Majstor i Margarita

Poglavlje 4. POTJERA

Utihnuli su histerični ženski krikovi, prestali prodorni zvižduci milicije, dva sanitetska automobila odvezla su: jedan — obezglavljeno tijelo i odrezanu glavu u mrtvačnicu, drugi — krhotinama stakla ranjenu ljepoticu vozačicu; kućepazitelji u bijelim pregačama pobrali su krhotine stakla i posuli pijeskom krvave mlake, a Ivan Nikolajevič kako je pao na klupu ne dotrčavši do obrtaljke, tako je ostao na njoj.

Nekoliko puta pokušao se dići, ali ga noge nisu slušale — s Bezdomnim se desilo nešto poput paralize.

Pjesnik je potrčao k obrtaljki odmah pošto je začuo prvi vapaj i spazio je glavu kako poskakuje na kaldrmi. Od toga je tako izgubio glavu da je pao na klupu i ugrizao svoju ruku do krvi. Na ludog je Nijemca, dakako, zaboravio i nastojao je jedino da shvati kako to može biti da je malo prije razgovarao s Berliozom, a poslije časka — glava…

Alejom su mimo pjesnika trčali uznemireni ljudi i nešto vikali, ali njihove riječi Ivan Nikolajevič nije razumio.

Ipak, neočekivano, kraj njega su se susrele dvije žene, i jedna od njih, oštronosa i gologlava, viknula je drugoj ženi nad samim pjesnikovim uhom: — Anuška, naša Anuška! Iz Sadove ulice! To je njeno maslo! Kupila je u prodavaonici mješovite robe suncokre— tovo ulje, pa litrenkom u obrtaljku, i razbila! Cijelu suknju je uprljala… Al» je psovala, psovala! A on se jadnik valjda poskliznuo i pao na tračnice…Od svega što je žena vikala, u smušenu mozgu Ivana Nikolajeviča zapela je jedna riječ: «Anuška»…

— Anuška… Anuška?… — promrmljao je pjesnik, nemirno se osvrćući — Dopustite, dopustite…

Uz riječ «Anuška» vezale su se riječi «suncokretovo ulje» i zatim, tko zna zašto, «Poncije Pilat». Pilata je pjesnik odrinuo i počeo povezivati karike, počevši od riječi «Anuška». I lanac se povezao vrlo brzo i odmah doveo do ludog profesora.

Oprostite! Pa to je on rekao da se sjednica neće održati zato što je Anuška prolila ulje. I, molim vas, ona se zaista neće održati! I ne samo to, on je točno rekao da će Berliozu odrezati glavu žena?! Da, da, da! Vozač je bila žena?! Što je to, a?!

Nije preostalo ni zrnca sumnje u to da je tajanstveni konzultant točno znao unaprijed cijelu sliku strašne Ber— liozove smrti. Tada su dvije misli prožele pjesnikov mozak. Prva: «On nipošto nije luđak! Sve su to gluposti!», i druga: «Nije li to sve on sam podmetnuo?» Ali dopustite pitanje, na koji način?!

— E ne! To ćemo doznati!

Napregnuvši se iz sve snage, Ivan Nikolajevič se podigao s klupe i potrčao natrag, onamo gdje je bio razgovarao s profesorom. Pokazalo se da taj, na svu sreću, još nije otišao.

Na Bronoj ulici već su se upalila svjetla, a nad Patri— jaršijskim ribnjacima svijetlio je zlatni mjesec, i u mjesečevu uvijek varljivu svjetlu Ivanu Nikolajeviču učinilo se da profesor stoji držeći pod mišicom ne štap, nego sablju.

Penzionirani lažljivacregent sjedio je na tom istom mjestu gdje je još nedavno sjedio Ivan Nikolajevič. Sada je regent nabio na nos očito nepotrebne cvikere u kojima jednog stakla uopće nije bilo a drugo je bilo napuklo. Od toga je kockasti građanin postao još odvratniji nego onda kad je Berliozu pokazivao put prema tračnicama.

Ozebla srca Ivan se približio profesoru i pogledavši u njegovo lice uvjerio se da nikakvih znakova ludila na tom licu nema niti ih je bilo.

— Priznajte, tko ste vi? — prigušeno je upitao Ivan.Stranac se namrštio, pogledao pjesnika kao da ga prvi put vidi i neprijazno odgovorio: — Ne razumi… ruski govoriti…

— Oni ne razumiju! — upleo se regent na klupi, iako njega nitko nije molio da objasni strančeve riječi.

— Ne pretvarajte se! — prijeteći je rekao Ivan i osjetio hladnoću ispod rebara. — Malo prije ste divno govorili ru ski. Vi niste Nijemac i niste profesor! Vi ste ubojica i špi jun! Pokažite isprave! — bijesno je viknuo Ivan.

Zagonetni profesor od gađenja je iskrivio ionako iskrivljena usta i slegnuo ramenima.

— Građanine! — opet se upleo mrski regent. — Zašto uz— nemiravate turista? Bit ćete za to najstrože kažnjeni! — Sumnjivi profesor napravio je oholo lice, okrenuo se i udaljio od Ivana.

Ivan je osjetio da se gubi. Zagrcnuvši se, obratio se regentu: — Ej, građanine, pomozite da zaustavimo zločinca!

Vaša je dužnost da to učinite!

Regent je neobično živnuo, skočio i dreknuo: — Koji zločinac? Gdje je? Inozemni zločinac? — Regen tove oči radosno su zaigrale. — Taj? Ako je zločinac, onda najprije treba vikati «u pomoć!» Inače će on otići. Dajte, zajedno! Ujedanput! — i regent je razvalio čeljust.

Smušeni Ivan poslušao je šaljivdžiju regenta i viknuo «u pomoć»! ali gaje regent nasamario i ništa nije viknuo.

Samotan, hrapav Ivanov krik nije donio dobrih rezultata. Nekakve dvije djevojke maknule su se od njega u stranu, i on je čuo riječ «pijanac».

— A ti si, dakle, s njim u dosluhu? — padajući u srdžbu povikao je Ivan. — To se ti meni rugaš? Pusti me!

Ivan je pošao udesno i regent također, Ivan — ulijevo i taj gad isto tako.

— Namjerno mi se pleteš pod noge? — divlje je zavikao Ivan. — Predat ću te u ruke milicije!

Ivan je pokušao da uhvati nitkova za rukav, ali je promašio i uhvatio zrak. Regent kao da je u zemlju propao.

Ivan je jauknuo, pogledao u daljinu i ugledao mrskog neznanca. Taj je već bio kod izlaza u Patrijaršijsku ulicu, ali nije bio sam. Više nego sumnjivi regent uspio je da muse priključi. Ni to još nije sve: kao treći, u društvu se pojavio, ne zna se odakle, mačak, ogroman kao nerast, crn kao čađa ili vrana, i s očajnim brcima kavalerista.

Trojka se uputila u Patrijaršijsku ulicu, mačak je kod toga hodao na stražnjim nogama.

Ivan se dao u potjeru za zlikovcima i odmah se uvjerio da će biti vrlo teško da ih stigne.

Trojka je začas preskočila ulicu i našla se na Spirido— novki. Koliko god je Ivan hitao, rastojanje između progonjenih i gonioca nimalo se nije skratilo. Pjesnik još nije uspio da dođe k sebi kad se nakon tihe Spiridonovke našao kod Nikitskih vrata gdje se njegov položaj pogoršao.

Tu je bila velika gužva. Ivan je naletio na nekoliko prolaznika i bio opsovan. K tome je zlotvorska banda ovdje primijenila omiljeni banditski postupak, otišli su svaki na svoju stranu.

Regent se s velikom spretnošću uhvatio za autobus koji je jurio k Arbatskom trgu, i tako umakao. Izgubivši jednog od progonjenih, Ivan je usredotočio svu pažnju na mačka i vidio kako je taj čudni mačak prišao k stepenici motornog vagona «A» koji je stajao na stanici, naglo se gurnuo pred neku ženu koja je vrisnula, uhvatio se za rukohvat i čak je pokušao da turi kondukterki sitniš od deset kopjejaka kroz prozor koji je bio otvoren zbog sparine.

Ponašanje mačka toliko je zaprepastilo Ivana da je ukočeno zastao kraj mesnice na uglu, i onda ga je po drugi put, ali mnogo jače, zaprepastilo ponašanje kondukterke. Tresući se od Ijutine, čim je ugledala mačka kako ulazi u tramvaj, ona je viknula: — Mačkama je zabranjeno! S mačkama je zabranjeno!

Sic! Silazi inače ću pozvati miliciju!

Ni kondukterku ni putnike nije začudila sama bit stvari: ne to što mačak ulazi u tramvaj, što je tek pola zla, nego to što pokušava platiti!

Mačak ne samo da se pokazao kao plaćevno sposobna nego i disciplinirana životinja. Kod prvog uzvika kondukterke, prekinuo je juriš, sišao sa stepenice i sjeo na stanici, tarući brkove novcem. Ali tek što je kondukterka povukla konopac i tramvaj krenuo, mačak je postupio kao svaki koga tjeraju iz tramvaja a koji se ipak mora voziti.Propustivši kraj sebe sva tri vagona, mačak je skočio na stražnju željeznu prečku na posljednjem vagonu, šapom se uhvatio za neku cijev koja je iz njega virila, i odvezao se uštedjevši na taj način deset kopjejaka.

Dok se bavio odvratnim mačkom, Ivan je skoro izgubio najvažnijeg od trojice — profesora. Ali, na sreću, taj nije uspio klisnuti. Ivan je u gomili ugledao sivu beretu na početku Velike Nikitske ili Gercenove ulice. U tren oka, Ivan se i sam tamo pojavio. Ipak, bez uspjeha. Pjesnik je brzao, počeo trčati u kasu, gurajući prolaznike, ali se nije ni za centimetar približio profesoru.

Koliko god Ivan bio smeten, ipak ga je zapanjila vrhunaravna brzina kojom se odvijala potjera. Nije prošlo ni dvadeset sekundi kad je, poslije Nikitskih vrata, Ivan Nikolajevič već bio zaslijepljen svjetiljkama na Arbatskom trgu. Još nekoliko sekundi i eto neke tamne ulice s neravnim pločnikom gdje je Ivan Nikolajevič tresnuo i razbio koljeno. Opet osvijetljena magistrala — Kropotkinova ulica, zatim uličica, zatim Ostoženka, i opet uličica, turobna, odvratna i škrto osvijetljena. I ovdje je Ivan Nikolajevič konačno izgubio onog koji mu je bio toliko potreban. Profesor je nestao.

Ivan Nikolajevič se zbunio, ali ne za dugo, jer je odjednom shvatio da se profesor neminovno mora nalaziti u kući br. 13 i obavezno u stanu br. 47.

Unišavši u vežu, Ivan Nikolajevič je odjurio na drugi kat, brzo je našao stan i nestrpljivo pozvonio. Nije morao dugo čekati: Ivanu je otvorila vrata djevojčica od pet godina i ne pitavši ništa pridošlicu brzo nekamo otišla.

U golemom, do krajnosti zapuštenom predsoblju, slabo osvijetljenom u kutu malenom svjetiljkom ispod visokog, od prljavštine crnog stropa, visio je na zidu bicikl bez kotača, stajala je ogromna škrinja okovana željezom, a na polici iznad vješalice ležala je šubara, njezine duge uši visile su nadolje. Iza jednih od vrata glasan muški glas iz radioaparata vikao je Ijutito nešto u stihovima.

Ivan Nikolajevič nije se nimalo zbunio u nepoznatoj okolini i uputio se ravno u hodnik, razmišljajući: «On se, dakako, sakrio u kupaonici». U hodniku je bilo tamno.

Pipajući po zidovima, Ivan je ugledao slabašni tračak svjetladolje, ispod vrata, napipao kvaku i slabo je trgnuo. Zapor je odskočio i Ivan se našao upravo u kupaonici, i pomislio kako mu je to izvrsno uspjelo.

Ipak, nije mu uspjelo baš kako bi trebalo! Do Ivana je doprla vlažna toplina i uz svjetlo uglja koji je dogorijevao u ložištu vidio je velika korita koja su visila na zidu, i kadu sa strašnim crnim mrljama od razbijene ocakline. U toj kadi stajala je gola građanka, sva u sapunici i s krpicom za pranje u rukama. Ona je kratkovidno žmirnula na Ivana kad je ušao, i očito zabunivši se pri paklenskom osvjetljenju, rekla tiho i veselo: — Kirjuška! Prestanite lakrdijati! Zar ste poludje li? Fjodor Ivanovič će se ubrzo vratiti. Van odavle, od mah! — i zamahnula je krpicom prema Ivanu.

Nesporazum je bio očit i kriv je za to bio, dakako, Ivan Nikolajevič. Ali on to nije želio priznati i prijekorno uzviknuvši: «Ah, razvratnice!…» — našao se odmah u kuhinji. U njoj nije bilo nikoga a na štednjaku je stajalo be— šumno u polumraku deset ugaslih primusa. Jedan mjesečev tračak, probivši se kroz prašni, godinama neoprani prozor, škrto je osvjetljavao taj kut gdje je u prašini i paučini visila zaboravljena ikona iza koje su virili vršci dviju voštanica. Ispod velike ikone visila je pribodena mala ikona od papira.

Nikome nije poznato kakva je misao tada ovladala Ivanom, ali prije nego što će potrčati u crni hodnik, on je prisvojio jednu od svijeća, a isto tako i papirnu ikonu. S tim predmetima napustio je nepoznati stan, nešto mrmljao smušen od pomisli na tek doživljeno u kupaonici, nehotice nastojeći da pogodi tko je bio taj drski Kirjuška i ne pripada li njemu ružna šubara s ušesima.

U praznoj, tmurnoj uličici pjesnik se osvrnuo tražeći bjegunca, ali njega nije nigdje bilo. Tada je Ivan rekao čvrsto sam sebi: — Pa naravno, on je u rijeci Moskvi! Naprijed!

Valjalo bi, dakako, upitati Ivana Nikolajeviča zašto pretpostavlja da je profesor upravo u rijeci Moskvi a ne negdje na drugom mjestu. U tome i jest zlo što nije bilo nikoga tko bi ga to upitao. Mrska uličica bila je potpuno prazna.Za vrlo kratko vrijeme moglo se vidjeti Ivana Nikola— jeviča na granitnim stepenicama u amfiteatru rijeke Moskve.

Skinuvši sa sebe odjeću, Ivan ju je povjerio nekom ugodnom bradonji koji je pušio smotku kraj poderane košulje i odvezanih izgaženih cipela. Mahnuvši rukama da predahne, Ivan je kao lastavica skočio u vodu. Stao mu je dah, tako je hladna bila voda, i čak mu je sinula misao kako neće uspjeti da se dočepa površine. Ipak uspjelo je, i dašćući i frkćući, s okruglim od užasa očima, Ivan Niko— lajevič počeo je plivati u crnoj vodi koja je mirisala na naftu, između izlomljenih vijuga što su ih stvarale obalne svjetiljke.

Kad je mokri Ivan doskakutao po stepenicama do mjesta gdje je ostala njegova odjeća pohranjena kod bra— donje, izišlo je na vidjelo da je nestalo prvo a i drugo, to jest sam bradonja. Točno na mjestu gdje je bila hrpa odjeće ostale su prugaste gaće, poderana košulja, svijeća, ikona i kutija šibica. U bespomoćnu bijesu, zaprijetivši pesnicom nekome u daljini, Ivan se obukao u ono što mu je preostalo.

Tada su ga počele uznemirivati dvije primisli: prvo da je nestala potvrda MASSOLITa s kojom se nikad nije rastajao, i drugo hoće li mu uspjeti da u takvom stanju bez prepreka prođe kroz Moskvu? Ipak, u gaćama… Istina, što se to koga tiče, ali ipak da se ne desi kakvo zanovijetanje ili zaustavljanje.

Ivan je s gaća otrgnuo puceta, tamo gdje su se ona na gležnjevima zakopčavala, računajući na to da će možda gaće u takvom obliku izgledati kao ljetne hlače, uzeo je ikonu, svijeću i šibice i krenuo, rekavši sam sebi: — K Gribojedovu! On je tamo, to je izvan svake sumnje.

Grad je živio večernjim životom. Kroz prašinu prolazili su kamioni zvekećući lancima, na njihovim platformama, na vrećama, ležali su izvaljeni, s trbusima u vis, nekakvi muškarci. Svi su prozori bili otvoreni. U svakom je od tih prozora gorjelo svjetlo pod narančastim sjenilima, i iz svih prozora, iz svih vrata, iz svih veža, s krovova i tavana,iz podruma i dvorišta — dopiralo je promuklo treštanje po— loneze iz opere «Jevgenij Onegin».

Bojazni Ivana Nikolajeviča bile su opravdane: prolaznici su na njega svraćali pozornost i osvrtali se.

Uslijed toga, on je odlučio da izbjegava velike ulice, i probija se uličicama gdje ljudi nisu tako nasrtljivi, gdje je manje izgleda da pristupe bosom čovjeku, gnjaveći ga pitanjima o gaćama koje uporno nisu željele da nalikuju na hlače.

Ivan je tako i učinio, udubio se u tajanstvenu mrežu arbatskih uličica i šuljao se uz zidove, bojažljivo zirkao, osvrtao se svakog trena, pokatkad se krio u vežama i izbjegavao raskršća sa semaforima i elegantna vrata diplomatskih vila.

I na čitavom njegovom teškom putu neobjašnjivo ga je mučio svuda prisutan orkestar, uz čiju je pratnju teški bas pjevao o svojoj ljubavi prema Tatjani.