Majstor i Margarita

Poglavlje 19. MARGARITA

Za mnom, čitaoče! Tko ti je rekao da na svijetu nema prave, vjerne, vječne ljubavi! Takvom lažljivcu treba odrezati njegov odvratni jezik!

Za mnom, moj čitaoče, samo za mnom, a ja ću ti pokazati takvu ljubav!

Ne! Majstor je griješio kad je s tugom govorio Iva— nuški u bolnici, u vrijeme kad se noć provlačila kroz ponoć, da je ona njega zaboravila. To nije moglo biti. Ona ga, dakako, nije zaboravila.

Najprije ćemo otkriti tajnu koju majstor Ivanuški nije htio otkriti. Njegova ljubljena zvala se Margarita Nikola— jevna. Sve što je majstor o njoj govorio bijednom pjesniku bila je sušta istina. On je svoju ljubljenu opisao točno. Bila je lijepa i pametna. Valja dodati još nešto: može se sa sigurnošću reći da bi mnoge žene dale mnogo toga kad bi mogle zamijeniti svoj život za život Margarite Nikolajevne.

Bez djece, tridesetogodišnja Margarita bila je žena vrlo velikog specijalista, koji je osim toga učinio vrlo važno otkriće državnog značaja. Njezin je muž bio mlad, lijep, dobar, pošten i obožavao je svoju ženu. Njih dvoje, Margarita Nikolajevna i njezin muž, stanovali su u čitavom prvom katu divne vile u jednoj od uličica blizu Arbata. Čarobno mjesto! Svatko se u to može uvjeriti ako se želi uputiti u taj vrt. Neka mi se obrati, reći ću mu adresu, pokazati put, vila još uvijek postoji.

Margarita Nikolajevna nije oskudijevala u novcu.

Margarita Nikolajevna mogla je kupiti što joj se god sviđalo. Među znancima njezina muža bilo je zanimljivih Ijudi. Margarita Nikolajevna nije nikada dirnula štednjak.

Margarita Nikolajevna nije poznavala užas života u zajedničkom stanu. Jednom riječju… je li bila sretna? — Ni trenutka! Od vremena kad se s devetnaest godina udala i dospjela u vilu, ona nije znala za sreću. Bogovi, bogovi moji! Što je htjela ta žena?! Što je htjela žena kojoj je u očima uvijek tinjao neki nerazumljivi plamičak? Što je htjela vještica koja je malo škiljila jednim okom, koja se tada, u proljeće, okitila mimozama? Ne znam, nije mi poznato. Očito je govorila istinu, htjela je njega, majstora, a nikako gotsku vilu, ni posebni vrt, ni novac. Ona je voljela njega, ona je govorila istinu. Čak se meni, istinitu pripovjedaču ali stranom čovjeku, steže srce pri pomisli što je osjećala Margarita kad je drugog dana došla u majstorovu kućicu (srećom njoj nije uspjelo da razgovara s mužem koji se nije vratio u određeno vrijeme) i vidjela da majstora tamo više nema.

Učinila je sve da dozna bilo što o njemu i, dakako, nije doznala ništa. Tada se vratila u vilu i nastavila živjeti na prijašnji način.

— Da, da, da, ista pogreška! — govorila je Margarita, sjedeći uz peć i gledajući u vatru koju je upalila u spomen one vatre koja je gorjela dok je on pisao Poncija Pilata — zašto sam tada noću otišla od njega? Zašto? To je bilo bezumno! Vratila sam se drugog dana, časno kao što sam obećala, ali je već bilo kasno. Da, vratila sam se kao nesretni Levi Matej, suviše kasno!

Sve su te riječi bile, dakako, besmislene, jer što bi se zapravo promijenilo da je one noći ostala kod majstora?

Zar bi ga bila spasila? Smiješno!… — mogli bismo usklik— nuti, ali to nećemo učiniti pred ženom, dovedenom do očajanja.

U takvim je mukama Margarita Nikolajevna proživjela cijelu zimu i dočekala proljeće. Istog dana kad se dešavao apsurdni metež koji je izazvala pojava crnog maga u Moskvi, u petak kad je natrag u Kijev prognan Berliozov ujak, kad je uhapšen knjigovođa, i kad se desilo još mnoštvo drugih izvanredno glupih i nerazumljivih stvari — Margarita se probudila oko podneva u svojoj spavaonici koja je poput fenjera prelazila u tornjić vile.Probudivši se, Margarita nije zaplakala kao što se to često znalo dogoditi, zato što se probudila s predosjeća— jem da će se danas, konačno, nešto desiti. Osjetivši tu slutnju, ona je počela da je podgrijava i njeguje u svojoj duši, plašeći se da je predosjećaj ne napusti.

— Ja vjerujem! — šaptala je svečano Margarita. — Ja vjerujem! Nešto će se desiti! Ne može a da se ne desi, jer zbog čega sam, zapravo, osuđena na doživotno mučenje?

Priznajem da sam lagala, i obmanjivala, i živjela tajnim životom, skrivenim od ljudi, ali svejedno ne mogu zbog toga biti kažnjena tako strašno… Nešto će se sigurno desiti zato što je nemoguće da se nešto vječno vuče. A osim toga, moj je san bio proročanski, za to dajem ruku…

Tako je šaptala Margarita Nikolajevna dok je gledala svijetlocrvene zastore, koje je prelilo sunce, dok se nemirno odijevala i češljala pred trokrilnim zrcalom kratku, onduliranu kosu.

San koji je te noći sanjala Margarita bio je stvarno neobičan. Naime, u vrijeme svojih zimskih muka ona nikada nije u snu vidjela majstora. Noću je on nju napuštao i mučila se ona samo u dnevnim satima. A sada ga je sanjala.

Margarita je sanjala nepoznati kraj — beznadan, turoban, pod sumornim nebom ranog proljeća. Sanjala je kovrčasto, nemirno sivo nebo, a pod njim jato crnih vrana. Nekakav neravni mostić, pod njim mutna proljetna rječica. Tužno, siromašno polugolo drveće. Osamljena jasika, a dalje, između drveća, za nekakvim vrtom, nešto kao brvnara — ladanjska kuhinja ili kao nekakva kupaonica ili vrag zna što! Naokolo sve je nekako mrtvo i do te mjere otužno da čovjeka tjera da se objesi upravo na toj jasiki kod mostića. Ni daška vjetra, ni oblačka, ni žive duše.

Eto pakla za živog čovjeka!

I eto, zamislite, otvaraju se vrata brvnare i pojavljuje se on. Dosta udaljen, ali jasno vidljiv. Odrpan je, ne možeš razabrati u što je odjeven. Kosa raščupana, neobrijan. Oči bolesne, nemirne. Dozivlje rukom, zove. Gušeći se u mrtvom zraku, Margarita je preko grumena zemlje potrčala k njemu i u to se vrijeme probudila.»Taj san može značiti samo jedno od dvoga — umovala je Margarita Nikolajevna — ako je mrtav i dozivlje me, to znači da je došao po mene i da ću uskoro umrijeti. To je dobro zato što će mukama tada doći kraj. Ili je živ, a tada san može značiti samo jedno, da me želi podsjetiti na sebe!

On želi reći da ćemo se još vidjeti… Da, mi ćemo se uskoro vidjeti!» Još uvijek u tom uzbuđenom stanju, Margarita se obukla i počela samu sebe uvjeravati da se sve, zapravo, odvija vrlo uspješno, a takve uspješne časove treba znati uhvatiti i iskoristiti. Muž je otišao na službeni put na čitava tri dana. U roku tri dana ona je prepuštena sama sebi, nitko joj neće smetati da misli o čemu hoće, da mašta o čemu joj se svidi. Svih pet soba u gornjem katu vile, čitav ovaj stan na kojem bi joj pozavidjeli deseci tisuća ljudi u Moskvi, stoji joj na potpunom raspolaganju.

Ipak, zadobivši slobodu na cijela tri dana, u čitavu raskošnom stanu Margarita nije izabrala ni izdaleka najbolje mjesto. Kad je popila čaj, ušla je u tamnu sobu bez prozora gdje su se nalazili kovčezi i različita starudija u dva velika ormara. Čučnuvši, otvorila je najnižu ladicu u prvom od njih i dohvatila ispod hrpe ostataka svile najvrednije što je imala u životu. U rukama je Margarita držala stari album u smeđoj koži u kojemu je bila majstorova fotografija, štednu knjižicu s ulogom od deset tisuća na njegovo ime, stisnute među listićima cigaretnog papira latice osušene ruže, i dio bilježnice što se sastojala iz listova ispisanih pisaćim strojem koji su bili na rubovima nagorjeli.

Vrativši se s tim bogatstvom u svoju spavaonicu, Margarita Nikolajevna stavila je fotografiju na trokrilno zrcalo i sjedila oko jedan sat držeći na koljenima nagorjelu bilježnicu koju je prelistavala i čitala ono što poslije spaljivanja više nije imalo ni početka ni kraja: «… Tama koja je nadošla sa Sredozemnog mora pokrila je prokuratoru mrski grad. Nestali su viseći mostovi koji su spajali hram sa strašnom Antonijevom kulom, spustio se s neba bezdan i zalio krilate bogove na hipodromu, Hasmonejski dvorac sa strelištima, trgove, karavan— saraje, uličice, ribnjake… Nestao je Jeršalajim — veliki grad kao da nikad nije postojao na svijetu…»Margarita je htjela čitati dalje, ali dalje nije bilo ništa osim neravne pougljenjele rese.

Tarući suze, Margarita Nikolajevna ostavila je bilježnicu, stavila je laktove na stolić pod ogledalom i, odražavajući se u ogledalu, dugo je sjedila ne skidajući očiju s fotografije. Zatim su suze usahle. Margarita je pažljivo složila svoje blago i kroz nekoliko časaka ono je opet bilo pohranjeno ispod svilenih krpica, i sa zveketom u tamnoj se sobi zatvorila ključanica.

Margarita Nikolajevna je u predsoblju oblačila kaput s namjerom da ode u šetnju. Ljepotica Nataša, njezina kućna pomoćnica, raspitala se što da skuha kao drugo jelo, i dobivši odgovor da je to svejedno — da se razonodi, stupila je sa svojom domaćicom u razgovor, i počela pripovijedati bog će znati što, kako je jučer u kazalištu mađioničar pokazivao takve trikove da su svi uzdisali, kako je svima dijelio po dvije bočice inozemnih parfema i čarape badava, a zatim kad je seansa završila i publika izišla na ulicu i — paf — svi su bili goli! Margarita Nikolajevna zavalila se u stolicu pred zrcalom u predsoblju i smijala se.

— Nataša! Kako vas nije stid — govorila je Margarita Nikolajevna — vi ste pismena, pametna djevojka… u re povima lažu vrag zna što, a vi to ponavljate!

Nataša se zarumenjela i sa žarom se suprotstavila, tvrdeći da ništa od toga nije laž, i da je ona osobno danas vidjela u dućanu s namirnicama na Arbatu jednu građanku koja je došla u dućan u cipelama, a kad je došla do blagajne da plati, cipele su s njezinih nogu nestale i ona je ostala samo u čarapama. Oči izbuljene, na peti rupa! A to su bile mađioničarske cipele s te seanse.

— I tako je otišla?

— I tako je otišla! — uzvikivala je Nataša, sve više ru— meneći jer joj se nije vjerovalo. — Jučer je, Margarito Ni kolajevna, milicija odvela noću oko stotinu ljudi. Poslije te seanse građanke su po Tverskoj ulici trčale samo u gaći cama.

— Naravno, to je pričala Darja — govorila je Margarita Nikolajevna — odavno sam već primijetila da je ona užasna lažljivica.Smiješni razgovor svršio je ugodnim iznenađenjem za Natašu. Margarita Nikolajevna otišla je u spavaonicu i izišla iz nje držeći u rukama par čarapa i bočicu kolonjske vode. Rekavši Nataši da ona također hoće pokazati trik, Margarita Nikolajevna poklonila joj je i čarape i bočicu, i rekla da je moli samo jedno — da ne trči po Tverskoj samo u čarapama i da ne sluša Darju. Nakon što su se poljubile, domaćica i kućna pomoćnica su se rastale.

Naslonivši se udobno na mekani naslon sjedala u trolejbusu, Margarita Nikolajevna se vozila po Arbatu i čas mislila o svojim stvarima, čas prisluškivala o čemu govore dvojica građana koji su sjedili ispred nje.

Oni su ponekad se oprezno osvrćući ne sluša li netko, šaptali o nekoj gluposti. Zdravi, mesnati čovjek, s vedrim svinjskim očicama, sjedio je kraj prozora i tiho govorio malenom svojem susjedu kako je trebalo pokriti lijes crnim pokrivalom…

— Nemoguće! — zaprepašteno je šaptao mali. — To je nešto nečuveno!… A što je Zeldibin poduzeo?

Sred jednolična šuma trolejbusa čule su se riječi od prozora: — Kriminalni odsjek… skandal… no, prava mi stika!…

Iz tih odijeljenih komadića Margarita Nikolajevna je nekako složila nešto povezano. Građani su šaptali o tome da su nekakvu pokojniku (kojemu — to nisu spominjali) danas ujutro iz lijesa ukrali glavu! Zbog toga se taj Zeldibin sada toliko uzrujava. Ti što šapuću u trolejbusu također su u nekakvom odnosu prema pokradenom pokojniku.

— Hoćemo li dospjeti kupiti cvijeće? — uzrujavao se maleni — kremacija je, veliš, u dva sata?

Konačno je Margariti Nikolajevnoj dosadilo slušati tajanstveno brbljanje o ukradenoj iz lijesa glavi i ona se razveselila kad je morala izići.

Kroz nekoliko minuta Margarita Nikolajevna već je sjedila pod Kremaljskim zidom na jednoj od klupa, smje— stivši se tako da je vidjela Manež.

Margarita je žmirkala na jarkom suncu, sjećala se svog noćašnjeg sna, sjetila se kako je točno prije godinudana, dan na dan, sat na sat, na istoj klupi sjedila s njime.

I upravo tako kao tada crna je torbica ležala kraj nje na klupi. Sada njega nije bilo kraj nje, ali je ipak u mislima Margarita Nikolajevna razgovarala s njim: «Ako si prognan, zašto se ne javljaš? Ta ljudi se javljaju. Više me ne voliš? Ne, ja to ne vjerujem. Znači bio si prognan i umro si… Onda te molim, pusti me, daj mi konačno slobodu da živim, da udišem zrak!…» Margarita Nikolajevna sama je odgovarala u njegovo ime: «Ti si slobod.na… zar te ja držim?» Zatim mu je odvraćala: «Ne, kakav je to odgovor? Ne, napusti moje sjećanje, pa ću postati slobodna…» Ljudi su prolazili mimo Margarite Nikolajevne. Neki muškarac pogledao je dobro odjevenu ženu, privučen njezinom ljepotom i osamljenošću. On je kašljucnuo i sjeo na kraj klupe na kojoj je sjedila Margarita Nikolajevna.

Udahnuvši zrak, on je progovorio: — Neosporno, danas je divno vrijeme…

Ali ga je Margarita tako smrknuto pogledala da se digao i otišao.

«Eto primjera — u mislima je govorila Margarita onome koji je njome vladao. — Zašto sam zapravo otjerala tog muškarca? Meni je dosadno, a u ovom ženskaru nema ništa loše osim glupave riječi «neosporno»…

Zašto sjedim kao sova sama pod zidom? Zašto sam isključena iz života?» Ona se sasvim rastužila i pokunjila. Ali je tada isti jutarnji val očekivanja i uzbuđenja udario o njezine grudi.

«Da, desit će se!» Val ju je opet udario i tada je shvatila da je to zvučni val. Kroz gradsku buku sve su se jasnije čuli udarci bubnja i nešto pogrešni zvukovi truba koje su se približivale.

Prvi se pokazao milicioner na konju, koji je kraj rešetke parka hodao korakom, a za njim tri pješaka. Zatim je polagano prošao kamion sa sviračima. Dalje se polagano kretao novi, pogrebni otvoreni automobil, na njemu lijes, sav u vijencima, a na uglovima platforme četiri čovjeka koji su stajali: tri muškarca i jedna žena. Čak na razdaljini Margarita je vidjela da su lica ljudi koji su stajali na pogrebnim kolima i pratili pokojnika na posljednjem putu, nekako čudno smušena. Posebno je to bilo primjetno uponašanju građanke koja je stajala u lijevom stražnjem uglu pogrebnih kola. Debele obraze te građanke kao da je iznutra napuhavala još više neka pikantna tajna, u pod— buhlim očima plesali su dvosmisleni plamičci. Činilo se kao da će svakog časa, ne odoljevši, građanka namignuli pokojniku i reći: «Jeste li ikad vidjeli takvo što? Prava mistika!» Ista takva smušena lica imali su i sudionici sprovoda, približno njih tri stotine, koji su pješice, polagano išli iza pogrebnih kola.

Margarita je očima pratila sprovod, slušajući kako u daljini zamire turobni turski bubanj izvodeći stalno jedno te isto «bums, bums, bums» i mislila: «Kakav čudan sprovod… i kakve li tuge od tog «bumsa»! Ah, uistinu, prodala bih đavolu dušu samo da doznam je li on živ ili ne?

… Zanimljivo bi bilo znati koga to sahranjuju?» — Mihaila Aleksandroviča Berlioza — začuo se kraj nje malo nazalni muški glas — predsjednika MASSOLITa.

Začuđena, Margarita Nikolajevna okrenula se i ugledala na svojoj klupi građanina, koji je očito tiho sjeo u vrijeme dok je Margarita gledala povorku, i valja pretpostaviti da je postavila svoje posljednje pitanje naglas.

U to vrijeme povorka se zaustavila, vjerojatno su je sprijeda zadržali semafori.

— Da — nastavio je nepoznati građanin — čudno je nji hovo raspoloženje. Sahranjuju pokojnika, a misle samo na to kamo je nestala njegova glava.

— Kakva glava? — upitala je Margarita pogledavši neo čekivana susjeda. Susjed je bio malena rasta, plamenoriđ, s očnjakom, u naškrobljenoj košulji, u prugastu dobrom odijelu, u lakiranim cipelama i s polucilindrom na glavi.

Kravata je bila šarena. Čudno je bilo to da je iz džepića, gdje muškarci obično nose maramicu ili nalivpero, kod tog građanina stršala oglodana kokošja kost.

— Da, molim — objašnjavao je riđi — danas ujutro u gri— bojedovskoj dvorani ukrali su pokojniku glavu iz lijesa.

— Kako se to moglo desiti? — nehotice je upitala Mar garita istovremeno se sjetivši šapta u trolejbusu.

— Vrag neka zna kako! — nehajno je odgovorio riđi. — Uostalom, pretpostavljam da ne bi bilo loše upitati to Behemota. Strašno spretno zdipljeno! Kakav skandal! A najvažnije, ne zna se kome je i zašto ona potrebna, ta glava! Koliko god bila Margarita Nikolajevna obuzeta svojim mislima, ipak su je zapanjile riječi nepoznata građanina.

— Dopustite! — Odjednom je uskliknula. — Kojeg Ber— lioza? To je danas u novinama…

— Upravo tako, upravo tako…

— Pa onda znači da iza lijesa idu književnici? — upitala je Margarita.

— Pa dakako, oni!

— A vi ih poznajete u lice?

— Sve do jednoga — odgovorio je riđi.

— Recite — progovorila je Margarita i njezin je glas po stao mukli — nije li među njima kritičar Latunski?

— Kako bi bilo moguće da ga nema? — odgovorio je riđi. — Evo ga na kraju četvrtog reda.

— Onaj plavokosi? — žmirkajući upitala je Margarita.

— Pepeljasti… vidite, podigao je oči prema nebu!

— Onaj koji je nalik na fratra?

— Da, da!

Margarita više nije ništa pitala, promatrala je Latun— skog.

— A vi, kako vidim — smiješeći se progovorio je riđi — mrzite tog Latunskog.

— Mrzim ja još kojekoga — promrsila je Margarita — ali o tome nije zanimljivo govoriti.

Povorka je za to vrijeme krenula dalje, iza pješaka protegli su se automobili, velikim dijelom prazni.

— Pa naravno, što bi u tome moglo biti zanimljivo, Margarito Nikolajevna!

Margarita se začudila: — Zar me poznajete?

Umjesto odgovora riđi je skinuo polucilindar i stavio ga na stranu.

«Posve razbojnička njuška!» — pomislila je Margarita, promatrajući svog uličnog sugovornika.

— A ja vas ne poznajem — suho je rekla Margarita.

— Odakle biste vi mene poznavali? Međutim, mene su k vama poslali po poslu.

Margarita je problijedila i odmaknula se. — Od toga ste odmah trebali početi — rekla je — a ne mlatiti vrag zna što o ukradenoj glavi! Vi me hoćete uhap siti?

— Ni govora — uskliknuo je riđi — pa što vam je: zar na govoriti nekoga znači odmah i hapšenje! Naprosto, tu sam poslom.

— Ništa ne razumijem, kakvim poslom?

Riđi se osvrnuo i rekao tajanstveno: — Poslali su me da vas pozovem danas navečer u go ste.

— Što vi to sanjate, kakve goste?

— Jednom vrlo uvaženom strancu — značajno je rekao riđi, pritvorivši oči.

Margarita se vrlo razljutila.

— Pojavio se novi soj — ulični svodnici! — dignuvši se da ode, rekla je ona. — Hvala na takvim zadacima! — uvri jeđen uskliknuo je riđi i progunđao za leđima odlazeće Margarite: — Glupača!

— Gad! — odazvala se ona, okrenuvši se, ali je odmah iza sebe začula glas riđega: — Tama koja je nadošla sa Sredozemnog mora pokri la je prokuratoru mrski grad. Nestali su viseći mostovi koji su spajali hram sa strašnom Antonijevom kulom…

Nestao je Jeršalajim, veliki grad, kao da nikad nije posto jao na svijetu… Neka vas đavo nosi s vašom nagorjelom bilježnicom i suhom ružom! Sjedite ovdje sami na klupi i molite ga da vas pusti na slobodu, da vam dade udisati zrak, da ode iz sjećanja!

Bijela lica, Margarita se vratila klupi. Riđi ju je gledao žmirkajući.

— Ništa ne razumijem — tiho je progovorila Margarita Nikolajevna. — Za listove ste mogli doznati… provaliti, pogledati… Podmitili ste Natašu? Da? Ali kako ste mogli saznati moje misli? — Ona se patnički namrštila i dodala: — Recite mi tko ste? Iz koje ste ustanove?

— Eto ga na… — promrmljao je riđi i rekao glasnije: — oprostite, ali ja sam vam rekao da nisam ni iz kakve ustanove! Sjednite, molim.

Margarita se bez riječi pokorila, ali je ipak sjedajući pitala još jednom — Tko ste?

— Pa dobro, zovu me Azazello, ali vama to svejedno ništa ne govori.

— Hoćete li mi reći kako ste doznali za listove i za moje misli?

— Neću reći — suho je odgovorio Azazello.

— Zar vi nešto znate o njemu? — moleći šapnula je Margarita.

— Recimo da znam.

— Preklinjem vas, recite samo jedno… je li živ?…

Ne mučite me!

— Živ je, živ — preko volje se odazvao Azazello.

— Bože!…

— Molim bez uzbuđenja i usklika — mršteći se, rekao je Azazello.

— Oprostite, oprostite — mrmljala je sada pokorna Margarita — ja sam se, dakako, razljutila na vas. Ali priznaj te, kad na ulici zovu ženu nekamo u goste… ja nemam predrasuda, uvjeravam vas — Margarita se neveselo nasmi ješila — ali ja nikada ne viđam nikakve strance, nemam po trebe da stupam s njima u kontakt… i osim toga moj muž… moja je drama u tome da živim s čovjekom koga ne volim… ali da mu kvarim život smatram nedostojnim djelom… Ja sam od njega doživjela samo dobro…

Azazello je s vidljivom dosadom saslušao ovaj bezvezni govor i grubo rekao: — Molim vas da umuknete na časak.

Margarita je poslušno zašutjela.

— Pozivam vas potpuno bezopasnom strancu. I nitko neće ništa doznati o tom posjetu. To vam jamčim.

— A zašto sam mu potrebna? — sumnjičavo je upitala Margarita.

— Doznat ćete kasnije.

— Shvaćam… Morala bih mu se podati — rekla je za mišljeno Margarita.

Na to je Azazello nekako oholo zamumljao i tako odgovorio: — Svaka žena na svijetu, mogu vas uvjeriti, mašta o tome — Azazellovom njuškom preletio je smiješak — ali moram vas razočarati, ništa od toga. — Tko je taj stranac?! — smeteno je uskliknula Marga— rita tako glasno da su se prema njoj okrenuli prolaznici koji su prolazili kraj klupe. — I kakva razloga imam da idem k njemu?

Azazello se nagnuo k njoj i značajno šapnuo: — Pa, razlog bi bio vrlo velik… vi ćete iskoristiti pri liku…

— Što? — uskliknula je Margarita i njezine su se oči za okružile. — Ako vas pravilno shvaćam, vi želite reći da ja tamo mogu nešto doznati o njemu?

Azazello je šutke kimnuo glavom.

— Idem! — snažno je viknula Margarita i uhvatila Aza— zellovu ruku. — Idem, kamo bilo!

Azazello je s olakšanjem uzdahnuo, naslonio se na klupu sakrivši leđima veliku urezanu riječi «Njura» i ironično progovorio: — Težak su narod te žene! — gurnuo je ruke u džepove i daleko naprijed ispružio noge. — Zašto su, na primjer, po slali mene po tom poslu? Mogao je poći Behemot, on je šarmantan…

Margarita je progovorila, smiješeći se krivo i gorko: — Prestanite me mistificirati i mučiti s vašim zagonet kama. Ja sam nesretni čovjek i vi to iskorištavate…

Upuštam se u neku čudnu pripovijest ali, kunem se, samo zbog toga što ste me privukli riječima o njemu! Vrti mi se u glavi od svih tih nerazumljivih stvari…

— Bez drame, bez drame — odazvao se Azazello, pra veći grimase — treba da shvatite i moj položaj. Dati admi nistratoru po gubici, ili izbaciti ujaka iz kuće, ili ustrijeliti nekoga, ili još neka sitnica u tom smislu, to je moja prava specijalnost. Ali razgovarati sa zaljubljenim ženama, sluga pokoran!… Pa ja vas već pola sata uvjeravam… Dakle, idete li?

— Idem — jednostavno je odgovorila Margarita Niko— lajevna.

— Tada izvolite uzeti — rekao je Azazello i izvadivši iz džepa okruglu zlatnu kutijicu pružio je Margariti s riječi ma: — spremite to jer prolaznici gledaju. Ona će vam do bro doći, Margarito Nikolajevna, vi ste od tuge popriličnoostarjeli za posljednjih pola godine. — (Margarita je pocr— venjela, ali nije ništa odgovorila, i Azazello je nastavio:) — Danas navečer, točno u pola deset, potrudite se, posve nagi, da natrljate tom kremom lice i cijelo tijelo. Dalje radite što hoćete, ali nemojte napuštati telefon. U deset ću vas nazvati i reći sve što je potrebno. Vi se ne morate ni o čemu brinuti, vas će dopratiti kamo treba i neće vam učiniti nikakvo zlo. Jasno?

Margarita je šutjela, a zatim je odgovorila: — Jasno. Ta je stvar od čistog zlata, vidi se po težini.

Pa što, divno shvaćam kako me netko potkupljuje i uvlači u neku tamnu pripovijest za koju ću dobro platiti…

— Što je to? — gotovo je zacvilio Azazello. — Zar vi opet?…

— Ne, pričekajte!

— Vratite kremu!

Margarita je jače slegnula kutijicu u ruci i nastavila: — Ne, čekajte… Znam u što idem. Ali idem na sve radi njega, zato što nemam nade ni u što drugo na svijetu.

Ali želim vam reći da ćete se, upropastite li me, stidjeti!

Da, stidjeti! Jer propadam zbog ljubavi! — i, udarivši se u grudi, Margarita je pogledala sunce.

— Vratite kremu! — srdito je povikao Azazello. — Vra tite, k vragu sve to. Neka pošalju Behemota!

— O ne! — uskliknula je Margarita, začuđujući prolaz nike. — Pristajem na sve, pristajem da odigram tu kome diju s utrljavanjem kreme, pristajem da idem gdje je vrag rekao laku noć! Ne vraćam!

— Ba! — odjednom je zaurlao Azazello i upiljio oči u re šetku parka upirući prstom u nešto.

Margarita se okrenula onamo kamo je pokazivao Azazello, ali ništa osobito tamo nije vidjela. Tada se okrenula prema Azazellu, želeći da dobije objašnjenje za to besmisleno «Ba!», ali nikoga nije bilo da dade to objašnjenje: tajanstveni sugovornik Margarite Nikolajevne je nestao. Margarita je brzo gurnula ruku u torbicu, kamo je prije tog uzvika sakrila kutijicu, i uvjerila se da je ona tamo. Tada je, ni o čemu ne razmišljajući, Margarita hitro potrčala iz Aleksandrovskog parka.