46 Poruka iz Senke

Dok se peške vraćao do Unutrašnjeg grada, Met ni izdaleka nije bio siguran da će mu ono što je nameravao uspeti. Ako su mu ispričali istinu, onda će mu svakako poći za rukom, ali u to nije bio siguran. Izbegao je ovalni trg ispred Palate, i stao da luta sa strane ogromne zgrade i njenih ograđenih dvorišta, duž ulica koje su grlile brda. Zlatne kupole Kraljevske palate svetlucale su daleko od njega kao da mu se rugaju. Skoro ju je potpuno obišao i vratio se do trga, kada ugleda ono što je tražio. Bila je to strma padina pokrivena niskim cvećem, koja se od ulice dizala do belog zida od grubog kamena. Nekoliko lisnatih grana virilo je preko zidina, a iza njih je video još krošnji, u vrtu Kraljevske palate.

Zid načinjen da liči na liticu, pomisli, i vrt iza njega. Možda je Rand govorio istinu.

Opušteno se osvrnuvši, vide da u tom trenutku ima ulicu samo za sebe. Moraće da požuri; zbog krivina nije mogao daleko da vidi; svakog časa bi neko mogao da naiđe. Četvoronoške pojuri uz padinu, ne mareći što gazi crveno i belo cveće. Prstima se hvatao za grubi kamen zida, a nogama oslanjao o procepe i korenje.

Nemamo od njih što je ovako lako, pomisli dok se penjao. Na trenutak se u mislima vrati u vreme kad je s Random i Perinom putovao s one strane Peščanih brda, do podnožja Maglenih planina. Kada su se vratili u Emondovo Polje, navukli su na glavu bes svakoga ko ih se dočepao, a on je najgore prošao; svi su odmah pretpostavili da je to bila njegova zamisao – ali tamo su proveli tri dana u pentranju po liticama i spavanju pod vedrim nebom. Jeli su jaja maznuta iz gnezda crvenkresta, punačke sivokrile divlje guske oborene strelom ili kamenom iz praćke, i zečeve uhvaćene zamkama. Sve vreme su sa smehom govorili kako se ne plaše zle sreće planina i kako će možda otkriti neko blago. Sa tog pohoda doneo je neobičan kamen u kome je nekako bila utisnuta lobanja povelike ribe, dugo belo repno pero snežnog orla i komad belog kamena veličine svoje šake, koji je skoro ličio na ljudsko uvo. Njemu se tako činilo, iako Randu i Perinu nije, a Tam al’Tor je rekao da bi moglo biti.

Prsti mu skliznuše iz plitkog procepa i on izgubi ravnotežu kad mu se leva noga okliznu. Iznenađeno uzdahnu, jedva se dočepa zida i prebaci preko njega. Na trenutak je ležao boreći se za vazduh. Ne bi daleko pao, ali dovoljno da slomi vrat. Budalo, pustio si da ti misli odlutaju. Tako sam i na onim liticama skoro poginuo. Sve je to bilo davno. Bilo kako bilo, majka mu je verovatno već pobacala sve te stvari. Još jednom se osvrnu oko sebe da se uveri kako ga niko nije video – zavijugana ulica ispod njega i dalje beše prazna – i skoči sa zida na tlo Palate.

Bio je to veliki vrt, s popločanim stazama kroz prava prostranstva trave između drveća, i vinovom lozom na lukovima iznad staza. Svuda je bilo cveća. Kruške su pokrivali beli cvetići, a beli i ružičasti krasili su jabuke. Bilo je ruža u svim mogućim bojama, i žeženozlatnog sunčanika, bilo je ljubičastih Emondovih slava, i mnoštvo njemu nepoznatog cveća. Za neko cveće nije ni bio siguran da je zaista stvarno. Jedno je imalo neobične skerletne i zlatne cvetove koji su podsećali na ptice, a drugo je bilo u potpunosti isto kao suncokret, samo što su mu žuti cvetovi bili preko dve stope široki, a stabljika visoka kao Ogijer.

Začuše se koraci po kamenu, i on smesta čučnu iza žbuna do zida dok su dvojica stražara prolazili. Dugi beli okovratnici padali su im preko oklopnih prsnika. Nisu ni pogledali ka njemu, a on se isceri. Sreća. Samo malo sreće, i neće me ni primetiti dok ne predam ovo prokleto pismo Morgazi.

Tiho poput senke kliznu kroz vrt, kao da vreba zečeve, zamrznuvši se pored nekog žbuna ili uz neko drvo kada bi začuo korake. Stazama prođoše još dva para vojnika. Ovaj drugi svega dva koraka od njega. Kada se izgubiše među cvećem i drvećem, on ubra tamnocrveni zvezdani sjaj i iscerivši se zadenu cvet talasavih latica za uvo. Ovo je bilo zabavno kao krađa pita od jabuka na Nedelju, samo lakše. Žene su uvek budno pazile svoje kolače; glupi vojnici nisu skidali pogled sa staza.

Nedugo potom, pribijen uz beli zid same palate, poče da klizi duž njega iza reda rascvetalih belih ruža na rešetkastim drvenim okvirima, tražeći vrata. Odmah iznad njegove glave bilo je mnoštvo širokih prozora ispod povijenih lukova, ali mislio je da bi malo teže objasnio šta tu radi ako ga uhvate kako se vere kroz prozor umesto da ušeta hodnikom. Pojaviše se još dva vojnika, a on se sledi u mestu; trebalo bi da prođu na tri koraka od njega. Kroz prozor iznad glave začu razgovor dvojice ljudi, tek toliko glasno da im razabere reči.

„...na putu za Tir, Veliki gospodine.“ Čovek je zvučao preplašeno i ulizički.

„Ha, neka upropaste njegove planove, ako mogu.“ Ovaj glas beše dublji i snažniji. Glas čoveka naviklog da zapoveda. „I treba da pretrpi neuspeh od tri neobučene devojčice. Bio je budala, i ostao budala. Ima li glasa o dečaku? On je taj koji će nas sve uništiti.“

„Ne, Veliki gospodine. On je nestao. Ali, Veliki gospodine, jedna od devojaka je Morgazino štene.“

Met se skoro okrete, a onda suzdrža. Vojnici su bili sve bliže; izgleda da kroz ruže nisu primetili kada se trgao. Mičite se, budale! Mičite se da vidim ko je taj krvavi čovek! Propustio je jedan deo razgovora.

„...otkad je ponovo stekao slobodu, bio je isuviše nestrpljiv“, govorio je duboki glas. „Nikad nije shvatao da je za najbolje planove potrebno vreme. Hteo bi da za dan osvoji svet, i Kalandor. Veliki gospodar ga uzeo! Možda ugrabi devojku i pokuša da je nekako iskoristi. To bi moglo da ugrozi moje planove.“

„Kako kažeš, Veliki gospodine. Da naredim da je dovedu iz Tira?“

„Ne. Ako sazna, budala će to shvatiti kao napad na sebe. A ko može reći šta još posmatra, sem mača? Pobrini se da tiho umre, Komare. Ne želim da njena smrt privuče pažnju.“ Nasmeja se dubokim grohotom. „One neuke drolje u njihovoj Kuli imaće prilično nevolja da je povrate nakon ovog nestanka. Sve ovo možda i izađe na dobro. Brzo to završi. Brzo, pre no što je on ugrabi.“

Dvojica vojnika bili su sada skoro ispred njega; Met pokuša da ih mislima požuri.

„Veliki gospodine“, nesigurno odvrati drugi čovek, „to se može pokazati teškim. Znamo da je na putu za Tir, ali brod kojim je putovala pronađen je na reci Aringil, a sve tri su ga već napustile. Ne znamo da li je unajmila drugu barku, ili jaše na jug. Kada stigne do Tira, neće biti lako pronaći je. Veliki gospodine. Možda ako ti...“

„Zar je svet sada pun budala?“ – oštro ga prekide duboki glas. „Misliš da ja mogu preći u Tir a da on to ne sazna? Nemam nameru da se s njim borim – ne sada, ne još. Donesi mi devojčinu glavu, Komare. Donesi mi sve tri glave, ili ćeš me moliti da odsečem tvoju!“

„Da, Veliki gospodine. Biće kako kažeš. Da. Da.“

Vojnici prođoše pored njega, ne gledajući ni desno ni levo. Met sačeka samo da mu okrenu leđa pre no što skoči i uhvati široki kameni ispust, pa se pridiže dovoljno visoko da proviri kroz prozor.

Jedva je primetio tarabonski tepih na podu, vredan podebelu kesu srebra. Upravo se zatvaralo jedno krilo širokih izrezbarenih vrata. Visok čovek, širokih ramena i mišićavih grudi preko kojih beše zategnuta zelena svila njegovog srebrom izvezenog kaputa, posmatrao ih je tamnoplavim očima. Crna brada bila mu je kratko podsečena, sa sedom crtom po sredini. Sve u svemu, izgledao je kao nezgodan čovek, i to navikao da zapoveda.

„Da, Veliki gospodine“, odjednom reče, a Met skoro pade. Mislio je kako to mora biti čovek s dubokim glasom, ali beše to onaj plašljivi. U njemu više nije bilo straha, ali ipak je to bio isti glas. „Biće kako kažeš. Veliki gospodine“, ogorčeno kaza. „Lično ću tim trima droljama odseći glave. Čim ih pronađem!“ Izađe kroz vrata, a Met se spusti.

Na trenutak je ostao da kleči iza onih ruža. Neko je želeo da vidi Elejnu mrtvu, pa usput dodao Egvenu i Ninaevu. Tako mi Svetlosti, šta će one na putu za Tir? To mora da su one.

Izvadi pismo kćeri naslednice iz postave kaputa i namršti se. Možda će mu Morgaza poverovati kada mu to vidi u ruci. Mogao je da opiše jednog od ljudi. Ali prošlo je vreme za šunjanje; grmalj bi mogao da pođe za Tir pre no što on pronađe Morgazu. Šta god ona tada uradila, nije bilo sigurno da će ga zaustaviti.

Duboko udahnuvši. Met se promigolji između dva žbuna ruža, po cenu nekoliko uboda trnja, i pođe popločanom stazom za vojnicima. Držao je Elejnino pismo pred sobom, tako da se pečat sa zlatnim ljiljanom jasno video. Premišljao se šta će tačno reći. Dok se šunjao, stražara je bilo na sve strane, kao pečuraka posle kiše, ali sada je čitav vrt prešao a da nijednog nije video. Prođe pored nekoliko vrata. Ne bi valjalo da bez dozvole uđe u Palatu – Garda bi mogla najpre da učini nešto nezgodno, a tek potom da postavlja pitanja – ali već je pomišljao da prođe kroz jedna vrata kada se ona otvoriše i mladi starešina bez kalpaka i sa jednim zlatnim čvorom na ramenu izađe.

Šaka mu smesta polete ka balčaku i isuka stopu čelika pre no što Met stiže da gurne pismo ka njemu. „Elejna, kći naslednica, šalje ovo pismo svojoj majci, kraljici Morgazi, kapetane.“ Ispruži pismo tako da se pečat s ljiljanom nije mogao prevideti.

Zapovednikove tamne oči preleteše preko dvorišta, kao da traže još nekoga, a da nisu zaista napustile Meta. „Kako ti je uspelo da uđeš u ovaj vrt?“ Nije do kraja isukao mač, ali nije ga ni vratio u kanije. „Elber je na glavnoj kapiji. On je budala, ali ipak ne bi pustio nekoga da tek tako luta po palati.“

„Debeli čovek s pacovskim očima?“ Met u sebi opsova svoj dugački jezik, ali zapovednik oštro klimnu; skoro se nasmešio, ali to nije umanjilo njegovu budnost, niti sumnju. „Pobesneo je kada je saznao da stižem iz Tar Valona, i nije mi ni pružio priliku da pokažem pismo, ili spomenem kćer naslednicu. Rekao je da će me uhapsiti ako se ne izgubim, pa sam se ja popeo preko zida. Vidite, kapetane, obećao sam da ću ovo pismo predati lično kraljici Morgazi. Obećao sam, a ja uvek držim reč. Vidite pečat?“

„Opet taj krvavi zid“, progunđa vojnik. „Trebalo bi ga napraviti triput višim.“ Odmerio je Meta pogledom. „Gardijski poručnik, ne kapetan. Ja sam gardijski poručnik Talanvor. Prepoznao sam pečat kćeri naslednice.“ Mač mu naposletku do kraja kliznu u kanije. Ispruži ruku, ali ne onu kojom je koristio mač. „Predaj mi pismo, a ja ću ga odneti kraljici. Pošto te ispratim. Neko drugi ne bi bio ovako nežan da te otkrije kako ovuda šetaš.“

„Obećao sam da ću joj ga lično predati“, odvrati Met. Svetlosti, nisam ni pomislio kako mi možda neće dozvoliti da joj ga predam. „Zaista sam obećao. Kćeri naslednici.“

Met nije ni primetio da se Talanvor pomerio pre no što mu čovekov mač dodirnu grlo. „Odvešću te do kraljice, zemljače“, tiho kaza Talanvor. „Ali znaj da ću ti u trenu odseći glavu ako li samo pomisliš da joj naškodiš.“

Met se isceri što je bolje mogao. To pomalo zakrivljeno sečivo bilo je veoma oštro. „Ja sam odani Andorac“, reče, „i veran kraljičin podanik, Svetlost je obasjala. Ma, samo da sam bio ovde zimus, sigurno bih sledio lorda Gebrila.“

Talanvor ga ošinu pogledom, a onda naposletku spusti mač. Met proguta knedlu i jedva se suzdrža da ne opipa grlo da vidi je li posečen.

„Vadi taj cvet iz kose“, reče Talanvor i vrati mač u kanije. „Šta misliš, da si došao ovamo da se udvaraš?“

Met smesta skide cvet iz kose i pođe za zapovednikom. Kakva sam ja krvava budala kad sam stavio cvet u kosu. Sada moram prestati da izigravam glupaka.

Talanvor ga je držao na oku iako je išao pred njim. To je dovelo do neobične povorke, pošto je gardista išao pred njim, ali sa strane, napola okrenut ka njemu, za slučaj da Met nešto pokuša. A Met se trudio da deluje nevino kao detence koje se brčka.

Raznobojne tapiserije na zidovima donele su dosta srebra svojim tkačima, kao i tepisi na belim popločanim podovima, čak i tu, u hodnicima. Posvuda je bilo zlata i srebra, tanjira i poslužavnika, činija i pehara, na kovčezima i niskim komodama od ulaštenog drveta, lepim kao bilo šta što je video u Kuli. Slugu je svuda bilo, u crvenoj livreji s belim okovratnicima i manžetnama, i s andorskim belim lavom na grudima. Zapita se da li se Morgaza kocka. Kakva vunoglava misao. Kraljice se ne kockaju. Ali kad joj budem dao ovo pismo i rekao kako neko u njenoj palati smera da ubije Elejnu, kladim se da će mi dati pozamašnu kesu. Stade da se zanosi malom maštarijom da će ga učiniti plemićem; čovek koji otkrije zaveru radi ubistva kćeri naslednice svakako može da očekuje takvu nagradu.

Talanvor ga je proveo kroz toliko hodnika i preko toliko dvorišta da se zapitao hoće li bez pomoći uopšte pronaći izlaz, kada odjednom shvati da je u dvorištu u kome se našao znatno više slugu. Okruživalo ga je šetalište između dva reda stubova, a u okruglom bazenu u sredini bele i zlatne ribice plivale su ispod lokvanja i belih vodenih ljiljana. Muškarci u raznobojnim kaputima izvezenim zlatom ili srebrom i žene u širokim haljinama s još kitnjastijim vezom stajali su oko jedne žene zlatnocrvene kose koja je sedela na izdignutom obodu bazena i rukom prolazila kroz vodu, tužno gledajući ribice što su joj igrale oko prstiju u nadi da će dobiti hranu. Na srednjem prstu leve ruke nosila je prsten Velike zmije. Kraj ramena joj je stajao visok crmpurast muškarac, u kaputu čija je crvena svila bila skoro skrivena zlatnim vezom, ali Metov pogled se zadrža na njoj.

Nije morao da vidi venac zlatnih ruža u njenoj kosi, niti crvenu ešarpu s izvezenim andorskim lavovima koja joj je padala preko crveno-bele haljine, da bi znao kako je pred Morgazom, milošću Svetlosti kraljicom Andora, braniteljkom kraljevstva, zaštitnikom naroda, visokim sedištem kuće Trakand. Imala je Elejnino lice i lepotu, ali i zrelost. Samo njeno prisustvo bilo je dovoljno da sve ostale žene u dvorištu potisne u izbledelu u pozadinu.

Zaplesao bih s njom, i ukrao koji poljubac po mesečini, ma koliko imala godina. A onda se prenu. Seti se ko je to!

Talanvor pade na jedno koleno, pritisnuvši pesnicu o beli kamen dvorišta. „Kraljice moja, dovodim glasnika s pismom od gospe Elejne.“

Met ga pogleda, a onda se zadovolji dubokim poklonom. „Od kćeri naslednice... uh... moja kraljice.“ Dok se klanjao, ispružio je pismo, tako da je zlatnožuti vosak pečata bio jasno vidljiv. Kada ga pročita, i shvati da je Elejna dobro, reći ću joj. Morgaza ga pogleda tamnoplavim očima. Svetlosti! Čim bude dobro raspoložena!

„Donosiš pismo od mog odbeglog deteta?“ Glas joj beše hladan, ali osećalo se da je spremna da plane. „To u najmanju ruku znači da je živa! Gde je?“

„U Tar Valonu, moja kraljice“, uspe da izusti Met. Svetlosti, voleo bih da vidim nadmetanje volja između nje i Amirlin. Razmislivši malo bolje, zaključi da to baš i nije dobra zamisao. „Bar je tamo bila kada sam otišao.“

Morgaza nestrpljivo pokaza rukom, i Talanvor ustade i uze pismo od Meta da bi joj ga dao. Ona se na tren namršti na pečat s ljiljanom, a onda ga oštro polomi. Dok je čitala, mrmljala je sebi u bradu, odmahujući glavom na svaki drugi red. „Ne može ništa više da kaže, je li?“ – progunđa. „Videćemo da li će se toga držati...“ Odjednom se razvedri. „Gebrile, uzdignuta je do Prihvaćene. Ni godinu dana u Kuli, a već uzdignuta.“ Osmeh se izgubi iznenadno kao što se pojavio, i ona stisnu usne. „Kada se ja dočepam tog derišta, poželeće da je i dalje polaznica.“

Svetlosti, pomisli Met, zar je ništa neće oraspoložiti? Odluči da će jednostavno morati da kaže šta ima, ali žarko je želeo da ona ne izgleda kao da namerava nekome da odseče glavu. „Kraljice moja, slučajno sam dočuo...“

„Tišina, dečko“, spokojno ga prekide crmpurasti čovek u zlatom izvezenom kaputu. Zgodan muškarac, skoro kao Galad i skoro toliko mladolik uprkos prosedim zaliscima, samo krupniji. Bio je viši od Randa, s ramenima skoro kao kod Perina. „Čućemo šta imaš da kažeš za koji trenutak.“ Posegnuo je preko Morgazinog ramena i istrgnuo joj pismo iz ruku. Ona ga ošinu pogledom – Met vide kako se sprema da plane – ali on joj položi snažnu šaku na rame, ne skidajući pogled s pisma, i Morgazin gnev se istopi. „Izgleda da je ponovo otišla iz Kule“, reče. „U službi Amirlin Tron. Ta žena ponovo na sebe uzima ono na šta nema prava, Morgaza.“

Met smesta ućuta. Sreća. Jezik mu se slepio za nepce. Ponekad ne znam je li dobra

ili loša. Crmpurasti muškarac je govorio dubokim glasom „Velikog gospodina" koji je želeo Elejninu glavu. Nazvala ga je Gebril. Njen savetnik smera da ubije Elejnu? Svetlosti! A Morgaza ga gleda kao pas s gazdinom rukom na ramenu.

Gebril pogleda Meta skoro crnim očima. Imao je silovit pogled, i znalački izraz lica. „Šta nam o ovome možeš reći, dečko?“

„Ništa... uh... moj lorde.“ Met pročisti grlo; pogled mu je bio gori od Amirlininog. „Otišao sam u Tar Valon da posetim sestru. Ona je polaznica. Elsa Grinvel. Ja sam Tom Grinvel, moj lorde. Gospa Elejna je saznala kako nameravam da na putu kući posetim Kaemlin – ja sam s Komfrija, moj lorde; to je seoce severno od Baerlona; pre no što sam bio u Tar Valonu nisam video nijedno veće mesto od Baerlona – a ona – hoću reći, gospa Elejna mi je dala to pismo da donesem.“ Učini mu se da ga Morgaza pogleda kada reče da je došao severno od Baerlona, ali znao je da tamo postoji seoce po imenu Komfri. Negde je čuo za njega.

Gebril klimnu, ali reče: „Znaš li kuda je Elejna otišla, dečko? Ili kojim poslom? Govori istinu, i ničeg se ne moraš bojati. Laži, i bićeš stavljen na muke.“

Met nije morao da se pretvara kako je zabrinut. „Moj lorde, samo sam jednom video kćer naslednicu. Dala mi je to pismo – i zlatnu marku! – i rekla mi da ga donesem kraljici. Ništa više o tome ne znam.“ Gebril kao da je razmišljao o Metovim rečima, ali nije se dalo zaključiti da li mu je poverovao.

„Ne, Gebrile“, odjednom kaza Morgaza. „Već je suviše ljudi stavljeno na muke. U prethodnim slučajevima shvatila sam potrebu za tim, ali ne u ovom. Ne dečka koji je samo doneo pismo čiji sadržaj ne zna.“

„Kako moja kraljica zapoveda, tako će i biti“, odvrati tamnokosi muškarac. Glas mu beše pun poštovanja, ali dodirnu je po obrazu tako da ona pocrvene i rastvori usne kao da očekuje poljubac.

Morgaza drhtavo uzdahnu. „Reci mi, Tome Grinvele, da li je moja kćerka bila dobro kada si je video?“

„Da, kraljice moja. Smešila se, smejala i bila pomalo drčna – mislim...“

Morgaza se tiho nasmeja kada mu vide izraz lica. „Ne boj se, mladiću. Elejna jeste drska, i to prečesto. Srećna sam što je dobro.“ Te plave oči dobro ga proučiše. „Mladiću koji je otišao iz svog seoceta često bude teško da se u njega vrati. Mislim da ćeš daleko putovati pre no što se vratiš u Komfri. Možda ćeš se čak vratiti u Tar Valon. Ako tako bude, i vidiš moju kćer, reci joj da se čovek često pokaje zbog onog što kaže u gnevu. Neću je pre vremena opozvati iz Bele kule. Reci joj da se često prisećam vremena koje sam tamo provela i da mi nedostaju tihi razgovori sa Šerijam u njenoj radnoj sobi. Prenesi joj da sam to rekla, Tome Grinvele.“

Met teskobno slegnu ramenima. „Da, kraljice moja. Ali... uh... ne nameravam da se vraćam u Tar Valon. Jednom u živom je dosta za svakog. Moram tati da pomognem na imanju. Pošto mene nema, moje sestre će morati da muzu krave.“

Gebril se duboko nasmeja. „Toliko si nestrpljiv da muzeš, dečko? Možda bi valjalo da vidiš nešto sveta pre no što se promeni. Evo!“ Izvadi kesu i baci je; Met kroz grubu kožu oseti novčiće kada ju je uhvatio. „Ako Elejna može da ti da zlatnu marku što si joj nosio pismo, ja ću ti dati deset što si ga bezbedno doneo. Vidi malo sveta pre no što se vratiš svojim kravama.“

„Da, moj lorde.“ Met diže kesu i uspe da se slabašno isceri. „Hvala, moj lorde.“

Ali crmpurasti muškarac mu samo odmahnu da se skloni i podbočivši se, okrete se Morgazi. „Morgaza, mislim da je došlo vreme da se zaseće taj čir na granici Andora. Svojim brakom s Taringailom Damodredom polažeš pravo na Sunčev presto. Kraljičina garda podržaće to pravo. Možda im ja mogu pomalo pomoći. Čuj me.“

Talanvor dodirnu Meta po ruci, i oni se klanjajući udaljiše. Met pomisli da ih niko nije ni primetio. Gebril je i dalje govorio, a svi lordovi i gospe kao da su željno iščekivali svaku njegovu reč. Morgaza se mrštila dok ga je slušala, ali je svejedno klimala glavom.

Загрузка...