Majstor i Margarita

Poglavlje 2. PONCIJE PILAT

U bijelom plastu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nišana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.

Više od svega na svijetu prokurator je mrzio miris ru— žina ulja i sada je sve predskazivalo loš dan jer je taj miris počeo proganjati prokuratora još od zore. Prokuratoru se činilo da na ružu mirišu čempresi i palme u vrtu, da se u vonj kožne opreme i znoja stražara miješa mirisna struja prokletih ruža. Od stražnjih krila dvorca, gdje se smjestila prva kohorta Dvanaeste munjevite legije koja je u Jeršala— jim došla s prokuratorom, dopirao je dim preko gornje terase u kolonadu, i u gorkasti dim koji je svjedočio da su kuhari u centurijama počeli kuhati ručak umiješao se isti taj masni ružin miris. O bogovi, bogovi, zašto me kažnjavate?

«Da, nema sumnje! To je ona, opet ona, nepobjediva, užasna bolest hemikranija, od koje boli polovica glave.

Protiv nje nema lijeka, nema nikakva spasa. Pokušat ću da ne mičem glavu.» Na mozaičnom podu kod vodoskoka bio je već pripravljen naslonjač i prokurator je u njega sjeo ne gledajući ni na koga i ispružio ruku u stranu.

U tu ruku povjerenik je s poštovanjem stavio komad pergamenta. Ne svladavši bolnu grimasu, prokurator je postrance letimice pogledao napisano, vratio pergament povjereniku i s mukom progovorio: — Optuženik iz Galileje? Jeste li poslali predmet te— trarhu? — Da, prokuratore — odgovorio je povjerenik.

— A što kaže on?

— Odbio je dati mišljenje o slučaju i uputio Sinedrio— novu smrtnu osudu vama na potvrdu — objasnio je povje renik.

Prokuratorov obraz se trgnuo, on je tiho rekao: — Predvedite optuženog.

I odmah su s vrtne terase pod stupove balkona dvojica legionara dovela i predvela k prokuratorovom naslonjaču čovjeka od dvadeset i sedam godina. Čovjek je bio odjeven u stari i poderani plavi hiton. Glavu mu je pokrivao bijeli povez s remenom oko čela, a ruke su mu bile vezane iza leđa. Ispod lijevog oka čovjek je imao veliku masnicu, u kutu usana — oderotinu sa zapečenom krvi. Dovedeni je čovjek s nemirnom znatiželjom gledao prokuratora.

Taj je šutio, zatim je tiho upitao na aramejskom: — Je si li ti nagovarao narod da razruši jeršalajimski hram?

Prokurator je sjedio kao skamenjen i dok je govorio micale su se samo njegove usne. Prokurator je bio kao skamenjen jer se bojao pomaknuti glavu koju je parala paklena bol.

Čovjek svezanih ruku malo se približio i počeo govoriti: — Dobri čovječe! Vjeruj mi…

Ali ga je prokurator, nepomičan kao i prije, nimalo povišenim glasom, odmah prekinuo: — Zar ti mene nazivaš dobrim čovjekom? Ti se varaš.

U Jeršalajimu svi šapuću o meni da sam okrutno čudovi šte, i to je potpuno istinito — i dodao je isto tako monoto no: — centurion Štakoraš, ovamo.

Svima se učinilo da se na balkonu smračilo kad je prvi centurion, zapovjednik specijalne centurije Mark, prozvan Štakoraš, stao pred prokuratora.

Štakoraš je bio za glavu viši od najvišeg vojnika u legiji i toliko širokih leđa da je potpuno zaklonio još nisko sunce.

Prokurator se obratio centurionu latinski — Zločinac me naziva «dobri čovječe». Izvedite ga odavle na časak, objasnite mu kako treba sa mnom razgo varati. Ali ga nemojte unakaziti.

Svi osim nepomičnog prokuratora pratili su pogledom Marka Štakoraša koji je uhapšenom mahnuo rukom pokazujući mu da ga slijedi.

Zbog njegova rasta, Štakoraša su svi pratili pogledom bilo gdje se pojavio, a oni koji su ga vidjeli prvi put još i zbog toga što je centurionovo lice bilo unakaženo: jednom je germanska palica udarcem razbila njegov nos.

Teške Markove čizme odzvanjale su po mozaiku, uznik je bešumno pošao za njim, u kolonadi je nastala potpuna tišina i čulo se kako guču golubovi na vrtnoj terasi kraj balkona, i još je samo voda u vodoskoku pjevala nerazumljivu, ugodnu pjesmu.

Prokurator je zaželio ustati, staviti sljepoočice pod mlaz vode i tako zamrijeti. Ali je znao da mu to neće pomoći.

Vodeći uznika iz kolonade u vrt, Štakoraš je iz ruku legionara, koji je stajao kod podnožja brončanog kipa, izvukao bič i slabo zamahnuvši udario uznika po leđima.

Centurionov pokret bio je nemaran i lagan, ali je vezani u trenu pao na zemlju kao da su mu podsjekli noge, zagrcnuo se, boja je nestala s njegova lica i oči otupjele.

Mark je lijevom rukom, lagano kao praznu vreću, dohvatio palog, postavio ga na noge i progovorio kroz nos, loše izgovarajući aramejske riječi: — Rimskog prokuratora oslovljavaj — hegemon. Dru gih riječi ne izgovaraj. Mirno stoj! Jesi li me razumio ili da te udarim?

Uhapšenik je zateturao, ali se svladao, boja mu se vratila, udahnuo je i promuklo odgovorio: — Razumio sam te. Ne tuci me.

Za trenutak, on je opet stajao pred prokuratorom.

Začuo se sumorni, bolni glas: — Ime?

— Moje? — brzo se odazvao uhapšenik, izražavajući svim svojim bićem spremnost da odgovara jasno i da više ne izaziva gnjev.

Prokurator je tiho rekao — Svoje znam. Ne pretvaraj se da si gluplji nego što jesi. Tvoje.

— Ješua — brzo je odgovorio uhapšenik.

— Imaš li nadimak?

— HaNocri.

— Odakle si rodom?

— Iz grada Gamale — odgovorio je uhapšenik, glavom pokazujući da je tamo negdje daleko, desno od njega, na sjeveru, grad Gamala.

— Tko si po krvi?

— Ne znam točno — živahno je odgovorio uhapšenik.

— Ne sjećam se svojih roditelja. Rekli su mi ljudi da je moj otac bio Sirijac…

— Gdje živiš?

— Nemam stalnog boravišta — bojažljivo je odgovorio uhapšenik — putujem od grada do grada.

— To se može kraće reći, jednom riječju — lutalica — rekao je prokurator i upitao: — Imaš li rođake?

— Nemam nikoga. Sam sam na svijetu.

— Znaš li pisati?

— Da.

— Znaš li još koji jezik osim aramejskog?

— Znam. Grčki.

Natekli kapak se podigao, oko zastrto velom patnje uprlo se u uhapšenika. Drugo je oko ostalo zatvoreno.

Pilat je progovorio grčki: — Jesi li ti namjeravao razrušiti hram i pozivao na to narod?

Tada je uhapšenik opet živnuo, njegove su oči prestale odavati strah, i on je progovorio grčki: — Ja, dobr… — užas je u taj čas preletio očima uhap— šehikovim zbog toga što se gotovo zarekao — ja, hegemo ne, nikada u životu nisam kanio razrušiti hram i nikoga ni sam nagovarao na taj besmisleni čin.

Na licu povjerenika koji se zgrbio nad niskim stolom i zapisivao izjave pojavilo se čuđenje. Podigao je glavu, ali ju je odmah spustio nad pergament.

— Mnoštvo raznih ljudi slijeva se praznikom u ovaj grad. Ima među njima maga, astrologa, proroka i ubojica— monotono je govorio prokurator — a dolaze i lažljivci. Ti si, na primjer, lažljivac. Jasno je zapisano: nagovarao si ljude da sruše hram. Tako svjedoče ljudi.

— Ti su dobri ljudi — progovorio je uhapšenik i brzo dodavši: — hegemone, — nastavio:… neuki i sve što sam govorio pobrkali su. Ja uopće strahujem da će ta pomut nja trajati još dugo vremena. I sve zbog toga što on neto čno zapisuje moje riječi.

Nastupila je tišina. Sada su već oba bolesna oka teško gledala uhapšenika.

— Ponavljam ti, ali posljednji put, prestani se pretva rati da si šenut, razbojnice — izrekao je mekano i monoto no Pilat — tvojih je riječi malo zapisano, ali sasvim dovolj no da budeš obješen.

— Ne, ne hegemone — sav napregnut od želje da ga uvjeri, govorio je uhapšenik — ide, ide jedan s kozjim per gamentom i bez prestanka zapisuje. Jednom sam pogle dao taj pergament i zapanjio se. Upravo ništa od toga što je tamo zapisano nisam govorio. Molio sam ga: spali, mo lim te, svoj pergament! Ali on ga je istrgnuo iz mojih ruku i pobjegao.

— Tko? — s gađenjem je upitao Pilat i rukom dotakao sljepoočicu.

— Levi Matej — brzo je objasnio uhapšenik — on je bio skupljač poreza i prvi put sam ga sreo na cesti u Betfageji, tamo gdje na uglu završava smokvinjak, i razgovarao s njim. Iz početka se odnosio prema meni neprijazno i čak me je vrijeđao, to jest mislio je da me vrijeđa, nazivajući me psom, — tada se uhapšenik nasmiješio: — Ja osobno ne vidim ništa zla u toj životinji da bih se na tu riječ uvrije dio…

Povjerenik je prestao zapisivati i potajno bacio začuđeni pogled ali ne na uhapšenika, već na prokuratora.

— … Ipak, saslušavši me, on se smekšao — nastavio je Ješua — konačno je odbacio novac na cestu i rekao da ide sa mnom na put…

Pilat se iskezio jednim obrazom, pokazavši žute zube, i rekao okrenuvši se tijelom prema povjereniku: — O, grade Jeršalajime! Što sve neću u njemu čuti!

Skupljač poreza, čujete li, bacio je novac na cestu!Ne znajući kako da na to odgovori, povjerenik je smatrao za potrebno da ponovi Pilatov osmijeh.

— A on je rekao da mu je odsada novac mrzak — obja snio je Ješua čudne postupke Levija Mateja, i dodao: — I od tog vremena postao je moj suputnik.

Još uvijek iskežen, prokurator je pogledao uhapšeni— ka, zatim sunce koje se nezaustavljivo dizalo uvis iznad kipova konja na hipodromu što se nazirao daleko dolje, desno, i odjednom je s nekom mučninom pomislio kako bi najjednostavnije bilo da otjera s balkona tog čudnog razbojnika, izgovorivši samo dvije riječi: «objesiti ga».

Otjerati i stražu, otići iz kolonade u unutrašnjost dvorca, zapovjediti da se zamrači soba, izvaliti se na ležaj, zatražiti hladne vode, tužnim glasom pozvati psa Bangu i požaliti mu se na hemikraniju. Misao na otrov iznenada je primamljivo prostrujala kroz bolesnu prokuratorovu glavu.

Mutnim je očima gledao uhapšenika i neko je vrijeme šutio mučno se prisjećajući zašto na jutarnjoj nemilosrdnoj jeršalajimskoj pripeci stoji pred njim uhapšenik s licem iznakaženim od modrica, i kakva mu još potpuno nepotrebna pitanja mora postaviti.

— Levi Matej? — promuklim glasom upitao je bolesnik i zatvorio oči.

— Da, Levi Matej — dopirao je do njega visoki glas koji ga je mučio.

— A što si ti, ipak, govorio o hramu gomili na trgu?

Glas uhapšenika, činilo se, sjekao je Pilatovu sljepo— očicu, bio je neizrecivo mučan, i taj je glas govorio: — Ja sam, hegemone, govorio da će se srušiti hram stare vjere i da će nastati novi hram istine. Rekao sam tako da bude razumljivije.

— Zašto si ti, lutalico, bunio narod na trgu govoreći o istini o kojoj ne znaš ništa? Sto je to istina?

I tada je prokurator pomislio: «O, bogovi moji! Pitam ga nešto za suđenje nevažno… Moj mozak mi više ne služi…» I opet mu se ukazala čaša s tamnom tekućinom.

«Otrova, otrova mi dajte!» I ponovo je začuo glas: — Istina je, najprije, da tebe boli glava i boli te tako jako da malodušno razmišljaš o smrti. Ti ne samo da nemaš snage govoriti sa mnom, tebi je čak teško gledati me.

I sada nehotice ja postajem tvoj krvnik, što me ogorčuje.

Ti čak ne možeš misliti ni o čemu, i samo maštaš o tome kako ti prilazi tvoj pas, očito jedino živo biće kojemu si privržen. Ali će tvoje muke sada prestati, glavobolja proći.

Povjerenik se zabuljio u uhapšenika i nije napisao riječ do kraja.

Pilat je podigao patničke oči prema uhapšeniku i vidio da sunce stoji već dosta visoko nad hipodromom, da se jedan tračak prikrao u kolonadu i puže k izgaženim Je— šuinim sandalama te da se Ješua uklanja suncu.

Tada se prokurator podigao iz naslonjača, rukama stisnuo glavu i na njegovu se žućkastom, izbrijanom licu pojavio užas. Ali ga je voljom odmah svladao i ponovo se spustio u naslonjač.

Uhapšenik je u to vrijeme nastavio svoj govor, ali povjerenik više nije zapisivao nego je, ispruživši vrat kao guska, nastojao da ne propusti nijedne riječi.

— Eto, s glavoboljom je svršeno — govorio je uhapše— nik dobrohotno gledajući Pilata — i ja se tome vrlo vese lim. Savjetovao bih ti, hegemone, da napustiš na neko vri jeme dvorac i prošećeš negdje u okolici, makar u vrtovi ma na Eleonskoj gori. Bit će oluje, — uhapšenik se okre nuo i žmirnuo prema suncu — kasnije, navečer. Šetnja bi ti uvelike koristila, a ja bih te sa zadovoljstvom pratio.

Pale su mi na pamet kojekakve nove misli koje bi se tebi, pretpostavljam, mogle učiniti zanimljivima i ja bih sprem no tebi sve njih priopćio, to više što ostavljaš dojam vrlo umna čovjeka.

Povjerenik je na smrt problijedio i ispustio svitak na pod.

— Nevolja je u tome — nastavio je uznik kojega nitko nije zaustavljao — što si ti suviše zatvoren i što si potpuno izgubio vjeru u ljude. Ne valja, priznaj, pokloniti svu svoju odanost psu. Tvoj je život bijedan, hegemone — i tada je uhapšenik dopustio sebi smiješak.

Povjerenik je sada mislio samo na to da li da vjeruje svojim ušima ili da ne vjeruje. Morao je vjerovati. Tada je pokušao da zamisli u kakvu će se ćudljivom obliku izlitignjev razjarenog prokuratora zbog te nečuvene uhapšeni— kove drskosti. Povjerenik to nije mogao zamisliti iako je dobro poznavao prokuratora.

Tada se začuo razdrti, promukli prokuratov glas koji je rekao latinski: — Odvežite mu ruke.

Jedan od legionara iz pratnje kucnuo je kopljem, predao ga drugome, prišao uhapšeniku i skinuo s njega konopce. Povjerenik je podigao svitak, odlučio da za sada ništa ne zapisuje i da se ničemu ne čudi.

— Priznaj — tiho je grčki upitao Pilat — jesi li veliki li ječnik?

— Ne, prokuratore, ja nisam liječnik — odgovorio je uhapšenik, tarući s užitkom zgnječeni i natekli potamnjeli ručni zglob.

Pilat je oštro i mrko svrdlao očima uhapšenika; te oči više nisu bile mutne, u njima su se pojavile svima poznate varnice.

— Nisam te još pitao — rekao je Pilat — znaš li možda i latinski jezik?

— Da, znam — odgovorio je uhapšenik.

Boja je nadrla u žućkaste obraze Pilatove i on je upitao latinski: — Kako si znao da sam htio dozvati psa?

— To je vrlo jednostavno — odgovorio je uhapšenik la tinski. — Prelazio si rukom po zraku — uhapšenik je pono vio Pilatovu gestu — kao da hoćeš pogladiti psa, a usna ma…

— Da — rekao je Pilat.

Šutjeli su, a zatim je Pilat upitao grčki: — Znači, ti si liječnik?

— Ne, ne — živo je odgovorio uhapšenik — vjeruj mi, ni sam liječnik.

— No, dobro. Ako želiš to zadržati u tajnosti, zadrži. To se predmeta izravno ne tiče. Ti, dakle, tvrdiš da nisi pozi vao da se sruši… ili zapali ili nekim drugim načinom uništi hram?

— Ja, hegemone, nikoga nisam pozivao na slične po stupke, ponavljam. Zar nalikujem na slaboumnika? — O, ne, ti ne nalikuješ na slaboumnika — tiho je od govorio prokurator i nasmiješio se nekakvim strašnim osmijehom — onda se zakuni da nije tako bilo.

— Čime želiš da se zakunem? — vrlo je živahno upitao odriješeni.

— Pa makar svojim životom — odgovorio je prokura tor — baš je pravo vrijeme da se njime kuneš, jer visi o niti, znaj to!

— Zar misliš da si ga ti objesio o nit, hegemone? — upi tao je uhapšenik. — Ako je tako, vrlo se varaš.

Pilat je zadrhtao i promrsio kroz zube: — Ja mogu prerezati tu nit.

— I u tome se varaš — ozareno se smiješeći a rukom se štiteći od sunca, suprotstavio se uhapšenik. — Priznaj da prerezati nit može samo onaj tko ju je objesio.

— Tako, tako — nasmiješivši se rekao je Pilat — sada ne sumnjam u to da su praznički besposličari hodali za tvo jim petama u Jeršalajimu. Ne znam tko je objesio tvoj je zik, ali je on dobro obješen. Uostalom, reci, je li istina da si se u Jeršalajimu pojavio jašući na magarcu, kroz Šuška vrata, da te je pratila gomila bagre koja ti je dovikivala po zdrave kao nekakvom proroku? — prokurator je tada po kazao na svitak pergamenta.

Uhapšenik je u nedoumici pogledao prokuratora.

— Ja čak ni nemam magarca, hegemone — rekao je. — Došao sam u Jeršalajim kroz Šuška vrata, to je istina, ali pješice, u pratnji samo Levija Mateja, i nitko mi ništa nije dovikivao, jer me tada još nitko u Jeršalajimu nije pozna vao.

— Ne poznaješ li ti — nastavio je Pilat ne skidajući oči s uhapšenika — nekog Dismasa, drugog Hestasa i trećeg BarRabbana?

— Te dobre ljude ne poznajem — odgovorio je uhap šenik.

— Uistinu?

— Uistinu.

— A sada mi kaži zašto čitavo vrijeme upotrebljavaš ri ječi «dobri ljudi?» Zar ti sve ljude, što li, tako nazivaš?— Sve — odgovorio je uhapšenik — zlih ljudi nema na svijetu.

— To prvi put čujem — rekao je Pilat i podsmjehnuo se. — Ali možda premalo poznajem život! Ne morate dalje zapisivati — obratio se povjereniku, premda taj ionako nije ništa zapisivao, i nastavio da govori uhapšeniku: — Jesi li nešto o tome pročitao u grčkim knjigama?

— Ne, do toga sam došao svojim umom.

— I to propovijedaš?

— Da.

— A evo, na primjer, centurion Mark, njega su prozva li Štakoraš — zar je on dobar?

— Da — odgovorio je uhapšenik — on je, istina, nesre tan čovjek. Od tog vremena kako su ga dobri ljudi unaka zili, on je postao okrutan i bezdušan. Bilo bi zanimljivo znati tko ga je unakazio?

— Odmah ti mogu reći — odazvao se Pilat — jer sam bio svjedok. Dobri ljudi bacili su se na njega kao psi na me dvjeda. Germani su ga zgrabili za vrat, za ruke, za noge.

Pješadijski manipul upao je u obruč, i da se nije s krila za— sjekla konjička turma, a njome sam zapovijedao ja — ti, fi lozofe, ne bi mogao razgovarati sa Štakorašem. Bilo je to u bitki kod Idistavisa, u Djevičanskoj dolini.

— Kad bih mogao s njim razgovarati — iznenada je sa njarski rekao uhapšenik — uvjeren sam da bi se on sasvim promijenio.

— Pretpostavljam — odazvao se Pilat — da bi učinio malo radosti legatu legije kad bi se sjetio da razgovaraš s nekim od njegovih časnika ili vojnika. Uostalom, to se neće ni dogoditi, na opću sreću, i prvi tko će se za to po brinuti, bit ću ja.

U to vrijeme, u kolonadu je strmoglavo uletjela lastavica, učinila krug pod zlatnom kupolom, spustila se, gotovo je dirnula oštrim krilom lice mjedena kipa u niši, i sakrila se za kapitelom stupa. Možda je tamo nakanila saviti gnijezdo.

U toku njenog leta, trenutno u bistroj i laganoj glavi prokuratora stvorena je odluka. Ona je glasila: hegemon je razmotrio predmet lutajućeg filozofa Ješue, nazvanog Ha— Nocri, i činjenice o počinjenom zločinu u njemu nije pronašao. Posebice nije našao ni najmanje veze među Ješui— nim postupcima i neredima koji su se nedavno dogodili u Jeršalajimu. Lutajući filozof je duševni bolesnik, pa prema tome prokurator ne potvrđuje smrtnu kaznu za HaNoc— rija koju je tražio Mali Sinedrion. Ali imajući na umu da bezumni, utopijski govori HaNocrija mogu biti povod nemirima u Jeršalajimu, prokurator proganja Ješuu iz Jeršalajima i podvrgava ga zatvoru u Cezareji Stratonovoj na Sredozemnom moru, to jest upravo tamo gdje je prokuratorova rezidencija.

Preostalo je da to izdiktira povjereniku.

Lastavičina krila zašumila su nad samom glavom hegemona, ptica je poletjela prema vodoskoku i odletjela na slobodu. Prokurator je podigao pogled na uhapšenika i vidio da se kraj njega zažario stup prašine.

— To je o njemu sve? — upitao je Pilat povjerenika.

— Ne, na žalost — odgovorio je povjerenik neočekiva no i pružio Pilatu drugi komad pergamenta.

— Što još ima? — upitao je Pilat i namrštio se.

Pročitavši pruženi pergament, on se još više promijenio u licu. Je li tamna krv šiknula prema vratu i licu ili se dogodilo nešto drugo, ali njegova je koža izgubila žutinu, pocrvenjela je, a oči kao da su nestale.

Ipak je, vjerojatno, kriva bila krv koja je šiknula u slje— poočice i u njima zakucala, jer prokuratoru se nešto dogodilo s vidom. Tako mu se prividjelo da je uhapšenikova glava nekamo otplovila a na njezinu mjestu pojavila se druga. Na toj ćelavoj glavi bio je rijetkozubasti zlatni vijenac; na čelu je bila okrugla rana koja je razdrla kožu i koja je bila namazana melemom; upala, bezuba usta s donjom hirovitom usnom. Pilatu se učinilo da su nestali ružičasti stupovi balkona i jeršalajimski krovovi u daljini, dolje iza vrta, i da je sve unaokolo utonulo u gustom zelenilu kaprijskih vrtova. I s njegovim sluhom dogodilo se nešto čudno: kao da su u daljini zazvučale trube tiho i strašno i vrlo se jasno začuo nosni glas koji je oholo zatezao riječi: «Zakon o uvredi veličanstva…» Misli su se rojile kratke, nepovezane i neobične.

«Gotov je!» Zatim: «Gotovi smo!» I jedna potpuno apsurdnameđu njima, o nekakvoj neumitnoj besmrtnosti, — ali čijoj?! — kod čega je besmrtnost izazivala nepodnošljivu tugu.

Pilat se napregnuo, otjerao priviđenje, vratio se pogledom na balkon i opet su se pred njim pojavile uhapšenikove oči.

— Slušaj, HaNocri — progovorio je prokurator gleda jući Ješuu nekako čudno; prokuratorovo je lice bilo stra šno a oči nemirne — jesi li ikada govorio nešto o velikom cezaru? Odgovori! Jesi li govorio?… Ili… nisi… govo rio? — Pilat je otegnuo riječ «nisi» nešto dulje negoli je po trebno na sudu, i uputio u svom pogledu Ješui nekakvu misao koju kao da je htio sugerirati uhapšeniku.

— Govoriti istinu lako je i ugodno — primijetio je uhapšenik.

— Nije mi potrebno da znam — prigušenim, zlim gla som odazvao se Pilat — je li tebi govoriti istinu ugodno ili neugodno. Ali ti ćeš je morati reći. Dok budeš govorio, mjeri svaku riječ, ako nećeš ne samo neizbježnu nego i mučeničku smrt.

Nitko ne zna što se dogodilo s prokuratorom Judeje, ali on je sebi dopustio da digne ruku kao da se zaklanja od sunca i da iza te ruke kao iza štita uputi uhapšeniku nekakav pogled, pun upozorenja.

— Dakle — govorio je — odgovori, poznaješ li nekog Judu iz Kiriata i što si mu govorio, ako si govorio, o ce zaru?

— Tako je bilo — odmah je započeo pripovijedati uhapšenik — preksinoć upoznao sam kraj hrama mladog čovjeka koji je rekao da se zove Juda, iz grada Kiriata. Po zvao me je k sebi u kuću, u Donji grad, i ugostio me…

— Dobar čovjek? — upitao je Pilat i đavolski je plamen zablistao u njegovim očima.

— Vrlo dobar i željan znanja — potvrdio je uhapšenik — pokazivao je najveće zanimanje za moje misli, primio me veoma srdačno…

— Upalio svjetiljku… — kroz zube, u tonu uhapšeniko— vu, progovorio je Pilat, a njegove su oči blistale.

— Da — pomalo začuđen prokuratorovim poznava njem stvari, nastavio je Ješua — zamolio me da kažem svoje poglede na državnu vlast. Njega je to pitanje neobično zanimalo.

— I što si ti rekao? — upitao je Pilat. — Zar ćeš odgo voriti da si zaboravio što si rekao? — ali je već u Pilatovu tonu bila rezignacija.

— Među ostalim govorio sam — pričao je uhapšenik — da je svaka vlast nasilje nad ljudima, i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti careva, ni ikakve druge vlasti. Čo vjek će prijeći u carstvo istine i pravednosti gdje neće biti potrebna nikakva vlast.

— Dalje!

— Dalje nije bilo ništa — rekao je uhapšenik — tada su utrčali ljudi, počeli me vezati i poveli me u zatvor.

Povjerenik je brzo pisao riječi na pergamentu nastojeći da ništa ne propusti.

— Na svijetu nije bilo, nema i nikada neće biti veće i ljepše vlasti za ljude nego što je vlast imperatora Tiberija!

— Pilatov prepukli i bolni glas je bujao.

Prokurator je s mržnjom gledao na povjerenika i na stražu.

— I nije na tebi, bezumni zločince, da o njoj razmišljaš!

— Tada je Pilat viknuo: — Izvedite stražu s balkona! — I okrenuvši se povjereniku, dodao: — Ostavite me nasamo sa zločincem, radi se o državnoj stvari!

Straža je podigla koplja i jednosmjerno udarajući potkovanim kaligama izišla s balkona u vrt, a za stražom je izišao i povjerenik.

Neko je vrijeme šutnju na balkonu prekidala samo pjesma vode u fontani. Pilat je gledao kako se iznad cijevi širio vodeni tanjur, kako se lomio njegov kraj, kako su padali mlazovi.

Prvi je progovorio uhapšenik: — Uviđam da se dogodila neka nevolja zbog toga što sam govorio s tim mladićem iz Kiriata. Predosjećam, he gemone, da će njega zadesiti nesreća, i to mi je vrlo žao.

— Mislim — čudno se osmjehnuvši, odgovorio je pro— kurator — da postoji još netko na svijetu koga bi ti morao žaliti više nego Judu iz Kiriata i koga će zadesiti nešto mnogo gore nego Judu! Dakle, Mark Štakoraš, hladni i uvjereni krvnik, ljudi koji su te zbog tvojih propovijedi tukli, kako vidim — prokurator je pokazao na unakaženo Je— šuino lice — razbojnici Dismas i Hestas koji su sa svojim istomišljenicima ubili četvoricu vojnika, i konačno prljavi izdajnik Juda — jesu li svi oni dobri ljudi?

— Da — odgovorio je uhapšenik.

— I nastat će carstvo istine?

— Nastat će, hegemone — uvjereno je odgovorio Ješua.

— Ono neće nikada nastati! — odjednom je viknuo Pi lat takvim strašnim glasom da je Ješua zateturao. Tako je Pilat prije mnogo godina vikao svojim konjanicima u Dje vičanskoj dolini ove riječi: «Sijeci ih! Sijeci ih! Ljudina Šta— koraš je pao!» Povisio je glas razderan od komandi, vikao riječi tako da ih začuju oni u vrtu: — Zločince! Zločince!

Zločince!

A zatim je upitao, snizivši glas: — Ješua HaNocri, vjeruješ li u nekakve bogove?

— Jedan je Bog — odgovorio je Ješua — u njega vje rujem.

— Onda se njemu pomoli! Dobro se pomoli! Uosta lom… — Pilatov se glas snizio — to ti neće pomoći. Imaš li ženu? — nekako je tužno upitao Pilat, ne shvaćajući što se to s njim zbiva.

— Ne, sam sam.

— Mrski grad — iznenada je promrmljao prokurator i trgnuo ramena kao da je ozebao, a ruke je trljao kao da ih pere — zaista, bilo bi bolje da su te zaklali prije tvog su sreta s Judom iz Kiriata.

— A ti me oslobodi, hegemone — neočekivano je zamo lio uhapšenik, njegov glas postao je uznemiren — uviđam da me hoće ubiti.

Grč je unakazio Pilatovo lice, on je okrenuo k Ješui upaljene, crvenim žilicama prošarane bjeloočnice, i rekao: — Ti pretpostavljaš, nesretnice, da će rimski prokura tor osloboditi čovjeka koji je govorio to što si ti govorio?

O, bogovi, bogovi! Ili zar misliš da sam spreman preuzeti tvoje mjesto? Ja ne dijelim tvoje misli! I slušaj me: budeš li od ovog časa izgovorio samo jednu riječ, govorio bilo s kime, čuvaj me se! Ponavljam ti: čuvaj me se!

— Hegemone… — Šuti! — viknuo je Pilat i bijesnim pogledom pratio lastavicu koja je opet doprhnula na balkon. — K meni! — viknuo je Pilat.

I kad su se povjerenik i straža vratili na svoja mjesta, Pilat je objavio da potvrđuje smrtnu osudu koja je izrečena na skupu Malog Sinedriona zločincu Ješui Ha— Nocriju, a povjerenik je zapisao to što je Pilat rekao.

Kroz časak, pred prokuratorom je stajao Mark Štako— raš. Prokurator mu je zapovjedio da zločinca preda načelniku tajne službe i uz to saopći prokuratorovu odredbu da Ješua HaNocri bude odijeljen od drugih osuđenika, i da je komandi tajne službe zabranjeno pod prijetnjom teške kazne da o bilo čemu razgovara s Ješuom ili da odgovara na bilo kakva njegova pitanja.

Na Markov znak straža se zbila oko Ješue i odvela ga s balkona.

Zatim je pred prokuratora stupio ljepotan svijetle brade, s orlovskim perjem na šljemu, sa zlatnim svjetlucavim lavljim glavama na grudima, sa zlatnim značkama na remenu sablje, s obućom trostrukih potplata, vezanom do koljena i s purpurnim plastom prebačenim na lijevo rame. To je bio legat koji je zapovijedao legijom.

Prokurator ga je upitao gdje se sada nalazi sebastijska kohorta. Legat je izjavio da su Sebastijci opkolili trg pred hipodromom, gdje će narodu biti objavljena presuda zločincima.

Tada je prokurator naredio da legat odvoji iz rimske kohorte dvije centurije. Jedna od njih pod zapovjedništvom Štakoraša morat će sprovesti zločince, kola sa spravama za izvršenje kazne, i krvnike, kod odlaska na Ćelavu goru, a kad stigne neka je opkoli s gornje strane. Druga neka odmah bude otpremljena na Ćelavu goru i mora je zaposjesti. U istu svrhu, to jest za sigurnost Gore, prokurator je zamolio legata da pošalje pomoćni konjanički puk — sirijsku alu.

Kad je legat napustio balkon, prokurator je zapovjedio povjereniku da pozove u dvorac predsjednika Sinedriona, dva njegova člana i načelnika hramske službe u Jeršalajimu, ali je pri tome dodao neka podesi tako da on može, prije savjetovanja sa svim tim ljudima, razgovarati s predsjednikom ranije i nasamo.Prokuratorove zapovijedi bile su ispunjene brzo i točno, i sunce koje je tih dana palilo Jeršalajim s neobičnom žestinom nije još dospjelo da se približi svojoj najvišoj točki, kad su se na gornjoj vrtnoj terasi, kod dva bijela mramorna lava što su čuvala stepenice, susreli prokurator i judejski prvosvećenik Josip Kaifa koji je obavljao dužnosti predsjednika Sinedriona.

U vrtu je bilo tiho. Ali izišavši iz kolonade na suncem oblivenu gornju terasu vrta s palmama na čudovišnim slonovskim nogama, na terasu s koje se pred prokuratorom prostirao cijeli, njemu toliko mrzak, Jeršalajim, s njegovim visećim mostovima, s tvrđavama i, najvažnije, s neopisivim mramornim blokom na kojem je umjesto krova bila zlatna zmajeva krljušt, hram jeršalajimski — prokurator je oštrim sluhom ulovio daleko dolje, tamo gdje je kameni zid dijelio donje terase dvorskog vrta od gradskog trga, duboko mrmljanje iz kojeg bi se pokatkad vinuli slabašni, visoki čas uzdasi, čas krikovi.

Prokurator je shvatio da se tamo, na trgu, već sakupila bezbrojna gomila jeršalajimskih stanovnika, uznemirenih posljednjim neredima, da ta gomila nestrpljivo očekuje objavljenje presude i da u njoj viču nemirni prodavači vode.

Prokurator je počeo s pozivom prvosvećeniku da se skloni na balkon pred nemilosrdnom vrućinom, ali se Kaifa ljubazno ispričao i objasnio da to ne može učiniti.

Pilat je stavio kapuljaču na svoju proćelavu glavu i počeo razgovarati. Razgovor se vodio na grčkom jeziku.

Pilat je rekao da je razmotrio slučaj Ješue HaNocrija i potvrdio osudu na smrt.

Tako su na smrtnu kaznu koja će se danas izvršiti osuđena trojica razbojnika: Dismas, Hestas, BarRabban i, osim njih, taj Ješua HaNocri. Prvu dvojicu, koji su podbadali narod na bunu protiv cezara, uhvatile su snage rimske vlasti pa potpadaju pod prokuratora i zato o njima ovdje neće biti govora. Druge, BarRabbana i HaNocrija uhvatila je mjesna vlast i njima sudi Sinedrion. Suglasno zakonu, suglasno običajima, jedan od dvojice zločinaca bit će pušten na slobodu u čast velikog praznika Pashe koji danas započinje.Dakle, prokurator želi znati kojeg od dvojice zločinaca kani Sinedrion osloboditi: BarRabbana ili HaNocrija?

Kaifa je kimnuo glavom u znak da mu je pitanje jasno i odgovorio: — Sinedrion moli da se pusti BarRabban.

Prokurator je dobro znao da će mu prvosvećenik upravo tako odgovoriti, ali se njegov zadatak sastojao u tome da pokaže kako taj odgovor izaziva njegovo čuđenje.

Pilat je to i učinio s velikom umješnošću. Na oholom licu podigle su se obrve, prokurator je s čuđenjem pogledao ravno u oči prvosvećenika.

— Priznajem, taj me je odgovor začudio — meko je pro govorio prokurator — bojim se da nije posrijedi nespora zum.

Pilat je objašnjavao. Rimska vlast nimalo ne osporava prava duhovne mjesne vlasti, prvosvećeniku je to dobro poznato, ali je u navedenom slučaju pogreška očita.

Rimska je vlast za ispravljanje te pogreške, dakako, zainteresirana.

Zaista: zločini BarRabbana i HaNocrija ne mogu se po svojoj težini usporediti. Ako je drugi, vidljivo ludi čovjek, okrivljen zbog izgovorenih besmislenih govora u Jeršalajimu i nekim drugim mjestima, onda prvog terete mnogo važnije stvari. Ne samo da je taj sebi dopustio izravno pozivanje na metež, nego je ubio stražara kad je taj pokušao da ga sveže. BarRabban je neuporedivo opasniji nego HaNocri.

Zbog svega rečenog, prokurator moli prvosvećenika neka ponovo razmotri odluku i pusti na slobodu onog od dvojice osuđenih koji je manje štetan, a taj je bez sumnje HaNocri. Dakle?

Kaifa je pogledao Pilatu ravno u oči i rekao tihim ali čvrstim glasom da je Sinedrion pažljivo razmotrio slučaj, i da po drugi put izjavljuje kako kani osloboditi Bar— Rabbana.

— Kako? Čak poslije moga posredovanja? Posredova nja onoga u čijem licu govori rimska vlast? Prvosvećeniče, ponovi treći put.

— I treći put izjavljujem da ćemo osloboditi BarRab bana — tiho je rekao Kaifa.Sve je bilo svršeno i više nije bilo o čemu da se govori. HaNocri je odlazio zauvijek i nikoga neće biti da izliječi strašne, zle boli prokuratorove protiv kojih nema lijeka, osim smrti. Ali nije ta misao pogodila Pilata. Ista ona neshvatljiva tuga koja se bila javila na balkonu, prožela je čitavo njegovo biće. Istog je časa pokušao da je objasni, i objašnjenje je bilo čudno: prokuratoru se činilo da o nečem nije do kraja porazgovarao s osuđenim, a možda nešto nije do kraja ni saslušao.

Pilat je otjerao tu misao, i ona je odletjela u jednom časku kao što je i doletjela. Odletjela je, a tuga je ostala neobjašnjena, jer je nije mogla objasniti ni druga kratka misao koja je sijevnula kao munja i odmah se ugasila: «Besmrtnost… došla je besmrtnost…» Čija je besmrtnost došla? To nije shvatio prokurator, ali ga je pomisao na tu zagonetnu besmrtnost prisilila da se sledi na sunčanoj žezi.

— Dobro — rekao je Pilat — neka bude tako.

Tada se okrenuo, prešao pogledom svijet koji je vidio i začudio se promjeni koja se dogodila. Nestao je otežali od ruža grm, nestali su čempresi koji su okruživali gornju terasu, i šipkovo drvo, i bijeli kip u zelenilu, i samo zelenilo. Umjesto svega toga plivala je neka purpurna šikara, u njoj se zaplelo neko vodeno bilje i nekamo se pokrenulo, a zajedno s njim pokrenuo se i Pilat. Sada ga je odnosio, gušeći ga i paleći, najstrašniji gnjev, gnjev nemoći.

— Gušim se — promrmljao je — gušim se!

Hladnom, vlažnom rukom strgnuo je kopču na vratu plašta i ona je pala u pijesak.

— Danas je sparno, negdje je oluja — odazvao se Kaifa ne skidajući oči s crvena prokuratorova lica i sluteći sve muke koje još predstoje. «O kako je ove godine strašan mjesec nišan!» — Ne — rekao je Pilat — to nije od toga što je sparno, nego se gušim jer sam s tobom, Kaifo — i suzivši oči, Pilat se nasmiješio i dodao: — Čuvaj se, prvosvećeniče!

Tamne prvosvećenikove oči su bljesnule i, ništa gore nego prije prokurator, on je izrazio na svom licu čuđenje.

— Što čujem, prokuratore? — ponosno i mirno od govorio je Kaifa. Prijetiš mi poslije donesene presudekoju si potvrdio i ti sam? Može li to biti? Navikli smo na to da rimski prokurator bira riječi prije nego što će ih izreći. Da nas nije netko čuo, hegemone?

Pilat je mrtvim očima pogledao prvosvećenika i, na— cerivši se, namjestio smiješak.

— Što to kažeš, prvosvećeniče! Tko nas sada ovdje može čuti? Zar nalikujem mladom opsjednutom skitnici koji će danas biti kažnjen? Zar sam ja dijete, Kaifo? Znam što govorim i gdje govorim. Čuvan je vrt, čuvan dvorac tako da ni miš ne može prodrijeti kroz neku rupu! I ne samo miš, prodrijeti neće ni taj, kako li se zove… iz gra da Kiriata. Uostalom, poznaješ li takvog prvosvećeniče?

Da… taj da prodre ovamo gorko bi to požalio, to ćeš mi, dakako, povjerovati? Onda znaj, prvosvećeniče, da odsada ti nećeš imati mira! Ni ti, ni tvoj narod — i Pilat je pokazao rukom u daljinu, udesno, tamo gdje je u visini plovio hram — to ti ja kažem, Pilat Poncijski, konjanik Zlatne Su lice!

— Znam, znam! — neustrašivo je odgovorio crnobradi Kaifa i njegove su oči zablistale. Dignuo je ruku k nebu i nastavio: — Zna narod judejski da ga mrziš ljutom mrž njom i da ćeš mu pričiniti mnoge muke, ali ga potpuno nećeš uništiti! Zaštitit će ga Bog! Uslišat će nas, uslišati svemogući cezar, obraniti nas od ubojice Pilata!

— O ne! — uskliknuo je Pilat i sa svakom riječju njemu je postajalo sve lakše i lakše: više nije bilo potrebno da se pretvara, nije bilo potrebno birati riječi. — Suviše si se mnogo žalio cezaru na mene i sada je nastao moj čas, Kai fo! Sad će od mene poletjeti vijest, ali ne namjesniku u An— tiohiju, i ne u Rim, već ravno na Kapri samom imperato ru, vijest o tome kako vi u Jeršalajimu izrazite buntovnike skrivate od smrti. I neću, kao što sam htio za vašu korist, napojiti Jeršalajim vodom iz Salamunova ribnjaka! Ne, ne vodom! Sjeti se kako sam zbog vas morao skidati sa zido va štitove s imperatorovim inicijalom, premještati vojsku, morao sam, vidiš, sam doći da vidim što se kod vas doga đa! Sjeti se moje riječi, prvosvećeniče. Nećeš vidjeti samo jednu kohortu u Jeršalajimu, ne! Stići će pod zidine grada cijela legija Fulminata, stići će arapska konjica, tada ćeš čuti gorki plač i stenjanja! Sjetit ćeš se tada spašenog BarRabbana i požaliti što si poslao u smrt filozofa s njegovom mirnom propovijedi!

Prvosvećenikovo lice pokrile su mrlje, oči su gorjele.

On se slično prokuratoru nasmiješio iskezivši zube, i odgovorio: — Vjeruješ li ti sam, prokuratore, u to što sada govo riš? Ne, ne vjeruješ! Nije mir, nije nam mir donio podstre— kač naroda u Jeršalajim, i ti, konjaniče, to predobro shva ćaš. Ti si ga htio pustiti zato da bi on uznemirio narod, iz— rugao vjeru i doveo narod pod rimske mačeve! Ali ja, pr vosvećenik judejski, dok sam živ ne dam da se izruguje vjera i zaštitit ću svoj narod! Čuješ li, Pilate? — I tada je Kaifa s prijetnjom podigao ruku: — Slušaj dobro, proku ratore!

Kaifa je zašutio, i prokurator je opet čuo kao da se šum mora valja k zidovima vrta Heroda Velikog. Taj se šum dizao odozdo k nogama i licu prokuratora. A iza njegovih leđa, tamo iza dvorskih krila, čuli su se nemirni signali truba, teški topot stotina nogu, zveket oružja. Tada je prokurator shvatio da rimska pješadija već odlazi, u skladu s njegovom zapovijedi, hitajući na predsmrtnu paradu, strašnu za buntovnike i razbojnike.

— Čuješ li, prokuratore? — tiho je ponovio prvosveće nik — hoćeš li mi reći da je sve ovo — prvosvećenik je po digao obje ruke i tamna je kapuljača skliznula s Kaifine glave — izazvao bijedni razbojnik BarRabban?

Prokurator je hrptom pesti otro mokro, hladno čelo, pogledao u zemlju, zatim je žmirkajući prema nebu vidio da je užarena kugla gotovo nad njegovom glavom, a Kai— fina sjena sasvim sužena kod lavljeg repa, i rekao tiho i ravnodušno: — Skoro će podne. Mi smo se zapleli u razgovor, a međutim valja nastaviti posao.

Ispričavši se prvosvećeniku biranim izrazima predložio mu je da sjedne na klupu u sjenu magnolije i pričeka dok on pozove ostala lica koja su potrebna za posljednje kratko savjetovanje i dok izda još jedno naređenje povezano s kažnjavanjem.

Kaifa se uljudno naklonio stavivši ruku na srce i ostao u vrtu, a Pilat se vratio na balkon. Povjereniku kojiga je tamo čekao naredio je da pozove u vrt legata legije, tribuna kohorte a također i dva člana Sinedriona i načelnika hramske straže koji čekaju poziv na donjoj terasi vrta, u okrugloj sjenici s fontanom. Pilat je još dodao da će odmah i on sam izići u vrt i udaljio se u unutrašnjost dvorca.

Dok je povjerenik pozivao na savjetovanje, prokura— tor se sastao u sobi, zasjenjenoj od sunca tamnim zavjesama, s nekim čovjekom lice kojega je bilo napola prekriveno kapuljačom, iako ga u sobi sunčeve zrake nisu mogle uznemiriti. Taj je sastanak bio neobično kratak.

Prokurator je čovjeku tiho rekao nekoliko riječi nakon čega se taj udaljio, a Pilat je kroz kolonadu pošao u vrt.

Tamo, u prisustvu svih koje je želio vidjeti, prokura— tor je svečano i suho izrekao potvrdu smrtne osude Ješui HaNocriju i službeno se propitao kod članova Sinedriona koga će od zločinaca ostaviti među živima. Dobivši odgovor da je to BarRabban, prokurator je rekao: — Vrlo dobro — i zapovjedio povjereniku da to odmah unese u zapisnik, stisnuo u ruci kopču koju je s pijeska podigao povjerenik i svečano rekao: — Vrijeme je!

Tada su se svi prisutni uputili dolje po širokim, mramornim stepenicama, između zidova ruža koje su lučile opojni miris, spuštajući se sve niže k dvorskom zidu, k vratima koja vode na veliki, glatko popločeni trg na čijem kraju su se vidjeli stupovi i kipovi jeršalajimskog trkališta.

Čim se grupa, izišavši iz vrta na trg, popela na široku kamenu tribinu koja je vladala trgom, Pilat je razmotrio okolnosti, ogledavajući se kroz stisnute kapke. Prostor što ga je upravo prošao, to jest prostor od dvorskog zida do tribine, bio je prazan, ali zato pred sobom Pilat više nije vidio trg — njega je progutala gomila. Ona bi preplavila i tribinu i taj očišćeni prostor da je nije zadržavao trostruki red sebastijskih vojnika s lijeve Pilatove strane i vojnika iturejske pomoćne kohorte s desne.

Dakle, Pilat se popeo na tribinu nesvjesno stišćući u šaci nepotrebnu kopču i žmirkajući. Prokurator nije žmirkao jer bi mu sunce palilo oči, ne! Nije htio ni pod koju cijenu vidjeti grupu osuđenika koje sada iza njega, on je to predobro znao, vode na tribinu.Tek što se bijeli plašt s purpurnom podstavom pojavio gore na kamenoj litici iznad ruba ljudskog mora, slijepom Pilatu udario je u uši zvučni val: «Haaa…» Počeo je tiho, rodivši se negdje u daljini, kod hipodroma, zatim je postao gromovit i zadržavši se nekoliko sekundi, počeo opadati. «Ugledali su me» — pomislio je prokurator.

Val nije još ni došao do najniže točke, kad je neočekivano opet počeo rasti, i ljuljajući se podigao više od prvog, i na drugom valu kao što na morskom valu kipi pjena, zakipio je zvižduk i pojedinačni ženski jauci, razgovijetni u tutnjavi. «Sad su ih doveli na tribinu — pomislio je Pilat — a jauci dolaze od toga što su prignječili nekoliko žena kad se gomila zalelujala naprijed.» Pričekao je neko vrijeme znajući da se nikakvom silom ne može prisiliti gomilu da utihne sve dok ona ne is— puhne sve što se sakupilo u njenoj nutrini i ne utihne sama.

I kad je taj čas nastupio, prokurator je podigao uvis desnu ruku i posljednji šum je otprhnuo iz gomile.

Tada je Pilat koliko je mogao udahnuo vrućeg zraka u grudi i povikao, a njegov napukli glas pronio se nad tisućama glava: — U ime cezara imperatora!…

Tada mu je u uši udario nekoliko puta željezni, odsječeni krik: u kohortama su vojnici strahovito viknuli, podigavši uvis koplja i zastave: — Živio cezar!!

Pilat je zabacio glavu i pružio je ravno k suncu. Ispod njegovih kapaka zaplamsala je zelena vatra, od vatre se ugrijao mozak i nad gomilom poletjele su promukle ara— mejske riječi: — Četvorica zločinaca, uhvaćenih u Jeršalajimu zbog ubojstva, podstrekivanja na nered i uvrede zakona i vjere, osuđeni su na sramotnu smrt — vješanjem na stupovima!

I ta će kazna biti sada izvršena na Ćelavoj gori! Imena zlo činaca su Dismas, Hestas, BarRabban i HaNocri. Eto ih pred vama!

Pilat je pokazao desnom rukom ne videći zločince, ali znajući da su oni tamo, na mjestu gdje moraju biti.Gomila je odgovorila dugim mrmorom kao da je začuđena ili umirena. Kad se mrmor stišao, Pilat je nastavio: — Ali od njih kažnjeni će biti samo trojica, jer prema zakonu i običaju, u čast praznika Pashe, jednom od osu đenih, po izboru Malog Sinedriona i po potvrđenju rim ske vlasti, velikodušni cezar imperator vraća njegov pre zreni život!

Pilat je izvikivao riječi i u isto vrijeme slušao kako mrmor postepeno zamjenjuje velika tišina. Sada nije ni uzdah, ni sušanj dopirao do njegovih ušiju, i čak je nastao časak kad se Pilatu učinilo da je sve unaokolo uopće nestalo. Njemu mrzak grad je umro i samo on sam stoji, a njegovo lice, uprto u nebo, pale okomite zrake sunca. Pilat je još podržao tišinu, a zatim je počeo vikati: — Ime onog koji će sada pred vama biti pušten na slo bodu…

Učinio je još jednu stanku, zadržavajući ime, provjeravajući da li je sve rekao, zato što je znao da će mrtvi grad uskrsnuli čim izgovori ime sretnika i nikakve druge riječi više se neće moći čuti.

«Je li sve? — bezvučno je sam sebi šapnuo Pilat. — Sve.

Ime!» I zakotrljavši slovo «r» viknuo je nad šutljivim gradom: — BarRabban!

Tada mu se učinilo da se nad njim sunce zveknuvši raspršio i vatrom mu zalilo uši. U toj su vatri bjesnili krikovi, vrisak, jecaji, smijeh i zvižduk.

Pilat se okrenuo i pošao tribinom nazad k stepenicama ne gledajući ništa osim raznobojne kocke na kaldrmi pod nogama da ne posrne. Znao je da sada iza njegovih leđa na tribinu poput grada lete brončani novčići i palmini plodovi, da u gomili koja urla, gnječeći se, ljudi dižu jedan drugoga na ramena da bi svojim očima vidjeli čudo kako se čovjek koji je već bio u rukama smrti istrgnuo iz tih ruku! Kako legionari skidaju s njega konopce, nehotice mu pričinjajući vruću bol u rukama iščašenim na preslušavanjima, kako se on mršti i uzdiše, a ipak smiješi besmislenim, ludim smiješkom.On je znao da u isto vrijeme straža već odvodi k pobočnim stepenicama trojicu sa svezanim rukama, da bi ih izvela na cestu koja vodi prema zapadu iza grada, na Ćelavu goru. Tek kad se našao iza tribine, u njenoj pozadini, Pilat je otvorio oči znajući da je sada izvan opasnosti osuđenike više nije mogao vidjeti.

U žamor gomile, koja se stišavala, umiješali su se i jasno čuli uzvici glasonoša koji su ponavljali, jedan na ara— mejskom, drugi na grčkom jeziku, sve što je s tribine rekao prokurator. Osim toga, do njegova sluha doletio je sitni, torokavi konjski topot koji se približavao, i zvuk trube koja je nešto kratko i veselo zatrubila. Tim zvukovima odgovorili su prodorni zvižduk dječaka koji su se nalazili na krovovima kuća u ulici što je vodila od trga k hipodromu, i krikovi «čuvaj se!» Vojnik koji je samotno stajao na čistom prostoru trga, uznemireno je mahnuo zastavom koju je držao u ruci, i tada su se prokurator, legat legije, povjerenik i straža zaustavili.

Konjička ala doletjela je u širokom kasu na trg da ga, mimo mnoštva, presiječe sa strane i najkraćim putem ot— kaše do Ćelave gore ulicom kraj kamenog zida po kojem je puzala vinova loza.

U letećem kasu, malen poput dječaka, taman kao mu— lat, zapovjednik ale — Sirijac nešto je visoko viknuo, poravnavši se s Pilatom, i izvukao mač iz toka. Zao, oznojen vranac odskočio je i propeo se. Ubacivši mač u tok, zapovjednik je bičem udario konja po vratu, svladao ga i odjurio u ulicu prešavši u galop. Za njim su u oblaku dima — po trojica u redu — poletjeli konjanici, poskočili su vršci laganih bambusovih kopalja, mimo prokuratora promakla su lica koja su se pod bijelim turbanima činila osobito tamnoputa, s veselo otkrivenim blistavim zubima.

Podižući prašinu do neba, ala je upala u ulicu, i posljednji je mimo Pilata projašio vojnik s trubom na leđima što se bljeskala na suncu.

Zaklanjajući se rukom od prašine, nezadovoljno mr— šteći lice, Pilat je krenuo dalje, uputio se k vratima dvorskog vrta, a za njim su krenuli povjerenik i straža.

Bilo je oko deset sati ujutro.