Majstor i Margarita

Poglavlje 7. ZLOSRETNI STAN

Da je netko slijedećeg jutra rekao Stjopi Lihodejevu: «Stjopa! Ustrijelit ću te ako odmah ne ustaneš!» — Stjopa bi odgovorio tamnim, jedva čujnim glasom: «Strijeljajte, radite sa mnom što vas volja, ali ja neću ustati».

Ne samo ustati — njemu se činilo da ne može otvoriti oči, zato što će bljesnuti munja ako to učini, i njegova će se glava odmah rasprsnuti u komadiće. U toj glavi zvonilo je teško zvono, između očnih jabučica i zatvorenih kapaka plivale su smeđe mrlje s crvenozelenim rubovima, i da stvar bude potpuna, bilo mu je još i zlo i pri tome mu se činilo da je ta mučnina povezana sa zvukovima nekog dosadnog gramofona.

Stjopa je pokušavao da se bilo čega sjeti, ali se sjetio samo toga da je, čini se, jučer i tko zna gdje, stajao s ubrusom u ruci i htio poljubiti neku damu, obećavajući joj pri tome da će slijedećeg dana točno u podne doći k njoj u goste. Dama to nije prihvatila, govoreći: «Ne, ne, neću biti kod kuće!», a Stjopa je uporno ostajao pri svome: «A ja ću ipak doći!» Ni kakva je to bila dama, ni koliko je sada sati, ni koji je dan i kojega mjeseca — Stjopa nije znao i, što je najgore, on nije mogao shvatiti gdje se nalazi. Pokušao je doznati makar ovo posljednje i radi toga je odlijepio slijepljene kapke lijevog oka. U polutami nešto je nejasno bliještalo.

Stjopa je konačno prepoznao ogledalo i shvatio da leži na— uznak u svojem krevetu, to jest u krevetu bivše dragulja— rice, u spavaonici. Tada ga je tako zaboljela glava da je zatvorio oči i zastenjao.Da objasnimo: Stjopa Lihodejev, direktor pozornice Varijete, probudio se ujutro kod kuće, u istom stanu u kojemu je stanovao zajedno s pokojnim Berliozom u velikoj peterokatnici okrenutoj na Sadovu ulicu.

Treba reći da je taj stan — broj 50 — već odavna pratila ako ne loša a ono u svakom slučaju čudna reputacija. Još prije dvije godine njegova je vlasnica bila udovica draguljara de Fužere. Ana Francevna de Fužere, pedesetogodišnja uvažena i vrlo poslovna dama, iznajmljivala je tri od pet soba podstanarima: jednom koji se zvao Belomut, kako se čini, i drugom — s izgubljenim prezimenom.

I eto, prije dvije godine započeli su u stanu neobjašnjivi događaji: iz tog su stana ljudi bez traga nestajali.

Jednom, u neradni dan, u stanu se pojavio milicioner, pozvao je u predsoblje drugog podstanara (čije se prezime izgubilo) i rekao da dotičnog umoljava neka na trenutak dođe u milicijsku stanicu da nešto potpiše. Podstanar je naredio Anfisi, odanoj i dugogodišnjoj kućnoj pomoćnici Ane Francevne, neka kaže, u slučaju da mu tko telefonira, da će se on vratiti kroz deset minuta, a zatim je otišao zajedno s korektnim milicionerom u bijelim rukavicama.

Ali ne samo što se nije vratio kroz deset minuta, nego se uopće više nije vratio. Najčudnije je od svega toga to da je, očigledno, zajedno s njim nestao i milicioner.

Anfisa, pobožna, otvorenije rečeno praznovjerna, bez okolišanja je izjavila vrlo rastrojenoj Ani Francevnoj da je to čarolija i da ona predobro zna tko je odnio i podstanara i milicionera, samo joj se neda pred noć o tome govoriti. A čarolija, zna se, kad jednom počne ništa je više ne može zaustaviti. Po sjećanju, drugi je podstanar nestao u ponedjeljak, a u srijedu i Belomut kao da je u zemlju propao, istina, u drugim okolnostima. Kao obično, ujutro je po njega stigao automobil da ga odveze na posao, i odvezao ga, ali natrag nije nikog dovezao, a ni sam se više nije vratio.

Bol i užas madame Belomut ne mogu se opisati. Ali jao, i jedno i drugo nije bilo dugotrajno. Iste noći, vrativši se s Anfisom iz ladanjske kuće, kamo je iz nepoznata razloga hitro otputovala, Ana Francevna u stanu više nije zatekla građanku Belomut. I ne samo to: vrata dviju soba kojima su se koristili supruzi Belomut, bila su zapečaćena.

Dva dana prošla su kakotako. Trećeg dana Ana Fran— cevna, koja je cijelo to vrijeme patila od besanice, opet je hitro otputovala na daću… Je li potrebno reći da se nije vratila!

Ostavši sama, Anfisa se do mile volje naplakala i pošla spavati u dva sata u noći. Što je s njom bilo dalje ne zna se, ali su stanari drugih stanova pričali da se navodno iz stana br. 50 cijelu noć čula nekakva buka i da su navodno do jutra prozori bili osvijetljeni električnim svjetlom.

Ujutro je postalo jasno da ni Anfise više nema!

O nestalim osobama i o ukletom stanu dugo su se u kući pripovijedale svakakve legende, kao na primjer, da je suhonjava i pobožna Anfisa nosila na svojim usahlim grudima u vrećici od antilopa dvadeset i pet velikih brilijanata što su pripadali Ani Francevnoj. Da je, navodno, u drvarnici na toj istoj đaci, kamo je hitala Ana Francevna, samo od sebe izašlo na vidjelo ogromno blago u obliku isto takvih brilijanata, a također i zlatnog novca s carskim znakom… I tako dalje, i u tom smislu.

Ali, za ono što ne znamo, ne jamčimo.

Bilo kako bilo, stan je ostao pust i zapečaćen samo tjedan dana, a zatim se u njega uselio pokojni Berlioz sa suprugom i dotični Stjopa, također sa suprugom. Tek što su dospjeli u zlokobni stan, potpuno je prirodno da se i s njima počelo događati vrag neka zna što! Naime, u toku jednog mjeseca nestale su obje supruge. Ali ne bez traga.

O Berliozovoj se supruzi pričalo da je viđena u Harkovu s nekim baletmajstorom, a Stjopina se supruga navodno našla na Božedonki gdje je, kako se pričalo, direktor Varijetea, koristeći svoja nebrojena poznanstva, uspio da joj pronađe sobu, ali pod uvjetom da se više ne pojavljuje u Sadovoj ulici…

Dakle, Stjopa je zastenjao. Htio je pozvati kućnu pomoćnicu Grunju i od nje zatražiti piramidon, ali mu je uspjelo da se dosjeti kako su to gluposti, kako Grunja, dakako, nema nikakav piramidon. Pokušao je pozvati u pomoć Berlioza, dvaput je prostenjao: «Miša… Miša…», ali, kako sami shvaćate, nije dobio odgovor. U stanu je vladala potpuna tišina.

Pomaknuvši nožne prste, Stjopa je osjetio da leži u čarapama, drhtavom rukom prešao je po bedru da bi ustanovio je li u hlačama ili nije, ali nije ustanovio.

Konačno, uviđajući da je odbačen i sam, da nema nikoga tko bi mu pomogao, odlučio je da se digne pa stajalo ga to ma kakvih nadljudskih napora.

Stjopa je odlijepio natečene kapke i vidio svoj odraz u ogledalu, s kosom koja je stršala na sve strane, s natek— lim licem koje je pokrivala crna četinja, sa zakrvavljenim očima, u prljavoj košulji s ovratnikom i kravatom, u gaćama i čarapama.

Takvog je sebe ugledao u zrcalu, a kraj zrcala ugledao je nepoznatog čovjeka koji je bio odjeven u crno, s crnom beretom.

Stjopa je sjeo na krevet i, koliko je to mogao, izbuljio oči podlivene krvlju na neznanca.

Šutnju je prekinuo neznanac izgovorivši niskim, teškim glasom i sa stranim akcentom slijedeće riječi: — Dobar dan, simpatični Stjepane Bogdanoviču!

Slijedila je stanka nakon koje je, napregnuvši sve svo je snage, Stjopa izgovorio: — Što biste željeli? — i sam se zaprepastio ne prepo— znavši svoj glas. Riječ «što» izgovorio je diskantom, «bi ste» — basom a «željeli» — uopće nije mogao izgovoriti.

Neznanac se prijateljski podsmjehnuo, izvadio veliki zlatni sat sa dijamantnim trokutom na poklopcu, otkucalo je jedanaest puta, i on je rekao: — Jedanaest! Točno jedan sat čekam da se probudite jer ste mi rekli da budem kod vas u deset. Evo me!

Stjopa je napipao hlače na stolici kraj kreveta i šapnuo: — Oprostite… — obukao ih i hrapavo upitao: — Recite, molim vas, vaše prezime.

Govoriti mu je bilo teško. Kod svake riječi netko bi mu ubadao iglicu u mozak, stvarajući paklenu bol.

— Kako! Vi ste i moje prezime zaboravili? — neznanac se nasmiješio. — Oprostite… — promrmljao je Stjopa osjećajući da ga mamurluk obdaruje novim simptomom: učinilo mu se da je kraj kreveta pod nekamo otišao, i da će on ovog časa s glavom na dolje poletjeti k vražjoj materi u pakao.

— Dragi Stjepane Bogdanoviču — progovorio je posje tilac pronicavo se smiješeći. — Nikakav vam piramidon neće pomoći. Poslušajte staro, mudro pravilo — klin se kli nom izbija. Jedino što vas može vratiti u život to su dvije čašice votke s oštrom i toplom zakuskom.

Stjopa je bio lukav čovjek i kako god mu je bilo zlo shvatio je da, kad je već zatečen u takvu stanju, treba priznati sve.

— Da kažem otvoreno — počeo je jedva mičući jezik — jučer sam malo…

— Ni riječi više! — odgovorio je posjetilac i odmaknuo se sa stolicom u stranu.

Stjopa je izbuljenih očiju ugledao na malom stolu serviran poslužavnik na kojemu je bio narezani bijeli kruh, crni kavijar u zdjelici, bijele marinirane gljive na tanjuriću, nešto u lončiću i konačno votka u velikoj boci draguljaro— ve udovice. Stjopu je naročito zapanjilo što je boca bila orošena. Uostalom, to je bilo razumljivo: nalazila se u posudi s ledom. Servirano je bilo, jednom riječju, čisto, znalački.

Neznanac nije dopustio da se Stjopino zaprepaštenje razvije do bolesnog stupnja i uslužno mu je nalio čašicu votke.

— A vi? — zapiskutao je Stjopa.

— Sa zadovoljstvom!

Stjopa je drhtavom rukom prinio čašicu ustima, a neznanac je nadušak progutao sadržaj svoje čašice. Žvačući komadić kruha s kavijarom, Stjopa je iz sebe istisnuo riječi: — A zar vi nećete… založiti?

— Zahvaljujem, ja nikada ne jedem uz piće — odgovo rio je neznanac i nalio po drugi put. Otvorili su lončić, u njemu su bile hrenovke u umaku od rajčica.

I eto, prokleto zelenilo pred očima se rastopilo, riječi su postale razgovijetne i, najvažnije, Stjopa se koječega Prisjetio. Naime, da se jučer sve događalo na Shodni, uljetnikovcu autora skečeva Hustova, kamo je taj Hustov i odveo Stjopu taksijem. Prisjetio se čak kako su unajmljivali taj taksi kod «Metropola», kod toga je bio neki glumac ili slično… s gramofonom u kovčežiću. Da, da, da, to je bilo u ljetnikovcu! Još su, sjećao se, zavijali psi zbog tog gramofona. Samo je dama, koju je Stjopa htio poljubiti, ostala nerazjašnjena… vrag neka zna tko je ona… čini se da radi na radiju, a možda i ne.

Na taj način, jučerašnji se dan pomalo rasvijetlio, ali je Stjopu sada više zanimao današnji dan i, posebno, pojava neznanca u spavaonici, i još sa zakuskom i votkom. Eto, što bi bilo dobro da se razjasni!

— No dobro, sada ste se, nadam se, sjetili mog prezi mena?

Ali se Stjopa tek stidljivo nasmiješio i raširio ruke.

— Dakako! Osjećam da ste poslije votke pili porto.

Molim vas, pa zar se to smije činiti!

— Htio bih vas zamoliti da to ostane među nama — po nizno je rekao Stjopa.

— O dakako, dakako! Ali za Hustova, razumije se samo po sebi, ne mogu garantirati.

— Zar poznajete Hustova?

— Jučer sam letimice vidio tog individuuma u vašem kabinetu, ali je dovoljan jedan površni pogled na njegovo lice da bi čovjek shvatio kako je on hulja, spletkar, prevrt— Ijivac i podlac.

«Potpuno točno!» — pomislio je Stjopa, začuđen tako istinitom, točnom i kratkom definicijom Hustova.

Da, jučerašnji se dan lijepio od komadića, ali svejedno nemir nije napuštao direktora Varijetea. Radilo se o tome da je u jučerašnjem danu zjapila pregolema crna rupa.

Eto, ovog neznanca u bereti, što god vi rekli, Stjopa jučer u svom kabinetu nije vidio.

— Profesor crne magije Woland — značajno je rekao posjetilac videći Stjopine poteškoće i ispričao sve po redu.

Jučer je doputovao iz inozemstva u Moskvu, odmah se javio Stjopi i predložio svoje gostovanje u Varijeteu.

Stjopa je telefonirao u Moskovsku oblasnu scensku komisiju i to pitanje uredio (Stjopa je problijedio i zatreptao očima) i potpisao s profesorom Wolandom ugovor na sedam predstava (Stjopa je otvorio usta), dogovorio se da će Woland doći k njemu radi utvrđivanja pojedinosti danas u deset sati ujutro… Eto, Woland je došao!

Kad je dolazio susreo je kućnu pomoćnicu Grunju koja je objasnila da je upravo i ona stigla, da je ona dvorkinja, da Berlioza nema kod kuće i neka posjetilac, ako želi vidjeti Stjepana Bogdanoviča, ide sam k njemu u spavaću sobu. Stjepan Bogdanovič tako duboko, spava da ga ona neće moći probuditi. Vidjevši u kakvom je stanju Stjepan Bogdanovič, artist je poslao Grunju u najbliži dućan po votku i zakusku, u ljekarnu po led i…

— Dopustite da s vama uredim račun — procvilio je smrskani Stjopa i počeo tražiti novčanik.

— O kakva glupost! — usklinuo je gost i više o tome nije htio ni da čuje.

Dakle, votka i zakuska postali su razumljivi, pa ipak je bilo žalosno gledati Stjopu: on se nikako nije sjećao ugovora, i da ga ubijete, nije jučer vidio tog Wolanda. Da, Hustov je bio, ali Wolanda nije bilo.

— Dopustite da pogledam ugovor — tiho je zamolio Stjopa.

— Molim, molim…

Stjopa je pogledao papir i ukočio se. Sve je bilo na mjestu: prvo, vlastoručni Stjopin potpis! Kosi natpis sa strane rukom financijskog direktora Rimskog s dozvolom da se izda artistu Wolandu akontacija na trideset i pet tisuća rubalja za njegovih sedam predstava — deset tisuća rubalja. Štoviše, tu je i potpis Wolanda da je on tih deset tisuća već primio!

«Sto to znači?!» — pomislio je nesretni Stjopa i u glavi mu se zavrtjelo. Da li počinje zlokobni gubitak pamćenja?!

No, samo se po sebi razumije, nakon što je vidio ugovor, daljnje izražavanje čuđenja bilo bi jednostano nepristojno.

Stjopa je zamolio gosta da ga na časak ispriča i onako kako je bio, u čarapama, otrčao u predsoblje do telefona.

Putern je viknuo u smjeru kuhinje: — Grunja!

Ali se nitko nije odazvao. Pogledao je u vrata Berlio— zova kabineta koja su bila kraj predsoblja i tada se, kako se to kaže, skamenio. Ugledao je na kvaki veliki voštanipečat s vrpcom. «Na zdravlje! — izderao se netko u Stjopinoj glavi. — Još je samo to nedostajalo!» — Tada su Stjopine misli već potrčale po dvostrukim tračnicama, ali kako to uvijek biva u vrijeme katastrofe, u jednom smjeru i uopće vrag zna kamo. Kašu u Stjopinoj glavi teško je čak izraziti. Tu je i vrag s crnom beretom, hladnom votkom i nepojmljivim ugovorom, a tu je još k svemu tome, eto ti, i pečat na vratima! To jest, recite kome vam drago da je Berlioz nešto počinio — neće povjerovati, ejej, neće povjerovati! Ipak pečat, evo ga! Da…

Tada su se u Stjopinu mozgu uskomešale neke neugodne misli o članku koji je, na nesreću, nedavno utrapio Mihailu Aleksandroviču da ga objavi u časopisu. A članak je, među nama govoreći, glup! I nepotreban, a i honorar za njega mali…

Brzo, tragom sjećanja na članak, doletjelo je sjećanje na neki sumnjivi razgovor koji se vodio, koliko se sjeća, dvadeset i četvrtog travnja navečer ovdje, u blagovaonici, kad je Stjopa večerao s Mihailom Aleksandrovičem. To jest, dakako, u potpunom smislu riječi razgovor se taj ne može nazvati sumnjivim (Stjopa se ne bi upustio u takav razgovor), ali bio je to razgovor na neku nepotrebnu temu. Potpuno slobodno rečeno, građani, taj razgovor nije trebalo započinjati. Izgovoren, taj bi se razgovor, nema sumnje, mogao smatrati potpuno bezazlenim, ali napisan…

«Ah, Berlioz, Berlioz! — kipjelo je u Stjopinoj glavi. — To mi ne ide u glavu!» Ali se tugovati dugo nije moglo i Stjopa je nazvao kabinet financijskog direktora Varijetea, Rimskog. Stjopin položaj bio je škakljiv: prvo, stranac se mogao uvrijediti da ga Stjopa provjerava nakon što je pokazao ugovor, pa i s financijskim direktorom bilo je prilično teško govoriti.

Zapravo, nećeš ga valjda upitati: «Recite, jesam li jučer potpisao ugovor s profesorom crne magije na trideset i pet tisuća rubalja?» Tako pitati nije zgodno!

— Da! — začuo se u slušalici oštri, neugodni glas Rim skog.

— Dobar dan, Grigorije Daniloviču — tiho je progovo rio Stjopa — ovdje Lihodejev. Evo u čemu je stvar…hm… hm… kod mene sjedi taj… e… artist Wo— land… Pa… htio sam upitati kako stoje stvari u pogledu današnje večeri?…

— Ah, crni mag? — odazvao se u slušalici Rimski. — Pla kati će odmah biti gotovi.

— Aha… — slabim je glasom rekao Stjopa — no, do vi đenja…

— Hoćete li skoro doći? — upitao je Rimski.

— Za pola sata — odgovorio je Stjopa i objesivši sluša licu, stegnuo rukama vruću glavu. Ah, kakva gadna stvar!

Što je to s pameću, građani, a?

Ipak, bilo je nezgodno da se dulje zadržava u predsoblju i Stjopa je odmah sastavio plan: svim mjerama sakriti nevjerojatnu zaboravljivost, a sada prvo lukavo ispitati stranca što zapravo namjerava danas pokazati u povjerenom Stjopi Varijeteu?

Stjopa se okrenuo od aparata i u zrcalu koje se nalazilo u predsoblju i koje već odavno lijena Grunja nije očistila jasno je ugledao nekog čudnog subjekta, dugačkog kao kolac, u cvikerima (ah, kad bi ovdje bio Ivan Nikolajevič! On bi odmah prepoznao tog subjekta!).

Taj se odrazio i nestao. Stjopa je zabrinuto pogledao dublje u predsoblje, i po drugi put njemu se zavrtjelo, jer je u zrcalu prošao veliki crni mačak i također nestao.

Stjopino je srce zamrlo, on je zateturao.

«Što je to? — pomislio je. — Zar sam poludio? Odakle ovi odrazi?!» — Pogledao je predsoblje i uplašeno poviknuo: — Grunja! Kakav se to mačak kod nas mota? Otkuda on ovdje? I još netko s njim??

— Ne uznemirujte se, Stjepane Bogdanoviču — oda zvao se glas, ali ne Grunjin nego onoga gosta iz spavaoni ce. — Taj je mačak moj. Ne budite nervozni. A Grunje nema, poslao sam je u Voronjež, u zavičaj, jer se žalila da joj već dugo niste dali dopust.

Te su riječi bile toliko neočekivane i apsurdne da je Stjopa pomislio da mu se pričulo. Potpuno zbunjen on je pojurio u spavaonicu i odrvenio na pragu. Njegova se kosa nakostriješila, a na čelu se pojavile kapi znoja.

U spavaonici gost više nije bio sam već u društvu. U drugom naslonjaču sjedio je taj isti tip koji mu se prividiou predsoblju. Sada se jasno vidjelo: brkoviperje, jedno staklo cvikera bliješti, a drugog stakla nema. Ali je u spavaonici bilo i gorih stvari: na niskom, mekom stočiću draguljarove žene, u nehajnoj pozi, zavalio se netko treći, upravo strašnih razmjera crni mačak s čašicom votke u jednoj šapi i vilicom na koju je nabo mariniranu gljivu — u drugoj.

Svjetlo, ionako slabo u spavaonici, počelo je u Stjopi— nim očima tamnjeti. «Očito tako ljudi silaze s uma!» — pomislio je i uhvatio se za dovratak.

— Vidim, vi ste malo začuđeni, najdraži Stjepane Bog— danoviču? — upitao je Woland Stjopu kojemu su cvokotali zubi. — Međutim, čuditi se nemate čemu. To je moja prat nja.

Sada je mačak popio votku, a Stjopina je ruka kliznu— la niz dovratak.

— A pratnja zahtijeva mjesta — nastavio je Woland — tako da je netko od nas suvišan u stanu. I čini mi se da ste taj suvišni — upravo vi!

— Oni, oni! — kozjim glasom zapjevao je kockasti du gajlija, govoreći o Stjopi u množini. — Uopće oni u posljed nje vrijeme neobično svinjare. Piju, stupaju u veze sa že nama, iskorištavajući svoj položaj, ništa ne rade, pa i ne mogu ništa raditi zato što ništa ne razumiju od onog što im je povjereno. Pretpostavljenima bacaju prašinu u oči!

— Bez razloga koriste službena kola! — potkazivao je mačak, žvačući gljivu.

I tada se dogodio četvrti i posljednji događaj u stanu, kad je Stjopa, već sasvim spuznuvši na pod, nemoćnom rukom grebao dovratak.

Ravno iz zrcala izišao je čovječuljak, neobično plećat, s polucilindrom na glavi i očnjakom koji je virio iz usta i nagrđivao i bez toga neviđeno odvratno lice. I uz to bio je plamenoriđ.

— Ja — stupio je u razgovor pridošlica — uopće ne shva ćam kako je on postao direktor — riđi je unjkao sve jače i jače — on je isto tako direktor kao što sam ja — arhijerej!

— Ti nisi nalik na arhijereja, Azazello — primijetio je mačak, stavljajući hrenovke na svoj tanjur. — To i ja kažem — prounjkao je riđi i, okrenuvši se Wolandu, dodao s poštovanjem: — Dopuštate li, messire, da ga bacimo iz Moskve do sto đavola?

— Sic!! — iznenada se proderao mačak, nakostriješivši dlaku.

I tada se spavaća soba zavrtjela oko Stjope, on je udario glavom u dovratak i, gubeći svijest, pomislio: «Umirem…» Ali nije umro. Lagano otvorivši oči vidio je da sjedi na nečem kamenom. Oko njega nešto je šumilo. Kad je otvorio oči kako treba, shvatio je da to šumi more i da se, štoviše, val ljulja kod njegovih nogu, da, ukratko, sjedi na kraju mola, da je pod njim plavo blistavo more, a iza njega — lijepi grad na brijegu.

Ne znajući kako da postupi u takvu slučaju, Stjopa se digao na drhtave noge i pošao po molu prema obali.

Na molu je stajao neki čovjek, pušio je i pljuvao u more. Stjopu je pogledao divljim očima i prestao pijuckati. Tada je Stjopa učinio nešto neočekivano: spustio se na koljena pred nepoznatim pušačem i izrekao: — Molim vas, recite mi, kakav je to grad?

— Sve je jasno! — rekao je bezdušni pušač.

— Ja nisam pijan — promuklo je odgovorio Stjopa — bolestan sam, sa mnom se nešto desilo, bolestan sam…

Gdje sam? Kakav je to grad?..

— No, Jalta…

Stjopa je tiho uzdahnuo, okrenuo se na bok, glavom je udario o topli kamen na molu.