Majstor i Margarita

Poglavlje 6. SHIZOFRENIJA, KAKO JE BILO REČENO

Kad je u čekaonicu poznate psihijatrijske klinike, nedavno sagrađene u okolici Moskve na obali rijeke, ušao čovjek s oštrom bradicom i odjeven u bijeli ogrtač — bilo je pola dva u noći. Trojica bolničara nisu puštali s očiju Ivana Nilolajeviča koji je sjedio na divanu. Tu se nalazio i krajnje uzbuđeni pjesnik Rjuhin. Ubrusi kojima je bio svezan Ivan Nikolajevič ležali su u hrpi na istom divanu.

Ruke i noge Ivana Nikolajeviča bile su slobodne.

Kad je čovjek ušao, Rjuhin je problijedio, kašljucnuo i bojažljivo rekao: — Zdravo, doktore.

Doktor se naklonio Rjuhinu ali klanjajući se nije gledao njega nego Ivana Nikolajeviča.

Taj je sjedio potpuno nepomično, ljutila lica, podignutih obrva i čak se nije ni pomaknuo kad je ušao liječnik.

— Eto, doktore — tajanstvenim je šaptom progovorio Rjuhin, plašljivo gledajući Ivana Nikolajeviča — poznatog pjesnika Ivana Bezdomnog… eto, vidite… bojimo se da nije bijela groznica…

— Je li mnogo pio? — promrsio je doktor.

— Ne, pio je, ali ne tako da bi…

— Žohare, štakore, vražiće ili izgubljene pse nije lovio?

— Ne — zadrhtavši, odgovorio je Rjuhin — vidio sam ga jučer i danas ujutro. Bio je potpuno zdrav…

— A zašto je u gaćama? Uzeli ste ga iz kreveta?

— On je, doktore, tako došao u restoran…

— Aha, aha — vrlo zadovoljno rekao je liječnik — a za što ima ogrebotine? Je li se s nekim tukao? — Pao je s ograde, a zatim je u restoranu udario jed nog… i još neke…

— Tako, tako, tako — rekao je doktor i okrenuvši se Ivanu, dodao — zdravo!

— Zdravo, saboteru! — glasno i zlobno rekao je Ivan.

Rjuhin se toliko smeo da nije smio pogledati ljubaznog doktora. Ali se taj nije nimalo uvrijedio, nego je naviklim, spretnim pokretom skinuo naočale, podigao skut ogrtača, sakrio ih u stražnji džep hlača, a zatim je upitao Ivana: — Koliko vam je godina?

— Idite svi, što se mene tiče, k vragu! — grubo je po— vikao Ivan i okrenuo se.

— Zašto se ljutite? Zar sam vam rekao nešto neu godno?

— Meni su dvadeset i tri godine — uzbuđeno je progo vorio Ivan — i žalit ću se na sve vas. A na tebe posebno, gnjido! — obratio se napose Rjuhinu.

— A na što se vi želite žaliti?

— Na to što su mene, zdravog čovjeka, uhvatili i silom dovukli u ludnicu! — gnjevno je odgovorio Ivan.

Tada je Rjuhin pogledao Ivana i sledio se: u njegovim očima nije bilo baš nikakvog ludila. Od mutnih kakve su bile u Gribojedovu pretvorile su se u one prijašnje, jasne.

«Zaboga! — uplašeno je pomislio Rjuhin. — Pa on je zbilja normalan! Eto, kakva glupost! Zašto smo ga zapravo ovamo dovukli? Normalan je, normalan, samo mu je njuška izgrebena…» — Vi se ne nalazite u ludnici — mirno je progovorio li ječnik i sjeo na bijelu stolicu s blistavom nogom — nego u klinici gdje vas nitko neće zadržavati ako to nije potrebno.

Ivan Nikolajevič gledao je nepovjerljivo, ali je ipak promrsio: — Hvala ti, gospode! Našao se, konačno, jedan norma lan čovjek među idiotima od kojih je prvi — dripac i ne— sposobnjaković Šaška!

— Tko je taj Šaška — nesposobnjaković? — propitkivao se liječnik.

— Evo ga, Rjuhin — odgovorio je Ivan i upro prljavim prstom u smjeru Rjuhina.Taj je pocrvenio od negodovanja. «Eto, tako on meni umjesto hvale — pomislio je gorko — za to što se brinem za njega! Stvarno je gad!» — Tipičan kulak po svojoj psihologiji — nastavio je Ivan Nikolajevič koji se, očito, uskopistio da Rjuhina javno raskrinka — i uz to kulak koji se brižljivo maskira kao pro leter. Pogledajte njegovu bijednu fizionomiju i usporedite sa zvučnim stihovima koje je on napisao za Prvi maj. He— hehe… «Razvite se!» pa «Zalepršajte!». Pogledajte u nje govu nutrinu, što on tamo misli… vi ćete jauknuti! — i Ivan Nikolajevič se zlokobno nasmijao.

Rjuhin je teško disao, bio je crven i mislio samo o tome da je grijao zmiju na svojim grudima, da je pomogao onome koji se zapravo pokazao kao pakosni neprijatelj. I, najvažnije, nije mogao ništa učiniti, jer neće se valjda svađati s duševnim bolesnikom?!

— A zašto su vas zapravo doveli k nama? — upitao je liječnik, pažljivo saslušavši optužbe Bezdomnoga.

— Vrag neka odnese te blesavce! Zgrabili su me, sve zali nekakvim krpama i odvezli kamionom!

— Dopustite da vas upitam, zašto ste u restoran došli samo u donjem rublju?

— U tome nema ništa čudno — odgovorio je Ivan — po šao sam da se okupam u rijeci Moskvi, pa su mi dignuli moju odjeću a ostavili mi ovo smeće! Nisam valjda mogao ići po Moskvi gol! Obukao sam što je bilo zato što sam žu rio u restoran Gribojedovu.

Liječnik je upitno pogledao Rjuhina, a taj je mrzovoljno promrmljao: — Tako se zove restoran.

— Aha — rekao je liječnik — a zašto ste tako žurili? Ne kakav poslovni sastanak?

— Lovim konzultanta — odgovorio je Ivan Nikolajevič i nemirno se osvrnuo.

— Kakvog konzultanta?

— Poznajete li Berlioza? — upitao je Ivan značajno.

— To je… skladatelj?

Ivan se pokolebao.

— Kakav skladatelj? Ah da, ma ne! Skladatelj nosi isto prezime kao Miša Berlioz!Rjuhinu se nije dalo ništa govoriti, ali je morao objasniti: — Sekretara MASSOLITa Berlioza večeras je prega zio tramvaj na Patrijaršijskim ribnjacima.

— Ne laži ti, ništa ne znaš! — razljutio se Ivan na Rju— hina. — Ja sam bio prisutan, a ne ti! On ga je namjerno na mjestio pod tramvaj!

— Gurnuo?

— Zašto «gurnuo»? — Ijuteći se na opću tupost usklik nuo je Ivan. — Takvomu i nije potrebno da gura! On može izvoditi takve stvari da se samo čuvaj! On je unaprijed znao da će Berlioz pasti pod tramvaj!

— A je li netko osim vas vidio tog konzultanta?

— U tome i jest zlo što smo ga vidjeli samo Berlioz i ja.

— Tako. Sto ste poduzeli da ulovite ubojicu? — liječnik se sada okrenuo i dobacio pogled ženi u bijelom ogrtaču koja je sjedila za stolom po strani. Ona je izvadila list pa pira i počela ispunjavati prazna mjesta u njegovim rubri kama.

— Poduzeo sam to: uzeo sam u kuhinji svijeću…

— Ovu? — upitao je liječnik pokazujući na prelomljenu svijeću koja je zajedno s ikonom ležala pred ženom.

— Upravo tu, i…

— A zašto ikona?

— No da, ikona… — Ivan je pocrvenio. — Ikona ih je najviše i preplašila. — Opet je upro prstom u smjeru Rju— hina. — Ali je stvar u tome da je on, konzultant, on je, go vorit ćemo otvoreno… povezan s nečistom silom… i ne možeš ga samo tako jednostavno uhvatiti.

Bolničari su stali u stav mirno i nisu skidali očiju s Ivana.

— Daa — nastavio je Ivan — povezan je! To je nepore civa činjenica. On je lično razgovarao s Poncijem Pilatom.

Ne gledajte tako u mene! Istinu govorim! Sve je vidio, i balkon, i palme. Bio je jednom riječju kod Poncija Pilata, za to dajem glavu.

— Dalje, dalje…

— Znači: pričvrstio sam ikonu na grudi i potrčao…

Tada je iznenada sat udario dva puta. — Ehehe! — uskliknuo je Ivan i digao se s divana. — Dva sata su, a ja s vama gubim vrijeme! Oprostite, gdje je telefon?

— Pustite ga k telefonu — zapovjedio je liječnik bolni čarima.

Ivan je zgrabio slušalicu, a žena je za to vrijeme tiho upitala Rjuhina: — Je li oženjen?

— Neženja — uplašeno je odgovorio Rjuhin.

— Član sindikata?

— Da.

— Milicija? — viknuo je Ivan u slušalicu. — Milicija?

Druže dežurni, naredite odmah da se pošalje pet motocik la s mitraljezima radi hvatanja inozemnog konzultanta.

Što? Dođite po mene, poći ću s vama… Govori pjesnik Bezdomni iz ludnice… kako glasi vaša adresa? — šaptom je upitao Bezdomni liječnika, pokrivši slušalicu dlanom, a zatim je opet povikao u slušalicu: — Čujete li? Halo!…

Bezobrazluk! — odjednom je zaurlao Ivan i bacio slušalicu o zid. Zatim se okrenuo liječniku, pružio mu ruku, suho rekao «do viđenja» i spremio se da ode.

— Dopustite, kamo želite otići? — progovorio je liječ nik, gledajući Ivana u oči. — U dubokoj noći, u donjem rub lju… vi se slabo osjećate, ostanite kod nas!

— Pustite me — rekao je Ivan bolničarima koji su se zbili kraj vrata. — Hoćete li me pustiti ili ne? — bijesnim je glasom viknuo pjesnik.

Rjuhin je zadrhtao, a žena je pritisnula dugme na stolu i na njegovu je staklenu površinu iskočila blistava kutija i zalemljena ampula.

— Ah, tako dakle?! — osvrćući se divlje kao progonjena zvijer, izgovorio je Ivan. — Pa dobro! Zbogom… — i s is pruženom glavom bacio se u zavjesu prozora. Začuo se udarac ali neprobojno staklo iza zavjese izdržalo je, i u tre nu se Ivan Nikolajevič našao u rukama bolničara. Krkljao je, pokušao gristi, vikao: — Dakle tako, takvo staklo imate!… Pusti! Pusti, ve lim.

U liječnikovim rukama zablistala je igla za injekcije, žena je jednim potezom rasparala olinjali rukav košulje idohvatila s muškom snagom Ivanovu ruku. Zamirisao je eter, Ivan je u rukama četvorice oslabio, a spretni liječnik iskoristio je taj trenutak i ubo iglu u Ivanovu ruku. Ivana su držali još nekoliko časaka, a zatim su ga spustili na divan.

— Banditi! — povikao je Ivan i skočio s divana, ali je opet na njega bio vraćen. Tek što su ga pustili, on je opet poskočio ali je natrag već sjeo sam. Zašutio je, divlje se os vrtao, zatim je neočekivano zijevnuo, zatim se nasmiješio sa zlobom.

— Ipak ste me zatočili — rekao je, zijevnuo još jednom, iznenada prilegao, glavu je stavio na jastuk, poput djeteta šaku pod obraz, promrmljao već sasvim pospanim gla som, bez zlobe: — Pa dobro… sami ćete platiti za sve. Ja sam vas upozorio, a vi kako znate! Mene sada više od sve ga zanima Poncije Pilat… Pilat… — tada je zatvorio oči.

— Kupaonica, zasebnu sobu, stotinu sedamnaest, i de žurstvo uz njega — određivao je liječnik, stavljajući naoča le. Tada je Rjuhin ponovo zadrhtao: bešumno su se otvo rila bijela vrata, iza njih se vidio hodnik osvijetljen plavim noćnim svjetiljkama. Iz hodnika se dokotrljala ležaljka na gumenim kotačima, na nju su stavili utihnulog Ivana i od— vezli ga u hodnik, a vrata su se zatvorila.

— Doktore — šaptom je upitao potreseni Rjuhin — on je, znači, zbilja bolestan?

— O da — odgovorio je liječnik.

— A što je zapravo s njim? — bojažljivo je upitao Rju hin.

Umorni liječnik pogledao je Rjuhina i malaksalo odgovorio: — Uzbuđenje u pokretima i govoru… halucinatorne interpretacije… Slučaj je, očito, kompliciran… Shizo frenija, čini se. A još k tome i alkoholizam…

Rjuhin ništa nije razumio od liječnikovih riječi, osim da je s Ivanom Nikolajevičem, kako se čini, loše, uzdahnuo je i upitao: — A što on to neprestano govori o nekakvom konzul— tantu?

— Vidio je, vjerojatno, nekoga tko je uzbudio njegovu rastrojenu maštu. A možda je halucinirao…Poslije nekoliko časaka kamion je vozio Rjuhina u Moskvu. Svitalo je i svjetlo neugašenih svjetiljaka na cesti nije bilo više ni potrebno ni ugodno. Šofer se ljutio što mu je propala noć, vozio je iz petnih žila kamion koji se na zavojima zanosio.

Eto, i šuma je prestala, ostala negdje odostrag, i rijeka je otišla nekamo u stranu, u susret kamionu letjele su naj— različitije stvari: nekakve ograde sa stražarnicama i hrpe drveta, posječena debla i nekakvi stupovi a na stupovima nanizane cijevi, hrpe tucanika, zemlja ispresijecana kanalima — ukratko, osjećalo se da je to već ona, Moskva, odmah, iza zavoja, i sada će navaliti i zgrabiti.

Rjuhina je treslo i drmusalo, nekakav trupac na kojem se smjestio pokušavao je da izmakne ispod njega.

Restoranski ubrusi koje su ubacili milicioner i Pantelej koji su se ranije odvezli trolejbusom, kotrljali su se po čitavoj platformi. Rjuhin je pokušao da ih skupi, ali promrmljavši Ijutito: «Neka ih vrag nosi! Što se ja vrtim kao glupan?…» odgurnuo ih nogom i prestao da ih gleda.

Raspoloženje njegova duha bilo je užasno. Postalo mu je jasno da je njegov posjet kući bola ostavio u njemu težak trag. Rjuhin se trudio da shvati što ga to muči. Hodnik s plavim svjetiljkama koji se usjekao u njegovo sjećanje?

Pomisao na to da na svijetu nema gore nesreće od gubitka pameti? Da, da, dakako i to. Ali to je — zapravo, opća misao. Ali, postoji još nešto. Što to? Uvreda, to je. Da, da uvredljive riječi koje mu je Bezdomni dobacio ravno u lice. I nije zlo u tome što su one uvredljive, nego u tome što sadrže istinu.

Pjesnik nije više gledao naokolo, nego je uprijevši oči u prljavi, drmusavi pod, počeo nešto mrmljati, cmizdriti i gristi se.

Da, pjesme… Njemu su — trideset i dvije godine!

Zaista, što će biti dalje? — I dalje će pisati po nekoliko pjesama godišnje. — Do starosti? — Da, do starosti. — Što će mu donijeti te pjesme? Slavu? «Kakva glupost! Ne obmanjuj makar samog sebe. Nikada slava neće doći onome koji piše loše pjesme. Zbog čega su loše? Istinu, istinu je rekao!» — nemilosrdno je govorio Rjuhin sam sebi — ne vjerujem ni u što o čemu pišem!…»Otrovan nastupom neurastenije, pjesnik je zateturao, pod se pod njim prestao tresti. Rjuhin je podigao glavu i vidio da je već odavno u Moskvi, i štoviše, da je nad Moskvom zora, da je oblak obasjan zlatom, da njegov kamion stoji zapevši u koloni drugih automobila na zaokretu u bulevar, i da nedaleko od njega stoji na postolju čovjek od metala malo naklonjene glave i ravnodušno gleda na bulevar.* Nekakve čudne misli navrle su u glavu oboljela pjesnika. «Evo primjera pravog uspjeha… — Rjuhin je ustao u svoj svojoj visini na platformi kamiona i digao ruku napadajući mirnog čovjeka od livenog željeza — bilo kakav korak što ga je taj učinio u životu, sve što se s njim desilo, sve je išlo u njegovu korist, sve se pretvaralo u njegovu slavu! A što je on to učinio? Ja ne mogu shvatiti… Zar je nešto naročito u tim riječima: «Bura maglom…»? Ne razumijem!… Njemu je uspjelo, uspjelo! — iznenada je bijesno zaključio Rjuhin i osjetio kako se kamion pod njim pomakao — pucao je, pucao u njega onaj bjelogardijac i razmrskao mu bedro i osigurao besmrtnost..» Kolona je krenula. Potpuno bolestan, i čak ostario, pjesnik je za nepune dvije minute već ulazio na verandu Gribojedova. Ona je opustjela. U kutu je posljednju čašicu ispijalo nekakvo društvance, u njegovu središtu prenema— gao se poznati konferansije u okrugloj istočnjačkoj kapici i s vrčem pjenušavca «Abrau» u ruci.

Rjuhina, natovarena ubrusima, ljubazno je dočekao Arčibald Arčibaldovič i odmah ga izbavio od prokletih krpa. Da se Rjuhin nije izmučio u klinici i na kamionu, on bi vjerojatno osjetio zadovoljstvo pričajući kako je bilo u bolnici i ukrašavajući tu priču izmišljenim pojedinostima.

Ali mu sada nije bilo do toga, a, osim toga, kako god bio Rjuhin malo pronicav — sada, nakon samobičevanja u kamionu, on se prvi put oštro zagledao u lice pirata i shvatio da je taj, iako postavlja pitanja o Bezdomnome, i čak uzvikuje «ajajaj!», zapravo potpuno ravnodušan prema sudbini Bezdomnog i da ga nimalo ne žali.

«Junačina! Tako Spomenik pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina (prim. prev.). treba!» — s ciničnom, samoubilačkom zlobom pomislio je Rjuhin i, prekinuvši priču o shizofreniji, zamolio: — Arčibalde Arčibaldoviču, dajte mi votke…

Pirat je napravio suosjećajno lice i šapnuo: — Shvaćam… odmah… — i mahnuo konobaru.

Za četvrt sata Rjuhin je potpuno sam, zgrbljen, sjedio nad porcijom šarana, pio votku čašu za čašom, shvaćajući i priznajući da se u njegovu životu više ništa ne može popraviti, a može se samo sve zaboraviti.

Pjesnik je izgubio svoju noć dok su drugi pirovali i sada je više vratiti ne može. Trebalo je samo podići glavu od svjetiljke gore prema nebu da bi se shvatilo da je noć propala bespovratno. Konobari su u žurbi skidali stolnja— ke sa stolova. Mačke koje su se vrzmale oko verande izgledale su jutarnje. Na pjesnika se neumitno svalio dan.