Majstor i Margarita

Poglavlje 27. SVRŠETAK STANA br. 50

Kad je Margarita došla do posljednih riječi poglavlja — «… Tako je dočekao svitanje petnaestog nišana peti prokurator Judeje Poncije Pilat» — bilo je već jutro.

Čulo se kako u dvorištu u granama vrbe i lipe vrapci vode veseli, uzbuđeni jutarnji razgovor.

Margarita se digla iz naslonjača, protegla se i tek sada osjetila kako je njeno tijelo izmučeno i kako joj se spava.

Zanimljivo je primijetiti da se Margaritina duša nalazila u potpunom redu. Njezine misli nisu bile raštrkane, nju uopće nije potreslo što je provela noć natprirodno. Nisu je uznemirivala sjećanja na to da je bila na balu kod sotone, da joj je nekim čudom majstor vraćen, da je iz pepela iskrsnuo roman, da je opet bilo sve na svom mjestu u podrumu u ulici odakle je bio protjeran Alojz Mogarič. Ukratko, poznanstvo s Wolandom nije joj nanijelo nikakve psihičke štete. Sve je bilo kao da tako mora biti.

Otišla je u drugu sobu, uvjerila se da majstor spava čvrstim i mirnim snom, ugasila je nepotrebnu stolnu svjetiljku, i sama se ispružila na divanu kraj suprotnog zida, pokrila se starim, potrganim pokrivačem. Kroz jednu minutu ona je zaspala i nikakve snove toga jutra nije sanjala. Šutjele su sobe u podrumu, šutjela je čitava kućica graditeljeva i tiho je bilo u pustoj uličici.

Ali u to vrijeme, to jest u svitanje subote, nije spavao cijeli kat u jednoj od moskovskih ustanova, prozori na njoj, koji su gledali na asfaltni veliki trg što su ga specijalna kola čistila četkama polagano vozeći uz zujanje, svjetlili su punim svjetlom koje je sjeklo svjetlo izlazećeg sunca.Cijeli je kat bio zauzet istragom u Wolandovu predmetu i svjetiljke su čitavu noć gorjele u desetak kabineta.

Zapravo je stvar postala jasna već jučer — u petak, kad se morao zatvoriti Varijete zbog nestanka njegove administracije i svakojakih bezobrazluka koji su se desili uoči petka u vrijeme znamenite seanse crne magije. Ali je stvar u tome da je čitavo vrijeme i bez prestanka pristizao u besani kat sve novi i novi materijal.

Sada je istraga o čudnoj stvari koja je mirisala sasvim očito na vražja posla, i još s primjesom nekakvih hipnoti— zerskih trikova i očitim kriminalom, morala sve raznovrsne i zamršene događaje koji su se desili na raznim stranama Moskve slijepiti u jednu grudvu.

Prvi koji je morao doći u besani kat, osvijetljen električnom rasvjetom, bio je Arkadij Apolonović Semplejarov, predsjednik Komisije za akustiku.

Poslije objeda u petak, u njegovu stanu koji se nalazio u kući kraj Kamenog mosta, začulo se zvono i muški glas je pozvao k telefonu Arkadija Apolonoviča. Supruga Arkadija Apolonoviča koja je digla slušalicu odgovorila je mračno da Arkadij Apolonović nije zdrav, da je legao u krevet i da ne može doći k telefonu. Ipak, Arkadij Apolonović morao je doći k aparatu. Na pitanje tko zove Arkadija Apolonoviča, glas je preko telefona vrlo kratko rekao tko zove.

— Kroz sekundu… odmah… kroz minutu…

promucala je inače vrlo ohola supruga predsjednika Ko misije za akustiku i poput strijele poletjela u spavaću sobu da digne Arkadija Apolonoviča s ležaja u kojemu je poči vao, osjećajući paklene muke pri sjećanju na sinoćnju seansu i na noćni skandal popraćen progonstvom iz stana njegove nećakinje iz Saratova.

Istina, ne za sekundu, ali niti za minutu nego za četvrt minute Arkadij Apolonovič s jednom papučom, na lijevoj nozi, u donjem rublju, bio je već kod telefona, mucajući u njega: — Da, to sam ja… Slušam, slušam…

Njegova supruga zaboravivši u tim trenucima sve odvratne prijestupe protiv vjernosti, koji su dokazani nesretnom Arkadiju Apolonoviču, virila je preplašena lica kroz vrata predsoblja, mahala papučom u zraku i šaptala: — Papuču obuci, papuču… Prehladit ćeš noge — dok je Arkadij Apolonovič, odmahujući ženi bosom nogom i gledajući je zvjerskim očima, mrmljao u telefon: — Da, da, da, dakako, razumijem… odmah ću se do vesti.

Cijelu večer proveo je Arkadij Apolonovič na istom katu gdje se vodila istraga. Razgovor je bio mučan, bio je to vrlo neugodan razgovor jer je trebalo sasvim otvoreno pripovijedati ne samo o odvratnoj seansi i tuči u loži nego usputno, što je bilo zaista potrebno, i o Milici Andrejevnoj Pokobatko iz Jelehovske ulice, i o rođakinji iz Saratova, i još o mnogo čemu što je Arkadiju Apolonoviču pričinjalo neizrecive muke.

Razumije se samo po sebi da su iskazi Arkadija Apo— lonoviča, inteligentnog i kulturnog čovjeka koji je bio svjedok bezobrazne seanse, svjedok upućen i kvalificiran, koji je predivno opisao i tajanstvenog maga pod krinkom i dvojicu njegovih pomoćnikalupeža, koji je odlično zapamtio da je prezime maga upravo Woland — značajno unaprijedili istragu. Usporedba iskaza Arkadija Apolonovi— ča s iskazima drugih, među kojima i nekih dama koje su nastradale poslije seanse (ona u ljubičastom donjem rublju koja je zaprepastila Rimskog, i, jao, mnoge druge), i dostavljač Karpov koji je odlazio u stan br. 50 u Sadovoj ulici — odmah je odredila mjesto gdje treba tražiti uzročnika svih ovih događaja.

Bili su u stanu br. 50, i to ne jedanput, i ne samo da su ga pretražili vrlo pomno, nego su i kuckali po njegovim zidovima, provjeravali dimnjake, tražili tajna skrovišta.

Ipak sve te mjere nisu dale nikakav rezultat i pri ulasku ni kroz jedan od ulaza u stan nije se nikoga pronašlo u njemu, iako je bilo potpuno jasno da u stanu netko jest, bez obzira na to što su sva lica koja su na ovaj ili onaj način trebala da vode evidenciju o stranim artistima koji su stigli u Moskvu odlučno i kategorički tvrdila da nikakvog crnog maga Wolanda u Moskvi nema niti može biti.

On se baš nigdje kod dolaska nije registrirao, nikome mje pokazao svoju putnicu ili neke druge dokumente,ugovore i dogovore, i nitko o njemu nije ništa čuo!

Načelnik odsjeka za program Scenske komisije Kitajcev kleo se i zaklinjao da njemu nestali Stjopa Lihodejev nije poslao na potvrdu nikakav program predstave nekog Wolanda i da ništa o dolasku kakvoga Wolanda Kitajcevu nije telefonirao. Tako da njemu, Kitajcevu, uopće nije jasno niti poznato na koji je način Stjopa mogao u Varijeteu dopustiti takvu seansu. Kad su mu rekli da je Arkadij Apolonovič svojim očima vidio maga na seansi, Kitajcev je samo širio ruke i dizao oči k nebu. I već se po Kitajcevljevim očima moglo vidjeti i hrabro reći da je on čist kao kristal.

Onaj Prohor Petrovič, predsjednik glavne Scenske komisije…

Uostalom, on se vratio u svoje odijelo odmah nakon što je milicija ušla u njegov kabinet, što je izazvalo histeričnu radost Ane Ričardovne i veliku nedoumicu uzalud uznemirene milicije. Osim toga, vrativši se na svoje mjesto, u svoje sivo prugasto odijelo, Prohor Petrovič potpuno je odobrio sva rješenja koje je napisalo odijelo u vrijeme njegova kratkotrajnog izbivanja.

… Dakle, ni taj Prohor Petrovič najodlučnije nije ništa znao ni o kakvom Wolandu.

Desilo se nešto, ako hoćete, nečuveno: tisuće gledalaca, cijeli sastav Varijetea, konačno Semplejarov Arkadij Apolonovič, najobrazovaniji čovjek, vidjeli su tog maga, kao i njegove triput proklete asistente, ali, međutim, nema nikakve mogućnosti da ga se pronađe. Što to znači, dopustite da vas upitam: je li propao u zemlju odmah poslije svoje odvratne seanse, ili, kako neki tvrde, uopće nije stigao u Moskvu? Ako prihvatimo prvo onda je, bez sumnje, propadajući u zemlju uzeo sa sobom cijeli vrh administracije Varijetea, a ako prihvatimo drugo zar ne proizlazi da se sama administracija zlosretnog teatra, počinivši prethodno neku svinjariju (sjetite se samo razbijenog prozora u kabinetu i ponašanja Karoasa!) bez traga sakrila negdje u Moskvi.

Treba odati priznanje onome koji je vodio istragu.

Nestalog Rimskog našli su sa začudnom brzinom. Trebalo je samo dovesti u vezu ponašanje Karoasa kod taksista— nice kraj kina s nekim vremenskim činjenicama, kao štoje vrijeme kad je završila seansa i kad je mogao nestati Rimski, pa da se bez oklijevanja telegrafira u Lenjingrad.

Za jedan sat došao je odgovor (u petak navečer) da je Rimski pronađen u sobi četiri stotine dvanaestoj u hotelu «Astoria», na četvrtom katu, kraj sobe gdje je odsjeo načelnik repertoara jednog od moskovskih kazališta koje je u to vrijeme gostovalo u Lenjingradu, dakle, kraj sobe gdje je, kako je poznato, pozlaćeno sivoplavo pokućstvo i divna kupaonica.

Nakon što je pronađen u ormaru gdje se krio u sobi četiri stotine dvanaestoj hotela «Astoria», Rimski je bio saslušan odmah u Lenjingradu. Poslije toga je u Moskvu prispio telegram u kojemu se javljalo da se findirektor Rimski nalazi u stanju neuračunljivosti, da na pitanja ne daje suvisle odgovore, ili ih ne želi dati, i moli samo jedno, da ga sakriju u blindiranu sobu i ostave kraj njega naoružane čuvare. Iz Moskve je brzojavno naređeno da se Rimskog pod stražom dovede u Moskvu, uslijed čega je Rimski u petak navečer otputovao pod stražom večernjim vlakom.

Navečer u petak pronađen je i Lihodejevljev trag. U sve gradove razaslani su telegrami s pitanjem o Lihodeje— vu, i iz Jalte je stigao odgovor da se Lihodejev nalazio u Jalti, ali je odletio avionom u Moskvu.

Jedino se nije moglo ući u trag Varenuhi. Poznat čitavoj Moskvi, znameniti scenski administrator kao da» je propao u zemlju.

U to vrijeme trebalo se pozabaviti događajima i na drugim mjestima, izvan Varijetea. Trebalo je razjasniti neobični slučaj službenika koji su pjevali «Slavno more» (uostalom profesoru Stravinskom uspjelo je da ih dovede u red za dva sata — s pomoću nekih potkožnih injekcija), osoba koje su drugim osobama ili ustanovama donosile umjesto novca vrag bi znao što, a također i osoba koje su tom prilikom oštećene.

Kako se valjda samo po sebi razumije, najneugodniji, najskandalozniji i najteži od svih slučajeva bio je slučaj krađe glave pokojnog književnika Berlioza, izravno iz lijesa u Gribojedovskoj dvorani, što je izvršeno u po bijela dana.Dvanaest ljudi vršilo je istragu, sabirući kao na pletaču iglu proklete očice ove komplicirane stvari koja je bila razbacana po čitavoj Moskvi.

Jedan od istražitelja došao je na kliniku profesora Stravinskog i najprije je zamolio da mu pokažu spisak osoba koje su došle u kliniku tijekom posljednja tri dana.

Na taj način pronađeni su Nikanor Ivanovič Bosoj i nesretni konferansije kojemu su bili otkinuli glavu.

Uostalom, s njima su se bavili vrlo malo. Sada se već lako moglo utvrditi da su njih dvojica postali žrtve jedne te iste bande kojoj je na čelu tajanstveni mag. Ali je zato Ivan Nikolajevič Bezdomni jako zainteresirao istražitelja.

Vrata Ivanuškine sobe br. 117. otvorila su se podvečer u petak i u sobu je ušao mladić okrugla lica, miran i mekan u ophođenju potpuno ne nalik na istražitelja, ali zato ipak jedan od najboljih istražitelja u Moskvi. Ugledao je na krevetu blijedog i mršavog mladog čovjeka, s očima u kojima se čitalo nepostojanje interesa za sve što se događa oko njega, s očima koje su gledale čas nekamo u daljinu, iznad okoline, čas u vlastitu nutrinu mladog čovjeka.

Istražitelj se ljubazno predstavio i rekao da je došao Ivanu Nikolajeviču da s njim razgovara o preksinoćnjim događajima na Patrijaršijskim ribnjacima.

O, kako bi likovao Ivan da mu se istražitelj javio ranije, makar, recimo, u noći na četvrtak, kad je Ivan mahnito i strastveno zahtijevao da saslušaju njegovu pripovijest o Patrijaršijskim ribnjacima! Sada se ostvarila njegova mašta da pomogne hvatanju konzultanta, on nije morao više nikoga progoniti, došli su k njemu upravo zato da saslušaju njegovo pripovijedanje o tome što se desilo u srijedu navečer.

Ali jao, Ivanuška se sasvim promijenio za vrijeme koje je prošlo od časa Berliozove pogibije: bio je spreman da bez odlaganja i ljubazno odgovara na sva istražiteljeva pitanja, ali se osjećala ravnodušnost i u Ivanovu pogledu i u njegovoj intonaciji. Pjesnika više nije dirala Berliozova sudbina.

Prije istražiteljeva dolaska Ivanuška je ležeći drijemao i pred njime su prolazile neke vizije. Tako je vidio grad čudan, neshvatljiv, nepostojeći, s blokovima mramora, isklesanim stupovima, s krovovima koji su blistali na suncu, s crnom mračnom i nesmiljenom Antonijevom kulom, s dvorcem na zapadnom brežuljku, koji je gotovo do krova utonuo u tropsko zelenilo vrta, s mjedenim, u sutonu blistavim kipovima iznad tog zelenila, vidio je oklopljene rimske centurije koje su išle uz zidove drevnoga grada.

U drijemežu pojavio se pred Ivanom u naslonjaču nepomični čovjek, obrijan, s izmučenim žutim licem, čovjek u bijelom ogrtaču s crvenom podstavom, koji je s mržnjom gledao bujni i tuđi vrt. Ivan je vidio i goli žuti brežuljak s praznim stupovima i poprečnim gredama.

A ono, što se desilo na Patrijaršijskim ribnjacima pjesnika Ivana Bezdomnog više nije zanimalo.

— Recite, Ivane Nikolajeviču, kako ste bili daleko od obrtaljke kad je Berlioz pao pod tramvaj?

Jedva primjetni ravnodušni podsmijeh dotakao je Ivanove usne i on je odgovorio: — Bio sam daleko.

— A onaj je kockasti bio kraj obrtaljke?

— Ne, sjedio je na klupi nedaleko od nas.

— Da li se dobro sjećate da on nije prilazio obrtaljki kad je Berlioz pao?

— Sjećam se. Ne. On je, zavaljen, sjedio.

Ta pitanja bila su posljednja istražiteljeva pitanja.

Poslije njih je ustao, pružio Ivanuški ruku, zaželio brzo ozdravljenje i izrazio nadu da će uskoro opet čitati njegove pjesme.

— Ne — tiho je rekao Ivan — više neću pisati pjesme.

Istražitelj se ljubazno nasmiješio, dopustio je sebi da izrazi svoje uvjerenje da je pjesnik sada u stanju depresije ali da će to uskoro proći.

— Ne — odazvao se Ivan, ne gledajući istražitelja nego u daljini obzorje koje se gasilo — to kod mene neće više ni kada proći. Pjesme koje sam pisao loše su pjesme i ja sam to sada shvatio.

Istražitelj je otišao od Ivanuške, dobivši vrlo važni materijal. Slijedeći nit događaja s kraja prema početku, konačno mu je uspjelo da se dokopa izvora iz kojeg su potekli svi događaji. Istražitelj nije sumnjao u to da su svi događaji počeli s ubojstvom na Patrijaršijskim ribnjacima.Dakako, ni Ivanuška ni onaj kockasti nisu gurnuli pod tramvaj nesretnog predsjednika MASSOLITa, fizički, tako reći, njegovu padu pod kotače nije nitko ništa pridonio.

Ali je istražitelj bio siguran da se Berlioz bacio pod tramvaj (ili je pao pod njega) jer je bio hipnotiziran.

Da, materijala je bilo već mnogo i znalo se koga i gdje da se hvata. Samo je stvar u tome što se ni na koji način nije moglo nikoga uhvatiti. U triput prokletom stanu br.

50 bez sumnje je, treba to ponoviti, netko bio. Ponekad je taj stan odgovarao čas zveketavim čas unjkavim glasom na telefonske pozive, ponekad su u stanu otvarali prozor, i čak više od toga — iz njega su se čuli zvuči gramofona.

Međutim, svaki put kad su u njega ulazili savršeno nikoga nije bilo. A bili su tamo ne jedanput, i u različito doba dana. I štoviše, hodali su po stanu s mrežom, istražujući sve kutove. Stan je već dugo bio pod paskom. Ne samo da su čuvali put što je vodio kroz dvorište u stubište nego i stražnji ulaz; štoviše, straža je bila postavljena na krovu kraj dimnjaka. Da, stan br. 50 bio je obijestan i tu se ništa nije moglo učiniti.

Tako se to vuklo do ponoći s petka na subotu kad je barun Majgel, odjeven u večernje odijelo i lakirane cipele, svečano ušao u stan br. 50 u svojstvu gosta. Ćulo se kako su baruna pustili u stan. Točno deset minuta poslije toga, oni su posjetili stan ne zvoneći na vratima, ali ne samo da nisu našli domaćine, nego nisu, što je već bilo sasvim neobično, našli u njemu ni traga ni glasa o barunu Majgelu.

Tako se to, kako je već rečeno, vuklo do zore u subotu. Tada su se priključile nove i vrlo zanimljive činjenice. Na moskovskom aerodromu spustio se putnički avion sa šest mjesta, koji je doletio iz Krima. Među ostalim putnicima, iz aviona se iskrcao vrlo čudni putnik.

Bio je to mladi građanin, strašno zarastao u bradu, koji se tri dana nije umivao, upaljenih i uplašenih očiju, bez prtljage i odjeven vrlo čudno. Građanin je imao na glavi šubaru, bio je u kožuhu prebačenom preko noćne košulje i u plavim kožnim novim, tek kupljenim, cipelama. Čim se maknuo sa stepenica po kojima su se putnici spustili iz aviona, njemu su prišli. Tog građanina su već čekali i kroz neko vrijeme nezaboravni direktor Varijetea, Stjepan Bogdanovič Lihodejev, stajao je pred istražiteljem. On je dodao nove podatke.

Sada je postalo jasno da je Woland prodro u Varijete pod izlikom da je artist, hipnotizirao Stjopu Lihodejeva, a zatim mu je uspjelo da istog tog Stjopu izbaci iz Moskve na bog će znati koliko kilometara. Materijal se na taj način povećao, ali od toga ništa nije postalo lakše nego je čak postalo i teže, jer je bilo jasno da neće biti tako jednostavno svladati takvu ličnost koja je izvodila stvari kao što je ona kojoj je pao žrtvom Stjepan Bogdanovič. Između ostalog, Lihodejev je na vlastitu molbu zaključan u pouzdanu prostoriju i pred istražitelje je stao Varenuha, kojeg tek što su uhapsili u njegovu stanu kamo se vratio nakon izbivanja bez vijesti u vremenu od gotovo dva dana.

Bez obzira na obećanje koje je dao Azazellu kako neće lagati, administrator je počeo upravo s jednom laži.

Iako ga, uostalom, ne treba zato strogo osuđivati. Jer Aza— zello mu je zabranio da laže i da se pretvara preko telefona, a u ovom je slučaju administrator razgovarao bez posredništva tog aparata. Lutajući očima, Ivan Saveljevič izjavio je da se u četvrtak danju napio do besvijesti u svom kabinetu u Varijeteu, da je nakon toga nekamo otišao, a kamo — ne sjeća se, negdje je još pio staru votku a gdje — ne sjeća se, negdje se valjao za plotom, a gdje — ne sjeća se ni toga. Tek nakon što su administratoru rekli da on svojim ponašanjem, glupim i besmislenim, ometa istragu u važnoj stvari i da će za to, dakako, odgovarati — Varenuha je zaplakao i osvrćući se, prošaptao drhtavim glasom da laže samo iz straha, plašeći se osvete Wolandove bande u koje je rukama već bio, i da moli, prosi, traži da ga zatvore u blindiranu sobu.

— Fuj, vraže! Skupo plaćaju tu njihovu blindiranu sobu! — promrmljao je jedan od istražitelja.

— Strašno su ih uplašili oni lupeži — rekao je istražitelj koji je bio kod Ivanuške.

Varenuhu su umirili kake su znali, rekli su mu da će ga čuvati i bez blindirane sobe, a tada se objasnilo da on nikakve stare votke pod plotom nije pio i da je onih bilo dvojica, jedan s očnjakom riđi, a drugi debeljko…

— Ah, nalik na mačka? — Da, da, da — šaptao je administrator, zamirući od straha i ogledavajući se svakog trena, i iznosio druge po jedinosti o tome kako je proveo oko dva dana u stanu br.

50 u svojstvu vampirapokazivača koji samo što nije po stao uzrok pogibije findirektora Rimskog…

U to su vrijeme uveli Rimskog koji je sproveden vlakom iz Lenjingrada. Međutim ovaj psihički rastrojeni sijedi starac koji se tresao od straha, i u kojem je vrlo teško bilo prepoznati prijašnjeg findirektora, ni za što nije htio govoriti istinu i pokazao se u tom smislu vrlo uporan. Rimski je tvrdio da nije noću vidio nikakvu Hellu u svojem kabinetu, kao ni Varenuhu, nego mu je jednostavno pozlilo i u besvjesnom stanju otputovao je u Lenjingrad. Ne treba posebno istaći da je svoj iskaz findirektor završio molbom da ga zaključaju u blindiranu sobu.

Anuška je bila uhapšena u času kad je pokušala da proturi blagajnici u univermagu* na Arbatu novčanicu od deset dolara. Anuškina je priča o ljudima koji su izletjeli kroz prozor kuće u Sadovoj i o potkovici koju je Anuška, prema njezinim riječima, podigla da je preda miliciji, bila vrlo pažljivo saslušana.

— Je li potkova zaista bila zlatna i s brilijantima? — pi tali su Anušku.

— Ja, pa da ne znam što su brilijanti — odgovarala je Anuška.

— Ali on vam je dao ćervonce, kako kažete?

— Ja, pa da ne znam što su červonci — odgovarala je Anuška.

— A kad su se oni pretvorili u dolare?

— Ništa ne znam kakvi su to dolari i nisam vidjela ni kakve dolare! — pištavo je odgovarala Anuška. — To je naše pravo! Nama su dali nagradu, mi kupujemo za nju cic — i onda je počela govoriti besmislice o tome kako ona ne odgovara za kućnu upravu koja je uselila u petom katu nečistu silu zbog koje nema mira.

Tada je istražitelj perom zamahnuo prema Anuški zato što je ona svima prilično dojadila i napisao joj pro— *» Robna kuća (prim. prcv.). pusnicu na zelenom papiru i poslije toga Anuška je na opće zadovoljstvo nestala iz zgrade.

Zatim je kao na vrpci krenuo čitav niz ljudi, među njima — Nikolaj Ivanovič koji je uhapšen samo zbog gluposti svoje ljubomorne supruge koja je javila ujutro miliciji da je njezin muž nestao. Nikolaj Ivanovič nije naročito začudio istragu kad je stavio na stol šaljivu potvrdu da je proveo noć na balu kod sotone. U svojim pričama o tome kako je vozio po zraku na sebi golu kućnu pomoćnicu Margarite Nikolajevne nekamo do svih vragova da se na rijeci kupa, i kako se prije toga pojavila na prozoru razgolićena Margarita Nikolajevna, Nikolaj Ivanovič je malo odstupio od istine. Tako, na primjer, nije smatrao potrebnim da spomene kako se pojavio u spavaonici s odbačenom košuljom u rukama i da je nazivao Natašu Venerom. Prema njegovim riječima Nataša je izletjela kroz prozor, zajašila ga i povukla izvan Moskve…

— Pokoravajući se nasilju morao sam pristati — pričao je Nikolaj Ivanovič i završio svoje pripovijedanje molbom da se o tome ni riječi ne kaže njegovoj supruzi. To je obećanje dobio.

Iskaz Nikolaja Ivanoviča pružio je mogućnost da se ustanovi kako su Margarita Nikolajevna, a također i njezina kućna pomoćnica Nataša, nestale bez traga.

Poduzete su mjere da ih se pronađe.

Tako je istraga koja se nije prekidala ni na sekundu doprla do subotnjeg jutra. U gradu su za to vrijeme nicale i proširile se potpuno nemoguće glasine u kojima je mrvica istine bila iskićena najbujnijim lažima. Govorilo se da je u Varijeteu bila seansa poslije koje je dvije tisuće gledalaca iskočilo na ulicu kako ih je majka rodila, da je pronađena štamparija lažnih novčanica čarobnjačkog tipa u Sadovoj ulici, da je neka banda otela petoricu načelnika u Sektoru za zabavu, ali da ih je milicija odmah pronašla, i još mnogo toga što se čovjeku ne da ni ponavljati.

Međutim, vrijeme se bližilo podnevu i tada je tamo gdje je vođena istraga zazvonio telefon. Iz Sadove su javljali da je prokleti stan opet pokazao znakove života.

Rečeno je da su u njemu iznutra otvarani prozori, da su dopirali zvuči planina i pjevanja, i da je na prozoru viđen crni mačak kako se grije na suncu.

Oko četiri sata tog vrućeg dana veliko društvo muškaraca u civilu izašlo je iz tri automobila nedaleko kuće br. 302bis u Sadovoj ulici. Tada se velika grupa pridošlica podijelila u dvije manje, i jedna je prošla kroz glavna vrata i dvorište ravno u šestu vežu, a druga je otvorila obično zaključana mala vrata koja su vodila u pomoćno stubište, i obje su se počele uspinjali različitim stepenicama do stana br. 50.

Za to su vrijeme Korovjov i Azazello, Korovjov u svojoj običnoj odjeći a ne u svečanom fraku, sjedili u blagovaonici stana svršavajući doručak. \Voland se prema svom običaju nalazio u spavaonici, a gdje je bio mačak — ne zna se. Ali sudeći po buci lonaca koja je dopirala iz kuhinje, moglo se pretpostaviti da se Behemot nalazio upravo tamo, praveći budalaštine po svom običaju.

— Kakvi su to koraci po stepenicama? — upitao je Ko rovjov igrajući se žličicom u šalici crne kave.

— Dolaze da nas uhapse — odgovorio je Azazello i ispio čašicu konjaka.

— A, gle, gle — odgovorio je na to Korovjov.

Oni što su se uspinjali glavnim stepenicama bili su u to vrijeme već na hodniku drugog kata. Tamo su se dvojica vodoinstalatera mučila s harmonikom parnog grijanja. Prolaznici su izmijenili s vodoinstalaterima značajan pogled.

— Svi su kod kuće — šapnuo je jedan od vodoinstala tera, udarajući čekićem po cijevi.

Tada je prvi u grupi otvoreno izvadio ispod kaputa crni mauzer a drugi, kraj njega, otvarač. Uopće su ljudi koji su krenuli u stan br. 50 bili opremljeni kako treba.

Dvojica su od njih imala u džepu tanke svilene mreže koje se lako rastvaraju. Jedan — omču, a još jedan — maske od gaze s kloroformom.

Za čas su otvorena glavna vrata u stan br. 50 i svi su se našli u predsoblju, a vrata, koja su u isti mah zalupila u kuhinji, pokazala su da je druga grupa došla kroz pomoćno stubište također u pravo vrijeme.Ovaj put, ako ne potpun a ono ipak nekakav, uspjeh bio je očit. Ljudi su se u trenu raspršili po svim sobama i nigdje nikoga nisu našli, ali su zato u blagavaonici na stolu zatekli ostatke očito malo prije ostavljenog doručka, a» u gostinjskoj sobi na kaminu je kraj kristalnog vrča sjedio ogromni crni mačak. Držao je u svojim šapama primus.

U potpunoj tišini ljudi koji su ušli u gostinjsku sobu promatrali su mačka dosta dugo.

— Mda… zaista lijepo — šapnuo je jedan od njih.

— Ne pravim izgrede, nikoga ne diram, popravljam primus — namrštivši se neljubazno progovorio je mačak — i smatram svojom dužnošću da vas upozorim da je mačak — drevna i nepovrediva životinja.

— Neobično fini posao — šapnuo je jedan od onih koji su ušli, a drugi je glasno i jasno rekao: — No, nepovredivi mačku trbuhozborče, izvoli amo!

Raširila se i poletjela mreža, ali je onaj koji ju je bacio, na opće zaprepaštenje, promašio i uhvatio samo vrč koji se uz zveket odmah razbio.

— Remi! — zaurlao je mačak — Hura! — i tada je stavivši u stranu primus, dohvatio iza leđa brauning. Brzo ga je uperio u čovjeka koji mu je bio najbliži, ali je iz njegove ruke — prije nego što je mačak uspio da ispali — liznuo pla men i zajedno s pucnjem iz mauzera mačak se naglavce srušio s kamina na pod, ispustivši brauning i bacivši pri mus.

— Sve je svršeno — slabim je glasom rekao mačak i ispružio se u krvavoj mlaci — ne prilazite mi časak, dajte mi da se oprostim sa zemljom. O, moj prijatelju Azazello — zastenjao je mačak krvareći — gdje si? — Mačak je upro oči u smjeru vrata koja su vodila u blagovaonicu — nisi mi pritekao u pomoć u času neravnog boja — napustio si jad nog Behemota za čašicu — istina vrlo dobrog — konjaka! Pa što, neka moja smrt legne na tvoju savjest, ja ti ostavljam svoj brauning…

— Mrežu, mrežu, mrežu — nemirno su zašaptali oko mačka. Ali je mreža, vrag će znati zašto, zapela u nečijem džepu i nije provirila van.

— Jedino što može spasiti smrtno ranjenog mačka — progovorio je mačak — to je gutljaj benzina… — i iskoristivši zbrku on se pripio uz otvor primusa i napio se benzina. Odmah je krv ispod gornje lijeve šape prestala teći. Mačak je skočio živ i zdrav, uhvatio primus pod pazuho, skočio s njim natrag na kamin a odavde, derući tapete, puzao je po zidu i za dvije sekunde našao se visoko nad ljudima zasjevši na metalnu karnišu.

Odmah su ruke dohvatile zavjesu i skinule je zajedno s karnišom, zbog čega je sunce granulo u tamnu sobu. Ali ni mačak koji je na podvalu ozdravio ni njegov primus nisu pali dolje. Mačak je, ne rastajući se s primusom, skočio kroz zrak na luster koji je visio na sredini sobe.

— Ljestve! — viknuli su dolje.

— Pozivam vas na dvoboj! — zavikao je mačak, ljuljaju ći se na lusteru iznad glava, i opet se u njegovim šapama našao brauning, a primus je stavio između grana na luste ru. Njišući se kao klatno iznad glava ljudi, on je po njima otvorio vatru. Pucnjevi su potresali stan. Na pod su pale kristalne krhotine s lustera, prsnulo je u zvijezde zrcalo na kaminu, poletjela je prašina sa žbuke, skakale su po podu prazne čahure, popucala su stakla na prozorima, iz pro— strijeljena primusa briznuo je benzin. Sad više nije moglo biti riječi o tome da se mačka uhvati živog, i došljaci su, odgovarajući mu, pucali precizno i bijesno iz mauzera u njegovu glavu, trbuh, prsa i leđa. Pucnjava je izazvala pa niku na asfaltu dvorišta.

Ali pucnjava nije dugo trajala i sama od sebe je počela jenjavati. Ni mačku ni ljudima nije učinila nikakve štete.

Nitko ne samo nije bio ubijen nego čak ni ranjen. Svi su, zajedno s mačkom, ostali potpuno nepovrijeđeni. Netko je od pridošlica, da to provjeri, ispalio pet metaka u glavu proklete životinje, a mačak je odgovorio čitavim šarže— rom, ali ni to nije ostavilo ni kod koga neki dojam. Mačak se njihao na lusteru, koji se sve manje ljuljao, puhao u cijev brauninga i pijuckao na svoju šapu. Na licima onih koji su stajali dolje pojavio se izraz potpune nedoumice.

Bio je to jedini ili jedan od rijetkih slučajeva kad paljba nije imala nikakva učinka. Moglo se dakako pretpostaviti da je mačkov brauning igračka, ali to se nikako nije moglo reći za mauzere pridošlica. Prva mačkova rana, u što nijebilo nikakve sumnje, bila je samo trik i svinjsko pretvaranje jednako kao ispijanje benzina.

Učinili su još jedan pokušaj da uhvate mačka. Bacili su omču koja je povukla jednu od svijeća na lusteru i on se srušio. Njegov pad uzdrmao je, kako se činilo, čitav blok kuće, ali koristi od toga nije bilo. Prisutne su posule krhotine, a mačak je preletio zrakom i sjeo visoko pod stropom na gornji dio pozlaćenog okvira zrcala na kaminu. On se nije spremao da bilo kuda pobjegne, i čak je sjedeći u relativnoj bezopasnosti započeo još jedan govor: — Uopće ne razumijem — govorio je odozgo — razloge tako gruba odnosa prema meni…

I tada je njegov govor na samom početku prekinuo teški niski glas koji se začuo iz nepoznata smjera: — Što se događa u stanu? Smeta mi u radu…

Drugi, neugodni i unjkavi glas se odazvao: — Dakako, Behemot, vrag neka ga nosi!

Treći, zveketavi, glas je rekao: — Messire! Subota je. Sunce se spušta. Vrijeme nam je.

— Oprostite, više ne mogu razgovarati — rekao je ma čak na zrcalu — već je kasno. — Bacio je svoj brauning i iz bio oba stakla na prozoru. Zatim je bacio dolje benzin, a benzin se sam od sebe zapalio izbacivši val plamena do sa mog stropa.

Planulo je nekako neobično brzo i snažno kako se čak ni s benzinom ne dešava. Odmah su se zadimile tapete, upalila se na podu srušena zavjesa, i počeli su tinjati okviri na razbijenim prozorima. Mačak se pružio, mijaknuo, skočio sa zrcala na prozorsku dasku i nestao zajedno sa svojim primusom. Izvana su se začuli pucnjevi. Čovjek koji je sjedio na željeznim vatrogasnim Ijestvama u visini draguljaričinih prozora pucao je u mačka kad je preskakao s prozora na prozor uputivši se prema žlijebu na uglu kuće, koja je bila, kako je već rečeno, sagrađena gospodski. Po žlijebu se mačak popeo na krov.

Tamo je na njega, također na žalost bez rezultata, pucala straža koja je čuvala dimnjake i mačak je kidnuo u grad obasjan suncem na zalazu.U stanu se u to vrijeme zapalio parket pod nogama prisutnih, i u plamenu, na mjestu gdje se valjao mačak s tobožnjom ranom, pokazao se zgrušani les bivšeg baruna Majgela s okrenutom uvis bradom i sa staklenim očima.

Više ga se nije moglo izvući. Skakućući po gorućim daščicama parketa, tapšajući dlanovima po ramenima i grudima koje su se dimile, oni koji su bili u gostinjskoj sobi povlačili su se u kabinet i predsoblje. Oni koji su bili u blagovaonici istrčali su na hodnik. Dotrčali su i oni koji su bili u kuhinji, pojurili u predsoblje. Gostinjska je soba već bila puna vatre i dima. Netko je u hodu uspio nazvati vatrogasce, kratko viknuvši u slušalicu: — Sadova tri stotine dva bis!

Više se nisu usudili zadržavati. Plamen je zahvatio predsoblje. Teško se disalo.

Tek što su iz razbijenih prozora ukleta stana probili prvi mlazovi dima, u dvorištu su se začuli očajnički ljudski krikovi: — Požar! Požar! Gorimo!

U različitim stanovima u kući ljudi su počeli vikati u telefone: — Sadova! Sadova, tri stotine dva bis!

U vrijeme dok su se u Sadovoj čuli udarci zvona s dugačkih crvenih kola koja su brzo jurila iz svih dijelova grada, a ta je zvonjava plašila ljudska srca — ljudi koji su se muvali u dvorištu vidjeli su kako su, zajedno sa dimom iz petoga kata izletjele tri tamne, kako se činilo, muške siluete i jedna silueta nage žene.