Majstor i Margarita

Poglavlje 8. DVOBOJ IZMEĐU PROFESORA I PJESNIKA

Upravo u vrijeme kad je svijest napustila Stjopu u Jal— ti, to jest oko pola dvanaest u podne, ona se vratila Ivanu Nikolajeviču Bezdomnom koji se probudio poslije dubokog i dugog sna. Neko vrijeme razmišljao je na koji je način dospio u nepoznatu sobu s bijelim zidovima, s čudnim noćnim ormarićem od nekog svijetlog metala, i s bijelim zastorom iza kojeg se osjećalo sunce.

Ivan je mahnuo glavom, uvjerio se da ga ona ne boli i sjetio se da se nalazi u bolnici. Ta je misao povukla za sobom sjećanje na Berliozovu pogibiju, ali danas ono nije u Ivanu izazvalo snažniji potres. Naspavavši se, Ivan Nikolajevič je postao mirniji i počeo je jasnije razmišljati. Nakon što je ležao još neko vrijeme nepomično u čistom, mekom i udobnom krevetu s oprugama, Ivan je ugledao dugme zvonca kraj sebe. Po navici da bez potrebe dira predmete, Ivan je pritisnuo dugme. Očekivao je poslije pritiska na dugme neku zvonjavu ili pojavu, ali se dogodilo nešto sasvim drugo.

Kod nogu Ivanova kreveta upalio se mutni cilindar na kojemu je pisalo: «Piti». Nakon što je neko vrijeme stajao, cilindar se počeo okretati sve dok nije iskočio natpis: «Bolničarka». Razumije se da je oštroumni cilindar zapanjio Ivana. Natpis «Bolničarka» zamijenio je natpis «Pozovite doktora».

— Hm… — govorio je Ivan ne znajući što da radi dalje s tim cilindrom. Uspjelo mu je slučajno. Ivan je pritisnuo dugme po drugi put kod riječi: «Liječnička pomoćnica».

Cilindar je u odgovor tiho zazvonio, zaustavio se, ugasio,i u sobu je ušla punašna, simpatična žena u bijelom čistom ogrtaču i rekla Ivanu: — Dobro jutro!

Ivan nije odgovorio, jer je smatrao taj pozdrav u sadašnjim uvjetima neumjesnim. Zaista, stavili su zdravog čovjeka u bolnicu, i još prave lice kao da je upravo tako potrebno!

Za to vrijeme, ne gubeći dobrodušni izraz lica, žena je, s pomoću jednog pritiska na dugme digla zastor uvis i u sobu je kroz tanku rešetku širokih razmaka koja je dosezala do poda, navrlo sunce. Iza rešetke pokazao se balkon, iza njega obala vijugave rijeke, a na njezinoj drugoj obali — vesela borova šuma.

— Molim, okupajte se — pozvala je žena i pod njezinim rukama otvorio se unutrašnji zid iza kojeg se vidjela ku paonica i prekrasno opremljen zahod.

Iako je odlučio da neće razgovarati sa ženom, Ivan nije izdržao i, videći kako iz blistave pipe voda u širokoj struji teče u kadu, rekao je ironično: — Vidi ti! Kao u «Metropolu»!…

— O ne! — ponosno je odgovorila žena — mnogo bolje.

Takve opreme nema nigdje ni u inozemstvu. Učenjaci i li ječnici dolaze specijalno da pogledaju našu kliniku. K nama svaki dan dolaze strani turisti.

Kod riječi «strani turisti» Ivan se odmah sjetio jučerašnjeg konzultanta. Ivan se smrknuo, pogledao ispod čela i rekao: — Strani turisti… Kako svi obožavate strane turiste!

A među njima, uostalom, ima različitih ljudi. Ja sam se, na primjer, jučer s jednim takvim upoznao, bolje da i ne pri čam!

I samo što nije počeo pričati o Ponciju Pilatu, ali se suzdržao, shvaćajući da ženi te priče nije vrijedno pričati, jer mu ona ionako ne može pomoći.

Okupani Ivan Nikolajevič odmah je dobio sve što je potrebno muškarcu poslije kupanja: izglačanu košulju, gaće, čarape. Ali i to nije sve: otvorivši vrata ormara, žena je pokazala unutra i upitala: — Što želite obući — ogrtač ili pidžamu?Nasilno prikovan za novo mjesto stanovanja, Ivan samo što nije rukama pljesnuo zbog ženine nametljivosti i šutke je pokazao prstom pidžamu od svijetlocrvene pamučne tkanine.

Poslije toga, Ivana Nikolajeviča poveli su praznim i bešumnim hodnikom i doveli u ogroman kabinet.

Odlučivši da se prema svemu što postoji u toj predivno opremljenoj zgradi odnosi s ironijom, Ivan je odmah u mislima okrstio kabinet «tvornicakuhinja».

I bilo je razloga za to. Ovdje su stajali ormari i stakleni ormarići s blistavim poniklanim instrumentima.

Naslonjači su bili neobično komplicirano napravljeni, bile su tu nekakve trbušaste svjetiljke s blistavim sjenilima, mnoštvo bočica i plinskih plamenika, kao i električni vodovi i nepoznati uređaji.

U kabinetu Ivana se prihvatilo troje — dvije žene i jedan muškarac, svi u bijelom. Najprije su Ivana odveli u kut za stolić s očitom namjerom da ga koješta pitaju. Ivan je počeo ocjenjivati svoj položaj. Pred njim su bila tri puta.

Prvi ga je strašno mamio: baciti se na te svjetiljke i komplicirane stvarčice, sve ih razbiti do vražje babe i na taj način izraziti svoj protest zato što je bez potrebe zadržan. Ali se današnji Ivan znatno razlikovao od Ivana jučerašnjeg i zato mu se taj prvi put učinio sumnjivim: još će potkrijepiti njihovu misao da je on — goropadni luđak.

Zbog toga je Ivan taj prvi put odbacio. Postojao je drugi: odmah započeti pripovijest o konzultantu i Ponciju Pilatu.

Ipak, jučerašnje iskustvo pokazalo je da toj priči ne vjeruju ili je shvaćaju nekako naopako. Zato se Ivan odrekao i ovoga puta, odlučivši da izabere treći — zatvoriti se u ponosnoj šutnji.

Nije mu uspjelo da to u potpunosti ostvari i htione htio morao je odgovarati, iako i škrto i mrko, na cijeli niz pitanja.

Ivana su ispitivali o svemu što se ticalo njegovog prošlog života, sve do toga kada je i kako bolovao od šarlaha prije petnaest godina. Nakon što su ispisali o Ivanu cijelu stranu, okrenuli su list, i žena u bijelom prešla je na ispitivanje o Ivanovim rođacima. Počelo je navlačenje: tko je sve umro, kada, od čega, nije li pio, nije li bolovao od veneričnih bolesti, i sve u takvom smislu. Na kraju su ga zamolili da ispriča o jučerašnjem događaju na Patrijaršij— skim ribnjacima, ali nisu posebno inzistirali; izvještaju o Ponciju Pilatu nisu se čudili.

Onda je žena ustupila Ivana muškarcu, taj ga je drukčije dohvatio, i nije više ni o čemu pitao. Izmjerio je temperaturu Ivanova tijela, izbrojao puls, pogledao Ivanove oči, osvijetljivši ih nekakvom svjetiljkom. Zatim je u pomoć muškarcu došla druga žena, i Ivana su ubadali nečim u leđa, ali ne bolno, crtali su drškom čekića nekakve znakove na koži grudiju, kuckali čekićem po koljenima, od čega su Ivanove noge poskakivale, ubadali u prst i uzimali iz njega krv, ubadali u pregibu lakta, stavljali su mu na ruke nekakve gumene narukvice…

Ivan se u sebi samo gorko podsmjehivao i razmišljao 0 tome kako se sve to glupo i čudno dogodilo. Kad samo pomisli! Htio ih je sve upozoriti na opasnost koja je pri jetila od nepoznatog konzultanta, pokušao je da ga ulovi, a postigao je to da je dospio u neki tajanstveni kabinet da bi pričao svakakve gluposti o stricu Fjodoru koji je dan i noć pijančevao u Vologdi. Neizdrživo glupo!

Konačno su Ivana pustili. Bio je sproveden natrag u svoju sobu gdje je dobio šalicu kave, kajganu od dva jaja 1 bijeli kruh s maslacem.

Nakon što je pojeo i popio sve što su mu ponudili, Ivan je odlučio da pričeka nekog glavnog u toj ustanovi i kod tog glavnog postigne i pažnju prema sebi i pravdu.

I on ga je dočekao i čak vrlo brzo poslije svog doručka. Neočekivano su se otvorila vrata u Ivanovu sobu i u nju je ušlo mnoštvo ljudi u bijelim ogrtačima. Ispred svih išao je čovjek od četrdeset i pet godina, brižljivo ošišan kao glumac, s ugodnim ali vrlo pronicljivim očima i finim manirama. Cijela pratnja iskazivala mu je znakove pažnje i poštovanja i zato je njegov ulazak ispao vrlo svečano. «Kao Poncije Pilat!» — pomislio je Ivan.

Da, bio je to nedvojbeno onaj glavni. Sjeo je na stolicu, a svi drugi ostali su stajati.

— Doktor Stravinski — predstavio se Ivanu i ljubazno ga pogledao. — Izvolite, Aleksandre Nikolajeviču — tiho je rekao netko s dotjeranom bradom i dodao glavnome gusto ispi sani Ivanov list.

«Napravili su cijeli dosije!» — pomislio je Ivan. A glavni je vičnim očima preletio list, promrmljao: «Uhu, uhu…» i izmijenio s prisutnima nekoliko fraza na malopoznatom jeziku.

«I latinski govori kao Pilat…» — tužno je pomislio Ivan. Tada ga je jedna riječ nagnala da zadršće, a to je bila riječ «shizofrenija» — jao, već jučer izrekao ju je prokleti, stranac na Patrijaršijskim ribnjacima, a danas ju je ovdje ponovio profesor Stravinski.

«Eto, i to je znao!» — uznemireno je pomislio Ivan.

Glavni je očito postavio sebi kao pravilo da se slaže sa svim i da se raduje svemu što god mu govorila njegova okolina i da to izražava riječima: «Odlično, odlično…» — Odlično! — rekao je Stravinski vraćajući onome list i obratio se Ivanu: — Vi ste pjesnik?

— Da, pjesnik — mračno je odgovorio Ivan i prvi put je iznenada osjetio nekakvu neobjašnjivu odvratnost pre ma poeziji, i njegove vlastite pjesme kojih se sada sjetio učinile su mu se nekako neugodne.

Namrštena lica, on je sa svoje strane upitao Stravin— skog: — Vi ste profesor?

Na to je Stravinski predusretljivo kimnuo glavom.

— I vi ste ovdje glavni? — nastavio je Ivan.

Stravinski je i na to kimnuo.

— Moram s vama govoriti — značajno je rekao Ivan Ni— kolajevič.

— Ja sam radi toga i došao — odazvao se Stravinski.

— Stvar je u tome — počeo je Ivan osjećajući da je do šao njegov čas — mene su uvrstili među luđake, nitko ne želi da me sluša do kraja!…

— O ne, mi ćemo vas slušati vrlo pažljivo do kraja — ozbiljno i umirujuće rekao je Stravinski — i ni u kom slu čaju nećemo dopustiti da vas se uvrštava u luđake.

— Onda čujte: sinoć sam na Patrijaršijskim ribnjacima susreo tajanstvenu ličnost, stranca a možda i ne, koji jeunaprijed znao za Berliozovu smrt i osobno je vidio Ponci— ja Pilata.

Pratnja je šutke i nepomično slušala pjesnika.

— Pilata? Pilat, to je onaj koji je živio za vrijeme Isusa Krista? — žmirkajući u Ivana, upitao je Stravinski.

— Upravo taj.

— Aha — rekao je Stravinski — a taj je Berlioz poginuo pod tramvajem?

— Upravo je njega sinoć u mom prisustvu pregazio tramvaj na Patrijaršijskim ribnjacima, kod čega je taj za gonetni građanin…

— Znanac Poncija Pilata? — upitao je Stravinski, očito se odlikujući velikom inteligencijom.

— Upravo on — potvrdio je Ivan proučavajući Stravin— skog. — On je rekao unaprijed da je Anuška prolila ulje od suncokreta… A onaj se i poskliznuo upravo na tom mje stu! Kako vam se to sviđa? — značajno se propitao Ivan na dajući se velikom efektu svojih riječi.

Ali taj efekt nije uslijedio i Stravinski je vrlo jednostavno postavio slijedeće pitanje: — A tko je Anuška?

To je pitanje malo uznemirilo Ivana, njegovo se lice trgnulo.

— Anuška je ovdje posve nevažna — progovorio je ner vozno. — Vrag zna tko je ona. Jednostavno neka glupača iz Sadove ulice. Važno je to da je on unaprijed, shvaćate li, unaprijed znao o ulju od suncokreta! Je li me razumijete?

— Izvrsno vas razumijem — ozbiljno je odgovorio Stra vinski i dodirnuvši pjesnikovo koljeno, dodao: — ne uzbu— đujte se i nastavite.

— Nastavljam — rekao je Ivan nastojeći da uskladi svoj ton sa Stravinskijevim i znajući već iz gorkog iskustva da će mu samo smirenost pomoći — tako dakle, taj strašni tip, a laže on da je konzultant, vlada nekom neobičnom si lom… Na primjer, progoniš ga a ne možeš ga dostići. A s njim je još jedan par, također krasan, ali druge vrsti: ne kakav dugajlija u razbitim cvikerima i osim toga mačak ne zamislive veličine koji se samostalno vozi u tramvaju. Osim toga — kako ga nitko nije prekidao, Ivan je govorio sasve većim žarom i uvjerljivošću — on je osobno bio na balkonu Poncija Pilata, u što nema nikakve sumnje. A što je to, a? Njega treba odmah uhapsiti, inače će počiniti neopisivo zlo.

— Vi, dakle, nastojite da se njega uhapsi? Jesam li vas ispravno shvatio? — upitao je Stravinski.

«On je pametan — pomislio je Ivan — mora se priznati da se među inteligencijom nađe također po koji pametan.

To se ne može poreći!» — i odgovorio: — Potpuno ispravno! Kako ne bih nastojao, promislite sami! Međutim, mene su ovdje silom zadržali, svijetle mi lampom u oči, kupaju u kadi, raspituju se o stricu Feđi!… A njega već odavna nema na svijetu! Zahtijevam da me se odmah pusti!

— Pa dobro, odlično, odlično! — odazvao se Stravinski.

— Eto, sve je jasno. Zaista, kakvog smisla ima zadržavati u bolnici zdravog čovjeka? Dobro, ja ću vas odmah odavle otpustiti, ako mi kažete da ste normalni. Ne dokažete, nego samo kažete. Dakle, jeste li vi normalni?

Tada je nastupila potpuna tišina i debela žena koja se ujutro brinula oko Ivana pogledala je profesora sa strahopoštovanjem, a Ivan je još jednom pomislio: «Stvarno je pametan!» Profesorov prijedlog veoma mu se svidio. Ipak, prije nego što će odgovoriti, on je dobro i dobro promislio mršteći čelo i konačno čvrsto rekao: — Ja sam normalan.

— Odlično — s olakšanjem je povikao Stravinski — ako je tako, dajte da prosuđujemo logički. Uzmimo vaš juče rašnji dan. — Tu se on okrenuo i njemu su odmah pružili Ivanov list. Tražeći nepoznatog čovjeka koji vam se pred stavio kao znanac Poncija Pilata, vi ste jučer učinili slije deće postupke. — Sada je Stravinski počeo nabrajati, savi jajući redom dugačke prste i gledajući čas u list čas u Iva na. — Objesili ste na grudi ikonu. Je li tako bilo?

— Bilo je — mrko se složio Ivan.

— Pali ste s ograde, povrijedili ste lice. Nije li tako?

Pojavili ste se u restoranu s upaljenom svijećom u ruci, samo u donjem rublju, u restoranu ste nekoga udarili. Do veli su vas ovamo svezana. Dospjevši ovamo, vi ste telefonirali miliciji i zamolili da pošalju mitraljesce. Zatim ste pokušali da se bacite kroz prozor. Nije li tako? Pitamo se: je li moguće da netko, ako postupa na taj način, bilo koga uhvati ili uhapsi? Ako ste normalan čovjek, vi ćete sami odgovoriti: nikako. Želite li otići odavle? Izvolite. Ali dopustite da vas upitam, kamo ćete se odavle uputiti?

— Dakako u miliciju — odgovorio je Ivan, ali ne više tako čvrsto i pomalo zbunjen profesorovim pogledom.

— Direktno odavle?

— Aha.

— A u svoj stan nećete svratiti? — brzo je upitao Stra— vinski.

— Nemam vremena svraćati u stan! Dok ja budem od lazio u stanove, on će šmugnuti!

— Tako. A što ćete prvo reći u miliciji?

— O Ponciju Pilatu — odgovorio je Ivan Nikolajevič i njegove je oči zastrla tamna sumaglica.

— Eto ga, odlično! — uskliknuo je pomirljivo Stravin— ski i okrenuvši se bradonji naredio: — Fjodore Vasiljeviču, pustite, molim, građanina Bezdomnog u grad. Ali sobu ne zaposjesti, posteljinu ne mijenjati. Za dva sata građanin Bezdomni bit će opet ovdje. Pa onda — obratio se pjesniku — uspjeh vam neću poželjeti zato što u taj uspjeh ne vje rujem ni zrnca. Do skorog viđenja! — On je ustao, njegova se pratnja pomaknula.

— Iz kojeg ću ja razloga opet biti ovdje? — nemirno je upitao Ivan.

Stravinski kao da je očekivao to pitanje, odmah je sjeo i progovorio: — Zato što će vas, tek što se u gaćama javite u miliciju i kažete da ste vidjeli čovjeka koji je osobno poznavao Poncija Pilata — odmah dovesti ovamo i vi ćete se opet naći u istoj sobi.

— Kakve tu veze imaju gaće? — zbunjeno se osvrćući, upitao je Ivan.

— Uglavnom, Poncije Pilat. Ali i gaće također. Jer mi ćemo bolničko rublje skinuti s vas i dati vam vašu odjeću.

A k nama ste bili dovezeni u gaćama. Međutim, niste na mjeravali odavle otići u stan, iako sam vam to uzgred spo menuo. Dalje slijedi Poncije Pilat… i gotovo!Tada se s Ivanom Nikolajevičem dogodilo nešto čudno. Njegova volja kao da se rascijepila i on je osjetio da je slab i da mu je potreban savjet.

— Pa što da radim? — upitao je, ovaj put već neodlu čno.

— Odlično! — odazvao se Stravinski. — To je najpamet nije pitanje. Sada ću vam reći što se zapravo s vama do godilo. Jučer vas je netko jako uplašio i zbunio pričama o Ponciju Pilatu i ostalom. I vi ste, iznervirani, razdraženi čovjek, krenuli gradom pričajući o Ponciju Pilatu. Pot puno prirodno što vas drže luđakom. Vaš je spas sada samo u jednom — u potpunom mirovanju. I za vas je pri jeko potrebno da ostanete ovdje.

— Ali njega se mora uhvatiti! — molećivo je uskliknuo Ivan.

— Dobro, ali zašto da vi sami trčite? Iznesite na papir sve svoje sumnje i optužbe protiv tog čovjeka. Ništa nije jednostavnije nego poslati vašu prijavu kamo treba, i ako je, kako vi pretpostavljate, riječ o zločincu, sve će se ob jasniti vrlo brzo. Samo uz jedan uvjet: ne naprežite glavu i nastojte manje misliti o Ponciju Pilatu. Koješta se može napričali! Ne treba svemu vjerovati!

— Razumio sam! — odlučno je izjavio Ivan. — Molim da mi date papir i pero.

— Dajte papir i kratku olovku — naredio je Stravinski debeloj ženi, a Ivanu je rekao: — Ali vam savjetujem da da nas ne pišete.

— Ne, ne, još danas, svakako još danas! — uznemireno je povikao Ivan.

— Pa dobro. Samo ne naprežite mozak. Ako ne uspije danas, uspjet će sutra.

— On će uteći!

— O ne — uvjereno se suprotstavio Stravinski — on ni kamo neće uteći, garantiram. I zapamtite da će vam se ov dje kod nas pružiti sva moguća pomoć, a bez nje vam neće ništa uspjeti. Čujete li me? — iznenada je značajno upitao Stravinski i obuhvatio ruke Ivana Nikolajeviča. Uzevši ih u svoje, on je dugo, netremice gledajući Ivanu u oči, po navljao: — Mi ćemo vam ovdje pomoći… čujete li me? Mićemo vam ovdje pomoći… vi ćete osjetiti olakšanje.

Ovdje je tiho, sve je mirno… mi ćemo vam ovdje pomoći… Ivan Nikolajevič neočekivano je zijevnuo, izraz njegova lica se smekšao.

— Da, da — rekao je tiho.

— Odlično! — po svom običaju završio je razgovor Stra— vinski i digao se: — Do viđenja! — Stisnuo je Ivanu ruku i već kod izlaska okrenuo se bradonji i rekao: — Da, poku šajte s kisikom… i s kupkama.

Za nekoliko časaka kraj Ivana nije više bilo ni Stravin— skog ni pratnje. Iza rešetke na prozoru blistala je na podnevnom suncu radosna i proljetna borova šuma na drugoj obali, a nešto bliže ljeskala se rijeka.