Majstor i Margarita

Poglavlje 21. LET

Nevidljiva i slobodna! Nevidljiva i slobodna!

Preletjevši svoju ulicu, Margarita je upala u drugu koja je sjekla prvu u pravom kutu. Tu pokrpanu, zakrpanu, krivu i dugu ulicu s dućančićem nakrivljenih vrata, gdje se u čašama prodavao petrolej a u bocama tekućina protiv parazita, ona je začas presjekla, i tada je odlučila da, premda sasvim slobodna i nevidljiva, čak i u uživanju bude makar malo pametna. Samo nekim čudom zakočivši, nije se razbila nasmrt o stari nakrivljeni fenjer na uglu.

Kad ga je mimoišla, Margarita je jače uhvatila metlu i poletjela polaganije, gledajući električne žice i natpise koji su visili preko pločnika.

Treća ulica vodila je ravno na Arbat. Ovdje se Margarita potpuno snašla u upravljanju metlom, shvatila da ova sluša i najmanji dodir njezinih ruku ili nogu, i da leteći nad gradom mora biti pažljiva i ne odviše neobuzdana. Osim toga, jasno je postalo već u prvoj ulici da prolaznici ne vide letačicu. Nitko nije podizao glavu, ni vikao «gledaj, gledaj!», ni micao se u stranu, ni vriskao i padao u nesvijest, niti se smijao divljim smijehom.

Margarita je letjela bešumno, vrlo polagano i nisko, po prilici u visini prvog kata. Ali i kod polagana leta na samom ulasku na zasljepljujuće osvijetljeni Arbat malo je promašila i udarila ramenom o nekakav osvijetljeni kolut na kojemu je bila nacrtana strijela. To je razljutilo Marga— ritu. Ona je zauzdala poslušnu metlu, odjetjela u stranu, a zatim, bacivši se na kolut, iznenada ga je krajem metle razbila u komadiće. S treskom su se prosule krhotine, prolaznici su ustuknuli, negdje su zažviždali, a Margarita se nasmijala učinivši to nepotrebno djelo. «Na Arbatu moram biti još opreznija — pomislila je Margarita — tu je toliko toga nagomilano da se ni snaći ne možeš.» Počela se provlačiti kroz žice. Pod Margaritom su plovili krovovi trolejbusa, autobusa i osobnih automobila, a po pločnicima su, kako se odozgo učinilo Margariti, plovile rijeke kapa. Od tih rijeka dijelili su se potočići i ulijevali se u ognjena ždrijela noćnih dućana. «E, kakva gužva! — srdito je pomislila Margarita — nemaš se kamo okrenuti».

Presjekla je Arbat, podigla se više, do trećeg kata, i mimo osljepIjujućih svjetiljaka na uglovima kazališne zgrade preletjela je u usku uličicu s visokim kućama. Na njima su svi prozori bili otvoreni i posvuda se u prozorima čula radioglazba. Iz znatiželje, Margarita je pogledala u jedan od njih. Spazila je kuhinju. Dva primusa su tutnjila na štednjaku, kraj njih su stajale dvije žene sa žlicama u rukama i svađale se.

— Svjetlo u zahodu treba za sobom ugasiti, kažem vam, Pelageja Petrovna — govorila je žena pred kojom je stajao lonac s nekakvim jelom s kojeg se dizala para — ina če ćemo vas tužiti pa neka vas isele.

— I vi ste mi pametni — odgovarala je druga.

— Obje ste pametne — glasno je rekla Margarita na gnuvši se kroz prozor u kuhinju.

Obje svađalice okrenule su se u smjeru glasa i ukočile se s prljavim žlicama u rukama. Margarita je oprezno pru» žila ruku između njih, okrenula pipce na oba primusa i ugasila ih. Žene su uzdahnule i otvorile usta. Ali je Margariti već dosadilo u kuhinji i ona je izletjela na ulicu.

Na njezinu kraju privukla je Margaritinu pažnju raskošna gromada sedmerokatnice koja tek što je bila sagrađena. Margarita se spustila i vidjela da je fasada kuće obložena crnim mramorom, da su vrata široka, da se iza njihovih stakala vidi kapa sa zlatnim gajtanom i dugmeta portira, i da nad vratima stoji zlatni natpis: «Dom Dramlita».

Margarita je žmirkala gledajući natpis i mislila što bi mogla značiti riječ «Dramlit»? Stavivši metlu pod pazuho, Margarita je ušla u vežu gurnuvši vratima začuđenog vratara i ugledala na zidu kraj lifta crnu veliku ploču a nanjoj ispisane bijelim slovima brojeve stanova i prezimena stanara. Spisak koji je bio okrunjen natpisom «Dom dramaturga i literata», nagnao je Margaritu na zvjerski prigušeni krik. Dignuvši se u zraku pohlepno je čitala prezimena: Hustov, Dvubratski, Kvant, Beskudnikov, Latunski…

— Latunski! — ciknula je Margarita. — Latunski! Pa to je on… on je uništio majstora!

Kod vrata je portir izbuljio oči i čak poskakivao od čuđenja, gledao crnu ploču nastojeći da shvati čudo: zašto je spisak stanara iznenada ciknuo.

A Margarita se u to vrijeme već brzo dizala gore po stepenicama, ponavljajući u nekakvu zanosu: — Latunski osamdeset i četiri… Latunski osamdeset i četiri…

Evo lijevo — 82, desno — 83, još više, lijevo — 84! Ovdje!

Evo i natpis — «O. Latunski».

Margarita je skočila s metle i njezine užarene tabane ugodno je ohladio kameni hodnik. Margarita je pozvonila jednom, drugi put. Ali nitko nije otvarao. Margarita je jače pritisnula zvonce i sama je čula kako zvoni u stanu Latun— skog. Da, čitavog života, do groba mora biti zahvalan pokojnom Berliozu stanar stana br. 84 u sedmom katu za to što je predsjednik MASSOLITa pao pod tramvaj i za to što je posmrtna sjednica bila sazvana upravo te večeri. Pod sretnom se zvijezdom rodio kritičar Latunski — ona ga je spasila od susreta s Margaritom koja je toga petka postala vješticom.

Nitko nije otvarao. Tada je Margarita u punom zamahu sletjela dolje, brojeći katove doletjela je do vrata, jurnula na ulicu i gledajući uvis brojila katove izvana, razmišljajući koji su prozori stana Latunskoga. Bez sumnje, to je bilo pet tamnih prozora na uglu zgrade, u sedmom katu. Uvjerivši se u to, Margarita se podigla u zraku i za nekoliko sekundi ulazila je kroz otvoreni prozor u mračnu sobu gdje se srebrio samo uski mjesečev trak. Po njemu je potrčala Margarita i napipala prekidač. Za časak je cijeli stan bio osvijetljen. Metla je stajala u kutu. Uvjerivši se da nikoga nema kod kuće, Margarita je otvorila vrata na stubište i provjerila je li natpis tu. Natpis je bio na mjestu, Margarita je dospjela kamo je trebalo.Da, kažu, da još uvijek kritičar Latunski znade probli— jedjeti sjećajući se te strašne večeri, i da još uvijek sa zahvalnošću izgovara Berliozovo ime. Potpuno je nepoznato kakvim bi mračnim i odvratnim zločinom završila ta večer — po povratku iz kuhinje u Margaritinim se rukama nalazio teški čekić.

Gola i nevidljiva letačica suzdržavala se i svladavala, njezine su se ruke tresle od nestrpljivosti. Pažljivo ciljajući Margarita je udarila po tipkama klavira i po cijelom stanu raznio se prvi žalosni lelek. Histerično je vrištao ni kriv ni dužan bekerovski kabinetski instrument. Tipke su propadale, koštani ukrasi letjeli na sve strane. Instrument je brujao, naricao, škripao, zvonio. Uz zvuk pucnja iz pištolja pukla je pod udarcem čekića gornja polirana ploha. Teško dišući, Margarita je čekićem trgala i svijala strune. Konačno je, umorna, prestala, bacila se u naslonjač da predahne.

U kupaonici je strašno šumila voda, u kuhinji također. «Čini se da se već prelila na pod…» — pomislila je Margarita i dodala glasno: — Ipak, što da duljimo.

Iz kuhinje u hodnik već je jurio potok. Tapkajući bosim nogama po vodi, Margarita je u vjedru nosila iz kuhinje vodu u kritičarev kabinet. Zatim, nakon što je čekićem razlupala vrata na ormaru u istom kabinetu, bacila se na spavaonicu. Razbivši ormar sa zrcalom, izvukla je iz njega kritičarevo odijelo i potopila ga u kadi.

Tintarnicu, punu tinte, koju je pobrala u kabinetu, prolila je na raskošnu bračnu postelju u spavaonici. Pustošenje joj je pričinjalo vruće zadovoljstvo, ali joj se kod toga cijelo vrijeme činilo da su rezultati nekako mizerni. Zato je počela raditi koješta. Razbila je tegle s fikusima u sobi gdje se nalazio klavir. Ne dovršivši to, vratila se u spavaću sobu i kuhinjskim nožem rezala plahte, razbijala ustakljene fotografije. Nije osjećala umor, samo je po njoj potocima tekao znoj.

U to vrijeme u stanu br. 82, ispod stana Latunskog, kućna pomoćnica dramaturga Kvanta pila je u kuhinji čaj čudeći se što odozgo dopire nekakva buka, trčanje i zvonjava. Podigavši glavu prema stropu, ona je odjednom ugledala da on naočigled mijenja svoju bijelu boju u nekakvu mrtvačku — plavkastu. Mrlja se naočigled širila i iznenada su na njoj nabubrile kapi. Dvije minute sjedila je kućna pomoćnica čudeći se toj pojavi sve dok nije konačno sa stropa počela padati prava kiša i dok nije zabubnjala po podu. Tada je kućna pomoćnica skočila, stavila posudu pod mlaz, što nije nimalo pomoglo, jer se kiša tako proširila da je zalila i plinski štednjak i stol s posuđem. Tada je, kriknuvši, Kvantova kućna pomoćnica istrčala iz stana na stubište i odmah je u stanu Latunskog započela zvonjava.

— Počeli su zvoniti, vrijeme je da se spremimo — rekla je Margarita. Sjela je na metlu slušajući kako ženski glas viče u pukotinu vrata: — Otvorite, otvorite! Dusja, otvori! Zar kod vas teče voda? Nas je zalilo!

Margarita se podigla za metar uvis i udarila po lusteru. Dvije su žarulje eksplodirale i na sve strane poletjeli su stakleni privjesci. Povici kroz pukotinu su prestali, na stubištu se začuo topot. Margarita je isplovila kroz prozor, našla se s vanjske strane prozora, zamahnula je i čekićem udarila po staklu. Ono je zajecalo i po mramorom obloženu zidu poletjele su krhotine poput vodopada. Margarita je doletjela do slijedećeg prozora.

Daleko dolje na pločniku trčali su ljudi, od dva automobila koji su stajali ispred veže jedan je zabrujao i otišao. Kad je završila s prozorima Latunskog, Margarita je otplovila k susjednom stanu. Udarci su postali češći, uličica se ispunila zvekom i bukom. Iz prve veže istrčao je portir, pogledao uvis, malo se kolebao, očigledno se ne dosjetivši odmah što mu je činiti, gurnuo u usta zviždaljku i žestoko zazviždao. S posebnim užitkom razbivši posljednji prozor na sedmom katu, uz pratnju zviždaljke, Margarita se spustila na šesti kat i tu počela drobiti stakla.

Izmučen dugim besposličarenjem iza zrcalnih vrata veže, portir je u zvižduk unio svu svoju dušu, slijedeći pritom točno Margarina, kao glazbena pratnja. U stankama, kad je prelijetala s prozora na prozor, on bi udahnuo, a pri svakom Margaritinom udarcu, napuhnuvši obraze, zviždao je parajući noćni zrak do nebesa.

Njegovi napori, sjedinjeni s naporima razjarene Mar— garite, dali su velike rezultate. U kući je nastala panika.Još čitavi prozori su se otvarali, u njima su se pojavljivale glave i odmah se skrivale i, obratno, otvoreni prozori odmah su se zatvarali. U kućama preko puta na osvjetljenoj pozadini prozora nicali su tamni obrisi ljudi koji su nastojali shvatiti zašto bez ikakva razloga pucaju stakla na novoj zgradi Dramlita.

Na ulici su ljudi trčali prema domu Dramlita, a unutar njega, bez ikakva smisla, muvali su se ljudi na stubištima. Kvantova kućna pomoćnica vikala je onima koji su trčali po stepenicama da je kod njih poplava, a njoj se ubrzo pridružila Hustova kućna pomoćnica iz stana br.

80, koji se nalazio ispod Kvantova stana. Kod Hustovih je šiknulo sa stropa i u kuhinji i u zahodu. Konačno se kod Kvantovih sa stropa u kuhinji srušio veliki sloj žbuke raz— bivši cjelokupno prljavo posuđe, poslije čega je počeo već pravi prolom, iz hrpe obješene mokre šindre šiknulo je kao iz vedra. Tada je na stubištu prve veže počelo dozivanje. Leteći mimo pretposljednjeg prozora na trećem katu, Margarita je pogledala unutra i ugledala čovjeka koji je u panici stavio na sebe plinsku masku. Udarivši čekićem u njegovo staklo, Margarita ga je uplašila i on je nestao iz sobe.

I neočekivano je divlji kaos prestao. Kliznuvši k drugom katu Margarita je pogledala u posljednji prozor koji je bio zastrt laganim tamnim zastorom. U sobi je gorjela slaba svjetiljka pod sjenilom. U krevetiću s mrežastim pobočnim stranama sjedio je dječak od četiri godine i uplašeno slušao. Od odraslih nikoga nije bilo u sobi, očito su svi otrčali iz stana.

— Lupaju stakla — progovorio je dječak i pozvao: — Mama!

Nitko se nije odazvao i tada je rekao: — Mama, bojim se.

Margarita je razgrnula zastor i uletjela kroz prozor.

— Bojim se — ponovio je dječak i zadrhtao.

— Ne boj se, ne boj se, maleni — rekla je Margarita na stojeći da smekša svoj zločinački glas hrapav od vjetra — to su dječaci razlupali prozore.

— Iz praćke? — upitao je dječak i prestao drhtati. — Iz praćke, iz praćke — potvrdila je Margarita — a ti spavaj.

— To je Sitnik — rekao je dječak — on ima praćku.

— Dakako, to je on!

Dječak je lukavo pogledao nekamo u stranu i upitao: — A gdje si ti, tetiće?

— Mene nema — odgovorila je Margarita — ti me sa njaš.

— Tako sam i mislio — rekao je dječak.

— Ti legni — naredila je Margarita — stavi ruku pod gla vu i sanjat ćeš me.

— Sanjat ću te, sanjat ću te — složio se dječak i odmah je legao i stavio ruku pod glavu.

— Ispričat ću ti priču — progovorila je Margarita i sta vila toplu ruku na ošišanu glavicu — bila je na svijetu jedna teta.. I nije imala djece i sreće također nije imala. I naj prije je mnogo plakala, a zatim je postala zla… — Marga rita je zašutjela, skinula ruku, dječak je spavao.

Margarita je tiho stavila čekić na prozorsku dasku i izletjela. Pred kućom je bio metež. Po asfaltiranom pločniku, posutom razbijenim staklom, trčali su ljudi i nešto vikali. Između njih su promicali milicioneri.

Iznenada je udarilo zvono i s Arbata se u ulicu dovezao crveni vatrogasni automobil s Ijestvama.

Ali sve to više nije zanimalo Margaritu. Pazeći da ne povuče neki vod, čvršće je uhvatila metlu i u trenu je bila iznad zlosretne kuće. Ulica se pod njom iskrivila i nestala.

Umjesto nje pod nogama Margarite iskrslo je mnoštvo krovova koje su u pravokutima presijecale svijetleće linije. Sve je neočekivano nestalo u stranu i lančići svjetala razmazali su se i slili.

Margarita je učinila još jedan trzaj, i tada je mnoštvo krovova propalo kroz zemlju, a umjesto njih dolje se pojavilo jezero treperavih električnih svjetala, jezero se naglo podiglo okomito u vis da se zatim pojavi iznad Mar— garitine glave, a pod nogama je zablistao mjesec. Shvativši da se preokrenula, Margarita se vratila u normalni položaj i, okrenuvši se, vidjela da ni jezera više nema i da je tamo iza nje ostao samo ružičasti odsjev na horizontu. I on je nestao za koji čas, i Margarita je vidjela da je nasamo smjesecom koji je letio nad njom, s lijeve strane. Ma» rgari— tina kosa već je dugo stajala poput stoga sjena, a mjesečevo svjetlo s fijukom je zapljuskivalo njezino tijelo.

Po tome kako su se dolje dva reda rijetkih svjetala slila u dvije neprekinute svijetleće crte, po tome kako su brzo nestale iza nje — Margarita je shvatila da leti čudovišnom brzinom i začudila se što ne diše teško.

Nakon nekoliko sekundi daleko dolje, u zemaljskoj tami, zaplamsao je novi odsjev električne rasvjete i prosuo se pod nogama letačice, ali se odmah zavrtio poput spirale i propao u zemlju. Još nekoliko sekunda — opet ista pojava.

— Gradovi! Gradovi! — povikala je Margarita.

Nakon toga, ona je dva ili tri puta vidjela pod sobom nekakve mutno blještave sablje, koje su ležale u otvorenim crnim koricama, i shvatila da su to rijeke.

Okrećući glavu gore ulijevo, letačica je s uživanjem promatrala kako mjesec kao lud leti natrag u Moskvu i istovremeno, čudnovato, stoji na mjestu tako da se na njemu jasno vidi neki zagonetni, tamni oblik — niti zmaj niti konjićgrbonjić, okrenut šiljatom njuškom prema ostavljenom gradu.

Tada je Margaritom ovladala misao da zapravo uzalud toliko opsjednuto goni metlu. Da se lišava time mogućnosti bilo što razgledati kako valja, mogućnosti da se opije letom kako valja. Nešto joj je govorilo da će je tamo kamo leti pričekati i da zato nema razloga da se gnjavi tako bezumnom brzinom i visinom.

Margarita je okrenula metlu četkom prema naprijed tako da se rep metle podigao i, usporivši let, krenula je prema tlu. I to klizanje naniže, kao na zračnim sanjkama, pričinio joj je veliku nasladu. Zemlja se približila k njoj i iz, dotad bezlične, crne gustoće izronile su tajne i ljepote mjesečinaste noći. Zemlja joj je prilazila, i Margaritu je već zapahnuo miris zazelenjelih šuma. Margarita je letjela iznad maglom orošenog luga, zatim nad ribnjakom. Ispod Margarite u zboru su kreketale žabe, a negdje u daljini, jako uzbuđujući srce, gudio je vlak. Margarita ga je uskoro ugledala. Puzio je polagano kao gusjenica, bacajući u zrak iskre. Pretekavši ga, Margarita je prošla nad još jednim vodenim ogledalom, u kojem je ispod njezinih nogu plivao drugi mjesec, spustila se još niže i proslijedila dalje, nogama gotovo dodirujući vrhove velikih borova.

Odostraga se začuo težak šum isparana zraka i počeo stizati Margaritu. Postepeno se šumu nečeg što leti kao tane priključio ženski smijeh koji se čuo na mnogo vrsta.

Margarita se okrenula i vidjela da je stiže n. ki komplicirani tamni predmet. Stižući Margaritu, postavio je sve jasniji, vidjelo se da netko na nečem leti. Konačno je postao sasvim jasan: smanjujući brzinu, Margariti: ie sustigla Nataša.

Potpuno naga, s raskuštranom kosom koja je vijorila na sve strane, letjela je jašući na debelom nerastu koji je prednjim papcima čvrsto držao aktovku, a stražnjim bijesno mahao zrakom. Naočale koje su ponekad bljeskale na mjesečini a zatim se gasile, spuznule su s nosa i letjele na vrpci kraj nerasta, dok mu je šešir sasvim spao na oči.

Kad je dobro pogledala, Margarita je u nerastu prepoznala Nikolaja Ivanoviča, i tada je njezin smijeh zagrmio iznad šume miješajući se s Natašinim smijehom.

— Nataška! — prodorno je viknula Margarita. — Zar si se namazala kremom?

— Dušice!! — budeći svojim povicima zaspalu borovu šumu, odgovarala je Nataša. — Kraljice moja francuska, ja sam i njemu namazala čelu, i njemu!

— Princezo! — plačljivo je zaurlao nerast kc u ga lopu nosio jahačicu.

— Dušice! Margarito Nikolajevna! — vikala je Ka;i;;a ja šući usporedo s Margaritom — priznajem, namazala sam se kremom. Ta i ja hoću živjeti i letjeti! Oprostite mi gospo darice, ali neću se vratiti, nizašto se neću vratiti! A» h, divno je, Margarito Nikolajevna! Zaprosio me je — Nata.;a je pr stom pokazala na vrat zbunjenog zadahtanog nerasta — za prosio! Kako si me nazivao, a? — vikala je nagnuvši se k uhu nerastovu.

— Boginjo, — cvilio je taj — ne mogu ja tako brzo letjeti!

Mogao bih izgubiti važne spise. Protestiram, Natalijo Pro— kofjevna.

— Idi k vragu, ti sa svojim spisima! — drsko kikoćući vikala je Nataša. — Što vam je, Natalijo Prokofjevna! Netko nas može čuti! — molećivo je urlao nerast.

Dok je letjela kraj Margarite, Nataša joj je sa smijehom pričala što se desilo u vili nakon što je Margarita odletjela kroz vrata.

Nataša je priznala da je, ne taknuvši više nijednu poklonjenu stvar, zbacila sa sebe odjeću i bacila se na kremu namazavši se njome bez odlaganja. I s njom se dogodilo isto što i s njezinom gospodaricom. U to vrijeme dok se pred ogledalom Nataša opijala svojom čarobnom ljepotom i smijala od radosti, vrata su se otvorila i pred Natašom se pojavio Nikolaj Ivanovič. Bio je uzbuđen, u rukama je držao košulju Margarite Nikolajevne i svoj vlastiti šešir i aktovku. Kad je ugledao Natašu, Nikolaj Ivanovič je obamro. Došavši nekako k sebi, sav crven kao rak, saopćio je kako je smatrao svojom dužnošću da podigne košuljicu, da je osobno donese…

— Što je sve govorio, podlac! — vrištala je i smijala se Nataša. — Što je sve govorio, na što sve nagovarao! Kakve novce nudio! Rekao je da Klavdija Petrovna neće ništa do znati. Zar ćeš reći da lažem? — vikala je Nataša nerastu, a taj je samo zbunjeno okretao njušku.

Raspojasavši se u spavaonici, Nataša je namazala kremom Nikolaja Ivanoviča i odrvenjela od čuđenja. Lice poštovanog donjeg stanara smanjilo se u rilo, a ruke i noge dobile su papke. Pogledavši se u zrcalo, Nikolaj Ivanovič je očajno i divlje zacvilio, ali je već bilo kasno. Za nekoliko sekunda on je već osedlan letio nekamo k vragu izvan Moskve, plačući od žalosti.

— Zahtijevam da mi se vrati moj normalni lik! — odjed nom je histerično i molećivo propištao i zaroktao nerast.

— Ne želim letjeti na nekakvi ilegalni sastanak! Marga— rito Nikolajevna, vi ste dužni obuzdati svoju kućnu po moćnicu.

— Ah sada sam ja tebi kućna pomoćnica? Kućna po moćnica? — vikala je Nataša štipajući nerastovo uho. — A bila sam boginja? Kako si me nazivao?

— Venera! — plačljivo je odgovarao nerast leteći nad Potokom koji je žuborio među kamenjem, i zaplećući se Papcima za Iješnjakovo grmlje. — Venera! Venera! — pobjedonosno je povikala Nataša, podbočivi se jednom rukom dok je drugu pružila prema mjesecu. — Margarito! Kraljice! Izmolite da ostanem vje štica. Za vas će oni sve učiniti, vama je data moć!

Margarita se odazvala: — Dobro, obećajem!

— Hvala! — povikala je Nataša i iznenada kriknula resko i nekako tugaljivo: — Hej! Hej! Brže! Hajde, goni! — Peta ma je podbola mršave od lude trke nerastove bokove, pa je on jurnuo tako da je opet parao zrak, i za časak Natašu se vidjelo sprijeda kao crnu točku a zatim je i sasvim ne stala, i šum njezina leta je zamro.

Margarita je kao i prije letjela polagano u pustom i nepoznatom prostoru, iznad brežuljaka koji su bili posuti rijetkim oblucima što su ležali između pojedinačnih velikih borova. Margarita nije letjela nad vrhovima borova već između njihovih debala koji su s jedne strane bili posrebreni mjesečinom. Slaba sjena letačice vukla se sprijeda po zemlji; sada je mjesec svijetlio u Margaritina leđa.

Margarita je osjećala blizinu vode i da je cilj blizak.

Borovi su se prorijedili i Margarita je tiho zrakom doplovila do bijelog poput krede obronka. Iza tog obronka, dolje u sjeni, ležala je rijeka. Magla se nadvijala i lijepila za grmlje na obronku, a suprotna je obala bila plitka, niska. Na njoj, ispod osamljene grupe nekakva rascvjetalog drveća, treperio je plamen vatre i vidjeli su se likovi koji su se micali. Margariti se učinilo da odanle dopire neka vrcava vesela muzika Dalje, dokle je dosezalo oko, na posrebrenoj ravnici nije se vidjelo nikakvih znakova nastambi ili ljudi.

Margarita je skočila s obronka dolje i brzo se spustila k vodi. Voda ju je mamila poslije zračne trke. Odbacivši metlu, ona je potrčala i bacila se naglavce u vodu. Njezino je lagano tijelo poput strijele uronilo u vodu i izbacilo stup vode gotovo do samog mjeseca. Voda je bila topla kao u parnoj kupelji i, izronivši iz dubine, Margarita se do mile volje naplivala u potpunoj samoći noću u toj rijeci.

Kraj Margarite nije bilo nikoga, ali malo dalje iza grmlja čulo se prskanje i frktanje, tamo se također netko kupao.Margarita je istrčala na obalu. Njezino je tijelo plam— tjelo poslije kupanja. Nije osjećala nikakav umor i radosno je zaplesala po vlažnoj travi. Odjednom je prestala plesati i naćulila je uši. Frktanje se počelo približavati, i iza rakitova grmlja izmilio je nekakav goli debeljko u crnom svilenom cilindru, zabačenom na potiljak. Stopala njegovih nogu bila su zablaćena muljem, tako da se činilo da je kupač u crnim cipelama. Sudeći po tome kako je dahtao i podrigivao, bio je dobrano pijan, što je, uostalom potvrdio miris konjaka, kojim je rijeka odjednom zamirisala.

Ugledavši Margaritu, debeljko se zagledao u nju, a zatim veselo poviknuo: — Što je to? Nju li ja vidim? Klodina, pa to si ti, neucvi— Ijena udovice? I ti si tu? — tada je krenuo da se pozdravi.

Margarita je ustuknula i dostojanstveno odgovorila: — Idi u vražju mater. Kakva sam ti ja Klodina? Pazi s kim razgovaraš — razmišljajući trenutak, dodala je svojem govoru dugačku psovku koja nije za tisak. Sve je to na la komislenog debeljka djelovalo otrežnjujuće.

— Oj! — tiho je uskliknuo i zadrhtao — velikodušno mi oprostite, svijetla kraljice Margot! Zabunio sam se. Kriv je konjak, proklet bio! — Debeljko se spustio na jedno kolje no, cilindar je pomakao u stranu, poklonio se i počeo je frfljati, miješajući ruske fraze s francuskima, nekakvu budalaštinu o krvavoj svadbi svog prijatelja Guessarda u Parizu, o konjaku, o tome kako je tužan zbog žalosne pogreške.

— Mogao bi navući hlače, kučkin sine — rekla je udo— brovoljena Margarita.

Debeljko se radosno nacerio, videći da se Margarita ne ljuti, i ushićeno je izjavio da se našao bez hlača u ovom času samo zato jer ih je zbog rastrešenosti ostavio na rijeci Jenisej gdje se kupao prije toga, ali da odmah leti onamo, to je nadohvat ruke, a zatim, preporučivši se njezinoj naklonosti i pokroviteljstvu, počeo se povlačiti natraške i povlačio se sve dok se nije poskliznuo i nauznak pao u vodu. Ali, i padajući, zadržao je na licu, uokvirenom nevelikim zaliscima, smiješak ushita i odanosti.

Tada je Margarita prodorno zazviždala i zajašivši metlu koja je do nje doletjela, prešla je preko rijeke na suprotnu obalu. Sjena bijelog brijega nije dovde dopirala i cijelu je obalu prelila mjesečina.

Tek što je Margarita dotakla vlažnu travu, muzika pod vrbama udarila je jače i radosnije je poletio snop is— kara iz vatre. Ispod vrbinih grana, posijanih nježnim pahuljastim resama koje su se vidjele na mjesečini, sjedile su u dva reda debele žabe i napuhavajući se kao da su od gume svirale na drvenim frulama svečani marš.

Krijesnice su visile na vrbovim grančicama pred sviračima i osvjetljavale note, na žabljim gubicama igrao je treperavi odsjev vatre.

Marš su svirali u čast Margarite. Njoj je bio iskazan najsvečaniji prijem. Prozirne vile zaustavile su svoje kolo nad rijekom i mahnule Margariti vodenim biljkama, i nad pustom zelenom obalom odjeknuli su njihovi pozdravi koji su se čuli nadaleko. Nage vještice koje su iskočile iza vrba postrojile su se u red i stale se saginjati i klanjati dvorskim poklonima. Neko kozonogo biće dotrčalo je k njoj i poljubilo ruku, rastvorilo na travi svilu, raspitalo se da je li se dobro kupala kraljica, predložilo da prilegne i odmori se.

Margarita je tako i učinila. Onaj kozonogi donio joj je pehar šampanjca, ona ga je ispila i njezino se srce odmah ugrijalo. Upitavši gdje je Nataša, dobila je odgovor da se Nataša već okupala i odletjela na svom nerastu u Moskvu da upozori kako će Margarita uskoro doći i da pomogne pripremiti za nju haljine.

Kratki Margaritin boravak pod vrbama bio je obilježen jednom epizodom. Zrakom se razlijegao zvižduk i crno tijelo, očigledno promašivši cilj, strovalilo se u vodu. Kroz nekoliko trenutaka stupio je pred Margaritu onaj isti debeljkozališnjak što se tako nespretno predstavio na obali. Očito mu je uspjelo da dođe na Jenisej jer je bio u fraku ali mokar od glave do pete. Konjak ga je udesio po drugi put: spuštajući se bućnuo je u vodu. Ali svoj smiješak nije izgubio ni u tom žalosnom slučaju, i bio je pripušten ruci Margarite koja se smijala.

Zatim su se svi počeli spremati. Vile su otplesale svoje kolo na mjesečini i rasplinule se u njoj. Kozonogi je s poštovanjem upitao Margaritu na čemu je stigla na rijeku.

Doznavši da je dojašila na metli, on je rekao: — O, zašto, to je neudobno! — U trenu je iz dviju grančica načinio nekakav sumnjivi telefon i zatražio od nekoga da odmah, istog časa, pošalje automobil, što se i ispunilo, zaista istog časa. Na otok se spustio svijetložuti otvoreni automobil, samo što na šoferskom mjestu nije sjedio šofer obična izgleda nego crna dugonosa poljska vrana u voštanoj kapi i rukavicama sa širokim otvorima.

Otočić je opustio. U mjesečevu svjetlu rasplinule su se vještice koje su odlijetale. Vatra je dogorijevala i ugljevlje je pokrio sijedi pepeo.

Debeljko sa zaliscima i kozonogi smjestili su Marga ritu i ona se zavalila na široko stražnje sjedalo svijetložuta automobila. Automobil je zacvilio, poskočio i podigao se gotovo do sama mjeseca; otok je nestao, nestala je rijeka, Margarita je krenula u Moskvu.