Majstor i Margarita

Poglavlje 29. SUDBINA MAJSTORA I MARGARITE JE ODLUČENA

U sunčevu zalazu, visoko iznad grada, na kamenoj terasi jedne od najljepših zgrada u Moskvi, zgrade koja je sagrađena prije oko stotinu pedeset godina, nalazila su se dvojica: Woland i Azazello. Nije ih se moglo vidjeti odozdo s ulice, jer ih je skrivala od nepotrebnih pogleda ograda s gipsanim vazama i gipsanim cvijećem. Ali oni su vidjeli grad gotovo do njegovih krajeva.

Woland je sjedio na rasklopnoj stolici, odjeven u svoj crni plašt. Njegov dugački i široki mač bio je zariven okomito u pukotinu između dviju ploča na terasi, tako da je nastao sunčev sat. Sjena mača polagano je i nezaustavljivo postajala duža puzeći prema crnim cipelama na nogama sotone. Stavivši oštru bradu na šaku, skvrčen na stolici, i savivši jednu nogu poda se, Woland je netremice gledao neobuhvatnu gomilu dvoraca, divovskih kuća i malih straćara osuđenih na propadanje.

Azazello, koji se rastao sa svojim suvremenim izgledom, to jest s kaputom, šeširom, lakiranim cipelama, odjeven kao i Woland u crno, nepomično je stajao nedaleko od svog gospodara i kao i on nije micao pogled s grada.

Woland je prozborio: — Kakav zanimljivi grad, zar ne?

Azazello se pomaknuo i uljudno odgovorio: — Messire, meni se više sviđa Rim!

— Da, to je stvar ukusa — odgovorio je Woland.

Poslije nekog vremena opet se začuo njegov glas: — Odakle taj dim, tamo na bulevaru?

— To gori Gribojedov — odgovorio je Azazello. — Valja, dakle, pretpostaviti da je tamo bio nerazdru— živi par, Korovjov i Behemot.

— U to nema nikakve sumnje, messire.

Opet je zavladala šutnja, i dvojica na terasi gledala su kako u prozorima, okrenutim na zapad, na gornjim katovima visokih blokova bukti izlomljeno, zaslijepljujuće sunce. Wolandovo oko gorjelo je poput jednog od tih prozora, iako je Woland leđima bio okrenut sunčevu zalasku.

Ali je tada nešto prisililo Wolanda da skrene svoju pozornost na okruglu kupolu koja je stajala na krovu iza njegovih leđa. Iz njezinog zida izišao je odrpani, ilovačom uprljani mračni, crnobradi čovjek u hitonu i u sandalama.

— Ba! — uskliknuo je Woland gledajući podrugljivo do šljaka. — Najmanje se tebe moglo ovdje očekivati! Zbog čega si došao, nezvani ali očekivani goste?

— K tebi, duše zla i gospodaru sjena — odgovorio je došljak gledajući Wolanda neprijazno i namrgođeno.

— Ako si došao k meni, zašto me nisi pozdravio, bivši skupljaču poreza? — progovorio je grubo Woland.

— Zato što neću da ti poželim zdravlje — drsko je od govorio došljak.

— Ali ćeš se s time morati pomiriti — suprotstavio se Woland i podsmijeh je iskrivio njegova usta — još se nisi pravo ni pojavio na krovu, a već si učinio glupost, i ja ću ti reći u čemu se ona sastoji — u tvojim intonacijama. Ti si izgovorio svoje riječi kao da ne priznaješ sjene a tako đer ni zla. Budi tako dobar i zamisli se nad pitanjem: što bi činilo tvoje dobro kad ne bi postojalo zlo, i kako bi iz gledala zemlja kad bi s nje nestale sjene? Sjene nastaju od ljudi i predmeta. Evo sjene moga mača. Ali postoje i sjene drveća i živih bića. Zar hoćeš opljačkati cijelu zemaljsku kuglu i odnijeti s nje cjelokupno drveće i sve živo radi tvo je fantazije da uživaš u golom svjetlu? Ti si glup.

— Neću se s tobom svađati, stari sofistu — odgovorio je Levi Matej.

— Ti se i ne možeš sa mnom svađati iz razloga što sam ga već bio spomenuo: ti si glup — odgovorio je Woland i upitao: — No, kaži kratko, da me ne umaraš, zašto si se po javio?

— On me je poslao.

385— Što ti je zapovjedio da mi kažeš, robe?

— Ja nisam rob — sve ljući, odgovorio je Levi Matej — ja sam njegov učenik.

— Mi govorimo na različitim jezicima kao i uvijek — odazvao se Woland — ali stvari o kojima govorimo zbog toga se ne mijenjaju. Dakle?…

— On je pročitao majstorovo djelo — govorio je Levi Matej — i moli te da sa sobom uzmeš majstora i da ga na gradiš spokojem. Zar je to tebi teško učiniti, duše zla?

— Meni nije ništa teško učiniti — odgovorio je Woland — i ti to dobro znaš. — Zašutio je, a onda dodao: — A zašto ga vi ne uzmete k sebi, u svjetlo?

— On nije zaslužio svjetlo, on je zaslužio spokoj — ža losnim je glasom rekao Levi.

— Poruči da će sve biti učinjeno — odgovorio je Wo— land i dodao, a njegovo je oko zaplamsalo: — i odmah me ostavi.

— On moli da biste onu koja ga je voljela i patila zbog njega također uzeli — prvi se put molećivo obratio Levi Wolandu.

— Bez tebe se nikako ne bismo tome dosjetili. Odlazi.

Levi Matej nakon toga je nestao, a Woland je pozvao Azazella i zapovjedio mu: — Odleti k njima i sve učini.

Azazello je napustio terasu i Woland je ostao sam. Ali njegova samoća nije dugo potrajala. Začuli su se na pločama terase koraci i živahni glasovi, i pred Wolanda su stupili Korovjov i Behemot. Ali debeljko više nije nosio primus nego je bio natovaren drugim predmetima. Tako se pod njegovim pazuhom nalazio mali pejzaž u zlatnom okviru, preko ruke bio je prebačen kuharski, napola pregorjeli, ogrtač, a u drugoj ruci je držao lososa s kožom i repom. Od Korovjova i Behemota mirisalo je na paljevinu, Behemotova gubica bila je uprljana čađom, a kapa na— gorjela.

— Pozdrav, messire! — povikao je obijesni par i Behe mot je mahnuo lososom.

— Baš ste krasni — rekao je Woland.

— Messire, zamislite — povikao je Behemot uzbuđeno i radosno — mislili su da sam pljačkaš!— Sudeći po predmetima koje si donio sa sobom — odgovorio je Woland, gledajući uokvireni pejzaž — ti i jesi pljačkaš.

— Vjerujte, messire — prostodušnim glasom započeo je Behemot.

— Ne, ne vjerujem — kratko je odgovorio Woland.

— Messire, kunem vam se, junački sam pokušao spa siti sve što se moglo, i tu je sve što mi je uspjelo zaštititi.

— Radije reci zbog čega se zapalio Gribojedov? — upi tao je Woland.

Obojica, i Korovjov i Behemot, raširili su ruke, podigli oči prema nebu, a Behemot je uzviknuo: — Pojma nemam! Sjedili smo mirno, potpuno tiho, jeli smo…

— I odjednom — trah, trah! — nastavio je Korovjov — pucnjevi! Izbezumljeni od straha Behemot i ja potrčali smo na bulevar, progonitelji za nama, a mi trk prema Ti— mirjazevljevu spomeniku!

— Ali je osjećaj dužnosti — umiješao se Behemot — nadvladao naš sramotni strah, i mi smo se vratili!

— Ah, vratili ste se? — rekao je Woland — tada je, da kako, zgrada izgorjela do temelja.

— Do temelja! — žalosno je potvrdio Korovjov — to jest, messire, doslovno do temelja, kako ste se izvoljeli točno izraziti. Sve sami ugarci!

— Jurnuo sam — pričao je Behemot — u dvoranu za sjednice, to je ona sa stupovima, messire, računajući da ću izvući nešto vrijedno. Ah, messire, moja žena, kad bih je imao, dvadesetak puta bila je u opasnosti da ostane udo vica! Ali, srećom, nisam oženjen, messire, i iskreno govo reći, sretan sam što nisam. Ah, messire, zar treba mijenjati samačku slobodu za mukotrpni jaram!

— Opet počinješ govoriti koješta — primijetio je Wo— land.

— Slušam i nastavljam — odgovorio je mačak — da, na primjer taj pejzaž. Ništa drugo nisam mogao iznijeti iz dvorane, plamen me udario u lice. Potrčao sam u skladi šte i spasio lososa. Potrčao sam u kuhinju i spasio ogrtač.

Smatram, messire, da sam učinio sve što sam mogao, i ne razumijem kako objasniti sumnjičav izraz na vašem licu. — A što je radio Korovjov, dok si ti pljačkao? — upitao je Woland.

— Pomagao sam vatrogascima, messire — odgovorio je Korovjov pokazujući poderane svoje hlače.

— Ah, ako je tako onda će, naravno, biti potrebno sa graditi novu zgradu.

— Bit će sagrađena, messire — odazvao se Korovjov — usuđujem se to tvrditi.

— U tom slučaju preostaje želja da zgrada bude bolja od prijašnje — primijetio je Woland.

— Tako će i biti, messire — rekao je Korovjov.

— Meni to možete vjerovati — dodao je mačak ja sam pravi pravcati prorok.

— U svakom slučaju, mi smo se javili, messire — refe rirao je Korovjov — i čekamo vaše zapovijedi.

Woland se digao sa stolice, prišao ogradi i dugo je šutke, okrenut leđima svojoj pratnji, gledao u daljinu.

Zatim se vratio od ruba ograde, opet se spustio na svoju stolicu te rekao: — Zapovijedi neće biti, izvršili ste sve što ste mogli, i više mi zasad vaše usluge nisu potrebne. Možete se odma rati. Sad će doći oluja, posljednja oluja koja će završiti sve što se završiti mora, a mi ćemo krenuti na put.

— Vrlo dobro, messire — odgovorila su obojica lakrdi— jaša i nestali negdje iza okrugle kupole koja se nalazila na sredini terase.

Oluja o kojoj je govorio Woland već se skupljala na obzorju. Crni oblak se podigao na zapadu i do polovice prekrio sunce. Zatim ga je prekrio potpuno. Na terasi je postalo svježije. Kroz neko se vrijeme smračilo.

Tama, nadošla sa zapada, prekrila je veliki grad.

Nestali su mostovi, dvorci. Nestalo je sve kao da nikad i nije postojalo na svijetu. Preko cijelog neba projurila je plamena nit. Zatim je grom potresao grad. Udarac se ponovio i počela je oluja. U njezinoj magli Woland više nije bio vidljiv.