam o Crnom ađahu“, slabašno kaza.

„Nemoj o tome da razmišljaš“, reče Šerijam. Prvi put je zazvučala kao ona stara Šerijam, brižna, a ne samo stroga. „Proći će godine pre no što Crni ađah postane tvoja briga. Ti imaš ono što mi ostale nemamo: vreme pre no što budeš morala da se nosiš s time. Mnogo vremena. Kada uđemo, stanite uz zid i ćutite. Dozvoljeno vam je da prisustvujete, ne da ometate ili da se mešate.“ Otvorila je jedna vrata prevučena sivim metalom izrađenim tako da je ličio na kamen.

U prostranoj četvrtastoj sobi iza njih, s golim zidovima od bledog kamena, jedini nameštaj bio je dugi kameni sto na sredini, prekriven belom tkaninom. Na tom stolu ležao je Met, potpuno odeven, bez kaputa i čizama, sklopljenih očiju i lica tako upalog da se Egveni priplakalo. Disao je teško i šumno. Bodež iz Šadar Logota bio mu je u koricama za pojasom. Rubin u dršci kao da je sakupljao svetlost, sijajući kao neko zlokobno crveno oko uprkos svetlosti desetina svetiljki, pojačanoj svetlim zidovima i belim podom.

Amirlin Tron stajala je kod Metove glave, a Leana kod stopala. Niz jednu stranu stola poredale su se četiri Aes Sedai, a još tri niz drugu. Šerijam se pridruži tim trima. Jedna od njih bila je i Verin. Egvena prepozna Serafel, još jednu Smeđu sestru, Alanu Mosvani iz Zelenog ađaha, i Anaiju iz Plavog, koji je bio i Moirainin Ađah.

I Alana i Anaija podučavale su je kako da se otvori ka Istinskom izvoru, kako da se preda saidaru kako bi mogla da ovlada njime. A između dolaska u Belu kulu i odlaska, Anaija mora da ju je pedeset puta proverila u nastojanju da utvrdi je li Snevač. Provere ni do kakvog zaključka nisu dovele, ali ju je neupadljiva i brižna Anaija, s tim toplim osmehom koji joj je bio jedina lepota, stalno zvala na još provera, neumoljivo poput lavine.

Ostale nije poznavala, izuzev jedne žene hladnog pogleda, za koju je mislila da je Bela. Amirlin i Čuvar nosile su svoje ešarpe, naravno, ali nijedna druga ni po čemu se nije odlikovala, izuzev prstenja Velike zmije i bezvremenih lica Aes Sedai. Nijedna ni pogledom nije udostojila Egvenu i druge dve.

Uprkos spoljašnjoj smirenosti žena oko stola, Egveni se učini da vidi znake nesigurnosti. Anaijina stisnuta usta. Neznatno mrštenje Alaninog prelepog tamnog lica. Žena hladnog pogleda neprestano je zaglađivala haljinu preko bedara, očigledno ne shvatajući šta radi.

Jedna Aes Sedai koju Egvena nije znala stavi na sto jednostavnu dugu i usku kutiju od izglačanog drveta, i otvori je. Iz gnezda od crvene svilene postave Amirlin izvadi beli štapić nalik na flautu, dužine njene podlaktice. Izgledao je kao da je od kosti, ili slonovače, ali nije bio ni od jednog ni od drugog. Niko živi nije znao od čega je bio načinjen.

Egvena nikada ranije nije videla taj štapić, ali ga je prepoznala iz predavanja koje je Anaija održala polaznicama. Bio je to jedan od nekoliko sa’angreala, a možda i najmoćniji, koji je Kula posedovala. Sa’angreali, naravno, sami po sebi nisu imali neku moć – bili su jednostavno sprave za sakupljanje u žižu i uvećavanje onoga što neka Aes Sedai može da usmerava – ali s tim štapićem, snažna Aes Sedai mogla bi da sruši zidove Tar Valona.

Egvena uhvati Ninaevu i Elejnu za ruke. Svetlosti! Čak ni sa sa’angrealom nisu sigurne da će moći da ga izleće – s tim sa’angrealom! Šta bismo mi mogle da uradimo? Verovatno bismo ubile i sebe i njega. Svetlosti!

„Ja ću stapati tokove“, kaza Amirlin. „Budite na oprezu. Moć potrebna da prekine vezu s bodežom i Izleči štetu koju je načinio lako bi mogla da ga ubije. Ja ću sakupljati Moć u žižnu tačku. Počnimo.“ Obema rukama ispruži štapić pred sebe, tako da je bio iznad Metovog lica. I dalje u nesvesti, on odmahnu glavom i čvršće stisnu dršku bodeža, mrmljajući nešto što je zvučalo kao poricanje.

Aes Sedai počeše da sjaje, onom mekom, belom svetlošću koju su mogle da vide žene sa sposobnošću da usmeravaju. Svetlosti se lagano raširiše, sve dok se nije činilo da se svetlost jedne žene stopila sa svetlošću žene kraj nje, sve dok samo jedna svetlost nije ostala i prigušila pred Egveninim očima sjaj svetiljki. A u tom sjaju bilo je jedno još jače svetlo. Linija bele vatre. Sa’angreal.

Egvena se iz petnih žila borila sa željom da se otvori ka saidaru i pridoda svoj tok toj plimi. Tohko ju je snažno vukao da je skoro pala s nogu. Elejna je čvršće stisnu za ruku. Ninaeva koraknu ka stolu, pa stade, ljutito odmahnuvši glavom. Svetlosti, pomisli Egvena, mogla bih to da uradim. ali nije znala šta bi to mogla da uradi. Svetlosti, tako je snažno, tako divno. Elejni se tresla ruka.

Na stolu, Met se posred sveg tog sjaja bacakao, nerazgovetno mrmljajući. ali nije puštao bodež, niti otvarao oči. Polako, veoma polako, poče da izvija leđa. Mišići su mu se naprezali, i on poče da se trese. ali i dalje se borio i bacakao, dok mu naposletku samo pete i ramena nisu bih na stolu. Šaka na bodežu naglo mu se raširi i drhtavo odmače od drške. Beše prisiljena da se odmakne od drške. Usne mu ogoliše zube i načiniše grimasu bola. Disao je uz mučno stenjanje.

„Ubijaju ga“, prošapta Egvena. „Amirlin ga ubija! Moramo nešto da uradimo.“

Podjednako tiho Ninaeva odgovori: „Ako ili zaustavimo – ako možemo da ili zaustavimo – on će umreti. Mislim da ne mogu ni upola toliko Moći da podnesem.“ Ućuta, kao da je tek tada postala svesna svojih reči – kako sama može da usmerava polovinu onog što i deset punih Aes Sedai uz pomoć sa’angreala – i još tiše kaza: „Svetlost mi pomogla, želim.“

Odjednom ućuta. Da li je mislila kako želi da pomogne Metu, ili kako želi da usmerava taj tok Moći? Egvena i u sebi oseti taj poriv, nalik na pesmu koja je tera na ples.

„Moramo im verovati“, naposletku napeto prošapta Ninaeva. „U suprotnom, on nema nikakvog izgleda.“

Met odjednom nešto viknu, glasno i snažno: „Muad’drin tia dar allende caba’drin rhadiem!“ Koprcajući se i izvijajući, čvrsto sklopljenih očiju, vikao je na sav glas; „Los Valdar Cuebiyari! Los! Carai an Caldazar! Al Caldazar!“

Egvena se namršti. Naučila je dovoljno da prepozna Stari jezik, mada je znala svega nekoliko reči. Carai an Caldazar! Al Caldazar! „Za čast crvenog orla! Za crvenog orla!“ Drevni bojni pokliči Maneterena, plemena nestalog u Troločkim ratovima. Plemena koje se prostiralo tamo gde su sada Dve Reke. Toliko je znala; ali u trenutku joj se učini da bi trebalo i ostalo da razume, kao da je značenje tih reči negde iza nje, i samo treba da se osvrne.

Uz glasan prasak pokidane kože, bodež u zlatnim koricama diže se s Metovog pojasa i ostade da visi u vazduhu stopu iznad njegovog namučenog tela. Rubin se otrovno presijavao, kao da se i on bori protiv Lečenja.

Met otvori oči i pogledom prostreli žene oko sebe. „Mia ayende, Aes Sedai!

Caballein misain ye! Inde muagdhe Aes Sedai misainye! Mia ayende!“ I poče da vrišti. Bio je to urlik besa koji je trajao i trajao, sve dok se Egvena ne zapita otkud mu toliko vazduha.

Anaija užurbano diže tamnu metalnu kutiju ispod stola. Kretala se kao da je kutija veoma teška. Kada ju je stavila pored Meta i otvorila poklopac, videlo se da unutra ima vrlo malo mesta, jer su stranice najmanje dva palca debele. Anaija se ponovo saže i uze mašice kakve bi neka domaćica koristila u kuhinji. Pažljivo njima uhvati lebdeći bodež, kao da je zmija otrovnica.

Met sada zavrišta izbezumljeno. Rubin je besno sijao, prelivajući se krvavocrveno.

Aes Sedai gurnu bodež u kutiju i zatvori poklopac, glasno uzdahnuvši kada se on zaklopi. „Pogana stvar“, reče.

Čim bodež beše skriven, Met presta da vrišti, i klonu kao da mu se mišići i kosti pretvoriše u vodu. Trenutak kasnije sjaj oko Aes Sedai i stola uminu.

„Gotovo“, promuklo kaza Amirlin, kao da je ona vrištala. „Gotovo je.“

Neke Aes Sedai vidno malaksaše. Nekoliko ili je bilo obliveno znojem. Anaija iz rukava izvuče jednostavnu lanenu maramicu i otvoreno obrisa lice. Bela sestra hladnog pogleda skoro potapša obraze komadićem lugardske čipke.

„Zapanjujuće“, reče Verin. „Da je Stara krv u današnje vreme tako snažna u nekome.“ Ona i Serafel počeše da šapuću, uz mnogo mahanja rukom. „Da li je Izlečen?“ – upita Ninaeva. „Hoće li... živeti?“

Met je ležao kao da spava, ali lice mu je i dalje bilo upalo. Egvena nikada nije čula za Lečenje koje ne leči sve. Sem ako samo odvajanje tog bodeža od njega nije istrošilo svu Moć koju su upotrebile. Svetlosti!

„Brendas“, reče Amirlin, „hoćeš li se postarati da ga vrate u sobu?“

„Kako zapovedaš, majko“, odgovori žena hladnog pogleda. Njen naklon bio je lišen osećanja, kao što se činilo da je i ona sama. Kad se udaljila da pozove nosače, još nekoliko Aes Sedai ode, uključujući i Anaiju. Verin i Serafel išle su za njima, i dalje razgovarajući pretiho da bi Egvena čula o čemu pričaju.

„Da li je Met dobro?“ – odsečno upita Ninaeva. Šerijam diže obrve. Amirlin Tron okrete se ka njima. „Dobro je, koliko je to moguće“, ledeno odgovori. „Vreme će pokazati. Tohko dugo je nosio stvar izopačenu Šadar Logotom... ko zna kakvog će to uticaja na njega imati? Možda nikakvog, a možda mnogo. Videćemo. Ali veza s bodežom je prekinuta. Sada mu je potreban odmor, i što više hrane. Trebalo bi da preživi.“

„Šta je to vikao, majko?“ – upita Elejna, i smesta dodade: „Ako mogu da pitam.“

„Izdavao je naredbe vojnicima.“ Amirlin radoznalo pogleda mladića na stolu. Nije se ni makao otkako je klonuo, ali Egveni se činilo da diše lakše i ravnomernije. „U bici koja se odigrala pre dve hiljade godina, rekla bih. Stara krv se vraća.“

„Nije sve bilo u vezi s bitkom“, kaza Ninaeva. „Čula sam ga da spominje Aes Sedai. To nije bilo u bici. Majko“, seti se da doda.

Amirlin je na tren delovala kao da razmišlja, možda šta da kaže, a možda da li išta da kaže. „Za neko vreme“, naposletku reče, „verujem da su se prošlost i sadašnjost spojile. Bio je i tamo i ovde, i znao je ko smo. Zapovedio nam je da ga oslobodimo.“ Ponovo zastade. „Ja sam slobodan čovek, Aes Sedai. Nisam vaše meso. To je rekao.“

Leana glasno frknu, a neke od ostalih Aes Sedai gnevno zamrmljaše sebi u bradu.

„Ali, majko“, kaza Egvena, „nemoguće je da je tako mislio. Maneteren je bio saveznik Tar Valonu.“

„Maneteren jeste bio saveznik, dete“, odgovori joj Amirlin, „ali ko može znati šta je u srcu muškarca? Čak ni on sam, mislim. Od svih životinja, na muškarca je najlakše staviti povodac, i najteže zadržati ga na njemu. Čak i kada sam to odabere.“

„Majko“, reče Šerijam, „kasno je. Kuvarice sigurno čekaju ove pomoćnice.“

„Majko“, teskobno zapita Egvena, „zar ne možemo da ostanemo s Metom? Ako i dalje postoji mogućnost da umre...“

Amirlinin pogled beše hladan, a lice bezizražajno. „Čeka te posao, dete.“

Nije mislila na ribanje šerpi. Egvena beše sigurna u to. „Da, majko.“ Kad se naklonila, suknje joj očešaše Ninaevine i Elejnine u njihovim naklonima. Pogleda Meta poslednji put i izađe za Šerijam. Met je ležao nepomično.

Загрузка...