Majstor i Margarita

Poglavlje 16. IZVRŠENJE KAZNE

Sunce se već spustilo nad Ćelavom gorom i bila je ta gora opkoljena dvostrukim obručem.

Konjanička ala što je oko podneva prerezala put pro— kuratoru otkasala je k Hebronskim vratima grada. Njezin put bio je već pripremljen. Pješadija Kapadokijske kohorte potisnula je u stranu skupine ljudi, mula i deva, i dižući do neba bijele stupove prašine, ala je u kasu stigla do raskršća gdje su se susretale dvije ceste: južna koja vodi u Betlehem i sjeverozapadna — u Jaffu. Ala je jurnula sjeverozapadnom cestom. Kapadokijci su bili razasuti po rubovima ceste i pravovremeno odagnali s nje u stranu sve karavane koje su žurile na praznik u Jeršalajim. Gomila hodočasnika stajala je iza Kapadokijaca, napustivši privremene prugaste šatore koje su razapeli na travi.

Prevalivši oko kilometar, ala je prestigla drugu kohortu Munjevite legije i prevalivši još jedan kilometar približila se prvoj, k podnožju Ćelave gore. Tu se požurila.

Zapovjednik je razdijelio alu na vodove i oni su opkolili čitavo podnožje nevisoka brežuljka ostavivši slobodnim samo jedan uspon s jafske ceste.

Kroz neko vrijeme za alom je do brežuljka prispjela druga kohorta, popela se na jedan stupanj više i poput vijenca opasala goru.

Konačno je prispjela centurija pod zapovjedništvom Marka Štakoraša. Išla je razvučena u dva lanca po rubovima ceste, a između tih lanaca pod konvojem tajne straže vozila su se u taljigama trojica osuđenika s bijelim daskamana vratu, a na svakoj od njih bilo je napisano «razbojnik i buntovnik»; na dva jezika — aramejskom i grčkom.

Iza taljiga s osuđenicima išle su druge, natovarene svježe istesanim stupovima s poprečnim gredama, s konopima, lopatama, mješinama s vodom i sjekirama. Na tim taljigama vozilo se šest krvnika. Za njima se vozio centurion Mark, načelnik straže hrama u Jeršalajimu i onaj čovjek u kapuljači s kojim je Pilat imao kratko savjetovanje u zamračenoj sobi u dvorcu.

Povorka je završavala vojničkim lancem, a za njim je išlo oko dvije tisuće znatiželjnika koji se nisu uplašili paklene vrućine i željeli su prisustvovati zanimljivu prizoru. K ovim znatiželjnicima iz grada priključili su se sada radoznali hodočasnici koji su bez prepreka pristupili repu povorke. Uz visoke poklike glasonoša koji su pratili kolonu i vikali ono što je u podne vikao Pilat, povorka se dovukla na Ćelavu goru.

Ala je sve njih propustila u drugi obruč, a druga centurija propustila je samo one koji su imali posla kod izvršenja kazne, pa zatim brzo manevrirajući raspršila gomilu oko cijelog brežuljka tako da se ova našla između pješadijskog obruča gore i konjaničkog dolje. Gomila je sada mogla vidjeti kažnjavanje kroz rijetki lanac pješadijaca.

Dakle, od vremena kad je započela procesija na Ćelavu goru, prošlo je više od tri sata i sunce se već spuštalo nad Ćelavom gorom, ali je vrućina bila još uvijek neizdrživa i vojnici su u oba obruča patili, mučila ih je dosada, a u duši su proklinjali trojicu razbojnika želeći im iskreno skoru smrt.

Maleni zapovjednik ale mokra čela i od znoja tamnoj na leđima bijeloj košulji, koji se nalazio podno brežuljka kod otvorenog uspona, stalno je prilazio kožnatoj mješini u prvom redu, crpio iz nje pregršti vode, pio i močio svoj turban. Osjetivši od toga neko olakšanje, odlazio je i opet mjerio naprijed i nazad prašni put koji je vodio na vrh.

Njegov je dugački mač kuckao po kožnatoj vezanoj čizmi.

Zapovjednik je htio svojim vojnicima pokazati primjer izdržljivosti, ali je žaleći vojnike dopustio da od kopalja zabodenih u zemlju naprave piramide i nabacaju na njih bijele plašteve. Pod tim zaklonima skrivali su se Sirijci odnemilosrdnog sunca. Mješine su se brzo praznile i konjanici iz raznih vodova odlazili bi redom po vodu u dolinu pod gorom, gdje je u rijetkoj sjeni kržljavih dudova dovršavao svoje dane mutni potok na toj đavolskoj vrućini.

Tu su stajali, loveći slabu sjenu i dosađujući se, konjušari i držali mirne konje.

Muke i psovke vojnika na račun razbojnika bile su razumljive. Bojazni prokuratorove što se tiče nereda koji bi mogli nastati u vrijeme izvršenja kazne u mrskomu gradu Jeršalajimu, srećom nisu bile opravdane. I kad je počeo četvrti sat mučenja, na podnožju između dvaju obruča pješadije i konjanika, nije ostao, nasuprot svim očekivanjima, nijedan čovjek. Sunce je ispržilo gomilu i odagnalo je natrag u Jeršalajim. Iza obruča dvaju rimskih centurija našla su se samo dva psa za koje se nije znalo kome pripadaju i kako su dospjeli na brežuljak. Ali je i njih smoždila vrućina i oni su legli, ispružili jezike, teško su disali i nisu poklanjali nikakvu pažnju zelenim gušterima, jedinim bićima koja se nisu bojala sunca i trčala između užarenog kamenja i nekakvih biljaka velikih bodlji koje su puzale po zemlji.

Nitko nije pokušao da otme osuđenike ni u samom Jeršalajimu, poplavljenom vojskom, ni ovdje na opkoljenom brežuljku, i gomila se vratila u grad jer stvarno gotovo ništa zanimljiva nije bilo u izvršenju kazne, a u gradu su se već vršile pripreme za početak velikog praznika Pashe.

Još više od konjice patila je od vrućine rimska pješadija u drugom obruču. Centurion Stakoraš jedino je dopustio vojnicima — da skinu šljemove i pokriju se bijelim maramama namočenim u vodu, ali je držao vojnike da stoje s kopljima u rukama. On je sam u takvoj marami, ali ne mokroj nego suhoj, hodao nedaleko od grupe krvnika a da čak nije skinuo sa svoje košulje ni posrebrene lavlje gubice, ni mač ni nož. Sunce je udaralo ravno u centuriona, a da mu nije štetilo, a na lavlje gubice nije se moglo ni pogledati, oči je izjedalo oslijepljujuće blještanje srebra koje kao da je uzavrelo na suncu.

Unakaženo lice Štakoraševo nije pokazivalo ni umora ni nezadovoljstva, i činilo se da bi divovski centurion mogao tako hodati čitav dan i još jedan dan — ukratko toliko koliko bi trebalo. Stalno hoda s rukama na pojasu s privjescima od mjedi, stalno mrko pogledava čas stupove s kažnjenicima čas vojnike u obruču, stalno ravnodušno odbacuje vrhom rutave čizme ljudske kosti koje su s vremenom izblijedjele ili kremenčiće koji bi mu dolazili pod noge.

Čovjek u kapuljači smjestio se na tronošcu nedaleko od stupova i sjedio u dobroćudnoj nepomičnosti, tek ponekad od dosade prutićem razgrćući pijesak.

Ono što je rečeno kako iza lanca legionara nije bilo nijednog čovjeka, nije sasvim točno. Jedan je čovjek tamo bio, ali ga naprosto nisu svi vidjeli. Nije se smjestio na onoj strani gdje je bio slobodan pristup na brdo, i s koje se najbolje moglo vidjeti izvršenje kazne, već na sjevernoj strani, tamo gdje brežuljak nije bio položit ni dostupan, nego neravan, gdje su bile i provalije i pukotine, tamo gdje je, grčevito se uhvativši u pukotini za zemlju, nebom prokletu i bezvodnu, pokušavalo da živi bolesno smokvino drvo.

Upravo pod drvetom koje nije davalo nikakve sjene utvrdio se taj jedini gledalac koji nije bio sudionik mučenja, i sjedio je na kamenu od samog početka, to jest već četvrti sat. Da, zato da vidi izvršenje kazne, nije izabrao najbolji nego najgori položaj. Ali ipak i s njega su se vidjeli stupovi, vidjele su se iza lanca i dvije blještave mrlje na centurionovim grudima, a to je čovjeku koji vidljivo nije želio da ga itko primijeti i da ga itko uznemirava, bilo potpuno dovoljno.

Ali prije četiri sata, na početku mučenja, taj se čovjek uopće nije tako ponašao i mogao je biti primijećen zbog čega je vjerojatno sada promijenio svoje ponašanje i povukao se.

Tada, čim je povorka izbila na sam vrh s one strane lanca, on se pojavio prvi put, i to — kao čovjek koji je očito zakasnio. Teško je disao i nije išao nego trčao na brežuljak, gurao se, i vidjevši da se pred njim kao i pred svima ostalima zatvorio lanac, naivno pokušao, pretvarajući se kako ne razumije razdražene povike, prodrijeti između vojnika do samog mjesta kažnjavanja gdje su već skidali osuđenike s taljiga. Za to je dobio težak udarac tupim krajemkoplja u grudi, i odskočio od vojnika kriknuvši ne od boli nego od očajanja. Legionaru koji ga je udario, dobacio je zamućeni i prema svemu ravnodušni pogled, kao čovjek koji nije osjetljiv na fizičku bol.

Teško je disao, kašljao i držao se za grudi, optrčao je brežuljak u želji da na sjevernoj strani pronađe nekakvu pukotinu u lancu gdje bi se mogao provući. Ali je već bilo kasno, lanac se zgusnuo. I čovjek s unakaženim od muke licem bio je prisiljen da odustane od svojih pokušaja da prodre do taljiga s kojih su već skinuli stupove. Ovi pokušaji ne bi ni do čega doveli osim što bi on bio uhvaćen, a da toga dana bude uhapšen ni na koji način nije ulazilo u njegove planove.

I eto, on je otišao prema raspuklini gdje je bilo mirnije i gdje mu nitko nije smetao.

Sada, dok je sjedio na kamenu, taj je crnobradi čovjek, kojemu su oči bile upaljene od sunca i besanice, tugovao. Uzdisao je i, rastvorivši svoj od skitnje otrcani talit, koji se od plavog pretvorio u prljavosivi, razgolitivši ozlijeđene kopljem grudi po kojima je tekao prljavi znoj, u neizdrživoj je muci dizao oči k nebu prateći tri lešinara koji su već davno kružili u visini predosjećajući skorašnji pir, upirao je beznadni pogled u žutu zemlju i vidio na njoj polurazvaljenu pseću lubanju i guštere koji su oko njega trčali.

Čovjekove muke bile su tako velike da je ponekad razgovarao sam sa sobom.

— O, ja sam glupan… — mrmljao je njišući se na kamenu u duševnoj boli i noktima grebao opaljene grudi.

Glupan, nerazumna žena, kukavica! Strvina sam, a ne čovjek!

Zašutio bi, poniknuo glavom, zatim popio tople vode iz drvene čuturice, ponovo živnuo i hvatao nož skriven pod talitom na grudima, pa komadić pergamenta koji je ležao pred njim na kamenu zajedno sa štapićem i bočicom tuša.

Na tom pergamentu već su bile nabačene bilješke: «Jure trenuci, i ja, Levi Matej, nalazim se na Ćelavoj gori, a smrti još nema!» Dalje:»Sunce se spušta, a smrti nema!» Bez nade, sada je Levi Matej zapisao oštrim štapićem tako: «Bože! Zašto si na njega gnjevan? Pošalji mu smrt.» Nakon što je to zapisao, bez suza je zajecao i opet noktima izranio svoje grudi.

Uzrok Levijeva očajanja bio je u strašnoj nesreći koja je zadesila Ješuu i njega, a osim toga u strašnoj greški koju je on, Levi, po vlastitom mišljenju, počinio. Prekjučer su se Ješua i Levi nalazili u Betfageji kraj Jeršalajima gdje su bili gosti jednog vrtlara kojemu su se vrlo svidjele Ješuine propovijedi. Čitavo jutro oba gosta radila su u povrtnjaku pomažući domaćinu, a navečer, po hladovini, namjeravali su otići u Jeršalajim. Ali je Ješua požurio, rekao je da ga u gradu čeka neodloživi posao i otišao oko podneva sam.

Eto, u tome se krila prva pogreška Levija Mateja. Zašto, zašto ga je pustio samog!

Navečer Matej nije mogao otići u Jeršalajim. Shrvala ga je neka neočekivana i užasna bolest. Tresao se, njegovo se tijelo napunilo vatrom, počeo je cvokotati zubima i svaki čas molio vode. Nikamo ići nije mogao. Svalio se na pokrovac u vrtlarevoj staji i ležao na njemu do zore u petak kad je bolest isto tako neočekivano napustila Levija kao što ga je i napala Iako je bio još slab a njegove noge drhtale, on se mučen nekim predosjećajem nesreće oprostio od domaćina i uputio u Jeršalajim. Tamo je doznao da ga njegova slutnja nije prevarila, nesreća se dogodila. Levi je bio u mnoštvu i čuo kako je prokurator objavio presudu.

Kad su osuđenike poveli na goru, Levi Matej trčao je kraj lanca u mnoštvu radoznalih, nastojeći da na neki način neprimjetno dade znak Ješui, pa makar samo da je on, Levi, ovdje, s njim, da ga nije napustio na posljednjem putu i da se moli da Ješuina smrt nastupi što prije. Ali Ješua koji je gledao u daljinu, tamo kamo su ga vozili, nije, dakako, vidio Levija.

I tako, kad je povorka prošla oko pola vrste cestom, Mateja kojeg su gurali u gomili uz sam lanac obasjala je jednostavna i genijalna misao, i odmah je u svojoj gorljivosti obasuo sam sebe prokletstvima što mu nije sinula ranije.

Vojnici nisu hodali u tijesnom lancu, između njih su bilirazmaci. S velikom spretnošću i vrlo točnim proračunom mogao se čovjek sagnuti, protrčati između dva legionara, dočepati se taljiga i skočiti na njih. Tada je Ješua spašen od muka.

Dovoljan je jedan trenutak da udari Ješuu nožem u leđa i dovikne mu: «Ješua! Spašavam te i odlazim zajedno s tobom! Ja, Matej, tvoj vjerni i jedini učenik!» A ako bi Bog blagoslovio još jedan slobodni časak, mogao bi uspjeti da se sam zakolje i izbjegne smrt na stupu. Uostalom, ovo posljednje malo je zanimalo Levija, bivšeg skupljača poreza. Njemu je bilo svejedno kako će umrijeti. Htio je samo jedno, da Ješua koji u životu nikome nije učinio ni najmanjeg zla izbjegne mučenje.

Plan je bio vrlo dobar, ali je stvar bila u tome da Levi nije imao sa sobom nož. Nije imao ni novaca.

Bijesan na sebe, Levi se izvukao iz gomile i otrčao natrag u grad. U njegovoj užarenoj glavi skakala je samo jedna grozničava misao, kako da odmah sada, na bilo koji način, nabavi u gradu nož i stigne povorku.

Dotrčao je do gradskih vrata, zaobilazeći žurno karavane koje su se uvlačile u grad, i ugledao s lijeve strane otvorena vrata dućančića gdje se prodavao kruh.

Teško dišući poslije trčanja po užarenoj cesti, Levi se svladao, vrlo staloženo ušao u dućan, pozdravio gazdaricu koja je stajala za tezgom, zamolio da mu s police skine najgornji kruščić koji mu se sviđao više od ostalih, i kad se ona okrenula, tiho je i brzo uzeo s tezge to od čega bolje ništa ne može biti — naoštreni kao britva dugački krušni nož, i odmah izišao iz dućana. Za nekoliko minuta on je ponovo bio na jafskoj cesti. Ali se povorka više nije vidjela. Potrčao je. Pokatkad morao se zavaliti ravno u prašinu i ležati nepomično kako bi došao do daha. I tako je ležao, začuđujući prolaznike na mulama i pješake koji su išli u Jeršalajim. Ležao je slušajući kako lupa njegovo srce ne samo u grudima nego i u glavi i u ušima. Odmorivši se malo, ustajao je i nastavljao trčati, ali sve polaganije i polaganije. Kad je konačno ugledao dugu povorku koja je u daljini podizala prašinu, ona je već bila kod podnožja gore.

— O, bože!… — zastenjao je Levi shvativši da će zakasniti. I on je zakasnio.Kad je istekao četvrti sat mučenja, Levijeve muke dosegle su najviši stupanj i on je pobjesnio. Digao se s kamena, bacio na zemlju beskorisno, kako je sada mislio, ukradeni nož, pogazio čuturicu nogom, lišivši se tako vode, zbacio s glave kefi, čupao svoju rijetku kosu i počeo se proklinjati.

Proklinjao se, izgovarajući besmislene riječi, vikao i pljuvao, psovao svog oca i majku koji su na svijet porodili glupana.

Kad je uvidio da kletve i proklinjanja ne djeluju, te da se ništa zbog toga na sunčevoj žezi ne mijenja, stisnuo je šake, zažmirio i dignuo ih prema suncu koje je puzalo sve niže, produžujući sjene i odlazeći da padne u Sredozemno more, i zatražio od Boga brzo čudo. Tražio je da Bog odmah pošalje Ješui smrt.

Otvorivši oči, uvjerio se da je sve na brežuljku bez promjene, osim što su blještave mrlje na centurionovim grudima potamnjele. Sunce je bacalo svoje zrake na leđa kažnjenika koji su licima bili okrenuti prema Jeršalajimu.

Tada je Levi povikao: — Proklinjem te, Bože!

Promuklim glasom vikao je da se uvjerio u nepravednost Boga i da ne namjerava da mu i nadalje vjeruje.

— Ti si gluh! — vikao je Levi. — Da nisi gluh, ti bi me čuo i odmah ga ubio!

Zažmirivši, Levi je očekivao plamen koji će na njega pasti s neba i uništiti ga. To se nije dogodilo, i ne otvarajući kapke Levi je nastavio vikati prema nebu pakosne i uvredljive riječi. Vikao je o svom potpunom razočaranju i o postojanju drugih bogova i religija. Da, drugi bog ne bi to dopustio, nikada ne bi dopustio da čovjeka poput Ješue pali sunce na stupu.

— Ja sam se prevario! — vikao je sasvim promuklo Levi. — Ti si bog zla! Ili zar je tvoje oči sasvim zaslijepio dim sa žrtvenika u hramu, a tvoje uši prestale da bilo što čuju osim zvukova svećeničkih truba? Ti nisi svemogući bog! Ti si crni bog! Proklinjem te, bože razbojnika, njihov pokrovitelju i njihova dušo!

Tada je nešto puhnulo u lice bivšem skupljaču poreza i nešto je zašuštalo kraj njegovih nogu. Puhnulo je još jednom i tada, otvorivši oči, Levi je ugledao da se sve na svijetu promijenilo pod utjecajem njegovih prokletstava ili silom nekih drugih razloga. Sunce je nestalo a da nije došlo do mora u koje je tonulo svake večeri. Progutavši ga, nebom se sa zapada digao, strašno i neizbježno, olujni oblak. Njegovi su rubovi već kipjeli bijelom pjenom, crni divlji trbuh žuto se bljeskao. Oblak je režao, i iz njega su od vremena na vrijeme izbijale vatrene niti. Po jafskoj cesti, po oskudnoj Gihonskoj dolini, iznad šatora hodočasnika, gonjeni vjetrom što se iznenada digao, letjeli su stupovi prašine.

Levi je ušutio nastojeći da smisli hoće li oluja koja će se sada nadviti nad Jeršalajim donijeti bilo kakvu promjenu u sudbi nesretnog Ješue. I odmah, dok je gledao plamene niti koje su sjekle oblak, počeo je moliti da munja udari u Ješuin stup. U pokajanju gledajući čisto nebo koje još nije progutao oblak i gdje su se lešinari spuštali da se uklone oluji, Levi je pomislio da je bezumno požurio sa svojim prokletstvima: sada ga Bog neće uslišati.

Skrenuvši pogled prema podnožju brežuljka, Levi ga je prikovao za mjesto gdje je stao konjanički puk koji se rasipao, i vidio da su se tamo dogodile značajne promjene.

S visine Leviju je uspjelo da dobro razgleda kako su se vojnici užurbali i vadili koplja iz zemlje, kako su na sebe prebacivali plašteve, kako su konjovoci jahali cestom vodeći vrance za uzde. Puk je odlazio, to je bilo jasno.

Štiteći se rukom od prašine koja mu je udarala u lice, Levi je pljuvao i nastojao dokučiti što bi to moglo značiti da se konjica sprema na odlazak? Svrnuo je pogled naviše i promotrio lik u grimiznom vojničkom plastu koji se uspinjao na mjesto mučenja. I tada se od slutnje radosnog svršetka sledilo srce bivšeg skupljača poreza.

Onaj što se uspinjao u petom satu patnji razbojnika bio je zapovjednik kohorte koji je dojašio iz Jeršalajima u pratnji posilnog. Lanac se vojnika na Štakorašev znak raz— maknuo i centurion je salutirao tribunu. Taj je odveo Šta— koraša u stranu i nešto mu šapnuo. Centurion je po drugi put salutirao i krenuo prema grupi krvnika koji su sjedili na kamenju kod podnožja stupova. Tribun je upravio svoje korake k onome koji je sjedio na tronošcu, a ovaj se uljudno digao u susret tribunu. Njima se pridružio i načelnik straže u hramu.

Štakoraš je s odvratnošću pogledao prljave krpe što su ležale na zemlji pod stupovima, krpe koje su nedavno bile odjeća prestupnika i koju nisu htjeli uzeti krvnici, pozvao je dvojicu od njih i zapovjedio: — Za mnom!

S najbližeg stupa čula se promukla besmislena pjesmica. Obješeni na njemu Hestas sišao je s uma na kraju trećeg sata mučenja od muha i sunca, i sada je tiho pjevao nešto o grožđu, ali je glavom koju je pokrivala čalma ipak ponekad mahao i tada su se muhe mlitavo dizale s njegova lica i vraćale se opet na njega.

Dismas na drugom stupu patio je više od druge dvojice zato što se nije onesvješćivao, i mahao je glavom često i ravnomjerno, ulijevo i udesno, da bi uhom udarao po ramenu.

Sretniji od druge dvojice bio je Ješua. Već prvoga sata njega su uhvatile nesvjestice, a zatim je pao u polusan spustivši glavu u razmotanoj čalmi. Zbog toga su ga muhe i obadi potpuno oblijepili, tako da je njegovo lice nestalo ispod crne pomične mase. Na slabinama, trbuhu i pod pa— zuhama sjedili su debeli obadi i sisali žuto nago tijelo.

Slijedeći pokrete čovjeka u kapuljači, jedan od krvnika uzeo je koplje, a drugi je donio k stupu vedro i spužvu. Prvi od krvnika podigao je koplje i dodirnuo njime najprije jednu a zatim drugu Ješuinu ruku, koje su bile istegnute i privezane konopcima za poprečnu dasku na stupu. Tijelo je s isturenim rebrima zadrhtalo. Krvnik je krajem kopalja prešao po trbuhu. Tada je Ješua podigao glavu i muhe su se uz zujanje podigle, i otkrilo se lice razapetog, nateklo od uboda, sa zakrvavljenim očima, lice koje se jedva moglo prepoznati.

Otvorivši kapke, HaNocri je pogledao dolje. Njegove oči, obično jasne, bile su sada mutne.

— HaNocri! — rekao je krvnik.

HaNocri je pomaknuo natekle usne i odazvao se hrapavim razbojničkim glasom — Što hoćeš? Zašto si mi prišao?

— Pij! — rekao je krvnik i vodom natopljena spužva na kraju koplja podigla se k Ješuinim usnama. Radost je bljesnula u njegovim očima, pripio je usne k spužvi i po hlepno upijao vlagu. Sa susjednog stupa dopro je Disma— sov glas: — Nepravda! Ja sam isto takav razbojnik kao i on!

Dismas se naprezao, ali se nije mogao pomaknuti, njegove su ruke na tri mjesta na poprečnoj daski držali obruči od konopca. Uvukao je trbuh, nokte je zario u krajeve daske, glavu je držao okrenutu prema Ješuinom stupu, srdžba je plivala u Dismasovim očima.

Oblak prašine pokrio je čistinu, smrklo se. Kad je prašina nestala, centurion je viknuo: — Šuti na drugom stupu!

Dismas je zašutio. Ješua se otrgnuo od spužve i nastojeći da njegov glas zvuči ljubazno i uvjerljivo, iako mu to nije uspjelo, promuklo je zamolio krvnika: — Daj njemu piti.

Postajalo je sve tamnije. Oblak je prelio već pola neba, jureći prema Jeršalajimu, bijeli uskiptjeli oblaci brzali su sprijeda natopljeni crnom vlagom i plamenom.

Bljesnulo je i zagrmjelo iznad samog brežuljka. Krvnik je skinuo spužvu s koplja.

— Slavi velikodušnog hegemona! — svečano je šapnuo i tiho ubo Ješuu u srce. On je zadrhtao, šapnuo: — Hegemon…

Krv je pojurila po njegovu trbuhu, donja čeljust grčevito je zadrhtala i njegova je glava poniknula.

Kod drugog udarca groma krvnik je već pojio Disma— sa i s istim riječima: — Slavi hegemona! — ubio je i njega.

Hestas, lišen uma, plašljivo je kriknuo tek što se krvnik našao kraj njega, ali kad je spužva dotakla njegove usne zaurlao je nešto i zarinuo u nju zube. Za nekoliko sekundi objesilo se i njegovo tijelo koliko su to dopuštali konopci.

Čovjek u kapuljači išao je za krvnikom i centurionom, a iza njega — načelnik hramske straže. Zaustavili su se kod prvog stupa, čovjek u kapuljači pažljivo je promotrio okrvavljenog Ješuu, taknuo bijelom rukavicom stopalo i rekao pratiocima: — Mrtav.

Isto se ponovilo i kod druga dva stupa.

Poslije toga tribun je dao znak centurionu, okrenuo se i udaljio s vrha zajedno s načelnikom hramske straže i čovjekom u kapuljači. Nastala je polutama, i munje su brazdale crno nebo. Iz njega je iznenada prsnuo blijesak, i krik centuriona: «Skidaj obruč!» — utonuo je u grmljavini.

Sretni vojnici počeli su trčati s brežuljka stavljajući šljemove na glavu. Tama je prekrila Jeršalajim.

Prolom je započeo naglo i snašao centuriju u pola puta na brežuljku. Kiša se srušila tako strašno da su, dok su vojnici trčali nizbrdo, za njima već u potjeru letjeli po bješnjeli potoci. Vojnici su se klizali i padali u razmekšanoj ilovači, žureći prema ravnoj cesti kojom je — već jedva vidljiva u kišnoj kopreni — odlazila u Jeršalajim do niti mokra konjica. Za nekoliko časaka u dimnoj čorbi oluje, vode i blijeska, na brežuljku je ostao samo jedan čovjek. Mahao je ne uzalud ukradenim nožem, padao sa klizavih grebena, hvatao se bilo za što, ponekad je puzao na koljenima, žureći se prema stupovima. Čas bi nestajao u potpunoj magli, čas bi ga iznenada osvijetlilo treperavo svjetlo.

Doprijevši do stupova, već do gležanja u vodi, zbacio je sa sebe otežali; vodom natopljeni, talit, ostao je samo u košulji i priljubio se k Ješuinim nogama. Prerezao je konopce na goljenicama, podigao se na donju prečku, zagrlio Ješuu i oslobodio ruke od gornjih uza. Nago mokro tijelo Ješuino palo je na Levija i povalilo ga na zemlju. Levi ga je odmah htio naprtiti na leđa, ali ga je neka misao zaustavila. Ostavio je na zemlji, u vodi, tijelo zabačene glave i razmaknutih ruku, i potrčao posrćući u blatu od ilovače prema drugim stupovima. Prerezao je konopce i na njima, te su se dva tijela srušila na zemlju.

Prošlo je nekoliko časaka i na vrhu brežuljka ostala su samo dva tijela i tri stupa. Voda je udarala i kotrljala ta tijela.

Ni Levija ni Ješuina tijela na vrhu brežuljka u to vrijeme više nije bilo.