Majstor i Margarita

Poglavlje 23. VELIKI BAL KOD SOTONE

Ponoć se približavala, trebalo se požuriti. Margarita je mutno vidjela što je okružava. Zapamtila je svijeće i bazen od poludragocjena kamena. Kad je Margarita stala na dno tog bazena, Hella i Nataša, koja joj je pomagala, polile su Margaritu nekakvom vrućom, gustom i crvenom tekućinom. Margarita je osjetila slani okus na ustima i shvatila da je kupaju u krvi. Krvavi oklop bio je zamijenjen drugim — gustim, prozirnim, ružičastim, i Margariti se zavrtjelo u glavi od ružina ulja. Zatim su Margaritu polegle na kristalni ležaj i stale trljati do sjaja nekakvim velikim zelenim lišćem. Tada je upao mačak i počeo pomagati. Čučnuo je kod Margaritinih nogu i trljao joj tabane kao da čisti čizme na ulici. Margarita se ne sjeća tko joj je načinio cipelice od latica bijele ruže i kako su se te cipelice same od sebe zakopčale zlatnim kopčama. Nekakva sila uhvatila je Margaritu i postavila je pred zrcalo, a u njenoj kosi zablistao je kraljevski dijamantni vijenac. Odnekuda se pojavio Korovjov i objesio na Margaritine grudi teški, u ovalnom okviru, lik crne pudlice na teškom lancu. Taj je ukras prilično opteretio kraljicu. Lanac je odmah počeo pritiskati vrat, privjesak je vukao na dolje. Ali je koješta nagrađivalo Margaritu za te neugodnosti koje joj je pričinjao lanac sa crnom pudlicom, a to je bilo poštovanje s kojom su se prema njoj počeli odnositi Korovjov i Behemot.

— Ništa, ništa, ništa! — mrmljao je Korovjov kod vrata sobe s bazenom. — Ništa se ne može, mora se, mora se, mora se… Dopustite, kraljice, da vam dam posljednji savjet. Među gostima će biti najrazličitijih, oh vrlo razlicitih ljudi, ali nikome, kraljice Margot, nikakve prednosti!

Ako vam se netko i ne svidi… znam da vi to, dakako, nećete pokazati na vašem licu, ne, ne — ne treba ni misliti na to! Primijetio bi taj, primijetio bi odmah! Treba ga zavoljeti, zavoljeti, kraljice! Stostruko će za to biti nagrađena domaćica bala. I još nešto — ne propustiti nikoga! Makar smiješak ako ne bude vremena da se dobaci riječ, makar mali pokret glavom! Bilo što, samo nikako nepažnja. Zbog nje bi oni propali…

Tada je Margarita u pratnji Korovjova i Behemonta krenula iz sobe s bazenom u potpunu tamu.

— Ja, ja — šaptao je mačak — ja ću dati signal!

— Daj! — odgovorio je u tami Korovjov.

— Bal!!! — prodorno je vrisnuo mačak i istog je časa Margarita kriknula i na nekoliko sekundi zatvorila oči.

Bal je pao na nju naglo u obliku svjetla i zajedno s njim — zvuka i mirisa. Margarita, koju je ispod ruke vodio Ko rovjov, našla se u tropskoj šumi. Papige crvenih grudi i ze lenih repova vješale su se na lijane, skakale po njima i za glušno kričale: «Ushićena sam!» Ali je šuma brzo završila i njezinu sparinu, kao u kupaonici, odmah je zamijenila svježina plesne dvorane sa stupovima od nekog žućkastog iskričavog kamena. Dvorana je jednako kao i šuma bila potpuno pusta i samo su kod stupova stajali razgolićeni crnci sa srebrnim turbanima na glavi. Njihova lica postala su prljavosmeđa od uzbuđenja kad je u dvoranu uletjela Margarita sa svojom pratnjom u kojoj se našao i Azazello.

Tada je Korovjov ispustio Margaritinu ruku i šapnuo: — Ravno k tulipanima!

Pred Margaritom je niknuo nevisoki zid bijelih tulipana, iza njih vidjela se bezbrojna svjetla, a ispred njih naškrobljena bijela prsa i crna ramena u frakovima. Tada je Margarita shvatila odakle je dopirao plesni šum. Na nju se svalio zvuk truba, a pjena violina što se otrgnula ispod njega prelila je njezino tijelo poput krvi. Orkestar od oko stotinu i pedeset ljudi svirao je polonezu.

Ugledavši Margaritu, čovjek u fraku koji je stajao pred orkestrom problijedio je, nasmiješio se i iznenada jednim pokretom ruke podigao čitav orkestar. Ne prekidajući ni na trenutak sviranje, orkestar je stajao i oblijevao Margarina zvukovima. Čovjek ispred orkestra se od njega okrenuo i nisko naklonio široko zabacivši ruke, a Margarita mu je sa smiješkom mahnula.

— Ne, to je malo, malo — prošaputao je Korovjov — on neće spavati cijelu noć. Doviknite mu: «Pozdravljam vas, kralju valcera!» Margarita je viknula i začudila se da je njezin glas, gust poput zvona, prekrio svirku orkestra. Čovjek je zadrhtao od sreće i stavio lijevu ruku na srce dok je desnom nastavio da bijelim žezlom maše orkestru.

— Malo, malo — šaputao je Korovjov — gledajte ulijevo na prve violine i kimnite tako da svaki pomisli kako ste njega posebno prepoznali. To su same svjetske veličine.

Evo ovome… za prvim pultom, to je — Vieuxtemps!…

Tako, vrlo dobro… Sada — dalje!

— Tko je dirigent? — upitala je Margarita leteći dalje.

— Johann Straus — povikao je mačak. — I neka me objese u tropskoj šumi za lijanu, ako je na bilo kakvom balu svirao takav orkestar! Ja sam ga pozvao! I, pazite, ni jedan nije obolio i ni jedan nije odbio!

U slijedećoj dvorani nije bilo stupova, umjesto njih stajali su zidovi crvenih, ružičastih, mliječnobijelih ruža s jedne strane, a s druge — zid japanskih gustih kamelija.

Između tih zidova prštali su siktavi vodoskoci i šampanjac je kipio u mjehurićima u tri bazena od kojih je prvi bio prozirnoljubičasti, drugi — od rubina, treći — kristalni. Kraj njih su se vrtjeli crnci s crvenim povezima i srebrnim vedricama puneći iz bazena plosnate pehare. U ružičastom zidu pokazao se otvor u kojemu se na podiju previjao čovjek u crvenom fraku lastavičjeg repa. Ispred njega je netrpeljivo glasno grmio džez. Čim je dirigent ugledao Margaritu, sagnuo se pred njom tako da je rukama dodirnuo pod, zatim se uspravio i prodorno viknuo: — Aleluja!

On se udario po koljenu — jednom, zatim unakrst po drugom — dva, zgrabio iz ruku krajnjeg svirača činel i udario je njime po stupu.

Dok je letjela dalje, Margarita je još samo vidjela da džezist, boreći se s polonezom koja je puhala Margariti u leđa, tuče svojim tanjurom ostale džeziste po glavi a oni sjedaju u komičnom užasu.

Konačno su izletjeli na hodnik gdje ju je, kako je shvatila Margarita, u tami dočekao Korovjov s kandilom.

Sada su na hodniku oči slijepile od svjetla koje se prolijevalo iz kristalnih grozdova. Margaritu su stavili na njeno mjesto i pod lijevom njezinom rukom našao se niski stupić od ametista.

— Moći ćete staviti na nj ruku bude li vam jako teško — šaptao je Korovjov.

Neki crnokožac podmetnuo je pod Margaritine noge jastuk na kojemu je zlatom bila izvezena pudlica, i pokoravajući se nečijim rukama Margarita je na njega stavila svoju desnu nogu sagnuvši je u koljenu. Margarita je pokušavala da pogleda unaokolo. Korovjov i Azazello stajali su kraj nje u paradnoj pozi. Kraj Azazella — još trojica mladića koji su Margaritu po nečemu mutno podsjećali na Abadonnu. S leđa je dopirao hlad.

Okrenuvši se, Margarita je vidjela da iz mramornog zida iza nje teče pjenušavo vino i pada u ledeni bazen. Kod lijeve noge ona je osjetila nešto toplo i krzneno. Bio je to Behemot.

Margarita je bila na povišenu mjestu, pod njenim nogama spuštale su se veličanstvene stepenice, pokrivene sagom. Dolje, tako daleko kao da je Margarita gledala naopako u dalekozor, vidjela je veliku portirnicu s ogromnim kaminom u čije bi hladno i crno ždrijelo slobodno mogao stati kamion od pet tona. Portirnica i stepenice, do boli obasjane svjetlom, bile su prazne. Sada su do Margarite trube dopirale iz daleka. Tako su nepomično stajali oko jedne minute.

— Gdje su gosti? — upitala je Korovjova Margarita.

— Doći će, kraljice, doći će, odmah će doći. Njih neće nedostajati. I zapravo, ja bih radije cijepao drva umjesto da ih primam ovdje u predvorju.

— Što — cijepati drva? — prihvatio je blagoglagoljivi mačak. — Ja bih služio kao kondukter u tramvaju, a gore od tog posla nema ništa na svijetu!

— Sve mora biti pripremljeno ranije, kraljice — objaš njavao je Korovjov blješteći okom kroz napuknuti mo nokl. — Ništa nije odvratnije nego kad prvi prispjeli gosttumara ne znajući što da poduzme dok ga njegova zakonita guja šaptom gnjavi zato što su prispjeli ranije od ostalih. Takve balove treba baciti u smeće, kraljice.

— Bezuvjetno u smeće — potvrdio je mačak.

— Do ponoći manjka samo deset sekundi — rekao je Korovjov — sad će početi.

Ovih desetak sekundi učinilo se Margariti neobično dugim. Očito su one već protekle, ali se ništa nije dogodilo. Ali je tada iznenada dolje nešto zagrmilo u velikom kaminu, iz njega su iskočila vješala s ljudskim truplom koje se već skoro raspadalo i njihalo. To je truplo palo s užeta, udarilo o pod i iz njega je iskočio crnokosi ljepotan u fraku i lakiranim cipelama. Iz kamina je izjurio polunagnjili maleni lijes, njegov se poklopac otvorio i iz njega je ispalo drugo truplo. Ljepotan je galantno priskočio i pružio ruku. Drugo se truplo složilo u nemirnu ženu u crnim cipelicama i s crnim perjem na glavi, i tada su oboje, i muškarac i žena, požurili gore po stepenicama.

— Prvi! — uskliknuo je Korovjov. — Gospodin Jacques sa suprugom. Preporučam vam, kraljice, jednog od najza nimljivijih muškaraca. Nepopravljivi krivotvoritelj novca, državni izdajica, ali vrlo dobar alkemičar. Proslavio se — šapnuo je Margariti na uho Korovjov — time što je otrovao kraljevu ljubavnicu. A to se ne događa sa svakim! Pogle dajte kako je lijep!

Blijeda je Margarita otvorenih usta gledala na dolje i vidjela kako u nekom pobočnom hodniku portirnice nestaju i vješala i lijes.

— Ushićen sam! — povikao je mačak ravno u lice go spodinu Jacquesu kad se uspeo po stepenicama.

U to vrijeme dolje se iz kamina pojavio kostur bez glave i s otrgnutom rukom, udario je o zemlju i pretvorio se u muškarca u fraku.

Supruga gospodina Jacquesa već je kleknula pred Margaritom i — blijeda od uzbuđenja — ljubila Margaritinu nogu.

— Kraljice… — mrmljala je supruga gospodina Jac— quesa.

— Kraljica je ushićena! — vikao je Korovjov. — Kraljice… — tiho je rekao ljepotan, gospodin Jac— ques.

— Ushićeni smo — zavijao je mačak.

Mladići, pratioci Azazellovi, smiješeći se beživotnim ali prijaznim smiješkom, već su upućivali gospodina Jac— quesa i suprugu u stranu, prema čašama šampanjca koje su crnci držali u rukama. Stepenicama se u trku dizao osamljeni čovjek u fraku.

— Grof Robert — šapnuo je Korovjov Margariti — za nimljiv kao i nekad. Skrenite pažnju kako je to smiješno, kraljice: obratni slučaj, on je bio ljubavnik kraljice i otro vao svoju ženu.

— Drago nam je, grofe — uskliknuo je Behemot.

Iz kamina su jedan za drugim poispadala, raspuknuv— ši se i raspadajući se, tri lijesa, zatim netko u crnoj mantiji kojeg je slijedeći što je istrčao iz crnog otvora udario nožem u leđa. Dolje se čuo prigušen krik. Iz kamina je istrčao već gotovo sasvim raspali les. Margarita je zatvorila oči i nečija ruka prinijela je k njezinu nosu bočicu s bijelom soli. Margariti se učinilo da je to Natašina ruka. Stepenice su se počele puniti. Sad su već na svakoj stepenici bili muškarci u frakovima, koji su se iz daljine činili sasvim jednaki, i obnažene žene s njima koje su se jedna od druge razlikovale samo po boji perja u kosi i po boji cipela.

K Margariti se približavala, šepajući u drvenoj čudnoj čizmi na lijevoj nozi, dama spuštenih poput opatice očiju, mršava, skromna i sa širokom zelenom vrpcom na vratu.

— Tko je ta… zelena? — upitala je Margarita neho tice.

— Čarobna i solidna dama — šaptao je Korovjov — pre— poručam vam: gospođa Tofana. Bila je vrlo popularna među mladim, lijepim stanovnicama Napulja a također i Palerma, osobito među onima kojima su njihovi muževi dojadili. To biva tako, kraljice, da muž dojadi…

— Da — muklo je odgovorila Margarita istovremeno se smješkajući dvojici u frakovima koji su se jedan za drugim naklonili pred njom, ljubeći njeno koljeno i ruku.

— I eto — uspijevao je Korovjov da šapće Margariti i istovremeno nekome viče: — Kneže! Čašu šampanjca?Ushićen sam!… Da, dakle, gospođa Tofana razumjela bi položaj tih jadnih žena i prodavala im neku vodu u bočicama. Žena bi ulila tu vodu suprugu u juhu, on bi pojeo, zahvalio za brigu i divno se osjećao. Istina, za nekoliko sati on bi jako htio piti, zatim bi legao u postelju, i za jedan dan prekrasna Napuljka koja je svojeg muža nahranila juhom, bila je slobodna kao proljetni vjetar.

— A što ima ona na nozi? — pitala je Margarita neu morno pružajući ruku gostima koji su prestigli šepavu gospođu Tofanu. — I zašto ima zelenu vrpcu oko vrata?

Ostarjeli vrat?

— Ushićen sam, kneže! — vikao je Korovjov i istovre meno šaptao Margariti: — Vrat je lijep, ali se njoj u tamnici dogodila neprijatnost. Na nozi, kraljice, ima španjolsku čizmu, a eto zbog čega vrpca: kad su tamničari doznali da je oko pet stotina nesretno izabranih muževa ostavilo Na pulj i Palermo zauvijek, oni su u nastupu gnjeva udavili u tamnici gospođu Tofanu.

— Kako sam sretna, o predobra kraljice, da me je za pala visoka čast… — poput koludrice šaptala je Tofana, nastojeći da klekne — španjolska čizma joj je smetala. Ko rovjov i Behemot pomogli su Tofani da ustane.

— Drago mi je — odgovorila joj je Margarita i istovre meno već pružala ruku drugima.

Sada se već stepenicama dizala bujica. Margarita više nije vidjela što se događa u portirnici. Ona je mehanički podizala i spuštala ruku i monotono se smješkala gostima.

Zrak u hodniku već je bio ispunjen bukom, iz plesnih dvorana koje je Margarita napustila, kao more čula se glazba.

— A ovo je dosadna žena — više nije šaptao nego je glasno govorio Korovjov znajući da ga nitko u bujici gla sova neće čuti — obožava balove, i stalno mašta o tome da se požali na svoju maramicu.

Margarita je uhvatila pogledom usred onih koji su nadolazili onu koju je pokazivao Korovjov. Bila je to mlada žena od dvadesetak godina, neobično lijepo građena, ali nekako nemirnih i nasrtljivih očiju.

— Kakvu maramicu? — upitala je Margarita.

— Njoj je dodijeljena sobarica — objasnio je Korovjov — i trideset godina stavlja joj noću na noćni ormarić maramicu. Kad se probudi, maramica je već tu. Ona ju je već palila u peći i bacila u rijeku, ali ništa ne pomaže.

— Kakva maramica? — šaptala je Margarita podižući i spuštajući ruku.

— Maramica s plavim rubom. Radi se o tome da ju je gazda dok je služila u kavani jednom pozvao u skladište i za devet mjeseci ona je rodila dječaka, odnijela ga u šumu i ugurala mu u usta maramicu, a zatim je zakopala dječaka u zemlju. Na sudu je govorila da nema čime hra niti dijete.

— A gdje je gazda te kavane? — upitala je Margarita.

— Kraljice — iznenada je odozdo zacvilio mačak — do pustite mi da ja vas upitam: što će tu gazda? Ta on nije ugušio novorođenče u šumi!

Margarita je, ne prestajući se smješkati i mahati desnom rukom, oštre nokte lijeve ruke zabila u Behemotovo uho i prošaptala mu: — Ako ti sebi, gade, još jednom dopustiš uplitanje u razgovor…

Behemot je nekako neprimjereno balu pisnuo i zahri— pao: — Kraljice… uho će mi nateći… Zašto kvariti bal natečenim uhom?.. Govorio sam juridički… s pravnog stajališta… šutim, šutim… Smatrajte da nisam mačak nego riba, samo ostavite uho.

Margarita je ispustila uho i pred njom su se pojavile nasrtljive, mračne oči.

— Sretna sam, kraljicedomaćice, da sam pozvana na veliki bal punog mjeseca!

— Drago mi je da vas vidim — odgovorila joj je Marga rita — vrlo mi je drago. Volite li šampanjac?

— Što izvolite činiti, kraljice?! — očajnički ali tiho po— vikao je Margariti na uho Korovjov. — Nastat će zastoj.

— Da, volim — molećivo je odgovorila žena i odjednom je mehanički počela ponavljati: — Frida, Frida, Frida! Zo vem se Frida, o kraljice!

— Onda se napijte do besvijesti, Frido, i ni na što ne mojte misliti — rekla je Margarita.Frida je pružila obje ruke prema Margariti, ali su je Korovjov i Behemot spretno uhvatili pod ruku i ona je nestala u mnoštvu.

Sada je već odozdo narod dolazio poput zida kao da juriša na podest gdje je stajala Margarita. Obnažena ženska tijela penjala su se među muškarcima u frakovima. K Margariti su plovila njihova tijela zagasita, i bijela, i boje kavinog zrna, i sasvim crna. U kosama riđim, crnim, ke— stenjastim, svijetlim kao lan — u kiši svjetla igralo je i plesalo, prosipalo iskre drago kamenje. I kao da je netko poškropio jurišnu kolonu muškaraca kapljicama svjetla, s grudiju je prštao odsjaj briljantnih igli. Sad je Margarita svake sekunde osjećala dodir usana na koljenu, svake sekunde je pružala ruku na poljubac, njezino se lice ukrutilo u nepomičnu masku pozdrava.

— Ushićen sam — jednolično je pjevao Korovjov — us hićeni smo, kraljica je ushićena.

— Kraljica je ushićena — unjkao je iza njegovih leđa Azazello.

— Ushićen sam — uzvikivao je mačak.

— Markiza — mrmljao je Korovjov — je otrovala oca, dva brata i dvije sestre radi nasljedstva! Kraljica je ushi ćena! Gospođa Minkina, ah, kako je lijepa! Malo nervozna.

Što joj je trebalo paliti sobaričino lice vrućim škarama za uvojke! Dakako, u takvim uvjetima nije teško zaklati! Kra ljica je ushićena! Kraljice, trenutak pozornosti: imperator Rudolf, vrač i alkemičar. Još jedan alkemičar — obješen.

Ah, evo i nje! Ah, kako je divnu javnu kuću imala u Stras— bourgu! Ushićeni smo. Moskovska švelja, svi je mi volimo zbog nepresušne mašte, držala je krojački salon i smislila jako zgodnu stvar, izbušila je dvije okrugle rupice u zidu…

— A dame za to nisu znale? — upitala je Margarita.

— Sve do jedne su znale, kraljice — odgovorio je Ko rovjov — ushićen sam. Taj se dvadesetogodišnji mladac od djetinjstva odlikovao čudnom uobraziljom, maštalac i ču dak. Zavoljela ga je neka djevojka, a on je nju odjednom prodao u javnu kuću.

Dolje je tekla rijeka. Nije se vidio kraj te rijeke. Njezin izvor — ogromni kamin — nastavio je da je puni. Tako jeprošao jedan sat i počeo drugi sat. Tada je Margarita primijetila da je njezin lanac postao teži nego što je bio.

Nešto se čudno desilo s rukom. Sada, prije nego što će je podići, Margarita se mrštila od boli. Zanimljive Korovljov— Ijeve primjedbe prestale su zanimati Margaritu. I kosooka mongolska lica, i lica bijela i crna postala su joj ravnodušna, povremeno su se slivala zajedno, a zrak je između njih titrao. Oštra bol poput igle iznenada je prožela desnu Margaritinu ruku i ona je, stisnuvši zube, stavila lakat na stupić. Neki šum, kao od krila koja dotiču zidove, dopirao je sada iz dvorane iza nje, i postalo je jasno da tamo plešu nečuvene horde gostiju, i Margariti se učinilo da čak masivni, mramorni, mozaični i kristalni podovi u toj divljačkoj dvorani ritmički pulsiraju.

Ni Gaj Cezar Kaligula, ni Mesalina više nisu zanimali Margaritu, kao što je nije zanimao više nitko od tih kraljeva, kneževa, kavalira, samoubojica, trovačica, lopova, svodilja, tamničara i varalica, krvnika, potkazivača, izdajica, bezumnika, agenata, nasilnika. Njihova imena pomiješala su joj se u glavi, lica se slijepila u jednu ogromnu pogaču i samo jedno lice mučno je ostalo u sjećanju, obraslo zaista plamenom bradom, lice Maljute Skuratova.* Margaritine su noge klecnule, svaki čas se bojala da će zaplakati. Najveće patnje pričinjalo joj je desno koljeno koje su ljubili. Ono je nateklo, koža je na njemu poplavila, bez obzira na to što se Natašina ruka nekoliko puta pojavljivala kraj koljena sa spužvom i nečim mirisavim ga trljala. Na kraju trećeg sata Margarita je pogledala dolje sasvim beznadnim očima i radosno zadrhtala — bujica gostiju postajala je rjeđa.

— Zakoni balskog skupa su podjednaki, kraljice — šap— tao je Korovjoj — sada će val početi opadati. Kunem se da trpimo posljednje minute. Evo grupe brokenskih danguba. Oni uvijek dolaze posljednji. Pa da, to su oni.

Dva pijana vampira… gotovo? Ah ne, eto još jednog. Ne, dvojica!

Po stepenicama prilazila su posljednja dva gosta.

Maljuta Skuratov povijesna je ličnost, nadimak G. L. Belskog, jednog od najvjernijih i najokrutnijih pomoćnika Ivana Groznoga u njegovoj borbi za učvršćenje carske vlasti. (Prim. prev.). — Pa to je netko novi — govorio je Korovjov, žmirka jući kroz monokl — ah da, da. Jednom ga je posjetio Aza— zello i uz konjak prišapnuo mu savjet kako da se riješi čovjeka od kojeg je strahovao da će ga raskrinkati. I onda je naredio svom znancu, koji je bio ovisan o njemu, da po prska zidove radne sobe otrovom.

— Kako se zove? — upitala je Margarita.

— Zapravo ni sam još ne znam — odgovorio je Korov jov — treba pitati Azazella.

— A tko je to s njim?

— To je njegov podređeni izvršitelj. Ushićen sam! — po— vikao je Korovjov posljednjoj dvojici.

Stepenište je opustjelo. Opreza radi, pričekali su još malo. Ali iz kamina više nitko nije izlazio.

Kroz sekundu, ne shvaćajući kako se to desilo, Margarita se našla u.onoj sobi s bazenom i tamo se, odmah zaplakavši od boli u ruci i nozi, svalila ravno na pod. Ali su je Hella i Nataša, tješeći je, opet odvukle pod krvavi tuš, opet su razgibale njezino tijelo i Margarita je ponovo oživjela.

— Još, još, kraljice Margot — šaptao je Korovjov koji se pojavio kraj nje — treba obletjeti dvorane da poštovani gosti ne osjete kako su odbačeni.

I Margarita je ponovo izletjela iz sobe s bazenom. Na estradi iza tulipana gdje je svirao orkestar kralja valcera sada je ludovao majmunski džez. Veliki gorila s razbarušenim zaliscima i trubom u ruci dirigirao je nezgrapno se previjajući. U jednom redu sjedili su orangutani i puhali u blistave trube. Na njihovim ramenima smjestili su se veseli čimpanze s harmonikama. Dva pavijana s grivama nalik na lavlje, svirali su na klavirima, ali se klaviri nisu čuli u grmljavini, pisku i štropotu saksofona, violina i bubnjeva u šapama gibona, mandrila i repatih majmuna. Na sjajnom podu bezbrojni parovi, kao sliveni, začuđujući spretnošću i čistoćom pokreta, vrteći se u jednom pravcu, kretali su se poput zida koji je prijetio da će sve pomesti na svome putu. Živi atlasni leptiri lepršali su nad hordama koje su plesale, sa stropova je padalo cvijeće. Na kapitelima stupova, kad se ugasilo električno svjetlo, upalilo semilijun milijuna krijesnica, u zraku su plovili močvarni plamičci.

Zatim se Margarita našla u čudovišnom po opsegu bazenu, okruženom stupovima. Ogromni crni Neptun sipao je iz ždrijela široki ružičasti mlaz. Opojni miris šampanjca podizao se iz bazena. Tu je vladalo neusiljeno veselje. Smijući se, dame su pružale torbice svojim kavalirima ili crncima koji su trčali s plahtama u rukama, i bacale se poput lastavica u bazen. Iz njega su se dizali pjenušavi stupovi. Kristalno dno bazena bilo je osvijetljeno odozdo, svjetlo je probijalo kroz sloj vina i u njemu su se vidjela srebrna tijela koja su plivala.

Iskakali su iz bazena potpuno pijani. Smijeh je odjekivao pod stupovima i grmio kao u kupalištu.

U čitavoj toj zbrci urezalo se u pamćenje jedno posve pijano žensko lice s besmislenim ali i u besmislenosti molećivim očima i u sjećanje se vratila riječ — «Frida».

Margariti se počelo vrtjeti u glavi od mirisa vina, i ona je već htjela otići, kad li je mačak izveo točku u bazenu, što je zadržalo Margaritu. Behemot je izvodio neke čarolije kraj Neptunova ždrijela, i istog trenutka masa šampanjca nestala je uz šum i tutnjavu iz bazena, a Neptun je počeo rigati val tamnožute boje, koji niti je skakao niti se pjenio.

Dame su, uz ciku i viku: — Konjak! — potrčale s ruba bazena prema kolonadi.

Kroz nekoliko sekundi bazen je bio pun, i mačak je, triput se prevrnuvši u zraku, skočio u uzburkani konjak. Izišao je, otresajući se, raskvašene kravate, izgubivši pozlatu s brkova i svoj dalekozor. Primjer Behemota odlučila se da slijedi samo dosjetljivicašvelja i njezin kavalir, nepoznati mladi mulat. Oboje se bacilo u konjak, i tada je Korovjov uhvatio Margaritu pod ruku, pa su napustili kupače.

Margariti se učinilo da je negdje proletjela gdje je vidjela brda školjaka na velikim kamenim sprudovima.

Zatim je letjela iznad staklenog svoda ispod kojeg su gorjela paklenska ložišta a među njima su se motali đavolski bijeli kuhari. Zatim je negdje, već prestajući da bilo što razabire, vidjela tamne podrume gdje su gorjele nekakve svjetiljke, i gdje su djevojke nudile meso što je cvrčalo na užarenom ugljenu, gdje se iz velikih vrčeva pilo u njezino zdravlje.Zatim je vidjela bijele medvjede koji su svirali harmonike i plesali kamarinski ples na estradi. Artistadaždevnjaka koji nije izgarao u kaminu… I po drugi put počela je gubiti snagu.

— Posljednji obilazak — prošaptao joj je zabrinuto Ko— rovjov — i mi smo slobodni!

Ona se u pratnji Korovjova opet pojavila u plesnoj dvorani, ali sada tamo nisu plesali i bezbrojno mnoštvo gostiju tiskalo se među stupovima ostavljajući slobodnom sredinu dvorane. Margarita se nije sjećala tko joj je pomogao da se popne na postolje koje se pojavilo u središtu slobodnog prostora u dvorani. Kada se popela, ona je na svoje čuđenje začula kako negdje kuca ponoć koja je po njenom računu već odavno prošla. S posljednjim otkucajem sata koji se čuo s nepoznatog mjesta šutnja je pala na gomilu gostiju. Tada je Margarita opet opazila \Volanda. Išao je u pratnji Abadonne, Azazella i još nekih nalik na Abadonnu — crnih i mladih. Margarita je sada vidjela da je nasuprot njezinu postolju pripremljeno drugo — za Wolanda. Ali se on njime nije koristio. Začudilo je Margaritu što je Woland došao na posljednji veliki obilazak na balu upravo takav kakav je bio u spavaonici.

Ista prljava zakrpana košulja visila je na njegovim ramenima, noge su bile u izgaženim papučama. Woland je nosio mač, ali se tim golim mačem služio kao štapom, oslanjajući se na njega. Šepajući, Woland se zaustavio kraj svoga postolja i odmah se pred njim pojavio Azazello s pladnjem u ruci, i na pladnju Margarita je ugledala odrezanu glavu čovjeka s izbijenim prednjim zubima. I dalje je vladala potpuna tišina i nju je samo jednom prekinulo zvonce, neshvatljivo u ovim okolnostima, zvonce koje se čulo izdaleka, kao sa svečanih ulaznih vrata.

— Mihaile Aleksandroviču — tiho se obratio Woland glavi i tada su se kapci ubijenog podigli i na mrtvom licu Margarita je, zadrhtavši, ugledala žive oči pune smisla i patnje. — Sve se ispunilo, nije li istina? — nastavio je Wo land gledajući u oči glave. — Glavu vam je odrezala žena, sjednica nije održana i ja stanujem u vašem stanu. To je — činjenica. A činjenice su najtvrdoglavije stvari na svijetu.

Ali nas sada zanima slijedeća, a ne već svršena činjenica. Vi ste uvijek bili gorljivi propovjednik teorije da se poslije rezanja glave život u čovjeku prekida, da se on pretvara u pepeo, i odlazi u ništavilo. Ugodno mi je saopćiti vam, u prisustvu svojih gostiju, iako upravo oni služe dokazom sasvim druge teorije, da je vaša teorija i solidna i duhovita. Uostalom, sve teorije vrijede jedna koliko i druga. Postoji među njima i jedna prema kojoj će svatko dobiti prema njegovoj vjeri. To će se i zbiti! Vi odlazite u nebitak, a za mene će biti radost da iz čaše u koju ćete se pretvoriti ispijem za bitak! — Woland je podigao mač. Odmah je koža na glavi potamnjela i skupila se, zatim se odvalila u komadićima, oči su nestale, i uskoro je Margarita ugledala na pladnju žućkastu lubanju sa smaragdnim očima i bisernim zubima, na zlatnoj nožici.

Kalota lubanje odvojila se duž šava.

— Ove sekunde, messire — rekao je Korovjov primije tivši upitni Wolandov pogled — on će stati pred vas. Čujem u grobnoj tišini kako škripe njegove lakirane cipele i kako zvoni čaša koju je stavio na stol ispivši posljednji put u ži votu šampanjac. Evo ga.

Uputivši se prema Wolandu, u dvoranu je ušao novi osamljeni gost. Po vanjštini nije se ni u čemu razlikovao od mnogobrojnih ostalih gostiju muškaraca, osim u jednom: gost je doslovce teturao od uzbuđenja, što se vidjelo još izdaleka. Na njegovim obrazima plamtjele su mrlje, a oči su nemirno bježale. Gost je bio ošamućen, a to je bilo potpuno prirodno: njega je sve zaprepastilo, a najviše dakako Wolandov izgled.

Ipak gost je bio primljen otmjeno ljubazno.

— A, najmiliji barune Majgelu — smiješeći se susretlji vo, obratio se Woland gostu kojemu su oči skočile na čelo — sretan sam da vam mogu predstaviti — obratio se Wo— land gostima — najpoštovanijeg baruna Majgela koji radi u Scenskoj komisiji na dužnosti upoznavatelja stranaca sa znamenitostima prijestolnice.

Tada je Margarita zamrla zato što je prepoznala tog Majgela. Nekoliko puta vidjela ga je u kazalištima i u restoranima Moskve. «Dopustite… — mislila je Margarita zar je on također umro?…» Ali se stvar tada razjasnila. — Mili barun — nastavio je Woland, radosno se smije šeći — bio je tako ljubazan da mi je odmah telefonirao čim je doznao za moj dolazak u Moskvu, nudeći svoje usluge iz svoje struke, to jest, iz poznavanja znamenitosti. Ra zumije se samo po sebi da sam bio sretan da ga mogu po zvati k sebi.

U to vrijeme Margarita je vidjela kako je Azazello predao pladanj s lubanjom Korovjovu.

— Da, uostalom, barune — iznenada intimno snizivši glas progovorio je Woland — šire se glasovi o vašoj pretje ranoj znatiželji. Kažu, da je ona zajedno s vašom ne manje razvijenom razgovorljivošću počela privlačiti opću pažnju.

I štoviše, zli jezici upotrijebili su riječ — doušnik i špijun.

I još više od toga, postoji pretpostavka da će vas to dovesti do žalosnog svršetka, ne kasnije od mjesec dana. Dakle, da bismo vas oslobodili zamorna čekanja, odlučili smo da vam pomognemo iskoristivši okolnost da ste se vi ponu dili da dođete k meni u goste upravo s ciljem da pogleda te i prisluškujete sve što je moguće.

Barun je postao bljeđi od Abadonne koji je bio izuzetno blijed po svojoj prirodi, a zatim se desilo nešto čudno. Abadonna se pojavio pred barunom i na sekundu skinuo svoje naočale. U taj čas nešto je sijevnulo u rukama Azazellovim, nešto je tiho pljesnulo kao po dlanu, barun je počeo padati nauznak, crvena je krv briznula iz njegovih grudi i zalila poškrobljenu košulju i prsluk. Korovjov je podmetnuo čašu pod krvni mlaz i predao napunjenu čašu Wolandu. Beživotno barunovo tijelo u to je vrijeme već bilo na tlu.

— Pijem u vaše zdravlje, gospodo — tiho je rekao Wo land i podignuvši čašu dotakao ju je usnama.

Tada se desila metamorfoza. Nestale su zakrpana košulja i izgažene papuče. Woland je bio u nekakvom crnom plastu s čeličnim mačem na bedru. Brzo se približio Mar— gariti, pružio joj čašu i zapovjednički rekao: Pij!

Margariti se zavrtjelo u glavi, zateturala je, ali se čaša već našla na njezinim usnama i nečiji glasovi, čiji — to nije razabrala, šapnuli su joj na oba uha — Ne bojte se, kraljice… Ne bojte se, kraljice, krv je već odavno ušla u zemlju. I tamo gdje je prolivena, već raste vinova loza.

Margarita je ne otvarajući oči popila gutljaj i slatka struja već je projurila njezinim žilama, u ušima je zašumi— lo. Učinilo joj se da zaglušno kukuriječu pijevci, da negdje svira marš. Gomile gostiju počele su gubiti svoj oblik: i muškarci u frakovima i žene raspali su se u prah. Pred očima Margaritinim raspadanje je zahvatilo dvoranu, nad njom je potekao miris kosturnice. Stupovi su nestali, svjetla se pogasila, sve se sklupčalo i više nije bilo nikakvih vodoskoka, kamelija i tulipana. Bilo je samo ono što je bilo: skromna gostinjska soba draguljareve žene, a iz odškrinutih vrata padao je trak svjetla. I u ta je odškrinuta vrata ušla Margarita.