39 Niti u Šari

Džolijen drhtavo dodirnu Dailin tamo gde je bila rana; kada dotače glatku kožu zapanjeno uzdahnu, kao da nije verovala sopstvenim očima.

Ninaeva se ispravi, obrisavši ruke o plašt. Egvena morade da prizna da je za brisanje vuna daleko bolja od svile ili somota. „Rekla sam da je obrišete i obučete“, prasnu Ninaeva.

„Da, Mudra“, smesta odvrati Džolijen, pa ona, Čijad i Bain skočiše da poslušaju.

Avijenda prsnu u kratak smeh, smeh skoro na ivici suza. „Čula sam da Mudra iz septe Krezubi vrh može ovo da radi, i još jedna u septi Četiri rupe, ali oduvek sam verovala da je to puko hvalisanje.“ Duboko udahnu, povrativši samopouzdanje. „Aes Sedai, dužnik sam ti. Moja voda je tvoja, i dobrodošla si u hladu moje septe. Dailin je moja drugosestra.“ Vide da je Ninaeva nije razumela pa dodade: „Ona je kći sestre moje majke. Blizak rod., Aes Sedai. Dugujem ti krv.“

„Ako budem htela da prolivam krv“, suvo odvrati Ninaeva, „proliću je sama. Ako želiš da mi se odužiš, reci mi da li je neki brod pristao u sledečem selu južno odavde.“

„Tamo gde su vojnici nad selom istakli barjak s belim lavom?“ – upita Avijenda. „Kada sam juče bila u izvidnici, tamo je bio brod. Stare priče spominju brodove, ali neobično je bilo videti ga.“

„Svetlost dala da je i dalje tamo.“ Ninaeva stade da odlaže prah od istucanog bilja u presavijenim papirima. „Avijenda, uradila sam šta se moglo za ovu devojku. Moramo dalje. Sada joj je potrebna samo hrana i odmor. I pokušaj da je držiš podalje od ljudi s mačevima.“

„Šta če biti, biče, Aes Sedai“, odgovori Aijelka.

„Avijenda“, kaza Egvena, „kako prelazite reke kada se tako osečate u vezi s njima? Sigurna sam da bar jedna velika reka protiče između Pustare i ovog mesta.“

„Alguenija“, reče Elejna. „Ukoliko je niste zaobišle.“

„Imate mnoštvo reka, ali na nekima je ono što zovete mostovi tamo gde je trebalo da pređemo, a druge smo mogle da pregazimo. Što se ostatka tiče, Džolijen se setila da drvo pluta.“ Pljesnu o stablo visokog belog drveta. „Ovo je veliko, ali pluta kao grana. Pronašle smo mrtva stabla i napravile... brod... mali brod, tako što smo povezale dva ili tri da bismo prešle veliku reku.“ To reče kao da je nešto sasvim svakidašnje.

Egvena se začuđeno zagleda. Da se ona nečeg toliko plaši kao što se Aijeli očigledno boje reka, da li bi mogla tako da se suoči s tim? Mislila je da ne. A šta je s Crnim ađahom?, upita neki glasić. Da li si prestala njih da se bojiš? To je nešto drugo, reče mu. U tome nema nikakve hrabrosti. Ili ću da ih lovim, ili ću da sedim i čekam kao zec kopca. Seti se stare izreke: Bolje je biti čekić nego klin.

„Bolje bi bilo da krenemo“, kaza Ninaeva.

„Samo trenutak“, odvrati joj Elejna. „Avijenda, zašto ste prešle sav taj put, i izložile se tolikom naporu?“

Avijenda zgađeno odmahnu glavom. „Uopšte nismo daleko došle; krenule smo među poslednjima. Mudre su na mene lajale kao divlji psi na tele, sve vreme tvrdeći da imam druge dužnosti.“ Odjednom se isceri, pokazavši ostale Aijelke. „One su se zadržale da se rugaju mojoj bedi. Tako su, barem, rekle. Ali mislim da me Mudre ne bi pustile da nije bilo njih da me prate.“

„Tražimo onog koji je predskazan“, kaza Bain. Držala je zaspalu Dailin tako da Čijad može da joj navuče košulju od smeđeg platna. „Onog Koji Dolazi Sa Zorom.“

„On će nas povesti iz Trostruke zemlje“, dodade Čijad. „Proročanstva kažu da ga je rodila Far Dareis Mai.“

Elejna se iznenađeno prenu. „Zar ne rekoste da je Devicama koplja zabranjeno da imaju decu? Sigurna sam da su me tako učili.“ Bain i Čijad ponovo se onako zgledaše, kao da je Elejna bila blizu istini, ali je ponovo promašila.

„Ako Devica rodi dete“, pažljivo objasni Avijenda, „to dete preda Mudrima svoje septe, a one ga proslede nekoj drugoj ženi, tako da se ne zna čije je to dete zaista.“ I ona je zvučala kao da objašnjava kako je kamen tvrd. „Svaka žena želi da bude pomajka takvom detetu, u nadi da će možda othraniti Onog Koji Dolazi Sa Zorom.“

„Ili može da se odrekne koplja i uzme sa muškarcem“, kaza Čijad, a Bain dodade: „Ponekad ima razloga zbog kojih se neko mora odreći koplja.“

Avijenda ih hladno pogleda, ali nastavi kao da one ništa nisu rekle. „Samo što Mudre sada kažu da ćemo ga pronaći ovde, s druge strane Zmajevog zida. Krv naše krvi pomešana sa starom krvlju, odgajena drevnom krvlju koja nije naša. Ništa od toga ne razumem, ali Mudre nisu ostavile mesta sumnji.“ Zastade, očigledno pazeći šta će da kaže. „Postavile ste mnoštvo pitanja, Aes Sedai. Sada ja želim nešto da pitam. Shvatite da tražimo znake i predskazanja. Zašto tri Aes Sedai hode zemljom u kojoj samo iznemogli od gladi ne drže nož? Kuda idete?“

„U Tir“, oštro odgovori Ninaeva, „sem ako ne budemo ovde pričale sve dok se Kamen Tira ne pretvori u prašinu.“ Elejna poče da namešta zavežljaj i torbu za pešačenje, a trenutak posle nje i Egvena.

Aijelke se zgledaše. Džolijen se sledi dok je zakopčavala Dailinin sivosmeđi kaput. „Tir?“ – oprezno upita Avijenda. „Tri Aes Sedai putuju ka Tiru kroz nemirnu zemlju. To je neobično. Zašto idete za Tir, Aes Sedai?“

Egvena pogleda ka Ninaevi. Svetlosti, maločas su se smejale, a sada su napetije no ikad.

„Lovimo neke zle žene“, oprezno odgovori Ninaeva. „Prijatelje Mraka.“

„Senotrke.“ Džolijen iskrivi usta kao da je zagrizla trulu jabuku.

„Senotrci u Tiru“, kaza Bain, a Čijad se nadoveza: „I tri Aes Sedai na putu ka Srcu Kamena.“

„Nisam rekla da idemo u Srce Kamena“, oštro odvrati Ninaeva. „Samo rekoh da nemam nameru da se ovde zadržavam dok se Kamen ne pretvori u prah. Egvena, Elejna, jeste li spremne?“ Ni ne čekajući odgovor, izjuri iz luga. Štap za šetnju zabadao se u tie, a dugi koraci vodili su je ka jugu.

Egvena i Elejna žurno se pozdraviše pre no što pođoše za njom. Četiri Aijelke stajale su i gledale ih kako odlaze.

Kada se njih dve malo udaljiše od drveća, Egvena reče: „Srce mi je skoro stalo kada si rekla ko si. Zar se nisi bojala da će pokušati da te ubiju, ili zarobe? Aijelski rat nije bio tako davno. A ma šta pričale o tome kako neće naškoditi ženama koje ne nose koplja, meni su delovale sasvim spremno da ih upotrebe na bilo čemu, pa i na meni.“

Elejna tugaljivo odmahnu glavom. „Upravo sam shvatila koliko mnogo o Aijelima ne znam, ali učili su me da oni na Aijelski rat uopšte ne gledaju kao na rat. Sudeći po tome kako su se prema meni ponašale, mislim da je to i tačno. Ili je to možda bilo zato što misle da sam Aes Sedai.“

„Znam da su čudni, Elejna, ali niko ne može smatrati da tri godine bitaka nisu rat. Baš me briga koliko se međusobno bore, rat je rat.“

„Ne i za njih. Kičmu sveta prešlo je hiljade Aijela, ali očigledno su sebe smatrali dželatima ili kaznenim odredom. Pošli su na kralja Lamana od Kairhijena zbog zločina koji je počinio time što je sasekao Avendoralderu. Za Aijele to nije bio rat, već pogubljenje.“

Avendoraldera, prema Verininim predavanjima, bila je izdanak samog Drveta života, koje su Aijeli pre četiri stotine godina doneli u Kairhijen kao nezapamćenu ponudu mira, zajedno s pravom da se pređe Pustara. To pravo inače nikome nije dato, sem torbarima, zabavljačima i Tuata’anima. Većina bogatstva Kairhijena zasnovana je na trgovini slonovačom, mirisima, začinima i pogotovu svilom iz zemalja s one strane Pustare. Čak ni Verin nije znala kako su Aijeli došli do izdanka Avendesore – stare knjige jasno su govorile da nije imala semena; sem toga, niko nije znao gde je Drvo života, izuzev ono nekoliko priča koje su očigledno bile pogrešne. Ali Drvo života svakako nikakve veze nije imalo s Aijelima – niti s razlogom zašto su Aijeli Kairhijenjane zvali Vododelcima, ili bili uporni u zahtevu da trgovačka kola nose barjake s trostrukim listom Avendesore.

Egvena nevoljno priznade sebi da razume zašto su otpočeli rat – makar to nisu tako doživljavali – pošto je kralj Laman sasekao njihov dar da bi napravio presto jedinstven u svetu. Čula je kako to zovu Lamanov greh. Prema Verin, ne samo da se s ratom okončala i kairhijenska trgovina preko Pustare, već bi i oni Kairhijenjani koji bi zašli u Pustaru nestali. Verin je tvrdila kako se priča da bivaju „prodati kao životinje" u zemlje s one strane Pustare, ali čak ni ona nije razumela kako to muškarac ili žena mogu biti prodati.

„Egvena“, reče Elejna, „znaš ko je Onaj Koji Dolazi Sa Zorom, zar ne?“

Zagledavši se u Ninaevina leđa podalje od njih, Egvena odmahnu glavom – Da li ona to namerava da se s nama trka do Džurena? – a onda skoro stade u mestu. „Ne misliš valjda?“

Elejna klimnu. „Mislim da je tako. Ne znam mnogo o Zmajskim proročanstvima, ali čula sam nekoliko redova. Jedan koga se sećam je: Na padinama Zmaj-planine rodiće ga deva nevenčana za muškarca. Egvena, Rand zaista liči na Aijela. Pa, liči i na Tigrejnu, sudeći po slikama koje sam videla, ali ona je nestala pre no što je rođen. U svakom slučaju, teško da mu je ona majka. Mislim da je Randova majka bila Devica koplja.“

Egvena se zamišljeno namršti, ne usporavajući korak. U glavi je prelazila preko svega što je znala o Randovom rođenju. Podigao ga je Tam al’Tor pošto je Kari al’Tor umrla, ali ako je Moiraina govorila istinu, oni mu nisu bili pravi roditelji. Ponekad se činilo da Ninaeva zna neku tajnu o Randovom rođenju. Ali kladim se da je ni kleštima ne bih iščupala od nje!

Sustigle su Ninaevu. Egvena je i dalje smrknuto razmišljala, Ninaeva gledala pravo pred sebe ka Džurenu i onom brodu, a Elejna se mrštila na njih kao na dva deteta nadurena oko većeg parčeta kolača.

Pošto su neko vreme ću tke hodale, Elejna kaza: „Dobro si se pokazala, Ninaeva. S Lečenjem, ali i sa ostalim. Mislim da ni u jednom trenu nisu posumnjale da nisi Aes Sedai. Niti da mi nismo, zahvaljujući tvome držanju.“

„Bila si dobra“, trenutak kasnije reče Egvena. „Prvi put sam zaista posmatrala šta se radi kad Lečiš. Naspram toga munja deluje jednostavno.“

Ninaeva se iznenađeno nasmeši. „Hvala“, promrmlja i čupnu Egvenu za kosu kao kada je bila devojčica.

Više nisam devojčica. Taj trenutak brzo prođe i nastaviše da hodaju ćutke. Elejna glasno uzdahnu.

Brzo su prešle još milju ili nešto više, uprkos tome što su se udaljile od reke da bi zaobišle šumarke duž obale. Ninaeva je uporno ostala pri tome da se drveću ne približavaju. Egvena je smatrala budalastom zamisao da se u lugovima krije još Aijela, ali zaobilasci im nisu mnogo produžavali pešačenje – lugovi nisu bili veliki.

Elejna je, međutim, posmatrala šumarke. „Pazite!“ – iznenadno vrisnu ona.

Egvena se trže; među drvečem pojavili su se ljudi sa zavitlanim praćkama. Poseže ka saidaru, ali nešto je udari u glavu i sve se zamrači.


Egvena je osećala kako se ljulja, da se nešto pod njom kreće. Glava joj je pucala od bola. Pokuša da dodirne slepoočnice, ali nešto joj se zaseče u zglobove, a ruke joj nisu ni mrdnule.

„...bolje no da do mraka tu leže“, reče grub muški glas. „Ko zna da li će se još neki brod približiti? A ni taj čamac mi ne uliva poverenje. Propušta.“

„Bolje se nadaj da će Aden poverovati da si vido to prstenje pre no što se reši“, reče drugi čovek. „Čini mi se da ’oće debeli teret, a ne ženskinje.“ Prvi čovek promrmlja nešto prosto u vezi s onim što bi Aden mogao da radi sa svojim čamcem što propušta, a i s tovarom.

Ona žmirnu. Pred očima su joj letele srebrnaste tačke; mislila je da će povratiti na zemlju koja se ljuljala pod njom. Bila je vezana preko konja. Zglobove i članke spajao je konopac ispod konjskog trbuha, a kosa joj se vukla po zemlji.

Još je bio dan. Iskrivi vrat ne bi li videla gde je. Oko nje beše toliko dronjavih konjanika da nije videla jesu li i Ninaeva i Elejna zarobljene. Neki od njih nosili su delove oklopa – izanđali kalpak, ulubljeni oklopni prsnik ili jelek s ušivenom metalnom krljušti – ali većina je bila u kaputima, mesečima neopranim. Sudeći po mirisu, ni sami se mesecima nisu prali. Svi su nosili mačeve, bilo za pojasom ili na leđima.

Obuze je bes. I strah, ali uglavnom usijani bes. Neću da budem zatočena. Neću da budem vezana! Neću! Poseže za saidarom i glava joj se skoro rasprsnu od bola; jedva priguši jecaj.

Konj zastade na tren ispunjen vikom i škripom zarđalih šarki, a onda pođe još malo dalje. Ljudi sjahaše. Kada su se malo razišli, ona vide gde se nalazi. Oko njih je bila palisada na vrhu velike zemljane humke kružnog oblika. Palisadom su koračale lukonoše, po daščanom proširenju postavljenom taman na visini da stražari mogu da gledaju preko krajeva grubo otesanih brvana. Osim jedne niske brvnare bez prozora podignute pod zidom i još nekoliko daščara, drugih građevina nije bilo. Izuzev ljudi i konja koji upravo uđoše ostatak brisanog prostora ispunjavale su logorske vatre, sapeti konji i neoprani ljudi. Mora da ih je bilo preko stotinu. Meketanje, groktanje i kvocanje što je dopiralo iz drvenih kaveza s kozama, svinjama i živinom stapalo se s promuklom vikom i smehom u graju koja joj je zadavala glavobolju.

Pogledom pronađe Ninaevu i Elejnu, takođe vezane preko konja. Nijedna se nije mrdala; sam kraj Ninaevine pletenice vukao se po prašini dok se njen konj meškoljio. I ono malo nade nestade; da je bar jedna od njih slobodna, da pomogne pri bekstvu. Svetlosti, ne mogu podneti da ponovo budem zatvorenik. Ne ponovo. Bojažljivo, ponovo pokuša da posegne ka saidaru. Ovog puta bol nije bio tako strašan – samo kao da ju je neko kamenom udario po glavi – ali raspršio je prazninu pre no što ona stiže i da pomisli na ružu.

„Jedna od njih je budna!“ – začu se prestrašen povik.

Egvena pokuša da se omlitavi i deluje nepreteće. Tako mi Svetlosti, kako mogu da predstavljam pretnju ovako uvezana! Nek sam spaljena, moram dobiti na vremenu. Moram! „Neću te povrediti“, reče znojavom čoveku koji je jurio ka njoj. Ili pokuša da mu kaže. Nije bila sigurna koliko je uspela da izusti pre no što je nešto ponovo tresnu u glavu i preplavi je tama praćena talasom mučnine.


Sledeči put se probudila malo lakše. Glava ju je i dalje bolela, ali ne kao pre, mada joj je sve bilo mutno. Bar me stomak ne... Svetlosti, bolje da ne mislim o tome. U ustima je osećala ukus kiselog vina i nečeg gorkog. Kroz vodoravne pukotine u grubo sklepanom zidu nazirao se sjaj svetiljki, ali ona je poleđuške ležala u mraku. Na zemlji, mislila je. Ni vrata nisu bila napravljena kako treba, ali delovala su stameno. Pokuša da se pridigne na kolena, i iznenađeno shvati da nije vezana. Izuzev tog jednog zida od brvana, ostali su bili od grubog kamena. Kroz procepe je dopiralo dovoljno svetlosti da vidi Ninaevu i Elejnu opružene na zemlji. Lice kćeri naslednice beše umrljano krvlju. Obe su ležale nepomično, samo im je disanje podizalo i spuštalo grudi. Egvena nije znala da li da ih najpre probudi ili da pogleda šta je iza zida. Samo da provirim, reče sebi. Bolje da vidim ko nas čuva pre no što ih probudim.

Reče sebi da to nije iz straha da možda neće moći da ih probudi. Dok je virila kroz jednu pukotinu blizu vrata, pomisli na Elejnino okrvavljeno lice i pokuša da se seti šta je Ninaeva uradila za Dailin.

Susedna soba bila je velika – mora da je činila sav ostatak brvnare koju je videla – i bez prozora, ali jarko osvetljena zlatnim i srebrnim svetiljkama okačenim o klinove zabijene u zidove i visoku tavanicu. Nije bilo kamina. Na podu od nabijene zemlje seljački stolovi i stolice mešali su se s pozlaćenim kovčezima sa umetnutom slonovačom. Tepih s izatkanim paunovima ležao je pored ogromnog kreveta s baldahinom, na kome behu nagomilana prljava ćebad i jastuci. Stubovi baldahina bili su bogato izrezbareni i pozlaćeni.

U sobi je sedelo ili stajalo desetak ljudi, ali svi pogledi behu uprti ka jednom krupnom svetlokosom čoveku, koji bi možda bio privlačan da mu je lice bilo čistije. Stajao je i buljio u sto sa šupljim nogama i pozlaćenim rezbarijama. Jedna šaka počivala mu je na balčaku mača, a drugom je gurkao nešto ukrug po stolu. Nije mogla da vidi šta.

Spoljna vrata se otvoriše, otkrivši da je pala noč, i uđe jedan motkast čovek bez levog uva. „Još nije doša’“, grubo kaza. Nije imao ni dva prsta na levoj šaci. „Ne volim posa’ sas njegovu sortu.“

Krupni svetlokosi čovek nije obraćao pažnju na njega. Samo je nastavio da se igra onim na stolu. „Tri Aes Sedai“, promrmlja, a onda se nasmeja. „Dobre se pare dobijaju za Aes Sedai, ako imaš petlju da pričaš s pravim kupcem. Ako si spreman za mogućnost da ti utrobu kroz usta iščupaju pokušaš li da mu prodaš mačku u džaku. Nije to bezbedan posao kao klanje posade na trgovačkim brodovima, je li, Kok? A ni tako lak, zar ne?“

Ostali se zabrinuto promeškoljiše, a onaj kome se svetlokosi obratio, zdepast čovek nemirnih očiju, nelagodno se nagnu. „One jesu Aes Sedai, Adene.“ Prepozna taj glas – beše to čovek s prostim primedbama. „Mora da jesu, Adene. Kažem ti da je prstenje dokaz!“ Aden podiže nešto sa stola, kružić koji se zlatno presijavao pod sjajem svetiljki.

Egvena zapanjeno udahnu i opipa prste. Uzeli su mi prsten!

„Ništa se to mene ne sviđa“, promrmlja onaj motkasti bez uva. „Aes Sedai. Samo jedna bi mogla da ne sve pobije. Sreća me napustila! Glup si ka’ dulek, Kok, i treba da te prekoljem. Šta ako s’ neka osvesti pre no što ni onaj dođe?“

„Proći će sati pre no što se probude.“ To reče jedan debeli, promuklog glasa i krezubog keza. „Baka me je naučila za ono sa šta smo i’ naranili. Ima da spavaju do zoru, a on će pre toga da dođe.“

Egvena pokuša da izbaci iz usta ukus kiselog vina i gorčine. "Šta god da je u pitanju, baka te je lagala. Trebalo je da te zadavi u kolevci! Pre no što taj „on“ dođe, taj što misli da može kupiti Aes Sedai – kao krvavi Seanšanin! –trebalo bi da osvesti Ninaevu i Elejnu. Dopuza do Ninaeve. Koliko je mogla da oceni, Ninaeva je spavala, tako da je jednostavno prodrma. Na njeno veliko iznenađenje, Ninaeva smesta otvori oči.

„Št...?“

Zapušila joj je usta taman na vreme da je prekine. „Zatočene smo“, prošapta. „Iza onog zida je desetak ljudi, a napolju još više. Mnogo više. Dali su nam nešto da nas uspavaju, ali nije se pokazalo vrlo uspešnim. Sećaš li se?“

Ninaeva skloni Egveninu ruku. „Sećam se.“ Glas joj beše tih i zlokoban. Namršti se i iskrivi usta, a onda se odjednom nasmeja, kratko i skoro nečujno. „Koren dobrosneva. Budale nam dadoše koren dobrosneva pomešan s vinom. Sudeći po ukusu, to vino skoro da se ukiselilo. Brzo, sećaš li se bar nečeg što sam te učila? Šta radi koren dobrosneva?“ „Umiruje glavobolje, tako da možeš da zaspiš“, podjednako tiho odgovori Egvena. I skoro jednako zlokobno, sve dok ne shvati šta je upravo rekla. „Malo te omami, ali to je sve.“ Debeli nije pazio šta mu je baka pričala. „Samo su nam pomogli da se umiri bol od udaraca u glavu.“

„Tačno tako“, odvrati Ninaeva. „A kada probudimo Elejnu, zahvalićemo im tako da nas neće zaboraviti.“ Ustade, ali smesta kleknu pored zlatokose žene.

„Čini mi se da sam ih videla preko stotinu kada su nas dovodili“, prošapta Egvena Ninaevi u odgovor. „Sigurna sam da ti sada neće smetati ako upotrebim Moć kao oružje. A neko dolazi da nas kupi. Tome nameravam da uradim nešto zbog čega će sve do smrti hodati u Svetlosti!“ Ninaeva je i dalje klečala kraj Elejne, ali nijedna se nije ni makla. „Šta je bilo?“ „Teško je povređena, Egvena. Mislim da joj je lobanja naprsla, i jedva diše. Egvena, umire kao što je Dailin umirala.“

„Zar ne možeš nešto da uradiš?“ Egvena pokuša da se seti svih tokova koje je Ninaeva isplela da bi Izlečila Aijelku, ali sećala se jedva svake treće niti. „Moraš!“

„Uzeli su mi bilje“, žestoko promrmlja Ninaeva. Glas joj je drhtao. „Ne mogu. Ne bez bilja!“ Egvena se zaprepasti kada shvati da je Ninaeva na ivici suza. „Nek su spaljeni, ne mogu bez...“ Odjednom zgrabi Elejnu za ramena, kao da namerava da je podigne i protrese. „Nek si spaljena, devojko“, hrapavo prodahta. „Nisam te čak dovde dovela samo da bi umrla! Trebalo je da te ostavim da ribaš lonce! Trebalo je da te vežem u džak i po Metu te pošaljem majci! Neću ti dozvoliti da mi umreš na rukama! Čuješ li? Ne dozvoljavam!“ Saidar odjednom zasja oko nje i Elejna širom razjapi i oči i usta.

Egvena šakama zapuši Elejnina usta taman na vreme da priguši ma kakav zvuk, ali čim je dotače, Ninaevino Lečenje uhvati je kao slamčicu u kovitlacu. Neki mraz zaledi je do srži, susrevši vrelinu koja je hitala iz nje kao da hoće da je sagori; svet se izgubi u padanju, letenju, vrtlogu.

Kada se to naposletku završi, teško je disala i gledala Elejnu, koja joj je uzvratila pogled preko šaka na ustima. Nestali su i poslednji ostaci Egvenine glavobolje. Za to je bio dovoljan tek usputan dodir s Ninaevinim Lečenjem. Mrmljanje iz druge sobe nije bilo ništa glasnije; ako je Elejna digla neku buku – ili ona sama – Aden i ostali nisu primetili.

Na šakama i kolenima, klonule glave, Ninaeva se tresla celim telom. „Svetlosti!“ – promrmlja. „Raditi to tako... bilo je kao da sam... samu sebe drala. Oh, Svetlosti!“ Zagleda se u Elejnu. „Kako se osećaš, devojko?“ Egvena skloni šake.

„Umorna sam“, promrmlja Elejna. „I gladna. Gde smo to? Bili su neki ljudi s praćkama...“

Egvena joj žurno ispriča šta se desilo. Još pre no što je završila, Elejna poče da se mršti.

„A sada“, gvozdenim glasom reče Ninaeva, „pokazaćemo ovim balvanima šta znači petljati se s nama.“ Saidar ponovo zasja oko nje.

Elejna se teturavo diže, ali i nju okruži sjaj. Egvena skoro radosno poseže ka Istinskom izvoru.

Kada ponovo proviriše kroz pukotine ne bi li videle s čime imaju posla, u sobi behu tri Mirdraala.

Kao smrt crne odore padale su neprirodno mirno. Stajali su za stolom, a svi sem Adena odmakli su se od njih koliko god su mogli, uprevši leđa uza zidove, a poglede u zemljani pod. Aden se naspram Mirdraala suočio s tim bezokim pogledima, ali lice mu beše obliveno znojem. Jedna Sen diže prsten sa stola. Egvena vide da je mnogo deblji od prstenova Velike zmije.

Lica pritisnutog uz procep među brvnima, Ninaeva tiho zadahta i potraži nešto za vratom.

„Tri Aes Sedai“, prosikta Polutan. Zvučalo je kao da se leševi mrve u prah. „A jedna je nosila ovo.“ Prsten tupo zveknu kada ga Mirdraal baci na sto.

„Njih tražim“, hrapavo kaza drugi. „Bićeš bogato nagrađen, čoveče.“

„Moraćemo da ih iznenadimo“, tiho reče Ninaeva. „Kakva je brava na ovim vratima?“

Egvena je jedva mogla da vidi katanac na drugoj strani vrata – od teškog gvožđa na debelom lancu. „Spremite se“, kaza.

Istanji jedan tok Zemlje dok ne beše tananiji od vlasi kose, nadajući se da Polutani neće primetiti tako majušno usmeravanje, i utka ga u gvozdeni lanac, u njegov najsićušniji deo.

Jedan Mirdraal diže glavu. Drugi se preko stola nagnu ka Adenu. „Svrbi me, čoveče. Jesi li siguran da spavaju?“ Aden proguta knedlu i klimnu.

Treći Mirdraal se okrete i zagleda ka vratima sobe u kojoj su Egvena i druge dve čučale.

Lanac pade na pod. Mirdraal koji je gledao ka njemu zasikta, a spoljna vrata se otvoriše i u crno zabrađena smrt dolete iz mraka.

Sobom odjeknuše samrtni krici i vika ljudi koji su hitali da isuču mačeve ne bi li se odbranili od smrtonosnih aijelskih kopalja. I Mirdraali isukaše sečiva crnja od svoje odežde i otpočeše borbu za goli život. Egvena je jednom videla šest mačaka kako se međusobno bore; ovo je bilo otprilike nešto stostruko takvo. Pa ipak, za svega nekoliko trenutaka zavlada tišina. Skoro tišina.

Svako ljudsko biće bez crnog vela bilo je mrtvo od uboda koplja; Adena je jedno prikovalo za zid. Među kršem prevrnutog nameštaja i leševa nepomično su ležala i dva Aijela. Tri Mirdraala stajala su leđa uz leđa u središtu sobe, s isukanim crnim mačevima. Jedan se držao za bok, kao da je ranjen, mada se to ni po čemu drugom nije dalo primetiti. Drugome je bledo lice bilo duboko zasečeno, ali nije krvarilo. Oko njih je, prignuvši se, kružilo petoro preživelih Aijela zabrađenih velovima. Izvan brvnare čula se vriska i zveket čelika, što je govorilo da se još Aijela borilo u mraku, ali u sobi beše tiše.

Dok su kružili, Aijeli su tukli kopljima o male kožne štitove. Trum-trum-TRUM-trum...

trum-trum-TRUM-trum...

trum-trum-TRUM-trum. Mirdraali se okretahu s njima. Na bezokim licima videla se nesigurnost i nelagoda što strah koji je u njihovom pogledu vrebao sve ljude ove nije ni dotakao.

„Pleši sa mnom, Senoviti“, odjednom viknu jedan Aijel. Zvučao je kao mladić. Rugao se.

„Pleši sa mnom, Bezoki.“ To je bila žena.

„Pleši sa mnom.“

„Pleši sa mnom.“

„Mislim“, reče Ninaeva ispravivši se, „da je vreme.“ Odgurnu vrata i tri žene obmotane sjajem saidara iskoračiše.

Činilo se kao da su za Mirdraale Aijeli prestali da postoje, a za Aijele – Mirdraali. Aijeli su iznad svojih velova piljili u Egvenu i ostale, kao da im baš nije bilo jasno šta to vide; ona ču jednu Aijelku kako glasno uzdahnu. Bezoki pogledi Mirdraala behu drugačiji. Egvena skoro oseti da su Polutani svesni svoje predstojeće smrti. Umeli su da prepoznaju žene koje su prigrlile Istinski izvor. Takođe je osećala da žude za njenom smrću, pa i po cenu svoje, i još jaču žudnju da joj iščupaju dušu iz tela i pretvore je u igračku Senke, žudnju da...

Tek što je ušla u sobu, ali činilo se da su ti pogledi već satima uprti u nju. „Dosta mi je“, prosikta i razuzda Vatru.

Plamenovi buknuše iz sva tri Mirdraala. Vrištanje im je nalikovalo zvuku kostiju u mašini za mlevenje. Ali zaboravila je da nije sama, da su Elejna i Ninaeva s njom. Dok je oganj proždirao Polutane, sam vazduh ih odjednom zbi u loptu vatre i crnila, koja je bivala sve manja. Njihova vriska zari se Egveni u kičmu, a nešto izlete iz Ninaevinih šaka – tanka munja belog svetla, naspram koga je podnevno sunce bilo mračno, nit ognja naspram koga je rastopljeni metal bio hladan, i spoji njene šake s Mirdraalima. I oni prestadoše da postoje, kao da ih nije ni bilo. Ninaeva se zapanjeno trže, i sjaja oko nje nestade.

„Šta... šta to bi?“ – upita Elejna.

Ninaeva odmahnu glavom; činilo se da je zaprepašćena podjednako koliko i Elejna. „Ne znam. Bila sam... tako besna, tako preplašena zbog onoga što su hteli... Ne znam šta je to bilo.“

Kobna vatra, pomisli Egvena. Pojma nije imala kako je to znala, ali bila je sigurna. Preko volje natera samu sebe da pusti saidar; natera njega da pusti nju. Nije znala šta joj je od to dvoje bilo teže. A nisam videla ni trunčicu onog što je uradila!

Aijeli tada skidoše velove. Pomalo žurno, učini se Egveni, kao u želji da njoj i drugim dvema kažu kako više ne žele da se bore. Od trojice muškaraca, jedan je bio stariji čovek, tamnoriđe kose bogato prošarane sedinom. Behu visoki ti Aijeli. Bili mladi ili stari, u očima im se ogledalo spokojno samopouzdanje, i kretali su se s onom opasnom skladnošću koju je Egvena pripisivala Zaštitnicima; smrt ih je pratila, a oni su to znali i nisu osećali strah. Jedna od žena bila je i Avijenda. Napolju je vriska i vika polako zamirala.

Ninaeva pođe prema palim Aijelima.

„Nema potrebe, Aes Sedai“, kaza stariji čovek. „Primili su udarce čelika Senovitih.“

Ninaeva se ipak saže da ih pogleda, skinuvši im velove da bi mogla da podigne očne kapke i opipa grlo tražeći otkucaje srca. Kada se pridiže od drugog palog, lice joj beše bledo. Bila je to Dailin. „Vatra te izgorela! Vatra te izgorela!“ Nije se moglo reći da li je mislila na Dailin, prosedog čoveka, Avijendu ili Aijele uopšte. „Nisam je Izlečila samo da bi ovako poginula!“

„Smrt dolazi po sve nas“, poče Avijenda, ali ućuta kada je Ninaeva pogleda. Aijeli se zgledaše, kao da nisu sigurni da im Ninaeva neće učiniti isto što i Mirdraalima. U očima im se nije video strah, već samo svest o tome.

„Čelik Senovitih ubija“, reče Avijenda, „a ne ranjava.“ Stariji čovek je pogleda, a pogled mu beše blago iznenađen – Egvena shvati da je kod njega, isto kao kod Lana, treptaj oka bio jednak zaprepašćenosti kod nekog drugog – a Avijenda kaza: „O nekim stvarima malo znaju, Ruarče.“

„Žao mi je“, jasnim glasnom reče Elejna, „što smo prekinule... ples. Možda nije trebalo da se mešamo.“

Egvena je zapanjeno pogleda, a onda shvati šta to radi. Opusti ih, i pruži Ninaevi priliku da se smiri. „Dobro ste se držali“, reče. „Možda smo vas uvredile gurajući noseve u vaša posla.“

Onaj prosedi – Ruark – duboko se nasmeja. „Aes Sedai, meni je, vala, drago zbog onoga što ste... šta god to bilo... uradile.“ Na trenutak delovalo je kao da u to baš i nije potpuno siguran, ali već sledećeg trena ponovo beše dobro raspoložen. Imao je lep osmeh, i snažno, četvrtasto lice; bio je zgodan, iako ne više mlad. „Mogli smo ih pobiti, ali tri Senovita... Sigurno bi ubili nas dvoje ili troje, a možda i sve. A ne mogu sa sigurnošću reći da bismo ih sve dokrajčili. Za mlade smrt je neprijatelj protiv koga žele da se iskušaju. Za nas malo starije, ona je stari prijatelj i stara ljubavnica, ali ne želimo uskoro da je sretnemo.“

Njegov govor kao da pomože Ninaevi da se opusti. Kao da je susret s Aijelom koji nije željan da umre smirio njenu napetost. „Trebalo bi da vam zahvalim“, reče ona, „i zahvaljujem vam. Ali priznajem da sam iznenađena što vas vidim. Avijenda, jesi li očekivala da ćeš nas ovde pronaći? Kako?“

„Pratila sam vas.“ Aijelki je izgleda bilo neprijatno. „Da vidim šta ćete uraditi. Videla sam kada su vas zarobili, ali bila sam predaleko da pomognem. Bila sam sigurna da ćete me primeriti ako se suviše približim, pa sam se držala stotinu koraka iza vas. Dok sam videla šta se dešava, više niste bile u stanju da sebi pomognete, pa je bilo prekasno da sama pokušam.“

„Sigurna sam da si uradila što si mogla“, slabašno odvrati Egvena. Bila je samo stotinu koraka iza nas? Svetlosti, razbojnici ništa nisu primetili.

Avijenda to shvati kao poziv da nešto više kaže. „Znala sam gde je Koram, a on je znao gde su Dael i Luaina, a oni su znali...“ Stade i namršti se na starijeg čoveka. „Među onima što dođoše nisam očekivala da ću videti ma kog poglavara, a kamoli mog. Ko predvodi Taardad Aijele, Ruarče, ako si ti ovde?“

Ruark slegnu ramenima kao da to nije nešto bitno. „Smenjivaće se poglavari septi, i pokušati da odluče žele li zaista da pođu u Ruidean kada ja umrem. Ne bih pošao da me Amis, Bair, Melaina i Seana nisu napale kao grebenske mačke divokozu. Snovi su rekli da moram ići. Pitale su me da li zaista želim da mator i debeo umrem u krevetu.“

Avijenda se nasmeja kao da je to nešto veoma duhovito. „Čula sam da bi se čovek u procepu između svoje žene i Mudre često radije borio protiv deset starih neprijatelja. Čovek u procepu između žene i tri Mudre, a i žena mu je Mudra, mora da bi radije napao Slepnika.“

„Razmišljao sam o tome.“ Namršti se pogledavši nešto na podu; tri prstena Velike zmije, vide Egvena, i mnogo teži muški zlatni prsten. „I dalje razmišljam. Sve se menja, ali da mogu, ne bih bio deo te promene. Tri Aes Sedai putuju za Tir.“ Ostali Aijeli zgledaše se kao da ne žele da Egvena i njene saputnice to primete.

„Spominjao si snove“, kaza Egvena. „Znaju li vaše Mudre šta njihovi snovi znače?“

„Neke od njih. Ako bi htela da znaš nešto više o tome, moraš razgovarati sa njima. Možda će reći jednoj Aes Sedai. Muškarcima ne govore, izuzev šta snovi kažu da moramo raditi.“ Odjednom je zvučao umorno. „A to je obično ono što bismo izbegli, samo da možemo.“

Saže se i uze muški prsten. Na njemu beše ždral u letu iznad koplja i krune. Egvena ga sada prepoznade: često ga je viđala na kožnoj vrpci oko Ninaevinog vrata. Ninaeva stade na ostalo prstenje u žurbi da mu ga otme iz ruke. Sva je pocrvenela od besa i drugih osećanja koja Egvena nije uspevala da raspozna. Ni ne pokušavši da ga povrati, Ruark nastavi istim onim umornim glasom.

„A jedna od njih nosi prsten o kome sam slušao kao dečak. Prsten kraljeva Malkijera. Kada je moj otac bio mlad, jahali su sa Šijenarcima protiv Aijela. Bili su dobri u plesu kopalja. Ali Pustoš je pregazila Malkijer. Priča se da je samo dete-kralj preživelo, i da se on sada udvara smrti koja mu je uzela zemlju kao što se drugi muškarci udvaraju prelepoj ženi. To je zaista nešto neobično, Aes Sedai. Od svih čudnih prizora koje sam mislio da ću videti kada me je Melaina isterala iz moje sopstvene naseobine i preko Zmajevog zida, nijedan nije čudniji od ovoga. Nikada nisam mislio da će moje stope pratiti put koji mi ti sada pokazuješ.“

„Nikakav ti put ja ne pokazujem“, oštro odvrati Ninaeva. „Samo želim da nastavim svoje putovanje. Ovi ljudi imali su konje. Uzećemo tri konja i nastaviti put.“

„Usred noći, Aes Sedai?“ – upita Ruark. „Da li je tvoje putovanje tako hitno da bi po mraku jahala kroz ovu opasnu zemlju?“

Ninaeva se vidno borila sama sa sobom pre no što odgovori: „Ne.“ Čvršćim glasom dodade: „Ali nameravam da pođem u zoru.“

Aijeli iznese mrtve van palisade, ali ni Egvena ni njene drugarice nisu želele da spavaju u Adenovom prljavom krevetu. Uzele su svoje prstenje i spavale pod vedrim nebom pokrivene svojim plaštovima i ćebadi koju su dobile od Aijela.

Kada zora granu, Aijeli prirediše doručak od tvrdog suvog mesa –Egvena je oklevala dok joj Avijenda nije rekla da je meso kozje – dvopeka žilavog skoro kao meso i belog sira prošaranog plavim venama, kiselog ukusa i tako tvrdog da je Elejna promrmljala kako Aijeli mora da vežbaju grizući kamenje. Svejedno, kći naslednica pojela je koliko Egvena i Ninaeva zajedno. Aijeli su pustili konje na slobodu – Avijenda im je objasnila da oni ne jašu ukoliko baš ne moraju; zvučala je kao da bi ona sama radije trčala na patrljcima no jahala – pošto su za Egvenu i ostale izabrali tri najbolja. Svi su bili visoki i veliki skoro kao bojni atovi, ponosnog držanja i plamenih očiju. Crni pastuv za Ninaevu, riđa kobila za Elejnu, i siva za Egvenu.

Rešila je da svoju kobilu nazove Magla, u nadi da će je nežno ime možda smiriti. I zaista, Magla se pokaza lakonoga kad su pojahale na jug, baš dok se sunce dizalo iznad obzorja.

Aijeli su ih pratili peške, svi koji su preživeli. Sem ono dvoje što su ih ubili Mirdraali, poginulo ih je još troje. Sada ih je ukupno bilo devetnaest. S lakoćom su trčali pored konja. Egvena je isprva pokušavala da dopušta Magli samo spori korak, ali Aijeli su mislili kako je to veoma smešno.

„Trkamo se sledečih deset milja“, kaza Avijenda, „i videćemo ko će pobediti, tvoj konj ili ja.“

„Ja ću se trkati na dvadeset!“ – smejući se povika Ruark.

Egvena pomisli da su možda zaista ozbiljni, a kada ona i ostale pustiše konje u kas, Aijeli svakako nisu ništa usporili.

Čim ugledaše slamnate krovove Džurena, Ruark reče: „Ostajte mi dobro, Aes Sedai. Neka bi uvek pronašle vode i hlada. Možda ćemo se ponovo sresti pre no što promena dođe.“ Zvučao je sumorno. Aijeli zaokrenuše ka jugu, a Avijenda, Čijad i Bain mahnuše im u znak pozdrava. Iako više nisu trčali kraj konja, nije izgledalo da su usporili. Pre će biti da su ubrzali. Egvena je nekako pretpostavljala da nameravaju da održe taj korak sve dok ne stignu kuda su se zaputili.

„Šta je time hteo da kaže?“ – upita. „Možda ćemo se ponovo sresti pre promene?“ Elejna odmahnu glavom.

„Nije bitno šta je hteo da kaže“, odvrati Ninaeva. „Svejedno mi je drago što su sinoć došli, ali drago mi je i što su otišli. Nadam se da je brod tamo.“

Džuren je bio malo mesto. Sve kuće behu od drveta, i sve prizemne. Ali barjak s belim lavom Andora vijorio se na visokom štapu i selo je čuvalo pedeset pripadnika Kraljičine garde, odevenih u crvene kapute sa širokim belim okovratnicima ispod sjajnih oklopnih prsnika. Tu su postavljeni, reče njihov kapetan, da bi stvorih utočište za izbeglice koje žele u Andor, ali svakog dana dolazilo ih je sve manje. Večina ih je sada išla u sela dalje nizvodno, bliža Aringilu. Dobro je što su njih tri došle u tom trenutku, jer je svakog časa očekivao naredbu da se vrati u Andor. Ono malo Stanovnika Džurena što je ostalo verovatno će poći s njima, prepustivši selo razbojnicima i vojnicima zaraćenih kuća.

Elejna je pazila da joj kapuljača debelog vunenog plašta pokriva lice, ali niko od vojnika nije devojku riđezlatne kose povezao s kćeri naslednicom. Neki od njih pozvali su je da ostane; Egvena nije mogla da oceni je li Elejna polaskana ili zgranuta. Muškarcima koji su nju pitali odgovorila je da nema vremena. Bilo je nekako neobično slatko što su je pitali da ostane; svakako da nije imala namere da bilo koga od njih ljubi, ali bilo je prijatno videti da je bar neki muškarci smatraju podjednako lepom kao Elejnu. Ninaeva je jednog ošamarila. Egvena se na to skoro nasmeja, a Elejna se široko smešila; Egvena shvati da su Ninaevu uštinuli, a ona uprkos namrštenom licu nije delovala kao da joj je potpuno krivo.

Nisu nosile prstenje. Ninaevi nije trebalo mnogo truda da ih ubedi kako Tir nije najbolje mesto da se bude Aes Sedai, pogotovu ako je Crni ađah tamo. Egvena je svoj prsten stavila u torbicu s ter’angrealom; često ih je dodirivala da se podseti da su unutra. Ninaeva je svoj nosila na vrpci na kojoj je bio i Lanov teški pečatni prsten.

U Džurenu je bio ukotvljen brod, privezan za jedan jedini kameni dok koji se zario u Erinin. Izgleda da to nije bio brod koji je Avijenda videla, ali ipak je bio brod. Egvena klonu duhom kada ga ugleda. Dvostruko širi od Plavog ždrala, Munjeviti je svoje ime poricao tupom krmom okruglom kao njegov kapetan.

Taj poštovanja dostojni pojedinac trepnu i počeša se iza uva kada ga Ninaeva upita da li mu je jedrenjak brz. „Brz? Pun sam skupog drveta iz Šijenara i tepiha iz Kandora. Šta će mi brzina s takvim tovarom? Cene samo skaču. Da, valjda ima bržih brodova iza mene, ali oni neće ovde pristati. Ne bih ni ja ovde bacio kotvu da nisam otkrio kako mi je meso crvljivo. Bio sam glup kad sam pomislio da će u Kairhijenu imati meso na prodaju. Plavi ždral? Jes’, video sam jutros Elisora nasukanog na nešto tamo uzvodno. Čini mi se da se neće skoro osloboditi. Tako ti je to s brzim brodovima.“

Ninaeva im plati put – i dvostruko toliko za konje – s takvim izrazom lica da ni Egvena ni Elejna nisu s njom progovorile još dugo pošto je Munjeviti napustio džurenski dok.

Загрузка...