Majstor i Margarita

Poglavlje 24. IZVLAČENJE MAJSTORA

U Wolandovoj spavaonici bilo je sve kao prije bala.

Woland je u košulji sjedio na krevetu, samo što mu Hella nije trljala nogu, nego je na stolu gdje su prije igrali šah prostirala večeru. Korovjov i Azazello, skinuvši frakove, sjedili su kraj stola i uz njih se, dakako, smjestio mačak koji nije želio da se rastane sa svojom kravatom, iako se ona pretvorila u potpuno prljavu krpu. Margarita je teturajući prišla stolu i naslonila se na njega. Tada ju je, kao i prije, Woland pozvao k sebi i pokazao neka sjedne do njega.

— Jesu li vas jako izmučili? — upitao je Woland.

— O ne, messire — odgovorila je Margarita, ali jedva čujno.

— Noblesse oblige — primijetio je mačak i nalio Mar— gariti nekakvu prozirnu tekućinu u duguljastu čašu.

— Je li to votka? — tiho je upitala Margarita, Mačak je skočio na stolici od uvrede.

— Smilujte se, kraljice — propištao je — zar bih sebi do pustio da dami nalijem votku? To je — čisti špirit!

Margarita se nasmiješila i pokušala da odbije čašu.

— Hrabro popijte — rekao je Woland i Margarita je od mah uzela čašu u ruke.

— Hella, sjedi — zapovjedio je Woland i objasnio Mar— gariti: — Noć punoga mjeseca — praznična je noć, i ja ve čeram u najužem društvu bliskih ljudi i posluge. Dakle, kako se osjećate? Kako je prošao taj zamorni bal?

— Predivno! — zagalamio je Korovjov. — Svi su očarani, zaljubljeni, satrti! Toliko takta, toliko umješnosti, privlač nosti i šarma!Woland je šutke podigao čašu i kucnuo se s Margari— tom. Margarita je poslušno ispila, misleći da će zbog špirita odmah biti svemu kraj. Ali se ništa rđavo nije desilo. Živa toplina potekla je u njezin želudac, nešto mekano zakucalo je u potiljku, vratile su se snage kao da je ustala poslije dugog i osvježavajućeg sna, osim toga osjetila je vučju glad. I kako se sjetila da od jučerašnjeg jutra nije jela, u Margariti se glad još jače rasplamsala…

Počela je pohlepno gutati kavijar.

Behemot je odrezao komadić ananasa, posolio ga, po— paprio, pojeo, i poslije toga je tako mangupski strusio drugu čašicu špirita da su svi zapljeskali.

Poslije druge čašice koju je ispila Margarita, svijeće u svijećnjacima su jače zaplamsale, a u kaminu se vatra povećala. Margarita nije osjećala nikakve opijenosti.

Grizući bijelim zubima meso, Margarita je uživala u soku koji je iz njega tekao, i istovremeno gledala kako Behemot na ostrigu maže gorušicu.

— Mogao bi odozgo staviti još grožđe — tiho je rekla Hella gurkajući mačka.

— Molim da me ne učite — odgovorio je Behemot — znam sjediti kod stola, ne uznemirujte se, znam!

— Ah, kako je ugodno večerati tako, uz ognjište, jed nostavno — zveketao je Korovjov — u uskom krugu…

— Ne, Fagote — suprotstavio se mačak — bal ima svoju ljepotu i polet.

— Nikakve ljepote u njemu nema a ni poleta također, a ti glupavi medvjedi kao i tigrovi u baru skoro su mi svo jom rikom izazvali migrenu — rekao je Woland.

— Slušam, messire — rekao je mačak — ako smatrate da nema poleta, ja ću se odmah početi pridržavati vašeg mišljenja.

— Gle ti njega! — odgovorio je na to Woland.

— Našalio sam se — skrušeno je rekao mačak — a što se tiče tigrova, naredit ću da ih ispeku.

— Tiigrove se ne jede — rekla je Hella.

— Mislite? Onda molim da poslušate — odazvao se ma čak i, žmirkajući od zadovoljstva, ispričao je kako se jed nom skitao devetnaest dana u pustinji i jedino čime sehranio bilo je meso tigra kojeg je on ubio. Svi su sa zanimanjem poslušali ovu zabavnu priču, a kad je Behemot završio, svi su u zboru povikali: — Laž!

— A najzanimljivije od svega u toj je laži to — rekao je \Voland — da je to laž od prve do posljednje riječi.

— Ah tako? Laž? — uskliknuo je mačak i svi su pomi slili da će protestirati, ali je on samo tiho rekao: — Povijest će nam suditi.

— Recite — obratila se Azazellu Margot, oživjevši posli je votke: — jeste li ga vi ustrijelili, tog bivšeg baruna?

— Dakako — odgovorio je Azazello — kako ga ne bih ustrijelio? Njega svakako treba ustrijeliti.

— Tako sam se uzbudila! — uskliknula je Margarita — to se dogodilo tako neočekivano.

— Ništa u tome nije neočekivano — odvratio je Azazel lo, a Korovjov je zatulio i zastenjao: — Kako se čovjek ne bi uzbudio? I meni samom su koljena klecala! Bum! Gotovo! Barun pada!

— Mene samo što nije uhvatila histerija — dodao je mačak oblizujući žličicu s kavijarom.

— To je ono što ja ne razumijem — govorila je Marga rita, i zlatne iskre s kristala skakale su u njezinim očima — zar se vani nije čula glazba i uopće buka ovog bala?

— Dakako se nije čula, kraljice — objašnjavao je Ko rovjov — to valja činiti tako da se ne čuje. To treba spretno učiniti.

— No da, no da.. Ali riječ je o tome što je taj čovjek na stubištu… Kad sam prolazila s Azazellom… I drugi u veži… Mislim da je nadzirao vaš stan…

— Točno, točno! — vikao je Korovjov — točno, draga Margarito Nikolajevna! Potvrđujete moje sumnje. Da, on je nadzirao stan. Pomislio sam da je rastreseni privatni do cent ili zaljubljenik koji se muči na stubištu, ali ne, ne!

Nešto me kopkalo u srcu! Ah! Nadzirao je stan! I onaj drugi u veži također! I taj na podvratniku isto!

— Zanima me hoće li doći da vas uhapse? — upitala je Margarita.

— Sigurno će doći, čarobna kraljice, sigurno! — odgo vorio je Korovjov — moje srce osjeća da će doći, ne sadadakako, ali u svoje vrijeme svakako će oni doći. Ali pretpostavljam da neće naći ništa zanimljivo.

— Ah, kako sam se uzbudila kad je barun pao! — govo rila je Margarita koja je očito do sada proživljavala uboj stvo koje je vidjela prvi put u životu. — Vi sigurno dobro pucate?

— Prilično — odgovorio je Azazello.

— A na koliko koraka? — postavila je Margarita Azazel— lu ne sasvim jasno pitanje.

— Prema tome — razložno je odgovorio Azazello — jed na je stvar pogoditi čekićem u staklo kritičara Latunskog, a sasvim druga stvar — u njegovo srce.

— U srce! — uskliknula je Margarita hvatajući se za svo je srce. — U srce! — ponovila je prigušenim glasom.

— Kakav je to kritičar Latunski? — upitao je Woland gledajući iz prikrajka Margaritu.

Azazello, Korovjov i Behemot nekako su stidljivo spustili oči, a Margarita je odgovorila rumenjeći: — Postoji takav kritičar. Danas sam navečer opustoši la njegov stan.

— Eto ti ga! A zašto?…

— On je, messire — objasnila je Margarita — uništio jed nog majstora.

— A zašto je bilo potrebno da se sami mučite? — upi tao je Woland.

— Dopustite meni, messire! — uzviknuo je radosno ma čak i skočio.

— Sjedi ti — progunđao je Azazello ustajući — ja ću sam sada otići…

— Ne! — uskliknula je Margarita. — Ne, molim vas, mes sire, nije potrebno!

— Kako želite, kako želite — odgovorio je Woland, a Azazello je sjeo na svoje mjesto.

— Onda gdje smo stali, dragocjena kraljice Margot? — govorio je Korovjov. — Ah, da, srce.. — On pogađa u srce — Korovjov je ispružio svoj dugi prst u Azazellovu smjeru — po izboru — u bilo koju pretklijetku ili u bilo koju kli jetku.

Margarita nije odmah shvatila, a shvativši kliknula je začuđeno — Ali one su zatvorene!

— Draga, — zveketao je Korovjov — u tome je vic što su zatvorene! U tome i jest sva sol! A otvoreni predmet može pogoditi svatko!

Korovjov je izvukao iz ladice u stolu pikovu sedmicu, pružio je Margariti zamolivši da noktom označi jedan od znakova. Margarita je označila gornji u desnom uglu. Hel— la je sakrila kartu pod jastuk i viknula: — Gotovo!

Azazello koji je sjedio okrenuvši se od jastuka, izvadio je iz džepa hlača od fraka crni automatski pištolj, položio njegovu cijev na svoje rame i, a da se nije okrenuo prema krevetu, ispalio, izazvavši veseli strah kod Margarite.

Ispod prostrijeljena jastuka izvadili su pikovu sedmicu.

Mjesto koje je označila Margarita bilo je probijeno.

— Ne bih se htjela susresti s vama kad je u vašim ru kama revolver — koketno gledajući Azazella rekla je Mar garita. Osjećala je strast prema svim ljudima koji nešto čine prvorazredno.

— Dragocjena kraljice — pištao je Korovjov ja ne pre— poručam nikome da se s njim sretne čak i kad nema u ru kama revolver! Dajem časnu riječ bivšeg regenta i pjevača solista da nitko ne bi čestitao onome koji ga sretne.

Za vrijeme streljačkog pokusa mačak je sjedio namršten i iznenada izjavio: — Kanim potući rekord sa sedmicom.

Azazello je u odgovoru na to nešto riknuo. Ali je mačak bio uporan i zatražio je ne jedan nego dva revolvera. Azazello je izvadio drugi revolver iz drugog stražnjeg džepa na hlačama i zajedno s prvim, prezirno iskrivivši usta, pružio ih hvalisavcu. Označili su dvije točke na sedmici. Mačak se dugo pripravljao, okrenuvši se od jastuka. Margarita je sjedila, prstima začepivši uši, i gledala sovu koja je drijemala na polici kamina. Mačak je opalio iz oba revolvera, poslije čega je odmah vrisnula Hella, ubijena sova pala je s kamina, a razbijeni se sat zaustavio. Hella, kojoj je jedna ruka bila okrvavljena, s urlikom je zgrabila mačka za dlake a on kao odgovor za kosu, i oni su se, smotani u klupko, valjali na podu.

Jedan od pehara pao je sa stola i razbio se. — Odvucite od mene pobješnjelu đavolicu! — zacvilio je mačak, braneći se od Helle koja ga je zajahala. Rastavili su ih, Korovjov je puhnuo na prostreljeni Hellin prst i taj je zacijelio.

— Ne mogu pucati dok mi netko smeta svojim razgo vorom! — vikao je Behemot i nastojao staviti na mjesto ve liki pregršt dlaka iščupanih na leđima.

— Kladim se — rekao je Woland smiješeći se Margariti — da je on tu podvalu učinio namjerno. On dobro puca.

Hella se pomirila s mačkom, i u znak pomirbe oni su se poljubili. Izvadili su kartu ispod jastuka i provjerili. Ni jedna točka, osim one što ju je prostrijelio Azazello, nije bila pogođena.

— To ne može biti — tvrdio je mačak, gledajući kroz kartu u svjetlo svijećnjaka.

Vesela se večera nastavila. Svijeće su kopnjele u svijećnjacima, u sobi se u valovima širila suha, mirisava toplina iz kamina. Margaritu, koja se najela, obuzeo je osjećaj blaženstva. Gledala je kako modrikasti kolutovi s Azazellove cigare plove u kamin i kako ih mačak lovi krajem mača. Nije joj se nikamo išlo, iako je po njezinu računu bilo već kasno. Sudeći po svemu, vrijeme se bližilo šestom satu ujutro. Iskoristivši pauzu, Margarita se obratila Wolandu i plašljivo rekla: — Molim, vrijeme mi je… kasno je…

— Kamo žurite? — upitao je Woland ljubazno ali suho.

Ostali su zašutjeli, praveći se da su zabavljeni dimnim ko— lutovima cigare.

— Da, vrijeme je — zbunivši se zbog toga, ponovila je Margarita i okrenula se kao da traži ogrtač ili plašt. Njezina golotinja odjednom ju je počela smetati. Digla se od stola.

Woland je šutke uzeo s kreveta svoj izlizani i zamašteni plašt, a Korovjov ga je prebacio na Margaritino rame.

— Hvala vam, messire jedva čujno rekla je Margarita i upitno pogledala Wolanda. U odgovor on se nasmiješio ljubazno i ravnodušno. Crna tuga nekako se odmah pot krala u Margaritino srce. Osjetila se prevarenom. Nikakve nagrade za sve njezine usluge na balu nitko očito nije na mjeravao da joj predloži, kao što je nitko nije ni zadrža vao. A međutim, bilo joj je potpuno jasno da ona odavleviše nema kamo da ode. Pomisao da će se morati vratiti u vilu izazvala je u njoj unutarnji poriv očajanja. Da sama zamoli, kako joj je, dovodeći je u iskušenje, savjetovao Azazello u Aleksandrovskom parku? «Ne, ni za što!» — rekla je sama sebi.

— Sve najbolje, messire — rekla je glasno i pomislila: «Samo neka izađem odavde, a onda ću poći na rijeku i utopiti se».

— Sjednite — iznenada je zapovjednički rekao Woland.

Margarita se promijenila u licu i sjela.

— Želite li, možda, nešto reći na rastanku?

— Ne, ništa, messire — ponosno je odgovorila Marga rita — osim, ako sam vam još potrebna, spremna sam da odmah ispunim sve što vam se sviđa. Nimalo nisam umor na i vrlo sam se radovala balu. I da se još nastavio, ja bih drage volje pružala moje koljeno da ga poljube tisuće ob— ješenjaka i ubojica. — Margarita je gledala Wolanda kao kroz koprenu, njezine su se oči napunile suzama.

— Točno! Imate potpuno pravo! — gromoglasno i straš no povikao je Woland — tako valja!

— Tako valja! — poput jeke ponovila je Wolandova svita.

— Mi smo vas samo iskušavali — rekao je Woland — ni koga i ništa nemojte moliti! Nikada i ništa, i posebno ne one koji su jači od vas. Sami će predložiti i sami će sve dati. Sjednite, ponosna ženo. — Woland je skinuo teški ogr tač s Margarite i ona je opet sjedila uza nj na krevetu. — Dakle, Margot — nastavio je Woland i smekšao svoj glas — što želite za to što ste danas kod mene bili domaćica? Što želite za to što ste nagi proveli taj bal? Koliko procjenju jete vaše koljeno? Kakve su štete od mojih gostiju koje ste upravo nazvali obješenjacima? Govorite! I sada govorite bez sustezanja, jer sam vam sam predložio.

Margaritino srce je zalupalo, teško je uzdahnula, počela nešto razmišljati.

— Što je, hrabro! — požurivao je Woland. — Probudite svoju fantaziju, podbodite je! Već samo prisustvo kod ubojstva tog okorjelog lupežabaruna vrijedi da se čovjeka nagradi, osobito ako je taj čovjek — žena. Dakle?Margariti je ponestalo daha, i ona je već htjela izgovoriti skrivene i u duši pripremljene riječi, kad li je iznenada problijedjela, otvorila usta i izbuljila oči.

«Frida!… Frida, Frida! — povikao je u njezine uši nečiji nasrtljivi, molećivi glas. — Zovem se Frida!» — i Margarita je mucajući progovorila: — Ja, znači… mogu zamoliti… jednu stvar?

— Zahtijevati, zahtijevati, moja donna — odgovorio je Woland smješkajući se s razumijevanjem — zahtijevati jed nu stvar.

Ah, kako je spretno i jasno naglasio Woland ponavljajući riječi same Margarite — «jednu stvar».

Margarita je još jednom uzdahnula i rekla: — Želim da prestanu Fridi davati maramicu kojom je ugušila svoje dijete.

Mačak je podigao oči prema nebu i bučno uzdahnuo, ali nije ništa rekao, očigledno sjećajući se ištipanog na balu uha.

— S obzirom na to — progovorio je Woland podsmjeh— nuvši se — da je mogućnost da ste primili mito od te glu pače Fride dakako potpuno isključena — to ne bi odgova ralo vašem kraljevskom dostojanstvu — ja ne znam što da radim. Preostaje, molim, jedno: nabaviti krpe i zapušiti nji ma sve pukotine moje spavaonice.

— O čemu govorite, messire? — zaprepastila se Marga rita saslušavši te stvarno nerazumljive riječi.

— Potpuno se s vama slažem, messire — umiješao se u razgovor mačak — upravo krpama! — i razdraženi je mačak šapom udario po stolu.

— Govorim o milosrđu — objasnio je svoje riječi Wo land ne spuštajući s Margarite plameno oko — ponekad ono potpuno neočekivano i podmuklo prolazi kroz najuže pukotine. Zato i govorim o krpama…

— O tome i ja govorim! — uskliknuo je mačak i za sva ki slučaj maknuo se od Margarite, pokrivši svoje oštre uši šapama zaprljanim ružičastom kremom.

— Napolje — rekao mu je Woland.

— Još nisam popio kavu — odgovorio je mačak — kako mogu otići? Messire, zar se u prazničnoj noći gosti za stolom dijele u dvije kvalitete? Jedni — prve, a drugi, kako se izražavao taj žalosni bifedžijaškrtica, drugorazredne svježine?

— Šuti — naredio mu je Woland i okrenuvši se k Mar— gariti upitao: — Vi ste, po svemu sudeći, čovjek savršene dobrote? Visoko moralni čovjek?

— Ne — odgovorila je Margarita čvrsto — znam da se s vama može razgovarati samo otvoreno i otvoreno ću vam reći: ja sam — lakomisleni čovjek. Zamolila sam vas za Fri— du samo zato jer sam u njoj neoprezno pobudila čvrstu nadu. Ona čeka, messire, ona vjeruje u moju pomoć. I ako ostane prevarena, dospjet ću u užasan položaj. Neću imati mira cijeli život. Ništa se tu ne može, tako se desilo.

— A — rekao je Woland — to je razumljivo.

— Hoćete li to učiniti? — tiho je upitala Margarita.

— Nikako — odgovorio je Woland — radi se o tome, draga kraljice, da je tu došlo do male zabune. Svaka usta nova treba da se bavi svojim poslovima. Ne poričem, naše su mogućnosti prilično velike, one su mnogo veće nego što pretpostavljaju neki, ne baš pronicljivi ljudi…

— Da, mnogo veće — nije izdržao i umiješao se mačak, očito se ponoseći tim mogućnostima.

— Šuti, da te vrag odnese! — rekao mu je Woland i na stavio obraćajući se Margariti: — Ali kakvog smisla ima či niti nešto što treba činiti druga, kako sam se izrazio, usta nova? Dakle, ja to neću učiniti, nego vi to učinite sami.

— Zar će se meni ispuniti?

Azazello je ironično usmjerio krivo oko na Margarina i neprimjetno mahnuo riđom glavom i frknuo.

— Pa učinite, muko moja — promrmljao je Woland i okrenuvši globus počeo promatrati neki detalj na njemu, očito se baveći i drugim poslom za vrijeme razgovora s Margaritom.

— No, Frida… — pomogao je Korovjov.

— Frida! — prodorno je viknula Margarita.

Vrata su se otvorila, i utrčala je raskuštrana, naga, ali bez ikakvih znakova pijanstva, žena s histeričnim očima i pružila ruke prema Margariti koja je veličanstveno rekla: — Tebi je oprošteno. Više ti neće davati maramicu.Začuo se Fridin vapaj, pala je na pod ničice i prostrla se kao križ pred Margaritom. Woland je mahnuo rukom i Fride je nestalo s očiju.

— Hvala vam, zbogom — rekla je Margarita i digla se.

— Pa što, Behemote — progovorio je Woland — ne ćemo izvlačiti korist iz postupka nepraktičnog čovjeka u prazničnoj noći. — On se okrenu Margariti: — Dakle, to se ne računa, jer ja nisam ništa učinio. Što želite za sebe?

Nastupila je tišina i prekinuo ju je Korovjov koji je prošaputao na Margaritino uho: — Dijamantna donna, ovaj put vam savjetujem da bu dete razumniji! Inače fortuna može promaknuti.

— Želim da mi se sada, ovog časa, vrati moj ljubljeni majstor — rekla je Margarita i njezino je lice unakazio grč.

Tada je u sobu banuo vjetar tako da je polegao plamen svijeća u svijećnjacima, teški zastor na prozoru se pomakao, prozor se otvorio i u dalekoj visini pojavio se puni ali ne jutarnji nego ponoćni mjesec. S prozorske daske legla je na pod zelenkasta marama noćnog svjetla i u njemu se pojavio noćni Ivanuškin gost koji se nazvao majstorom. Bio je u svojoj bolničkoj odjeći — u ogrtaču, papučama i crnoj kapici s kojom se nije rastajao. Njegovo neobrijano lice iskrivila je grimasa, on je luđački plašljivo pogledavao na plamen svijeće, a mjesečeva bujica kipjela je oko njega.

Margarita ga je odmah prepoznala, zajauknula, pljes— nula rukama, i potrčala k njemu. Ljubila ga je u čelo, u usta, stiskala se uz bodljikavi obraz, i dugo susprezane suze tekle su sada u potocima po njezinu licu. Izgovarala je samo jednu riječ, besmisleno je ponavljajući: — Ti… ti… ti…

Majstor ju je odmaknuo od sebe i prigušeno rekao: — Ne plači, Margot, ne muči me, ja sam teško bole stan — uhvatio se rukom za prozorsku dasku kao da se sprema da skoči na nju i bježi i gledajući prisutne povi— kao: — Bojim se, Margot! Opet su počele moje halucinaci je…

Ridanje je gušilo Margaritu, šaptala je daveći se riječima — Ne, ne, ne… ne boj se ničega… ja sam s to bom… ja sam s tobom…

Korovjov je spretno i neprimjetno primakao majstoru stolicu i on je na nju sjeo, a Margarita se bacila na koljena, priljubila se uz bok bolesnika i tako zamrla. U svojem uzbuđenju nije primijetila da nije više naga, na njoj je sada bio crni svileni plašt. Bolesnik je spustio glavu i stao gledati u zemlju mrkim bolnim očima.

— Da, — progovorio je poslije šutnje Woland — dobro su ga udesili. — Naredio je Korovjovu: — Daj, viteže, ovom čovjeku da nešto popije.

Margarita je nagovarala majstora drhtavim glasom: — Pij, pij! Bojiš se? Ne, ne, vjeruj mi da će ti pomoći!

Bolesnik je uzeo čašu i popio što je bilo u njoj, ali je njegova ruka zadrhtala, i on je ispustio čašu koja se kod njegovih nogu razbila.

— To donosi sreću, sreću! — prošaputao je Korovjov Margariti. — Pogledajte, on već dolazi k sebi.

Zaista, bolesnikov pogled više nije bio tako divlji i nemiran.

— Zar si to ti, Margot? — upitao je mjesečev gost.

— Ne sumnjaj, to sam ja — odgovorila je Margarita.

— Još! — zapovjedio je Woland.

Nakon što je majstor ispraznio drugu čašu, njegove su oči postale žive i prisebne.

— Eto, to je već druga stvar — rekao je Woland zažmi— rivši — sada ćemo porazgovarati. Tko ste vi?

— Sada nisam nitko — odgovorio je majstor i smiješak je iskrivio njegova usta.

— Odakle dolazite?

— Iz doma boli. Ja sam duševni bolesnik — odgovorio je došljak.

Te riječi Margarita nije podnijela i ponovo je zaplakala. Zatim je, obrisavši suze, povikala: — Strašne riječi! Strašne riječi! On je majstor, messire, ja vas u to uvjeravam! Izliječite ga, on je toga vrijedan!

— Znate li s kim sada razgovarate? — upitao je Woland pridošlicu. — Kod koga se nalazite? — Znam — odgovorio je majstor — moj susjed u ludnici bio je neki dječak, Ivan Bezdomni. On mi je pripovijedao 0 vama.

— Dakako, dakako — odazvao se Woland — imao sam zadovoljstvo da sretnem tog mladića na Patrijaršijskim ribnjacima. On samo što nije mene samoga doveo do lu dila dokazujući mi da me nema. Ali vi vjerujete da sam to zbilja — ja?

— Treba vjerovati — rekao je pridošlica — ali, dakako, bilo bi mnogo bolje smatrati vas plodom halucinacije.

Oprostite mi — trgnuvši se, dodao je majstor.

— Pa što, ako je bolje, onda smatrajte — ljubazno je od govorio Woland.

— Ne, ne! — preplašeno je govorila Margarita i tresla majstorovo rame. — Dođi k sebi! Pred tobom je zaista on!

Mačak se i sada upleo: — A ja sam zaista nalik na halucinaciju. Skrenite paž nju na moj profil na mjesečini. — Mačak je stao u mjesečev trak i htio je još nešto dodati, ali su ga zamolili da šuti i on je odgovorio: — Dobro, dobro, šutjet ću. Bit ću šutljiva halucinacija — i zašutio je.

— Recite, zašto vas Margarita zove majstorom? — upi tao je Woland.

On se podsmehnuo i rekao: — To je oprostiva slabost. Ona ima suviše visoko mi šljenje o romanu koji sam napisao.

— Roman o čemu?

— Roman o Ponciju Pilatu.

Tada su opet poskočili i zanjihali se jezičci svijeća, zveknulo je posuđe na stolu. Woland se gromoglasno nasmijao, ali se nitko nije uplašio niti začudio tom smijehu. Behemot je čak zapljeskao.

— O čemu? O čemu? O kome? — progovorio je Woland 1 prestao se smijati. — I to sada? To je potresno! Zar niste mogli pronaći drugu temu? Dajte da vidim. — Woland je pružio ruku s dlanom nagore.

— Na žalost to ne mogu učiniti — odgovorio je majstor — zato što sam ga spalio u peći. — Oprostite, ne vjerujem — odgovorio je Woland — to je nemoguće, rukopisi ne gore. — On se okrenuo Behemo— tu i rekao: — No, Behemote, daj ovamo roman.

Mačak je odmah skočio sa stolice i svi su opazili da je sjedio na debelom svježnju rukopisa. Gornji primjerak mačak je uz poklon predao Wolandu. Margarita je zadrhtala i povikala, ponovo uzbuđena do suza: — Evo ga, rukopis! Evo ga!

Pritrčala je Wolandu i oduševljeno dodala: — Svemogući, svemogući!

Woland je uzeo u ruke pruženi primjerak, okrenuo ga, stavio na stranu i šutke, bez smiješka, zagledao se u majstora. Ovaj je ne zna se zašto pao u tugu i nemir, podigao se sa stolice, savio ruke i, okrenuvši se prema dalekom mjesecu, drhtureći počeo mrmljati: — Ni noću, uz mjesečinu, nemam mira… Zašto su me uznemirili? O bogovi, bogovi…

Margarita se uhvatila za bolnički ogrtač, priljubila se k njemu i sama počela mrmljati, tužna, u suzama: — Bože, zašto ti ne pomaže lijek?

— Ništa, ništa, ništa — šaptao je Korovjov vrteći se oko majstora — ništa, ništa… Još čašicu, i ja ću s vama za društvo…

I čašica je namignula, zablistala na mjesečini i pomogla. Majstora su posjeli natrag i bolesnikovo lice poprimilo je mirniji izraz.

— No, sad je sve jasno — rekao je Woland i kucnuo du gim prstom po rukopisu.

— Savršeno jasno — potvrdio je mačak zaboravivši svo je obećanje da će biti šutljiva halucinacija — sad mi je glav na linija tog opusa jasna skroz naskroz. Što ti kažeš, Aza— zello? — obratio se šutljivom Azazellu.

— Velim — rekao je taj kroz nos — da bi te bilo dobro utopiti.

— Budi milosrdan, Azazello — odgovorio mu je mačak — i ne navodi mog gospodara na tu pomisao. Vjeruj mi da bih ti se svake noći javljao u isto takvom mjesečinastom ruhu, kao i jadni majstor, i kimao bih bi, i zvao bih te k sebi. Kako bi ti bilo, o Azazello? — No, Margarito — opet je stupio u razgovor Woland — kažite što vam je potrebno.

Margaritine su oči zaplamsale i ona se molećivo obratila \Volandu: — Dopustite mi da mu nešto šapnem.

Woland je kimnuo glavom i Margarita je, približivši se majstorovu uhu, nešto šapnula. Čulo se kako joj je odgovorio: — Ne, prekasno. Ništa više ne želim u životu osim da te vidim. A tebi savjetujem da me ostaviš, propast ćeš sa mnom.

— Ne, neću te ostaviti — odgovorila je Margarita i obratila se Wolandu: — molim da nas opet vratite u pod rum u ulicu na Arbatu, i da svjetiljka gori, i da sve bude kako je bilo.

Tada se majstor nasmijao i, obuhvativši MargarUnu glavu, rekao: — Ah, ne slušajte jadnu ženu, messire! U tom podru mu već odavno živi drugi čovjek, i uopće nikada se ne de šava da sve bude kao prije. — On je stavio obraz uz glavu svoje prijateljice, zagrlio Margaritu i počeo mrmljati: — Jadna… jadna…

— Ne dešava se, kažete? — rekao je Woland. — To je istina. Ali mi ćemo pokušati. — I on je pozvao: — Azazello!

Istog časa je sa stropa na pod pao zbunjeni građanin blizak pomračenju uma, u donjem rublju, ali s kovčegom u ruci i s kapom na glavi. Od straha taj je čovjek drhturio i koljena su mu klecala.

— Mogarič? — upitao je Azazello čovjeka koji je pao s neba.

— Alojzij Mogarič — odgovorio je taj, drhtureći.

— Pročitavši članak Latunskoga o romanu ovog čovje ka, vi ste napisali tužbu protiv njega, s izjavom da on skri va ilegalnu literaturu? — upitao je Azazello.

Novopridošli građanin je pomodno i zalio se pokajničkim suzama.

— Htjeli ste se preseliti u njegov stan? — što je mogao srdačnije zaunjkao je Azazello.

U sobi se začulo siktanje razjarene mačke, i Margarita je urliknuvši — Vidjet ćeš što je vještica, vidjet ćeš ti! — zarila nokte u lice Alojzija Mogariča.

Nastala je zbrka.

— Što to radiš? — paćenički je povikao majstor — Mar— got, ne sramoti se!

— Protestiram, to nije sramota — urlao je mačak.

Margaritu je odvukao Korovjov.

— Dogradio sam kupaonicu… — cvokoćući zubima vikao je okrvavljeni Mogarič i u strahu počeo brbljati neke besmislice — samo krečenje… galica…

— Upravo dobro što ste dogradili kupaonicu — s odo bravanjem je rekao Azazello — on mora uzimati kupke. — I viknuo: — Van!

Tada se Mogarič okrenuo naglavce i izletio iz Wolandove spavaonice kroz otvoreni prozor. Majstor je izbuljio oči, šapćući: — Ipak, to je očito mnogo čišći posao nego onaj o ko jemu je pričao Ivan! — potpuno potresen, osvrtao se, i ko načno rekao mačku: — Oprostite, to si ti… to ste vi… — On se zapleo ne znajući kako da se obrati mačku. — Vi ste onaj mačak koji je ulazio u tramvaj?

— Da, ja sam — potvrdio je polaskani mačak i dodao: — Ugodno je čuti kako se ljubazno odnosite prema mačku.

Obično mačcima, ne znam zbog čega, govore «ti», iako se nijedan mačak nikada ni s kim nije pobratio.

— Čini mi se da niste obični mačak… — neodlučno je odgovorio majstor. — U bolnici će ipak primijetiti da me nema — dodao je plašljivo Wolandu.

— Ništa oni neće primijetiti! — umirio ga je Korovjov i nekakvi papiri i knjige našli su se u njegovim rukama: — Je li to povijest vaše bolesti?

— Da…

Korovjov je bacio povijest bolesti u kamin.

— Ne postoji li dokument, ne postoji ni čovjek — zado voljno je govorio Korovjov — a to je knjiga stanara vašeg graditelja?

— Daa…

— Tko je upisan u nju? Alojzij Mogarič? — Korovjov je puhnuo na stranicu knjige stanara. — Jedan! Nema ga, i molim, nije ga ni bilo. A ako se vaš graditelj začudi, recitemu da je Alojzija sanjao. Mogarič? Kakav Mogarič?

Nikakva Mogariča nije bilo! — Tada se uvezana knjiga stanara isparila iz Korovjovljevih ruku. — I eto, ona je već u graditeljevom stolu. — Dobro ste rekli — govorio je majstor, zadivljen preciznošću Korovjovljeva rada — ako ne postoji dokument, ne postoji ni čovjek. Ni ja ne postojim, nemam dokumenta.

— Ispričavam se — povikao je Korovjov — upravo je to halucinacija, eto vašeg dokumenta — i Korovjov je pružio majstoru dokument. Zatim je prevrnuo očima i slatko prošaptao Margariti: — A evo i vašega vlasništva, Margarito Nikolajevna — i Korovjov je uručio Margariti bilježnicu s nagorjelim rubovima, sasušenu ružu, fotografiju i, poseb no pažljivo, štednu knjižicu: — deset tisuća, kako ste izvo ljeli položiti, Margarito Nikolajevna. Nama tuđe nije po trebno.

— Meni bi se prije šape sasušile nego da dirnem tuđe — napuhnuvši se rekao je mačak i plesao po kovčegu da bi u nj ugurao sve primjerke zlosretnog romana.

— I vaši dokumenti također — nastavio je Korovjov pružajući Margariti dokumente, a zatim je, obraćajući se Wolandu, s poštovanjem raportirao: — Gotovo, messire!

— Ne, nije gotovo — odgovorio je Woland, odmaknuvši se od globusa — kamo zapovijedate, moja draga donna, da uputimo vašu pratnju? Meni osobno ona nije potrebna.

Tada je kroz otvorena vrata dojurila Nataša, gola kakva je bila, pljesnula je rukama i povikala Margariti: — Budite sretni, Margarito Nikolajevna! — Kimnula je majstoru i opet se obratila Margariti: — Znala sam kamo ste odlazili.

— Kućne pomoćnice sve znaju — primijetio je mačak, značajno podigavši šapu — griješimo kad mislimo da su sli jepe.

— Što želiš, Natašo? — upitala je Margarita. — Vrati se u vilu.

— Dušo, Margarito Nikolajevna — molećivo je progo vorila Nataša i spustila se na koljena — zamolite ih — po gledala je Wolanda — da me ostave među vješticama. Neću natrag u vilu! Neću se udati ni za inženjera ni za tehničara!Meni su gospodin Jacques jučer na balu ponudili brak. — Nataša je otvorila šaku i pokazala nekakve zlatnike.

Margarita je upitno pogledala Wolanda. Taj je kim— nuo. Tada se Nataša bacila Margariti oko vrata, zvonko je poljubila i, pobjednički viknuvši, odletjela kroz prozor.

Na Natašinu mjestu pokazao se Nikolaj Ivanovič.

Zadobio je svoj prijašnji ljudski lik, ali je bio silno smrknut pa čak i razdražen.

— Evo, koga ću sa zadovoljstvom otpustiti — rekao je Woland gledajući s odvratnošću Nikolaja Ivanoviča — s ve likim zadovoljstvom, toliko je ovdje suvišan.

— Molim da mi se izda potvrda — progovorio je Niko laj Ivanovič veoma tvrdoglavo divlje se osvrćući — gdje sam proveo prošlu noć.

— U koju svrhu? — grubo je upitao mačak.

— U svrhu predočenja miliciji i supruzi — čvrsto je re kao Nikolaj Ivanovič.

— Mi obično ne izdajemo potvrde — odgovorio je ma čak i namrštio se — ali ćemo za vas, neka bude, učiniti iz nimku, I nije još Nikolaj Ivanovič ni došao k sebi, kad je već naga Hella sjedila kraj pisaćeg stroja, a mačak joj je diktirao.

— Ovime se potvrđuje da je donosilac, Nikolaj Ivano vič, proveo spomenutu noć na balu kod sotone, dovučen na nj u svojstvu prijevoznog sredstva… stavi, Hella, za gradu! A u zagradu napiši «nerast». Potpis — Behemot.

— A datum? — propištao je Nikolaj Ivanovič.

— Datume ne stavljamo, s datumom potvrda neće va žiti — javio se mačak, dohvativši papir. Zatim je odnekuda uzeo pečat, po svim pravilima je huknuo u njega, utisnuo na papir riječ «plaćeno» i uručio ga Nikolaju Ivanoviču.

Poslije toga je Nikolaj Ivanovič netragom nestao, a na nje govu se mjestu pojavio novi neočekivani čovjek.

— Tko je to? — s gađenjem je upitao Woland, zaklanja jući se rukom od svjetlosti svijeća.

Varenuha je spustio glavu, uzdahnuo i tiho rekao: — Otpustite me natrag, ne mogu biti vampir. Ja i Hel la skoro smo tada Rimskog dotjerali do smrti. Ja nisam krvožedan. Otpustite me! — Kakva je to tlapnja? — upitao je mršteći se Woland.

— Kakav Rimski? Kakva je to glupost?

— Ne uznemirujte se, messire — odazvao se Azazello i obratio se Varenuhi: — Ne treba se prostački ponašati preko telefona. Ne treba lagati preko telefona. Jasno?

Nećete li se više tim baviti?

Od radosti se sve pomiješalo u Varenuhinoj glavi, njegovo je lice zasjalo, i on je, ne znajući što govori, promrmljao: — Istinitim bo… to jest, hoću reći… vaše ve… od mah poslije ručka… — Varenuha je stiskao ruke na grudi i s molbom gledao Azazella.

— Dobro. Kući! — rekao je mačak i Varenuha se ras— plinuo.

— Sada me svi ostavite nasamo s njima — naredio je Woland pokazujući majstora i Margaritu.

Wolandova zapovijed odmah je izvršena. Poslije šutnje Woland se obratio majstoru: — Znači, u arbatski podrum? A tko će pisati? A mašta, nadahnuće?

— Više nemam nikakve mašte, a ni nadahnuća — od govorio je majstor — ništa me ne zanima osim nje — opet je položio ruku na Margaritinu glavu — slomili su me, teš ko mi je pri duši, hoću u podrum.

— A vaš roman, Pilat?

— Mrzim taj roman — odgovorio je majstor. — Suviše sam mnogo propatio zbog njega.

— Molim te — žalosno je zamolila Margarita — ne go vori tako. Zašto me mučiš? Pa znaš da sam sav svoj život uložila u taj tvoj rad. — Margarita je još dodala, okrenuv— ši se k \Volandu: — Ne slušajte ga, messire, suviše je iz mučen.

— Ali nešto se mora opisivati? — govorio je Woland. — Ako ste iscrpili tog prokuratora, počnite pisati, recimo, o Alojziju.

Majstor se nasmiješio.

— To Lapšonikova neće tiskati, a, osim toga, to nije zanimljivo.

— Od čega ćete živjeti? Bit ćete siromašni. — Drage volje, drage volje — odgovorio je majstor, pri vukao je Margaritu, obujmio je oko ramena i dodao: — Urazumit će se ona, otići od mene…

— Ne mislim — rekao je kroz zube Woland i nastavio: — Dakle, čovjek koji je napisao povijest Poncija Pilata, od lazi u podrum, s nakanom da se smjesti kraj svjetiljke i živi bijedno?

Margarita se odmakla od majstora, i progovorila vrlo gorljivo: — Učinila sam sve što sam mogla, i šapnula sam mu najzamamnije stvari. Ali je on odbio.

— Znam što ste mu šaptali — suprotstavio se Woland — ali to nije najzamamnije. Reći ću vam — nasmiješivši se, obratio se k majstoru — vaš će vam roman još donijeti iz nenađenja.

— To je vrlo žalosno — odgovorio je majstor.

— Ne, ne, to nije žalosno — rekao je Woland — ništa strašno. No, Margarito Nikolajevna, sve je učinjeno. Želite li još štogod od mene?

— Što govorite, o, što govorite, messire!…

— Onda uzmite ovo od mene za uspomenu — rekao je Woland i izvadio ispod jastuka malu zlatnu potkovu s di jamantima.

— Ne, ne, ne, zbog čega?

— Želite li se sa mnom svađati? — nasmiješivši se, upi tao je Woland.

Kako na plastu nije imala džepa, Margarita je stavila potkovu u servijetu i napravila čvor. Tada ju je nešto zapanjilo. Pogledala je prozor u kojemu je svijetlio mjesec i rekla: — Evo, što ne razumijem… kako to da je stalno po noć pa ponoć, a već odavno bi moralo biti jutro?

— Prazničnu noć ugodno je malo zadržati — odgovorio je Woland. — No, pa želim vam sreću!

Margarita je molećivo pružila ruke Wolandu, ali se nije usudila da mu priđe i samo je tiho kliknula: — Ostajte zdravo! Ostajte zdravo!

— Do viđenja — rekao je Woland.

I Margarita u crnom plastu, a majstor u bolničkom ogrtaču izišli su u hodnik draguljaričina stana, u hodnikuje gorjela svijeća i tu ih je čekala Wolandova pratnja. Kad su izlazili iz hodnika, Hella je nosila kovčeg u kojemu je bio roman i neveliko vlasništvo Margarite Nikolajevne, a mačak je pomagao Helli.

Kod vrata stana Korovjov se poklonio i nekamo nestao, a ostali su krenuli da ih prate na stubište. Ono je bilo pusto. Kad su prolazili preko hodnika na drugom katu, nešto je mekano palo, ali na to nitko nije obraćao pažnju. Kod ulaznih vrata šeste veže Azazello je puhnuo u zrak i samo što su izišli na dvorište u koje mjesec nije dopirao, ugledali su čovjeka koji je spavao na stepenicama, i, očigledno, spavao mrtvačkim snom, čovjeka u čizmama i kapi, a ugledali su također i veliki crni automobil s ugašenim svjetlima koji je stajao pred vratima. Kroz prednje staklo mutno se vidio vranin profil.

Već su se spremali da sjednu kad li je Margarita u očajanju tiho uskliknula: — Bože, izgubila samo potkovu!

— Sjednite u auto — rekao je Azazello — i pričekajte me. Odmah ću se vratiti, samo da pogledam u čemu je stvar. — I on je otišao u zgradu.

Stvar je bila u tome: neko vrijeme prije izlaska Margarite i majstora s njihovim pratiocima, iz stana br. 48 koji se nalazio ispod draguljaričina, izišla je na stubište suhonjava žena s kantom i torbom u rukama. To je bila upravo ona Anuška koja je, na Berliozovu nesreću, u srijedu prolila suncokretovo ulje kod obrtaljke.

Nitko nije znao, i sigurno nitko neće ni doznati, čime se u Moskvi bavila ta žena i od kakvih je sredstava živjela.

Znalo se o njoj samo to da se nju svakodnevno moglo vidjeti čas s kantom, čas s torbom i kantom zajedno — ili u dućanu s petrolejem, ili na trgu, ili kod kućnih vrata, ili na stubištu, a najčešće u kuhinji stana br. 48 gdje je stanovala Anuška. Osim toga, znalo se, i to najbolje, da je gdje se ona god pojavila ili se nalazila — odmah na tom mjestu nastao skandal, pa je stoga nosila nadimak «Kuga».

KugaAnuška ustajala je vrlo rano, a danas ju je podiglo nešto, niti svjetlo niti zora, odmah poslije pola noći. Okrenuo se ključ u bravi, provirio je Anuškin nos, a zatim je provirila i ona sama, zalupila je za sobom vrata, i većse spremala da nekamo krene kad li su na gornjem katu tresnula vrata, netko se spuštao po stepenicama i naletjev— ši na Anušku odbacio je u stranu tako da je potiljkom udarila o zid.

— Kamo te vrag nosi samo u gaćama? — zavrištala je Anuška uhvativši se za potiljak. Čovjek u donjem rublju, s kovčegom u rukama i kapi, zatvorenih očiju, odgovorio je Anuški bijesnim sanenim glasom: — Stup! Galica! Koliko je samo krečenje koštalo… — i zaplakavši proderao se: — Van! — Tada je jurnuo, ali ne više dolje po stepenicama, nego — gore, onamo gdje je bilo raz bijeno staklo na prozoru, i naglavce izletio kroz prozor u dvorište. Anuška je čak zaboravila na potiljak, uzdahnula i krenula k prozoru. Legla je potrbuške na pod, i turila glavu u dvorište očekujući da će na asfaltu, osvijetljenom dvorišnom svjetiljkom, vidjeti smrskana čovjeka s kovče gom. Ali na asfaltu dvorišta nije bilo ništa.

Preostalo je da pretpostavi kako je pospana i čudna ličnost izletjela iz kuće poput ptice ne ostavivši iza sebe nikakav trag. Anuška se prekrižila i pomislila: «Stvarno je čudan stan broj pedeset! Ne govore ljudi uzalud… Ah, kakav stan!…» Nije dospjela o tome razmisliti kad li su gore vrata ponovo zalupila i netko je drugi potrčao. Anuška se pripi— la uza zid, i vidjela kako je neki prilično poštovani građanin s bradicom, ali s nešto svinjskim licem, kako se učinilo Anuški, šmugnuo mimo nje i poput prvoga ostavio kuću kroz prozor, ni ne pomislivši da se smrska na asfaltu. Anuška je zaboravila svrhu svog odlaska i ostala je na stubištu, križajući se, uzdišući i razgovarajući sama sa sobom.

Treći — bez brade, okrugla obrijana lica, u ruskoj košulji, za kratko je vrijeme dotrčao odozgo i potpuno jednako otprhnuo kroz prozor.

Treba reći u Anuškinu čast, da je bila znatiželjna i odlučila je da sačeka neće li biti nekih novih čudesa.

Opet su gore otvorili vrata, i sada se počelo spuštati čitavo društvo, ali ne trkom već obično kao što čine svi ljudi. Anuška je odjurila od prozora, spustila se k svojim vratima, brzo ih otvorila, sakrila se iza njih, i u pukotini koju je ostavila zaiskrilo se njezino izbuljeno od znatiželje oko.Neki bolesnik, ili nije bio bolesnik ali svakako čudan, blijed, obrastao bradom, u crnoj kapici i u nekakvu ogrtaču spuštao se nesigurnim koracima. Njega je brižljivo vodila pod ruku nekakva dama u crnoj mantiji, kako se to Anuški učinilo u polutami. Dama je bila ili bosa ili u nekakvim prozirnim, sigurno inozemnim cipelama, rascvjetanim u komadiće. Fuj! Ma kakve cipele! Pa dama je bila gola! Pa da, mantija je bila prebačena izravno na golo tijelo! «Ah, kakav stan!…» U Anuškinoj je duši sve pjevalo od predosjećaja užitka što će sve sutra pričati susjedima.

Iza čudno odjevene dame išla je gola dama s kovčegom u ruci, a kraj kovčega šunjao se crni veliki mačak. Anuška samo što nije naglas nešto pisnula, trljajući oči.

Završavao je povorku stranac malena rasta i šepav, s krivim okom, bez kaputa, u bijelom prsluku fraka i s kravatom. Cijelo društvo prolazilo je kraj Anuške. Tada je nešto palo na hodnik.

Kad je čula da se koraci udaljuju, Anuška je poput zmije dopuzala iza vrata, stavila je kantu uza zid, legla je potrbuške i stala tražiti. U njezinim se rukama našla ser— vijeta s nečim teškim. Anuškine oči skočile su na čelo kad je otvorila zavežljaj. Anuška je prinijela k očima dragocjenost, i oči su usplamtjele pravim vučjim plamenom. U Anuškinoj se glavi podigao vihor: «Niti išta znam, niti sam išta vidjela!… K nećaku? Ili raspiliti na komadiće?… Kamenčiće mogu izvaditi i po jedan prodati: jedan na Petrovki, drugi na Smolen— skom… I niti išta znam i niti sam išta vidjela!…» Anuška je sakrila nađenu stvar pod pazuho, uhvatila kantu i već se spremala da se vrati u stan, odgodivši svoj odlazak u grad, kad li je pred njom iskrsnuo, đavo će ga znati odakle, onaj s bijelim prsima, bez kaputa, i tiho šapnuo: — Daj potkovu i servijetu!

— Kakvu servijetupotkovu? — upitala ja Anuška, vrlo se iskusno pretvarajući. — Ne znam ni za kakvu servijetu.

Zar ste, građanine, pijani?

Bjeloprsi je tvrdim kao rukohvati autobusa i isto tako hladnim prstima, više ništa ne rekavši, stisnuo Anuškino grlo tako da je sasvim zaustavio prilaz zraka u njezine grudi. Kanta je ispala iz Anuškinih ruku na pod. Držeći neko vrijeme Anušku bez zraka, stranac bez kaputa skinuo je prste s njezina grla. Udahnuvši zrak, Anuška se nasmiješila.

— Ah, potkovicu? — progovorila je. — Ovaj čas! Znači — to je vaša potkova? A ja gledam, leži u servijeti, i namjerno sam je podigla da je netko ne uzme, a onda mu stavi soli na rep!

Kad je dobio potkovicu i servijetu, stranac se počeo klanjati Anuški, čvrsto joj stiskati ruku i marljivo zahvaljivati slijedećim izrazima, s jako izraženim stranim akcentom: — Najdublje sam vam zahvalan, madame. Meni je ta pot kovica draga kao uspomena. I dopustite da vam za to što ste je sačuvali uručim dvije stotine rubalja. — I on je odmah iz vadio iz džepa na prsluku novac i uručio ga Anuški.

Ona je očajnički se smiješeći samo uzvikivala: — Ah, najpokornije zahvaljujem! Mersi! Mersi!

Velikodušni stranac jednim je skokom preskočio cijeli niz stepenica, ali prije nego će sasvim nestati viknuo je odozdo ali bez akcenta: — Ti, stara vještice, ako još ikada budeš našla tuđu stvar, predaj je miliciji a ne skrivaj je pod pazuho!

Osjećajući u glavi zvonjavu i zbrku od svih događaja na stubištu, Anuška je još dugo, po inerciji, nastavila vikati: — Mersi! Mersi! Mersi! — ali stranca već dugo nije bilo.

Nije bilo ni automobila u dvorištu. Vrativši Margariti Wolandov poklon, Azazello se oprostio s njom, upitao da li udobno sjedi, a Hella se sočno izljubila s Margaritom, mačak je poljubio njezinu ruku, pratioci su mahnuli ru—. kom majstoru koji se nepomično i beživotno zavalio u kut sjedišta, mahnuli su vrani i odmah se rasplinuli u zraku, ne smatrajući potrebnim da se muče penjanjem po stepenicama. Vrana je upalila farove i kliznula kolima kroz vrata mimo čovjeka koji je namrtvo spavao na stepenicama. I farovi velikog crnog automobila nestali su među drugima u besanoj i bučnoj Sadovoj ulici.

Za jedan sat u podrumu male kućice u jednoj od Ar— batskih ulica, u prvoj sobi gdje je sve bilo onako kako jebilo prije strašne jesenje noći prošle godine, kraj stola, prekrivena baršunastim stolnjakom, ispod svjetiljke sa sje— nilom, kraj koje je stajala vaza s đurđicama, sjedila je Mar— garita i tiho plakala zbog proživljenog uzbuđenja i sreće.

Bilježnica, načeta plamenom, ležala je pred njom, a kraj nje se uzdizao kup nedirnutih bilježnica. Kućica je šutjela. U susjednoj maloj sobi ležao je majstor u dubokom snu na malom divanu, pokriven bolničkim ogrtačem. Njegovo je ravnomjerno disanje bilo bešumno.

Isplakavši se, Margarita je dohvatila nedirnute bilježnice i našla mjesto koje je čitala prije susreta s Azazellom ispod Kremaljskih zidina. Margariti se nije spavalo. Milovala je rukopis nježno, onako kako se miluje ljubljenu mačku, i okretala ga u rukama, razgledavajući ga sa svih strana, zaustavljajući se čas na naslovnoj strani čas otvarajući kraj. Nju je obuzela iznenadna užasna pomisao da je sve to — čarolija, i da će bilježnice nestati s očiju, da će se ona naći u svojoj spavaonici u vili i da će, kad se probudi, otići da se utopi. Ali to je bila posljednja strašna misao, odjek dugih patnji koje je proživjela. Ništa nije nestalo, svemogući Woland bio je zaista svemoguć, i koliko je god htjela, makar do jutarnje zore, mogla je Margarita prelistavati listove bilježnice, gledati ih i ljubiti, i čitati ponovo riječi: — Tama, koja je nadošla sa Sredozemnog mora pokrila je prokuratoru mrski grad… Da, tama…