Majstor i Margarita

Poglavlje 26. POKOP

Možda je upravo taj sumrak bio razlogom što se pro— kuratorova vanjština oštro promijenila. Kao da je naočigled ostario, zgrbio se, i osim toga postao nemiran.

Jednom se osvrnuo i nekako zadrhtao, bacivši pogled na prazni naslonjač na čijem je naslonu ležao plašt.

Približavala se praznična noć, večernje su sjene igrale svoju igru, i jamačno se umornu prokuratoru učinilo kako netko sjedi u praznu naslonjaču. Dopustivši sebi malodušnost — pomaknuvši plašt — prokurator ga je ostavio i počeo brzati po balkonu, čas tarući dlanove, čas prilazeći stolu i hvatajući pehar, čas se zaustavljajući s besmislenim pogledom uperenim u mozaik na podu kao da pokušava pročitati na njemu neka pismena.

Na današnji dan već ga je po drugi put uhvatila tuga.

Tarući sljepoočicu u kojoj je od jutarnje paklenske boli ostala tek tupa, mukla uspomena, prokurator se mučio da shvati što je povod njegovim duševnim mukama. I brzo je shvatio, ali je pokušao obmanuti sam sebe. Bilo mu je jasno da je danas nešto nepovratno propustio, i sada nastoji propušteno ispraviti nekakvim sićušnim i ništavnim, a najvažnije, zakašnjelim, postupcima. Njegova se obmana sastojala u tome što je prokurator nastojao uvjeriti sam sebe da ti sadašnji, večernji postupci nisu manje važni od jutarnjeg izricanja kazne. Ali je to prokuratoru slabo uspjevalo.

Zaokrenuvši jednom, on se naglo zaustavio i zazviždao.

Odgovarajući na zvižduk, u sumraku je odjeknuo duboki lavež, a iz vrta je skočio na balkon divovski pas oštrih ušiju i sive dlake, u ogrlici s pozlaćenim limenim privjescima. — Banga, Banga — tiho je kliknuo prokurator.

Pas se podigao na stražnje šape, a prednje je stavio na ramena svojemu gospodaru tako daga je skoro srušio na pod, i liznuo njegov obraz. Prokurator je sjeo u naslonjač.

Banga je isplažena jezika i ubrzana disanja legao kraj gospodarevih nogu, a radost je u psećim očima značila da je prestala oluja, jedina stvar na svijetu koje se plašio ovaj inače neustrašivi pas, a također i to da je on opet ovdje, kraj čovjeka kojeg je volio, poštovao i smatrao najmoćnijim na svijetu, i zahvaljujući kojemu je i sama sebe smatrao privilegiranim bićem, uzvišenim i osobitim.

Ali kad je legao kraj nogu, ni ne gledajući svojega gospodara, već motreći vrt na koji se spuštalo veče, pas je odmah shvatio da je njegova gospodara sustigla nesreća.

Zbog toga je promijenio svoj položaj, podigao se, prišao sa strane, i svoje prednje šape i glavu stavio na prokuratorova koljena, uprljavši skutove plašta mokrim pijeskom.

Vjerojatno su Bangini pokreti trebali da znače kako on tješi svoga gospodara i spreman je da nesreću dočeka zajedno s njime. To je pokušao da izrazi očima koje je okrenuo prema gospodaru i ušima koje je naćulio u čitavoj njihovoj oštrini. Tako su obojica, pas i čovjek koji su se uzajamno voljeli, dočekali prazničnu noć na balkonu.

U to je vrijeme prokuratorov gost imao velikih briga.

Napustivši gornju terasu vrta pred balkonom, stepeništem se spustio na slijedeću vrtnu terasu, skrenuo udesno i dospio tako do kasarni koje su bile smještene na teritoriju dvorca. U kasarnama su imale svoj stan one dvije centurije koje su zajedno s prokuratorom došle na praznike u Jeršalajim, a također i prokuratorova tajna straža kojom je zapovijedao upravo taj gost. Gost je proveo u kasarnama kratko vrijeme, ne više od deset minuta, ali su poslije tih desetak minuta iz kasarnskoga dvorišta izišla dvoja kola natovarena oruđem za iskapanje rovova i bačvom vode. Zaprege je pratilo petnaest ljudi u sivim plaštevima, na konjima. U njihovoj su pratnji zaprege izišle iz dvorca kroz stražnja vrata, krenule smjerom prema zapadu, izišle kroz vrata u gradskim zidinama i krenule stazom najprije na Betlehemski put, a zatim njime prema sjeveru, stigle su do raskršća kraj Hebronskih vrata i tada vozile daljejafskom cestom, kojom je danju kretala povorka s osuđenicima. U to je vrijeme već bilo tamno i na horizontu se pojavio mjesec.

Uskoro nakon što su otišle zaprege s pratećim odredom, odjahao je s teritorija dvorca također prokuratorov gost koji se bio presvukao u tamni iznošeni hiton. Gost se nije uputio izvan grada, već u grad. Kroz neko vrijeme moglo ga se vidjeti kako prilazi Antonijevoj tvrđavi, koja se nalazila na sjeveru i u neposrednoj blizini velikoga hrama. U tvrđavi se gost također nije dugo zadržao, a zatim je njegov trag zapažen u Donjem gradu, u njegovim vijugavim i zamršenim ulicama. Ovamo je gost stigao jašeći već na mazgi.

Dobro poznavajući grad gost je lagano pronašao ulicu koja mu je bila potrebna. Zvala se Grčka ulica, jer se u njoj nalazilo nekoliko grčkih dućana, među njima jedan u kojemu su se prodavali sagovi. Upravo je kod toga dućana gost zaustavio svoju mazgu, sišao je i privezao je za obruč kraj vrata. Dućan je već bio zatvoren. Gost je ušao kroz vratašca koja su se nalazila kraj ulaza u dućan, i dospio je u maleno četvrtasto dvorište koje je bilo okruženo stajama. Skrenuvši u dvorištu iza ćoška, gost se našao kraj kamene terase stambene kuće, koju je obavio bršljan, i osvrnuo se oko sebe. I u kućici i u stajama vladao je mrak, još nisu bili upalili svjetla. Gost je tiho pozvao: — Nizo!

Na ovaj su zov zaškripjela vrata, i u večernjem polumraku na terasi se pojavila mlada žena bez vela.

Nagnula se preko ograde, bojažljivo motreći i u želji da sazna tko je došao. Prepoznavši došljaka, ljubazno mu se nasmiješila, kimnula glavom, mahnula rukom.

— Jesi li sama? — tiho je grčki upitao Afranije.

— Sama sam — šapnula je žena na terasi — muž je uju tro otputovao u Cezareju — tu se žena osvrnula prema vra tima i šaptom dodala: — ali je sluškinja kod kuće. — Tada je učinila gestu koja je značila — «uđite». Afranije se osvr nuo i stupio na kamene stepenice. Poslije toga i žena i on nestali su u kućici.

Kod te je žene Afranije boravio već sasvim kratko, nikako više od pet minuta. Nakon toga napustio je kuću iterasu, spustio kapuljaču niže na oči i izišao na ulicu. U kućama su u to vrijeme već palili svjetla, pretpraznična gužva još je bila velika, pa se Afranije na svojoj mazgi izgubio u bujici prolaznika i konjanika. Dalji njegov put nikome nije poznat.

Žena se pak, koju je Afranije zvao «Niza», čim je ostala sama, počela presvlačiti u velikoj žurbi. Ali koliko joj god bilo teško pronaći u mračnoj sobi stvari koje je trebala, svjetiljke nije upalila i sluškinju nije pozvala. Tek kad se bila spremila i preko glave prebacila tamni veo, u kućici se začuo njen glas: — Ako me tkogod bude tražio, reci da sam otišla u goste Enanti.

Čulo se gunđanje stare sluškinje u mraku: — Enanti? Uvijek ta Enanta! Ta zabranio ti je muž da odlaziš k njoj! Svodilja je ta tvoja Enanta! Reći ću mužu…

— Hajde, hajde, hajde, šuti — javila se Niza i poput sje ne kliznula iz kućice. Nizine su sandale odjeknule na ka menim pločama u dvorištu. Sluškinja je gunđajući zatvo rila vrata na terasu. Niza je napustila svoju kuću.

U isto vrijeme iz druge uličice u Donjem gradu, vijugave uličice koja je stepenasto silazila prema jednome od gradskih ribnjaka, iz vratašca neugledne kuće koja je svojom slijepom stranom gledala na uličicu, a prozorima na dvorište, izišao je mladić s pomno podrezanom bradicom i u bijelom kefiju što je padao na ramena, u novom prazničnom plavom taliru s kičicama i u novim škripavim sandalama. Ljepotan grbava nosa, udešen za veliki praznik, hodao je pun snage i mimoilazio prolaznike koji su žurili kući svečanoj trpezi, gledajući kako se pale, jedno za drugim, svjetla u prozorima. Mladić je kretao putem koji je vodio mimo tržnice prema dvorcu prvosvećenika Kaife, što je bio smješten na podnožju hramskog brežuljka.

Za neko vrijeme moglo ga se vidjeti kako ulazi kroz vrata Kaifina dvorišta. A poslije nekog vremena — kako napušta to dvorište.

Nakon posjeta dvorcu, u kojemu su već svjetlucale uljanice i baklje, u kojemu je već vladala praznična užurbanost, mladić je pošao još bodrije, još radosnije i požurio u Donji grad. Na uglu gdje se ulica ulijevala u trg, u vrevii gužvi njega je mimoišla lepršava žena pod crnim velom, navučenim do očiju, koja je hodala kao da pleše. Prolazeći kraj mladića, ova je žena na trenutak podigla veo naviše, pogledala mladića, ali ne samo da nije usporila korak nego ga je ubrzala kao da se pokušava sakriti pred onim kojega je mimoišla.

Mladić ne samo da je primijetio ženu, ne, on ju je i prepoznao, a prepoznavši zadrhtao, zaustavio se, gledajući u nedoumici u njezina leđa, i odmah se bacio u potjeru za njom. Gotovo oborivši nekakvog prolaznika s krčagom u ruci, mladić je dostigao ženu i teško dišući od uzbuđenja doviknuo joj: — Niza!

Žena se okrenula, zažmirila, na njenom se licu pokazala hladna ljutnja i ona je suho odgovorila grčki: — Ah, to si ti, Judo? Nisam te odmah prepoznala. Uo stalom, to je dobro. Kod nas se kaže da će taj koga nisu prepoznali postati bogat…

Uzbuđen tako da mu je srce stalo poskakivati kao ptica pod crnim velom, Juda je upitao isprekidanim šaptom, pazeći da prolaznici ne čuju: — Kamo ideš, Nizo?

— A zašto bi to htio znati? — odgovorila je Niza, uspo— rivši korak i oholo gledajući Judu.

Tada su se u Judinom glasu začule neke dječje intonacije, on je smeteno prošaputao: — Ali kako… Pa mi smo se dogovorili… Htio sam doći k tebi, rekla si da ćeš večeras biti kod kuće…

— Ah, ne, ne, — odgovorila je Niza i hirovito naprćila donju usnu, zbog čega se Judi učinilo da je njeno lice, naj ljepše lice koje je on ikada u životu vidio, postalo još ljep še — postalo mi je dosadno. Vi imate praznik, a što da ja radim? Da sjedim i slušam kako uzdišeš na terasi? I da se još k tome bojim da će sluškinja njemu sve reći? Ne, ne, odlučila sam da odem izvan grada slušati slavuje.

— Kako izvan grada?… — upitao je zbunjeni Juda. — Sama?

— Dakako sama — odgovorila je Niza.

— Dopusti mi da te pratim — zadahtano je zamolio Juda. Njegove su se misli zbrkale, zaboravio je sve na svijetu i gledao je molećivim očima u plave oči Nizine koje su se sada činile crnima.

Niza nije ništa odgovorila i ubrzala je korak.

— Zašto šutiš, Nizo? — tugaljivo je upitao Juda, ravna jući svoj korak prema njenom.

— Zar mi neće s tobom biti dosadno? — odjednom je upitala Niza i zaustavila se. Sada su se Judine misli sasvim smiješale.

— No, dobro — smekšala se konačno Niza — pođimo.

— A kamo, kamo?

— Pričekaj… uđimo u ovo dvorište i dogovorimo se, inače se bojim da će me netko od znanaca vidjeti s tobom, a zatim reći mužu da sam bila s ljubavnikom na ulici.

I tada je nestalo s trga Niže i Jude, oni su se došap— tavali u veži nekog dvorišta.

— Pođi u maslinik — šaptala je Niza, stavljajući veo na oči i krijući se od nekog čovjeka koji je s vedrom ulazio u vežu — u Getsemaniju, za Kedronom, jesi li shvatio?

— Da, da, da…

— Ja idem naprijed — nastavila je Niza — ali ti ne idi za mojim petama, nego se odijeli od mene. Ja ću otići napri jed… Kad prijeđeš potok… znaš li gdje je spilja?

— Znam, znam…

— Pođi mimo preše za masline i zaokreni do spilje.

Bit ću tamo. Ali ne smiješ odmah ići za mnom, strpi se, pričekaj ovdje — s ovim riječima Niza je otišla iz veže kao da i nije razgovarala s Judom.

Juda je stajao neko vrijeme sam, nastojeći da sabere odbjegle misli. Među njima bila je i misao kako će objasniti svoje odsustvo za prazničnim stolom kod rodbine. Juda je stajao i smišljao nekakvu laž, ali u uzbuđenju nije ništa kako treba smislio ni pripremio, nego je polagano izišao iz veže.

Sada je promijenio svoj put, više nije krenuo u Donji grad nego je zaokrenuo natrag prema Kaifinom dvorcu.

Praznik je već ušao u grad. Oko Jude svjetiljke su treperile u prozorima, već su se čule i molitve. Zakašnjeli prolaznici gonili su po kaldrmi magarce, podbadali ih, vikali. Noge su same nosile Judu, i on nije primijetio kako su mimonjega prošle strašne Antonijeve kule obrasle mahovinom, on nije čuo zvuk truba u tvrđavi, nije se osvrtao na konjaničku rimsku patrolu s bakljom koja je nemirnim svjetlom obasjala njegov put. Kad je prošao mimo kule, Juda se okrenuo i vidio da su se iznad hrama u velikoj visini upalila dva ogromna petokraka svijećnjaka. Ali i njih je Juda vidio mutno. Njemu se učinilo da se iznad Jeršalajima upalilo deset uljanica, neviđene veličine, koje su se natjecale s jedinom uljanicom koja se sve više dizala nad Jeršalajimom — s mjesecom. Sada se Jude nije više ništa ticalo, žurio je prema Getsemanskim vratima, htio je što prije napustiti grad. Ponekad mu se pričinjalo da sprijeda, među leđima i licima prolaznika, promiče lepršavi lik koji ga vodi za sobom. Ali je to bila obmana.

Juda je znao da ga je Niza prilično pretekla. Juda je trčao mimo mjenjačnica i konačno dospio do Getsemanskih vrata. Pred njima se, plamteći od nestrpljenja, ipak morao zaustaviti. U grad su ulazile deve, za njima je ušla vojnička sirijska patrola, koju je Juda u mislima prokleo…

Ali sve ima svoj kraj. Nestrpljivi Juda bio je već iza gradskih zidina. S lijeve strane Juda je vidio maleno groblje, kraj njega — nekoliko prugastih šatora bogomoljaca. Kad je presjekao prašnjavu cestu, obasjanu mjesečinom, Juda se uputio prema Kedronskom potoku s ciljem da se prebaci preko njega. Voda je tiho žuborila pod Judinim nogama. Preskačući s kamena na kamen, on se konačno dočepao suprotne getsemanske obale i s velikom radošću vidio da je cesta kraj vrtova pusta.

Nedaleko su se već vidjela polurazrušena vrata maslinika.

Poslije zagušljivog grada Judu je iznenadio omamljujući miris proljetne noći. Iz vrta je kroz ogradu dopro val mirisa mirte i bagrema s getsemanskih poljana.

Vrata nije nitko čuvao, kod njih nikoga nije bilo, i za nekoliko časaka Juda je već trčao pod tajanstvenom sjenom velikih raskošnih maslina. Put je vodio u goru.

Juda se uspinjao teško dišući, ponekad upadajući iz tame na išarane mjesečinaste sagove koji su ga podsjetili na sagove koje je vidio u dućanu ljubomornog Nizinog muža.

Za nekoliko časaka pojavila se na poljani s lijeve Judine strane preša za masline s teškim kamenim kotačem i hrpa nekakvih bačava. U vrtu nikoga nije bilo — posao je završen u sumrak, i sada su iznad Jude zvonili i razlijegali se zborovi slavuja.

Judin cilj bio je blizu. Znao je da će zdesna iz tame začuti tihi šapat vode koja je padala u spilju. Tako se i desilo, on ga je čuo. Bilo je sve svježije.

Tada je usporio korak i tiho viknuo: — Nizo!

Ali umjesto Niže, odlijepivši se od širokog debla masline, na put je iskočio kršni muški lik, i nešto je zablistale u njegovim rukama i odmah se ugasilo.

Juda se bacio unatrag i slabo kriknuo: — Ah!

Drugi čovjek prepriječio mu je put.

Prvi koji je bio sprijeda upitao je Judu: — Koliko si sada dobio? Govori, želiš li sačuvati život!

Nada je zatitrala u Judinu srcu, i on je očajnički po— vikao: — Trideset tetradrahmi! Trideset tetradrahmi! Sve što sam dobio imam uza se! Evo novca! Uzmite, ali mi pošte— dite život!

Čovjek sprijeda odmah je dohvatio iz Judinih ruku kesu. Istog časa iza Judinih leđa poput munje sijevnuo je nož i udario zaljubljenog pod lopaticu. Juda je zateturao naprijed, ruke zgrčenih prstiju bacio je u zrak. Prednji čovjek je dočekao Judu na svoj nož i do drška ga zario u Judino srce.

— Ni… za… — ne svojim, visokim i čistim mlade načkim glasom, nego niskim i prijekornim, progovorio je Juda i više nije ispustio ni glasa. Njegovo je tijelo tako snažno udarilo o zemlju da je zazvonila.

Tada se na putu pojavio treći lik. Taj treći lik bio je u plastu s kapuljačom.

— Ne oklijevajte — naredio je. Ubojice su brzo u kožu upakovale kesu, s bilješkom koju im je dao treći, i prekri žili je konopom. Drugi je gurnuo zavežljaj pod pazuho i za tim su se obojica ubojica bacila s puta u stranu i tama ih je progutala među maslinama. Treći je čučnuo kraj ubije nog i pogledao mu u lice. U tami ono je promatraču izgle dalo bijelo kao brašno i nekako produhovljeno lijepo. Za nekoliko časaka nikog živog više nije bilo na putu. Beživotno tijelo ležalo je raširenih ruku. Lijevo stopalo palo je na mjesečinu tako da se jasno vidio svaki remenčić na sandali.

Cijeli Getsemanski vrt orio se u to vrijeme od pjeva slavuja. Kamo su se uputila dvojica koji su zaklali Judu, nitko ne zna, ali je put trećeg čovjeka u kapuljači poznat.

Napustivši stazu, krenuo je u guštaru maslinika, provlače— ći se k jugu. On je prešao ogradu vrta daleko od glavnih vrata, u njegovom južnom uglu, tamo gdje je ispalo gornje kamenje ograde. Uskoro je bio na obali Kedrona. Tada je ušao u vodu i hodao neko vrijeme po vodi dok nije ugledao u daljini siluete dvaju konja i čovjeka kraj njih.

Konji su također stajali u potoku. Voda je strujala, oplakujući njihova kopita. Konjovodac je skočio na jednog od konja, čovjek u kapuljači skočio je na drugog, i obojica su polagano krenula potokom, i čulo se kako se kotrljalo kamenje pod konjskim kopitima. Zatim su konjanici izišli iz vode, došli na jeršalajimsku obalu i krenuli korakom kraj gradskog zida. Tada se konjovodac odijelio, otkasao naprijed i sakrio se s očiju, a čovjek u kapuljači je zaustavio konja, sišao s njega na pustoj cesti, skinuo svoj plašt, okrenuo ga na drugu stranu, izvadio ispod plašta plosnati šljem bez perja i stavio ga na glavu.

Sada je na konja skočio.čovjek u vojničkom grčkom plastu i s kratkim mačem na bedru. Trgnuo je uzde i vatreni konj krenuo je kasom tresući konjanika. Put nije bio dalek — konjanik je jahao prema južnim vratima Jeršalajima.

Pod lukom vrata plesao je i skakao nemirni plamen baklji. Stražari iz druge kohorte Munjevite legije sjedili su na kamenim klupama kockajući se. Ugledavši ratnika koji je ulazio, vojnici su skočili sa svojih mjesta, ratnik im je mahnuo rukom i ušao u grad.

Grad je bio zaliven prazničnim svjetlima. U svim prozorima plesao je plamen uljanica i odasvud su dopirale molitve, slijevajući se u neujednačen zbor. Ponekad zagledavajući u prozore koji su bili okrenuti na ulicu, konjanik je mogao vidjeti ljude za stolom na kojemu je ležalo jareće meso, stajali su pehari s vinom među pladnjevima s gorkim travama. Zviždeći neku tihu pjesmicu, konjanik je laganim kasom prolazio pustim ulicama Donjeg grada, uputivši se prema Antonijevoj kuli, ponekad gledajući na svijetu neviđene petokrake svijećnjake koji su plovili nad hramom, ili mjesec koji je visio još više nego petokraki svijećnjaci.

Dvorac Heroda Velikog nije nimalo sudjelovao u svečanosti pashalne noći. U pomoćnim prostorijama dvorca, okrenutim na jug, gdje su se smjestili časnici rimske kohorte i legat legije, svijetlile su svjetiljke, tamo se osjećalo neko kretanje i život. Prednji, glavni dio, gdje je bio jedini i nezadovoljni stanovnik dvorca — prokurator, — sav kao da je, sa svim svojim stupovima i zlatnim kipovima, oslijepio pod jarkom mjesečinom. Unutar dvorca vladali su mrak i tišina. A unutra, kako je govorio Afraniju, prokurator nije htio ući. On je zapovjedio da mu postelju spreme na balkonu, tamo gdje je ručao i jutros vršio istragu. Prokurator je legao na pripravljenu ležaljku, ali san nije htio da mu dođe na oči. Ogoljeli mjesec visio je visoko na čistom nebu, i prokurator nije skidao očiju s njega u toku nekoliko sati.

Nekako u ponoć, san se napokon smilovao prokura— toru. Grčevito zijevnuvši, prokurator je rastvorio i odbacio plašt, skinuo s košulje remen, na kojemu je bio čelični nož u koricama, stavio ga u naslonjač kraj ležaljke, skinuo sandale i ispružio se. Banga se odmah podigao k njemu na postelju i legao kraj njega, glavom uz glavu, i prokurator je, stavivši ruku na njegov vrat, napokon zatvorio oči. Tek tada je zaspao i pas.

Ležaljka je bila u polutami, skrivena od mjeseca stupom, ali se od stepenica k postelji provlačila mjesečeva zraka. I tek što je prokurator izgubio vezu sa svime što je bilo oko njega u stvarnosti, on je odmah krenuo po svijet— lome putu i krenuo po njemu gore, ravno prema mjesecu.

On se čak u snu nasmijao od sreće, tako je sve bilo lijepo i neponovljivo na prozirnom plavom putu. Išao je u pratnji Bange, a kraj njega je hodao lutajući filozof.

Prepirali su se o nečem vrlo složenom i važnom, u čemu nitko od njih nije mogao pobijediti drugoga. Oni se ni u čemu nisu slagali i zbog toga je njihov spor bio posebno zanimljiv i nije se mogao dokrajčiti. Razumije se samo po sebi da se današnje izvršenje kazne pokazalo kao najčišći nesporazum: ta evo filozofa koji je izmislio tako nevjerojatno apsurdnu stvar kao što je da su svi ljudi dobri — on je išao kraj njega, znači, on je bio živ. I, dakako, strašno bi bilo i pomisliti da se takvog čovjeka može kazniti. Kazne nije bilo! Nije bilo! Eto u čemu je ljepota tog putovanja po mjesečevim stepenicama.

Slobodnog vremena bilo je napretek, a oluja će doći tek predvečer, i kukavičluk je bez sumnje jedan od najstrašnijih poroka. Tako je govorio Ješua HaNocri. Ne, filozofe, ne slažem se: to jest najstrašniji porok!

Evo, na primjer, nije bio kukavica sadašnji prokura— tor Judeje a bivši tribun u legiji, tada, u Djevičanskoj dolini, kad gnjevni Germani samo što nisu izjeli ŠtakorašaVelikana. Ali, molim vas, filozofe! Zar je moguće da vi s vašim umom dopuštate misao da će zbog čovjeka koji je izvršio zločin protiv cezara, uništiti svoju karijeru prokurator Judeje?

— Da, da… — stenjao je i jecao u snu Pilat.

Dakako, uništit će. Ujutro još ne bi bio uništio, a sada, noću, izvagavši sve, spreman je uništiti. Ići će na sve da bi spasio od kazne ludog maštaoca i liječnika, odlučno ni zbog čega krivog.

— Mi ćemo odsada biti uvijek zajedno — govorio mu je u snu odrpani filozoflutalica, koji je iz nepoznatih ra zloga stao na put Konjanika zlatnog koplja. Gdje je jedan, znači da će tu biti i drugi! Kad će spomenuti mene, odmah će spomenuti i tebe! Mene, nahoče, sina nepoznatih rodi telja, i tebe, sina kraljazvjezdoznanca i mlinareve kćeri, ljepotice Pile.

— Da, nemoj zaboraviti, spomeni se mene, zvjezdo— znančeva sina — molio je u snu Pilat. I nakon što je prosjak iz EnSarida koji je išao kraj njega kimnuo u znak obeća nja, okrutni prokurator Judeje od radosti je plakao i smi jao se u snu.

Sve je to bilo dobro, ali je to užasnije bilo buđenje he— gemonovo. Banga je zarežao na mjesec, i klizavi, kao da je namazan uljem, plavi put nestao je ispod prokuratora.

Otvorio je oči i prvo čega se sjetio bilo je da je kazna izvršena. A prvo, što je učinio prokurator bila je uobičajena gesta kojom je dohvatio Banginu ogrlicu, zatim je bolesnim očima počeo tražiti mjesec i vidio da je ovaj otišao malo u stranu i posrebrio se. Njegovo svjetlo prekidalo je neugodno, nemirno svjetlo koje je na samom balkonu treperilo pred očima. U rukama centuriona Štakoraša plamsala je i dimila se baklja. On je sa strahom i srdžbom gledao opasnu životinju koja se spremala na skok.

— Ne dirati, Banga — rekao je prokurator bolesnim glasom i kašljucnuo. Zaslanjajući se od plamena rukom, nastavio je: — Ni noću ni uz mjesečinu nemam mira! O bo govi! Vi također imate tešku dužnost, Mark. Vojnike mučite…

S najvećim zaprepaštenjem gledao je Mark prokura— tora i ovaj je došao k sebi. Da bi izgladio nepotrebne riječi izrečene u snenu stanju, prokurator je rekao: — Nemojte se uvrijediti, centurione. Moj je položaj, ponavljam, još teži. Što želite?

— Došao je k vama načelnik tajne službe — mirno je iz— vjestio Mark.

— Zovite ga, zovite ga — čisteći grlo kašljem naredio je prokurator i stao bosim nogama tražiti sandale. Plamen je zaplesao na stupovima, zazvonile su centurionove čizme na mozaiku. Centurion je otišao u vrt.

— Ni uz mjesečinu nemam mira — škripnuvši zubima sam sebi rekao je prokurator.

Na balkonu se na centurionovu mjestu pojavio čovjek u kapuljači.

— Banga, ne dirati — tiho je rekao prokurator i priti snuo pseći potiljak.

Prije nego li će početi da govori, Afranije se po svom običaju osvrnuo i otišao u sjenu, i uvjerivši se da osim Bange nema nikog suvišnog na balkonu, tiho rekao: — Molim da me predate sudu, prokuratore. Imali ste pravo. Nije mi uspjelo da zaštitim Judu iz Kiriata, njega su zaklali. Molim sud i ostavku.

Afraniju se učinilo da ga gledaju četiri oka: pseće i vučje.

Afranije je izvadio ispod grčkog plašta kesu sa zgruša— nom krvlju, zapečaćenu s dva pečata.

— Eto tu su kesu s novcem podmetnuli ubojice u dom prvosvećenika. Krv na toj kesi — krv je Jude iz Kiriata. — Koliko ima u njoj, baš me zanima? — upitao je Pilat nagnuvši se nad kesu.

— Trideset tetradrahmi.

Prokurator se podsmjehnuo i rekao: — Malo.

Afranije je šutio.

— Gdje je ubijeni?

— To ne znam — s mirnim dostojanstvom odgovorio je čovjek koji se nikada nije rastajao sa svojom kapuljačom — danas ujutro počet ćemo istragu.

Prokurator je zadrhtao, ostavio remen na sandali koji nikako nije mogao zategnuti.

— Ali vi sigurno znate da je ubijen?

Na to je prokurator dobio suhi odgovor — Ja sam, prokuratore, već petnaest godina na radu u Judeji. Počeo sam službu kod Valerija Grata. Ne moram baš vidjeti truplo da bih mogao reći je li čovjek ubijen, i ja vam evo javljam da je čovjek koga su zvali Judom iz Ki— riata, prije nekoliko sati zaklan.

— Oprostite mi, Afranije — odgovorio je Pilat — nisam se još probudio kako treba, zbog toga sam ono i rekao.

Spavam slabo — prokurator se podsmjehnuo — i cijelo vri jeme vidim u snu mjesečev trak. Smiješno, zamislite, kao da šetam po tom mjesečevom traku… Dakle, htio bih znati vaše pretpostavke o toj stvari. Gdje ćete ga tražiti?

Sjednite, načelnice tajne službe.

Afranije se poklonio, pritegao naslonjač bliže krevetu i sjeo zvecnuvši mačem.

— Spremam se da ga tražim nedaleko od preše za masline u Getsemanskom vrtu.

— Tako, tako. A zašto upravo tamo?

— Hegemone, prema mom mišljenju, Juda nije ubijen u samom Jeršalajimu niti negdje daleko od njega, ubijen je kraj Jeršalajima.

— Smatram vas jednim od istaknutih znalaca svoga posla. Ne znam, uostalom, kako stoji stvar u Rimu, ali u kolonijama vama nema ravnog… Objasnite mi zašto?

— Ni u kakvom slučaju ne dopuštam primisao — govo— n o je tiho Afranije — da bi se Juda predao u ruke neka kvim sumnjivim ljudima na području grada. Na ulici se nemože nekoga zaklati potajno. Znači, netko ga je morao namamiti nekamo u podzemlje. Ali, njega je već naša služba tražila u Donjem gradu, i nedvojbeno da bi ga tu i našla.

Ali njega nema u gradu, to vam jamčim. Ako bi ga pak ubili daleko od grada, paketić s novcima ne bi mogao biti podmetnut tako brzo. Ubijen je u okolici grada. Spretno su ga namamili izvan grada.

— Ne shvaćam na koji je to način bilo moguće učiniti.

— Da, prokuratore, to je najteže pitanje u cijeloj stvari, a ja ni sam ne znam hoće li mi uspjeti da ga riješim.

— Stvarno, zagonetka! Za praznične večeri vjernik od lazi iz nepoznatog razloga izvan grada, napustivši prazni čnu trpezu, i tamo gine. Tko i čime ga je mogao odmami— ti? Nije li to učinila žena? — odjednom je nadahnuto upitao prokurator.

Afranije je odgovarao mirno i uvjerljivo: — Nikako, prokuratore. Ta je mogućnost isključena.

Treba zaključivati logično. Tko je bio zainteresiran za umorstvo Jude? Nekakvi skitnički maštaoci, nekakva družba u kojoj prije svega nije bilo nikakvih žena. Da bi se čovjek oženio, prokuratore, nužan je novac, da bi se na svijet donio čovjek također je potreban novac, ali da bi se zaklalo čovjeka uz pomoć žene potreban je vrlo veliki no vac, a skitnice takav ne posjeduju. U tom poslu nije bilo žena, prokuratore. Štoviše, mogu reći da takvo objašnje nje ubojstva može samo zamesti trag, smetati istrazi i zbu niti mene samog.

— Uviđam da ste u pravu, Afranije — govorio je Pilat — samo sam dopustio sebi izreći svoju pretpostavku.

— Ona je, jao, kriva, prokuratore.

— Ali što je, što je onda? — uskliknuo je prokurator, upiljivši se s pohlepnom radoznalošću u Afranijevo lice.

— Pretpostavljam da je to sve isti novac.

— Zanimljiva misao! Ali tko mu je i zašto mogao po nuditi novac noću izvan grada?

— O ne, prokuratore, nije tako. Jedina je moja pret postavka, ako je neistinita, onda drugih objašnjenja ne na lazim — Afranije se prignuo bliže k prokuratorovom uhu: — Juda je htio sakriti novac na tajnom, samo njemu zna nom mjestu. — Vrlo pronicljivo objašnjenje. Tako se vjerojatno sve i dogodilo. Sada vas razumijem: njega nisu odmamili ljudi nego njegova vlastita misao. Da, da, tako je to.

— Tako je. Juda je bio nepovjerljiv. Skrivao je novac pred ljudima.

— Da, rekli ste, u Getsemaniji. A zašto ga kanite upra vo tamo tražiti, to, priznajem, ne shvaćam.

— O, prokuratore, to je od svega jednostavnije. Nitko neće skrivati novac na putovima, na otkrivenim i pustim mjestima. Juda nije bio ni na putu za Hebron ni na putu za Betaniju. Morao je biti na zaštićenom, osamljenom mjestu s drvećem. To je tako jednostavno. A mnogo takvih mjesta, osim Getsemanije, kraj Jeršalajima nema. Nije mo gao daleko otići.

— Potpuno ste me uvjerili. Dakle, što da se sada radi?

— Odmah ću početi tražiti ubojice koji su pratili Judu izvan grada, a sam ću istovremeno, kako sam vam već iz javio, poći pred sud.

— Zašto?

— Moja zaštitnica ga je izgubila sinoć na tržnici nakon što je napustio Kaifin dvorac. Kako se to dogodilo, ne mam pojma. To se još nije desilo u mom životu. Bio je nadziran odmah poslije našeg razgovora. Ali na području tržnice on se nekamo prebacio, učinio je tako čudnu pet lju da se izgubio bez traga.

— Tako. Izjavljujem kako ne smatram potrebnim da vam se sudi. Učinili ste sve što ste mogli, i nitko na svijetu — prokurator se nasmiješio — ne bi mogao učiniti više od vas! Kaznite agente koji su izgubili Judu. Ali, ni u tom slu čaju ne bih želio, upozoravam vas, da kazna bude imalo stroga. Na kraju krajeva, učinili smo sve u brizi za tog nit kova!

— Da! Zaboravio sam upitati — prokurator je protrljao čelo — kako im je uspjelo da podmetnu novac Kaifi?

— Vidite li, prokuratore… To nije osobito složeno.

Osvetnici su prišli pozadini Kaifina dvorca, tamo gdje uli ca nadvisuje stražnje dvorište. Prebacili su zavežljaj preko ograde.

— S bilješkom? — Da, upravo tako kako ste pretpostavljali, prokurato— re. Da, uostalom — tada je Afranije skinuo pečat sa zavež ljaja i pokazao njegov sadržaj Pilatu.

— Zaboga, što radite Afranije, ta pečat je, vjerojatno, hramski.

— Prokuratoru se ne pristoji da uznemirava sebe tim pitanjem — odgovorio je Afranije, zatvarajući zavežljaj.

— Zar vi imate sve pečate? — nasmijavši se upitao je Pilat.

— Drukčije ne može biti, prokuratore — bez ikakva smijeha, vrlo okrutno odgovorio je Afranije.

— Mogu zamisliti što je bilo kod Kaife!

— Da, prokuratore, to je izazvalo vrlo veliko uzbuđe nje. Mene su odmah pozvali.

Čak se u polutami vidjelo kako blistaju Pilatove oči.

— To je zanimljivo, zanimljivo…

— Imam smjelosti da niječem, prokuratore, to je bilo vrlo nezanimljivo. Najdosadnija i najzamornija stvar. Na moje pitanje je li nekome isplaćivan novac u Kaifinu dvor cu, meni su kategorički rekli da toga nije bilo.

— Ah tako? Pa što se može, nisu isplatili, znači, nisu isplatili. Tim će teže biti pronaći ubojice.

— Upravo tako, prokuratore.

— Da, Afranije, eto što mi je iznenada palo na pamet: nije li on počinio samoubojstvo?

— O ne, prokuratore — od čuđenja čak se zavalivši u naslonjaču, odgovorio je Afranije — oprostite, ali to je pot puno nevjerojatno!

— Ah, u tom je gradu sve vjerojatno! Spreman sam kladiti se da će kroz najkraće vrijeme glasine o tome proći cijelim gradom.

Tada je Afranije upiljio pogled u prokuratora, razmislio i odgovorio: — Možda, prokuratore.

Prokurator se, očito, nije mogao rastati od pitanja ubojstva čovjeka iz Kiriata, iako je sve bilo jasno, pa je upitao čak nekako sanjalački: — Htio bih vidjeti kako je ubijen.

— Ubijen je vrlo umješno, prokuratore — odgovorio je Afranije, pogledavši prokuratora pomalo ironično. — Odakle znate?

— Izvolite svratiti pozornost na kesu, prokuratore — odgovorio je Afranije — jamčim da je Judina krv potekla potokom. Imao sam u svom vijeku prilike vidjeti ubijene, prokuratore!

— Onda on, dakako, neće uskrsnuti?

— Ne, prokuratore, uskrsnut će — odgovorio je Afrani je, smiješeći se filozofski — kad će truba Mesije, kojeg ovdje čekaju, zatrubiti nad njim. Ali prije toga neće uskrsnuti!

— Dosta, Afranije, to je pitanje jasno. Prijeđimo na pokop.

— Kažnjenici su pokopani, prokuratore.

— Afranije, bio bi zločin da vas predam sudu. Dostojni ste najviše nagrade. Kako je bilo?

Afranije je počeo pripovijedati: u vrijeme dok se bavio pitanjem Jude, četa tajne straže kojom je rukovodio njegov pomoćnik, otišla je na brežuljak čim je nastupila večer. Jedno tijelo nije pronašla na vrhu. Pilat je zadrhtao, hrapavo rekao: — Ah, kako to nisam predvidio!…

— Ne vrijedi da se uznemirujete, prokuratore — rekao je Afranije i nastavio pripovijedati: — Tijela Dismasa i Hes— tasa kojima su grabežljivice iskljuvale oči, digli su i odmah se bacili na traženje trećeg tijela. Našli su ga u vrlo kratko vrijeme. Neki čovjek…

— Levi Matej — nije upitno nego prije potvrdno rekao Pilat.

— Da, prokuratore.. Levi Matej se krio u pećini na sjevernoj padini Ćelave gore, čekajući tamu. Golo tijelo Je— šue HaNocrija bilo je s njim. Kad je straža ušla u pećinu s bakljom, Levi je pao u očaj i gnjev. Vikao je da nije iz vršio nikakav zločin i da svaki čovjek prema zakonu ima pravo da sahrani kažnjenog zločinca ako to želi. Levi Ma tej govorio je da se neće rastati s ovim tijelom. Bio je uz buđen, vikao je nešto nesuvislo, čas je molio, čas prijetio i proklinjao…

— Njega su uhapsili? — mračno je upitao Pilat.

— Ne, prokuratore, ne — vrlo je umirujuće odgovorio Afranije — drskog bezumnika uspjeli su umiriti, objasnivšida će tijelo biti pokopano. Levi se, kad je shvatio ono što su mu rekli, smirio, ali je izjavio da nikamo neće otići i da želi prisustvovati pokopu. Rekao je da neće otići čak ako budu ubijali, i čak je za tu svrhu predložio krušni nož koji je imao uza se.

— Jesu li ga otjerali? — prigušenim glasom upitao je Pilat.

— Ne, prokuratore, ne. Moj pomoćnik dopustio mu je da prisustvuje ukopu.

— Tko je od vaših pomoćnika rukovodio time? — upi tao je Pilat.

— Tolmaj — odgovorio je Afranije i zabrinuto dodao: — možda je učinio pogrešku?

— Nastavite — odgovorio je Pilat — nije bilo pogreške.

Uopće ja se počinjem zbunjivati, Afranije, imam, čini se, posla s čovjekom koji nikada ne pravi pogreške. Taj ste čovjek — vi.

— Levija Mateja su uzeli u kola zajedno s tijelima kaž— njenika, za dva sata doprli do pustinjske klisure, sjeverno od Jeršalajima. Tamo je odred, radeći u smjenama, u toku jednog sata iskopao duboku jamu i u njoj pokopao svu trojicu kažnjenika.

— Gole?

— Ne, prokuratore, odred je sa sobom uzeo hitone u tu svrhu. Na prste pokopanih stavljeni su prstenovi. Ješui s jednim urezom, Dismasu — s dva, a Hestasu — s tri. Jama je zatrpana, zavaljena kamenjem. Znak za raspoznavanje Tolmaju je poznat.

— Ah, da sam bar mogao predvidjeti! — mršteći se, progovorio je Pilat — moram vidjeti tog Levija Mateja…

— On je ovdje, prokuratore.

Pilat je, široko otvorenih očiju, neko vrijeme gledao Afranija, a zatim rekao: — Hvala vam za sve što ste u toj stvari učinili. Molim vas da mi sutra pošaljete Tolmaja, saopćite mu unaprijed da sam njime zadovoljan, a vas, Afranije — u tom je času prokurator izvadio iz džepa na pojasu, koji je ležao na sto lu, prsten i pružio ga načelniku tajne službe — molim da to primite kao uspomenu.

Afranije se naklonio i rekao — Velika je to čast, prokuratore.

— Odredu koji je pokapao molim da se dadu nagrade.

Agentima koji su propustili Judu — ukor. A Levija Mateja odmah k meni. Treba da sada dobijem pojedinosti o Ješui— noj stvari.

— Slušam, prokuratore — javio se Afranije i počeo uz micati i klanjati se, a prokurator je zapljeskao dlanovima i viknuo: — K meni, ovamo! Svjetiljke u kolonadu!

Afranije je odmah otišao u vrt, a iza Pilatovih leđa u rukama slugu već su promicala svjetla. Tri svjetiljke pojavile su se na stolu ispred prokuratora, i noć puna mjesečine smjesta se povukla u vrt kao da ju je sa sobom odveo Afranije. Umjesto Afranija na balkon je ušao nepoznati maleni i mršavi čovjek — naporedo s ogromnim centurionom. Potonji je, uhvativši prokuratorov pogled, smjesta otišao u dvorište i tamo nestao.

Prokurator je proučavao pridošlicu pohlepnim i pomalo preplašenim očima. Tako čovjek gleda onog o kome je mnogo čuo, o kome je i sam mnogo razmišljao i koji se konačno pojavio.

Pridošlica je imao skoro četrdeset godina, bio je crn, poderane odjeće, pokriven zasušenim blatom, gledao je vučji, ispod čela. Ukratko, bio je vrlo neugledan i najviše je bio nalik na gradskog prosjaka, koji se u velikom broju vrpolje na terasama hrama ili na tržnicama bučnog i prljavog Donjeg grada.

Šutnja je trajala dugo, a narušena je tek čudnim ponašanjem čovjeka koji je doveden Pilatu. Njegovo se lice promijenilo, on se zanjihao i pao bi da se nije uhvatio prljavom rukom za rub stola.

— Što ti je? — upita ga Pilat.

— Ništa — odgovori Levi Matej i učini pokret kao da je nešto progutao. Mršavi, goli, sivi vrat njegov naduo se i opet splasnuo.

— Što ti je, odgovaraj — ponovi Pilat.

— Umoran sam — odgovori Levi i mračno pogleda na zemlju.

— Sjedi — reče Pilat i pokaže naslonjač.Levi je nepovjerljivo pogledao prokuratora, krenuo prema naslonjaču, preplašeno je postrance pogledao na zlatne drške i nije sjeo u naslonjač već kraj njega na pod.

— Objasni mi zašto nisi sjeo u naslonjač — upita Pilat.

— Prljav sam, uprljat ću ga — reče Levi gledajući zemlju.

— Sada će ti donijeti jelo.

— Neću jesti — odgovori Levi.

— Zašto lažeš? — upita liho Pilat. — Ta nisi cijeloga dana jeo, a možda i dulje. Dobro, nemoj jesti. Pozvao sam te da mi pokažeš nož što si ga imao.

— Vojnici su mi ga oduzeli dok su me vodili ovamo — odgovori Levi i doda tmurno: — vratite mi ga, moram ga vratiti vlasniku, ukrao sam ga.

— Zašto?

— Da prerežem konopce — odgovori Levi.

— Mark! — vikne prokurator, a centurijon uđe pod stu povlje. — Dajte mi njegov nož.

Centurijon je izvadio iz jedne od dviju futrola na pojasu prljavi krušni nož, pružio ga prokuratoru, a sam se udaljio.

— A kod koga si uzeo nož?

— U pekarnici kraj Hebronskih vrata, kad uđeš u grad, odmah lijevo.

Pilat je pogledao široku oštricu, pokušao prstom je li nož oštar, i rekao: — Sto se tiče noža, budi miran, nož će biti vraćen u dućan. A sada mi je potrebno nešto drugo — pokaži per gament koji nosiš uza se i na kojem su zapisane Ješuine riječi.

Levi je s mržnjom pogledao Pilata i nasmiješio se toliko pakosnim smiješkom da se njegovo lice potpuno unakazilo.

— Sve mi hoćete oduzeti? I posljednje što imam? — upitao je.

— Nisam ti rekao — daj — odgovorio je Pilat — nego sam ti rekao — pokaži.

Levi je pročeprkao za pazuhom i izvadio svitak pergamenta. Pilat ga je uzeo, rastvorio, raširio ga između svjetala i žmirkajući počeo proučavati nejasne znakove.

Teškoje bilo shvatiti ove neravne retke i Pilat se mrštio i nagi— bao nad pergament, prstom slijedio retke. Uspjelo mu je ipak da shvati kako napisano predstavlja nevezani lanac nekakvih uzrečica, nekih datuma, gospodarskih bilježaka i pjesničkih odlomaka. Ponešto je Pilat i pročitao: «…

smrti nema… jučer smo jeli slatke proljetne smokve…» Praveći grimase od naprezanja, Pilat je žmirkao, čitao: «… vidjet ćemo čistu rijeku vode života… čovječanstvo će gledati sunce kroz prozirni kristal…» Tada je Pilat zadrhtao. U posljednjim recima pergamenta razabrao je riječi: «… većeg poroka… od kukavičluka».

Pilat je smotao pergament i oštrim ga pokretom vratio Leviju.

— Uzmi — rekao je i nakon šutnje dodao — ti si, kako vidim, pismen čovjek i zašto da ideš u prosjačkim haljina ma, bez utočišta. U Cezareji imam veliku biblioteku, vrlo sam bogat i želim te uzeti u službu. Ti ćeš čitati i čuvati papiruse, bit ćeš sit i odjeven.

Levi je ustao i odgovorio: — Ne, neću.

— Zašto? — smrknuta lica upitao je prokurator. — Je sam li ti neugodan… bojiš li se mene?

Opet je pakosni smiješak unakazio Levijevo lice i on je rekao: — Ne, nego ćeš se ti mene bojati. Tebi neće biti lako gledati u moje lice nakon što si ga ubio.

— Šuti — odgovorio je Pilat — uzmi novaca.

Levi je niječno mahnuo glavom, a prokurator je nastavio: — Ti se, znam, smatraš Ješuinim učenikom, ali ti ka žem da nisi usvojio ništa od onoga što te je on učio. Jer, da nije tako, ti bi svakako od mene nešto uzeo. Znaj da je pred smrt rekao da nikoga ne okrivljuje. — Pilat je značaj no podigao prst, njegovo se lice trzalo. — I on bi sam si gurno nešto uzeo. Ti si okrutan, a on nije bio okrutan. Ka mo ćeš krenuti?

Levi se iznenada približio stolu, naslonio se na nj objema rukama i gledajući užarenim očima prokuratora, prošaptao mu — Znaj hegemone, da ću u Jeršalajimu zaklati jednog čovjeka. Želim ti to reći da znadeš kako će krvi još biti.

— Ja također znam da će je biti — odgovorio je Pilat — tvoje me riječi nisu iznenadile. Ti želiš, dakako, zaklati mene?

— Neće mi uspjeti da tebe zakoljem — odgovorio je Levi iskezivši se sa smiješkom — nisam ja tako glup čovjek da bih na to računao. Ali ću zaklati Judu iz Kiriata, tome ću posvetiti ostatak života.

Tada se uživanje odrazilo u prokuratorovim očima, i on je pozvavši prstom bliže Levija Mateja rekao: — Neće ti uspjeti da to učiniš, ne uznemiruj se. Noćas je Juda već zaklan.

Levi je odskočio od stola, divlje se osvrnuo i povikao: — Tko je to učinio?

— Ne budi ljubomoran — nacerivši se odgovorio je Pi lat i protrljao ruke — bojim se da su postojali njegovi po klonici i osim tebe.

— Tko je to učinio? — šaptom je ponovio Le.»i.

Pilat mu je odgovorio: — To sam ja učinio.

Levi je otvorio usta, upiljio se u prokuratora koji je tiho rekao: — Dakako time nije mnogo učinjeno, ali sam to ipak učinio ja. — I dodao: — No, hoćeš li sada nešto uzeti?

Levi je razmislio, smekšao se i konačno rekao: — Zapovjedi da mi daju komad čistog pergamenta.

Prošao je jedan sat. Levija nije bilo u dvorcu. Sada su tišinu svitanja narušavali samo tihi koraci stražara u vrtu.

Mjesec je brzo blijedio, na drugom kraju neba vidjela se bijela mrljica jutarnje zvijezde. Svjetiljke su već odavno pogašene. Na ležaljci je ležao prokurator. Stavivši ruku pod obraz, spavao je i tiho disao. Kraj njega je spavao Banga.

Tako je dočekao svitanje petnaestog nišana peti prokurator Judeje Poncije Pilat.