Majstor i Margarita

Poglavlje 14. ŽIVIO PIJETAO!

Živci mu nisu izdržali, kako se to kaže, pa Rimski nije dočekao svršetak sastavljanja zapisnika i otrčao je u svoj kabinet. Sjedio je kraj stola i upaljenim očima gledao magične novčanice koje su ležale pred njim. Findirektor nije znao što da misli. Izvana je dopirala ravnomjerna buka. Publika je u bujici izlazila iz zgrade Varijetea na ulicu. Do vrlo izoštrena uha Rimskoga iznenada je dopro razgovijetni milicijski zvižduk. On već sam po sebi nikada ne nagovještava ništa ugodno. A kad se ponovio, i k njemu se pridružio drugi, jači i duži, a zatim se pridružilo i jasno čulo hihot i neko ruganje — findirektor je odmah shvatio da se na ulici desilo još nešto skandalozno i pakosno. I da se to, kako god on to htio izbjeći, nalazi u najtješnjoj vezi s odvratnom seansom koju je izveo crni mag i njegovi pomoćnici. Tankoćutni findirektor nimalo se nije prevario.

Čim je pogledao kroz prozor koji je bio okrenut prema Sadovoj ulici, njegovo se lice izobličilo i on nije prošaptao nego prošištao: — Znao sam!

U jarkom svjetlu jakih uličnih svjetiljaka ugledao je na pločniku, dolje, pod sobom, damu samo u košulji i gaćicama ljubičaste boje. Na glavi je, istina, dama imala šešir, a u rukama kišobran.

Oko dame koja se nalazila u stanju potpune smetenosti i čas bi čučnula, čas se trgnula da nekamo pobjegne, gomila se uzbudila i hihotala od čega su po findirektorovim leđima prolazili žmarci. Kraj dame se vrpoljio nekigrađanin skidajući sa sebe ljetni kaput i od uzbuđenja nikako nije mogao izaći na kraj s rukavom u kojem je zapela ruka.

Krikovi i rzavi hihot doprli su i s drugog mjesta — upravo od lijeve veže, pa je okrenuvši glavu onamo, Grigo— rij Danilovič ugledao drugu damu, u ružičastom donjem rublju. Ona je skočila s kolnika na pločnik u želji da se sakrije u veži, ali joj je publika koja je izlazila prepriječila put i jadna žrtva vlastite lakomislenosti i strasti prema ki— ćenju, prevarena tvrtkom gadnog Fagota, maštala je samo 0 jednom — da propadne u zemlju. Prema nesretnici se uputio milicioner parajući zrak zviždukom, a za milicione— rom požurili su neki vrlo veseli mladići u kapama. Baš su oni tako hihotali i rugali se.

Brkati, mršavi fijakerist doletio je k prvoj golišavoj ženi, i naglo je zaustavio koštunjavo kljuse. Lice fjjakerista zlurado se smješkalo.

Rimski se udario šakom po glavi, pljunuo i odskočio od prozora.

Sjedio je neko vrijeme kod stola, osluškujući što se događa na ulici. Zvižduk na raznim stranama dosegao je vrhunac a zi: tim je stao opadati. Skandal je bio, na iznenađenje Rimskoga, likvidiran neočekivano brzo.

Došlo je vrijeme da se nešto učini, trebalo je ispiti gorku čašu odgovornosti. Telefonski aparati su bili popravljeni za vrijeme trećeg dijela predstave, trebalo je telefonirati, izvijestiti o svemu što se desilo, zamoliti za pomoć, izmotavati se, svaliti sve na Lihodejeva, izvlačiti sebe, 1 tako dalje. Fuj, vraže! Dva je puta rastrojeni h» ndirektor stavljao ruku na slušalicu i dva je puta ruku maknuo. I od jednom je u mrtvoj tišini kabineta telefon zagrmio ravno u lice findirektoru, pa je on zadrhtao i sledenio se. «Ipak su moji živci dobrano popustili!» — pomislio je i podigao slušalicu. Istog časa odmaknuo se od nje i postao bjeliji od papira. Tihi i istovremeno laskavi i razvratni ženski glas šapnuo je u slušalicu: — Ne telefoniraj nikamo, Rimski, bit će zlo…

Slušalica je odmah zašutjela. Osjećajući žmarke na leđima, findirektor je položio slušalicu i nehotice se osvrnuo na prozor iza svojih leđa. Kroz rijetke i još slabo zelene javorove grane ugledao je mjesec koji je jurio kroz prozirni oblačić. Nehotice prikovan pogledom za grane, Rimski ih je gledao i što ih je više gledao to ga je sve više i više hvatao strah.

Napregnuvši se, findirektor se konačno okrenuo od prozora s mjesečinom i ustao. Nikakvog razgovora o tome da bi telefonirao više nije moglo biti i sada je findikretor mislio samo o jednom: kako da što prije ode iz Varijetea.

Osluhnuo je: zgrada Varijetea je šutjela. Rimski je shvatio da je već davno sam u cijelom drugom katu i dječji nesavladivi strah obuzeo ga je kod te misli. Nije mogao bez drhtavice pomisliti da će sada morati ići sam po pustim hodnicima i spustiti se po stepenicama.

Grozničavo je uhvatio sa stola hipnotizerove novčanice, strpao ih u torbu i kašljucnuo da bi se makar malo ohrabrio. Kašalj je ispao slab, hrapav.

I tada mu se pričinilo da je odjednom ispod vrata kabineta zavonjala gnjila vlaga. Drhtaj je prešao findirektorovim leđima. A tada je još neočekivano zakucao sat i stao udarati ponoć. I čak su otkucaji izazvali drhtanje u findirektoru. Ali je njegovo srce konačno zastalo kad je začuo kako se u ključanici tiho okreće engleski ključ. Stisnuvši torbu vlažnim, hladnim rukama, findirektor je osjećao da, bude li se još malo nastavio taj šum u ključanici, neće izdržati, te da će prodorno kriknuti.

Konačno su vrata popustila nečijem naporu, otvorila se i u kabinet je nečujno ušao Varenuha. Kako je Rimski stajao tako je i sjeo u naslonjač jer su mu se noge presjek— le. Duboko udahnuvši on se nasmiješio nekako poniznim smiješkom i tiho rekao: — Bože, kako si me uplašio…

Da, ova iznenadna pojava mogla bi svakog uplašiti, pa ipak je istovremeno značila veliku radost: razmrsio se makar jedan končić u toj zapletenoj stvari.

— No, govori brže! No! No! — zahroptao je Rimski uhvativši se tog končića. — Što sve ovo znači?!

— Oprosti, molim — muklim glasom odazvao se Vare nuha zatvarajući vrata. — Mislio sam da si već otišao.

I Varenuha je ne skidajući kapu prišao naslonjaču i sjeo s druge strane stola.Valja reći da se u Varenuhinu odgovoru pokazalo nešto čudno što je odmah ubolo findirektora koji se svojom osjetljivošću mogao natjecati sa seizmografom bilo koje od najboljih svjetskih stanica. Kako je to bilo?

Zašto je Varenuha došao u kabinet findirektora ako je pretpostavljao da ga tamo nema? Prvo, on ima i svoj kabinet. A drugo: kroz ma koji ulaz Varenuha ušao u zgradu, neizbježno je morao susresti jednog od noćnih dežurnih, a njima je svima javljeno da će se Grigorij Danilovič još neko vrijeme zadržati u svom kabinetu.

Ali findirektor nije dugo razmišljao o toj čudnoj stvari — nije mu bilo do toga.

— Zašto nisi telefonirao? Što znači cijela ta besmislica s Jaltom?

— Pa upravo ono što sam ja govorio — cmoknuvši kao da ga uznemirava bolesni zub, odgovorio je administrator.

— Našli su ga u krčmi u Puškinu.

— Kako u Puškinu?! Kraj Moskve?! A telegrami iz Jalte?!

— Kakva vražja Jalta! Opio je puškinskog telegrafista i počela su obojica praviti bezobrazluke, među ostalim slati telegrame s naznakom «Jalta».

— Aha… aha… No, dobro, dobro… — nije progo vorio nego kao da je propjevao Rimski. Njegove oči zabli stale su žutim svjetlom. U glavi se složila svečana slika sra motnog Stjopinog udaljavanja s rada. Oslobođenje! Dugo očekivano oslobođenje findirektora od te bijede od Liho— dejeva! A možda će Stjepan Bogdanovič dobiti nešto gore od otkaza… — Pojedinosti! — rekao je Rimski tucnuvši po stolu pritiskačem.

I Varenuha je počeo pričati pojedinosti. Čim se on javio onamo kamo ga je poslao findirektor, odmah su ga primili i saslušali najpažljivije. Nitko nije, dakako, ni dopustio misao da Stjopa može biti u Jalti. Svi su se odmah složili s Varenuhinom pretpostavkom da je Lihodejev dakako u puškinskoj «Jalti».

— Gdje je on sada? — prekinuo je administratora uzbu đeni findirektor.

— A gdje bi bio? — odgovorio je administrator i nasmi ješio se koso. — Naravno, u stanici za otrežnjavanje! — No, no! Molim, hvala lijepa!

A Varenuha je nastavio svoje pripovijedanje i što je više pripovijedao to se pred findirektorom jasnije razmo— tavao dugi lanac Lihodejevljevih lopovluka i bezobrazlu— ka, a svaka slijedeća karika tog lanca bila je gora od prijašnje. Samo da spomenemo pijani ples sa zagrljenim telegrafistom na tratini ispred pošte u Puškinu, uz zvukove nekog skitničnog vergla! Trka za nekim građankama koje su vriskale od užasa! Pokušaj tučnjave s pipničarom u samoj «Jalti»! Razbacivanje zelenog luka po podu u toj istoj «Jalti»! Razbijanje osam boca bijelog suhog vina «AjDaniIja». Razbijanje taksimetra taksišoferu koji nije htio odstupiti Stjopi auto. Prijetnja hapšenjem onim građanima koji su pokušali zaustaviti Stjopine gadarije…

Ukratko, crni užas!

Stjopa je bio dobro poznat u scenskim krugovima Moskve i svi su znali da taj čovjek nije dar nebeski. Ali ipak to što je o njemu pričao administrator, čak je i za Stjopu bilo previše. Da, previše, čak mnogo previše…

Zajedljive oči Rimskoga urezale su se preko stola u administratorovo lice i što je dulje taj govorio, to su mračnije postajale te oči. Što su živahnije i šarenije bile odvratne pojedinosti kojima je administrator iskitio svoju pripovijest, to je findirektor manje vjerovao pripovjedaču.

Kad je Varenuha izvjestio da se Stjopa raspojasao do te mjere da se pokušao suprotstaviti onima koji su došli iz Moskve po njega, findirektor je već čvrsto znao da je sve što mu priča administrator koji se vratio u ponoć — laž! Laž od prve do posljednje riječi!

Varenuha nije bio u Puškinu, a ni Stjopa također nije bio u Puškinu. Nije bilo pijanog telegrafista, nije bilo raz— bitog stakla u krčmi, Stjopu nisu vezali konopom… — svega toga nije bilo.

Tek što se findirektor učvrstio u misli da mu administrator laže, strah je počeo puzati njegovim tijelom, počevši od nogu, i dva puta se pričinilo findirektoru da je od poda zavonjalo na gnjilu malaričnu vlagu. Ni na čas ne skidajući očiju s administratora, koji se nekako čudno grčio u naslonjaču i čitavo vrijeme nastojao da ne iziđe iz plave sjene stolne svjetiljke i nekako se čudno prikrivao novinama od svjetla što mu je tobože smetalo — findirektor je mislio jedino na to što sve to znači? Zašto mu tako bezoč— no laže u praznoj i tihoj zgradi administrator koji se suviše kasno vratio k njemu? I svijest o opasnosti, nepoznatoj ali strašnoj opasnosti, počela je moriti dušu Rimskoga. Praveći se da ne opaža Varenuhine smicalice i trikove s novinama, findirektor je promatrao njegovo lice, i više gotovo nije slušao ono što mu je pleo Varenuha. Bilo je mnogo više neobjašnjivog nego li tko zna zašto izmišljena klevetnička priča o pustolovinama u Puškinu, i to nešto bila je promjena u vanjštini i manirama administratora.

Koliko god on navlačio pačji štitnik kape na oči da bi zasjenio lice, koliko god vrtio novinama — findirektoru je uspjelo da opazi veliku masnicu na desnoj strani lica, kod samog nosa. Osim toga, obično punokrvni administrator bio je sada blijed brašnastim nezdravim bljedilom, a njegov je vrat u toj sparnoj noći bio umotan u stari prugasti šal. Ako se još k tome doda odvratna manira da siše i cmokče koja se pojavila za vrijeme njegova izbivanja, oštra promjena glasa koji je postao mukao i grub, podmuklost i kukavičluk u očima — moglo se mirno reći da se Ivana Saveljeviča više nije moglo prepoznati.

Nešto je još jače uznemirilo findirektora, ali što zapravo, on nije mogao shvatiti koliko god naprezao upaljeni mozak, koliko god promatrao Varenuhu. Jedino je mogao utvrditi: da je bilo nešto neviđeno i neprirodno u tom spoju administratora s dobro poznatim naslonjačem.

— No, konačno smo ga svladali, gurnuli u auto — bru jao je Varenuha vireći iza novina i dlanom prikrivajući masnicu.

Rimski je odjednom pružio ruku i kao nehotice, istovremeno bubnjajući prstima po stolu, dlanom pritisnuo dugme električnog zvonca i obamro. U praznoj zgradi sigurno bi se čuo oštri signal. Ali taj signal nije uslijedio i dugme se mrtvo utisnulo u dasku stola. Dugme je bilo mrtvo, zvonce pokvareno.

Findirektorova lukavština nije promakla Varenuhi koji je, trgnuvši se, upitao dok je u njegovim očima nevidljivo promaknuo zlobni plamen: — Zašto zvoniš?— Nehotice — muklo je odgovorio findirektor odmak nuvši ruku i upitao slabim glasom: — Što ti je to na licu?

— Kola je zanijelo, udario sam u kvaku na vratima — odgovorio je Varenuha skrivajući oči.

«Laže!» — uskliknuo je u mislima findirektor. I tada su se iznenada njegove oči zaokružile i postale potpuno bezumne, i on se upiljio u pozadinu naslonjača.

Iza naslonjača, na podu, ležale su dvije ukrštene sjene, jedna gusta i crna, druga slaba i siva. Jasno se vidjela na podu sjena naslonjača i njegovih oštrih nožica, ali iznad naslona nije bilo na podu sjene Varenuhine glave, isto kao što ispod nožica naslonjača nije bilo sjene administratoro— vih nogu.

«On ne baca sjenu!» — u mislima je očajnički kriknuo Rimski. Uhvatila ga je drhtavica.

Varenuha se kradom osvrnuo slijedeći bezumni pogled Rimskoga i shvatio da je otkriven.

Digao se iz naslonjača (isto je uradio i findirektor) i odmaknuo se na korak od stola, stišćući rukama torbu.

— Dosjetio si se, prokletniče! Uvijek si bio oštrouman — zlobno se podsmjehnuvši ravno u findirektorovo lice, progovorio je Varenuha i, iznenada odskočio od naslonja ča prema vratima, brzo povukao nadolje dugme engleske ključanice. Findirektor se očajnički osvrnuo, povlačeći se k prozoru koji je gledao u vrt, i u tom prozoru oblivenom mjesečinom ugledao je priljubljeno staklu lice gole djevoj ke i njezinu golu ruku što ju je pružila kroz gornji otvor nastojeći da otvori donju kvaku. Gornja je već bila otvo rena.

Rimskom se učinilo da svjetlo stolne svjetiljke gasne i da se pisaći stol naginje. Rimskog je prožeo ledeni val, ali — na sreću po sebe — on se svladao i nije pao. Ostatak njegovih snaga dostajao je da šapne ali ne i da vikne: — U pomoć…

Varenuha je stražario kraj vrata, poskakivao dugo se zadržavajući u zraku, i njihao se. Zgrčenim je prstima mahao u smjeru Rimskog, siktao i cmokao, namigivao djevojci na prozoru.

Ona je požurila, ugurala riđu glavu u gornji otvor, ispružila je koliko je mogla ruku, noktima je počela grepstidonju zavornicu i tresti okvir. Njezina se ruka počela pro— dužavati kao da je od gume i postala mrtvački zelenom.

Konačno su zeleni prsti lešine obuhvatili glavu zavornice, okrenuli je i okvir se počeo otvarati. Rimski je slabo kriknuo, naslonio se na zid, a torbu pružio naprijed kao štit. Shvatio je da je stigla njegova propast.

Okvir se široko otvorio, ali umjesto noćne svježine i mirisa lipa u sobu je navrnuo vonj rake. Pokojnica je stala na prozorsku dasku. Rimski je jasno vidio mrlje gnjiljenja na njezinim grudima.

I u to vrijeme radosni neočekivani krik pijetla doletio je iz vrta, iz niske zgrade iza streljane gdje su se nalazile životinje koje su sudjelovale u programu. Grlati dresirani pijetao trubio je najavljujući da se s istoka prema Moskvi približava zora.

Divlji bijes unakazio je djevojčino lice, izrekla je hrapavu kletvu, a Varenuha je kod vrata zacvilio i spustio se iz zraka na tlo.

Pijetlov se krik ponovio, djevojka je škripnula zubima i njezina se riđa kosa nakostriješila. S trećim krikom pijetla ona se okrenula i izletjela napolje. A za njom je poskočio i, horizontalno se ispruživši u zraku, podsjećajući na letećeg Kupida, polagano isplovio kroz pisaći stol i prozor Varenuha.

Sijed poput snijega, bez ijedne crne vlasi, starac koji je još nedavno bio Rimski, potrčao je k vratima, skinuo za— sunac, otvorio vrata i počeo trčati po tamnom hodniku. U zavoju stubišta on je stenjući od straha napipao prekidač i stubište se rasvjetlilo. Na stepenicama je starac koji je drhtao i tresao se, pao zato što mu se učinilo da se odozgo na njega meko spustio Varenuha.

Potrčavši dolje, Rimski je ugledao dežurnog koji je zaspao na stolici kraj blagajne u predvorju. Rimski se na prstima prokrao kraj njega i kliznuo kroz glavna vrata.

Na ulici mu je postalo nešto lakše. On se toliko pribrao da je, uhvativši se za glavu, mogao shvatiti kako je njegov šešir ostao u kabinetu.

Razumije se samo po sebi da se nije vratio po njega, nego je teško dišući pretrčao široku ulicu do suprotnogugla kraj kina gdje se u blizini naziralo crvenkasto mutno svjetlo. Za jednu minutu bio je već kraj njega. Nitko mu nije dospio preoteti taksi.

— Na lenjingradski ekspres, dat ću ti napojnicu — te ško dišući i držeći se za srce progovorio je starac.

— Vozim u garažu — s mržnjom je odgovorio šofer i okrenuo se.

Tada je Rimski otvorio torbu, izvadio odanle pedeset rubalja i pružio ih šoferu kroz otvoreni prednji prozor.

Za nekoliko časaka drndavi taksi letio je poput vihora po prstenu Sadove ulice. Sijedog je čovjeka drmalo na sjedištu, i u zrcalu ispred šofera Rimski je vidio čas vesele šoferove oči čas bezumne svoje.

Iskočivši pred zgradom kolodvora iz automobila, Rimski je viknuo prvom čovjeku u bijeloj pregači i sa značkom na kojeg je nabasao: — Prvi razred, jedno mjesto i dat ću ti trideset — vadio je iz torbe i gnječio červonce — ako nema prvog… uzmi drugi razred… ako nema — uzmi tvrdi!

Čovjek sa značkom gledajući osvijetljeni sat čupao je červonce iz ruku Rimskog.

Za pet minuta ispod staklene kupole kolodvora krenuo je ekspres i ubrzo nestao u tami. Zajedno s njim nestao je i Rimski.