Majstor i Margarita

Poglavlje 25. KAKO JE PROKURATOR POKUŠAO SPASITI JUDU IZ KIRIATA

Tama koja je nadošla sa Sredozemnog mora pokrila je prokuratoru mrski grad. Nestali su viseći mostovi koji su spajali hram sa strašnom Antonijevom kulom, spustio se s neba bezdan i zalio krilate bogove na hipodromu, Hasmonejski dvorac sa strelištima, trgove, karavansaraje, uličice, ribnjake… Nestao je Jeršalajim — veliki grad, kao da nikad nije postojao na svijetu. Sve je proždrla tama koja je uplašila sve živo u Jeršalajimu i njegovoj okolici.

Čudni se oblak približio od mora prema kraju dana, četrnaestog dana proljetnog mjeseca nišana.

On je već navalio svojini trbuhom na Ćelavu goru gdje su krvnici ubrzano ubadali kažnjenike, navalio je na hram u Jeršalajimu, klizio u dimnim bujicama s njegova brežuljka i prekrio Donji grad. Navalio je na prozore i tjerao ljude s krivudavih ulica u kuće. Nije se žurio da saspe svoju vlagu i sipao je samo svjetlo. Čim bi dimnu čorbu proparao plamen, iz mrke tame izranjala je u njoj gruda hrama s blistavim Ijušturastim pokrivačem. Ali se on gasio u trenu i hram je uranjao u tamni bezdan. Nekoliko puta je izranjao iz njega i opet propadao, i svaki put bilo je to propadanje popraćeno tutnjavom katastrofe.

Druga nemirna svjetlucanja dozivala su iz bezdana dvorac Heroda Velikog, koji je stajao na zapadnom brežuljku nasuprot hramu, i strašni slijepi zlatni kipovi uznosili su se prema crnom nebu pružajući k njemu ruke. Ali se opet skrivao nebeski plamen i teški udarci groma otjerali su zlatne idole u tamu.Pljusak je briznuo neočekivano, i tada je oluja prešla u uragan. Na mjestu gdje su oko podneva, u blizini mramorne klupe u vrtu, razgovarali prokurator i prvosvećenik, udar je kao iz topa prelomio čempres poput prutića. Zajedno s vodenom prašinom i gradom na balkon pod stupovima nosilo je otrgnute ruže, lišće magnolije, grančice i pijesak. Uragan je kidao vrt.

U to vrijeme pod stupovima se nalazio samo jedan čovjek i taj je čovjek bio prokurator.

Sada nije sjedio u naslonjaču, nego je ležao na ležaljci kod niskog malog stola, krcatog jestvinama i vinom u vrčevima. Druga ležaljka, prazna, nalazila se s druge strane stola. Kod prokuratorovih nogu ležala je neočišćena crvena, kao da je krvava, mlaka i valjale se krhotine razbijena vrča. Sluga koji je prije oluje prostirao stol za prokurato— ra, smeo se zbog njegova pogleda, uznemirio se što mu možda nije nečim ugodio, i prokurator je, razljutivši se na njega, bacio vrč na mozaik poda, rekavši: — Zašto me ne gledaš u lice kad mi pružaš vrč? Zar si nešto ukrao?

Crno lice Afrikanca je posivjelo, u njegovim se očima pojavio smrtni strah, zadrhtao je i samo što nije razbio i drugi vrč, ali je prokuratorov gnjev odletio isto tako brzo kao što je doletio. Crnac je htio pokupiti krhotine i obrisati mlaku, ali mu je prokurator mahnuo i rob je otrčao. Mlaka je ostala.

Sada, za vrijeme uragana, crnac se krio kraj niše gdje se nalazio kip bijele nage žene s nagnutom glavom, plašeći se da dođe pred oči u nezgodan čas, istovremeno se bojeći da propusti trenutak kad bi ga gospodar mogao pozvati.

Ležeći na ležaljci u olujnom polumraku, prokurator je sam sebi nalijevao vino u pehar, pio dugim gutljajima, ponekad dodirivao kruh, lomio ga, gutao male komadiće, s vremena na vrijeme srkao ostrige, žvakao limun i opet pio.

Da nije bilo šuma vode, da nije bilo udaraca groma koji su, kako se činilo, prijetili da smrskaju krov dvorca, da nije bilo lupe grada koji je kuckao po stepenicama balkona, moglo bi se čuti da prokurator nešto mrmlja, razgovarajući sam sa sobom. A da se nestalno treperenje nebeskog plamena pretvorilo u postojano svjetlo, promatrač bi mogao vidjeti da prokuratorovo lice s upaljenim očima od posljednjih besanica i od vina, izražava nestrpljivost, da prokurator ne samo što gleda dvije bijele ruže koje su uto— nule u crvenoj mlaki nego stalno okreće glavu prema vrtu, u susret vodenoj prašini i pijesku, da nekog očekuje, nestrpljivo očekuje.

Prošlo je neko vrijeme i vodena je koprena počela ri— jediti pred prokuratorovim očima. Kako god bio uragan bijesan, počeo je slabiti. Grančice više nisu pucketale i nisu padale. Udarci groma i munje postali su rjeđi. Nad Jeršalajimom više nije plovio ljubičasti pokrivač s bijelim rubom, nego obični sivi oblak u zaštitnici. Oluja je odlazila prema Mrtvome moru.

Sada se već mogao zasebno čuti šum kiše, i šum vode koja se rušila u žljebovima i po stepenicama kojima je ovog dana silazio prokurator da objavi na trgu kaznu.

Konačno je zazvučao i dosad prigušeni vodoskok. Vedrilo se. U sivoj kopreni, koja je žurila na istok, pojavili su se plavi prozori.

Tada, izdaleka, prodirući kroz šum već sasvim oslabljene kiše, doprli su do prokuratorova uha slabi zvukovi truba i stotina konjskih kopita. Kad je to čuo, prokurator se pomaknuo i njegovo je lice oživjelo. Ala se vraćala s Ćelave gore. Sudeći po zvuku, prolazila je preko trga gdje je bila objavljena kazna.

Konačno je prokurator začuo i dugo očekivane korake i gacanje na stepenicama koje su vodile prema gornjoj terasi vrta pred balkonom. Prokurator je istegao vrat i njegove su oči zablistale izražavajući radost.

Između dva mramorna lava pojavila se najprije glava u kapuljači, a zatim cijeli, potpuno mokri čovjek u plastu koji mu se prilijepio uz tijelo. Bio je to isti onaj čovjek koji je prije izricanja kazne šaputao s prokuratorom u zamračenoj sobi u dvorcu, i koji je za vrijeme izvršenja kazne sjedio na tronošcu igrajući se s prutićem.

Ne obazirući se na mlake, čovjek u kapuljači presjekao je vrtnu terasu, stao na mozaik poda na balkonu i, podigavši ruku, rekao visokim ugodnim glasom — Neka bude prokurator zdrav i neka se raduje! — Pri— došlica je govorio latinski.

— Bogovi! — uskliknuo je Pilat. — Pa vi ste mokri do kože! Kakav uragan? A? Molim da odmah prijeđete k meni. Presvucite se, molim vas.

Pridošlica je zabacio kapuljaču, otkrivši potpuno mokru glavu s prilijepljenom na čelo kosom, i pokazavši na svom obrijanom licu ljubazni smiješak, stao je odbijati da se presvuče, tvrdeći da mu kišica ničim neće naškoditi.

— Neću ni da čujem — odgovorio je Pilat i pljesnuo dlanovima. Time je pozvao sluge koji su se pred njim skri vali, i naredio im da se pobrinu za pridošlicu, a onda od mah iznesu toplo jelo. Da bi osušio kosu, presvukao se, preobuo i uopće da bi se doveo u red, čovjeku koji je do šao prokuratoru trebalo je vrlo malo vremena, i on se uskoro pojavio na balkonu u suhim sandalama, u suhom purpurnom ratničkom plastu i očešljane kose.

Za to vrijeme sunce se vratilo u Jeršalajim i prije nego što će otići i utonuti u Sredozemno more, bacalo je oproštajne zrake prokuratoru mrskom gradu i pozlatilo stupove na balkonu. Vodoskok je sasvim oživio i raspjevao se iz sve snage, golubovi su se spustili na pijesak, gukali, skakali preko slomljenih grančica, kljucali u mokrom pijesku. Crvena mlaka bila je očišćena, krhotine odnesene, na stolu se dimilo meso.

— Slušam prokuratorove zapovijedi — rekao je prido— šlica prilazeći stolu.

— Ali nećete ništa čuti dok ne sjednete i ne popijete vina — ljubazno je odgovorio Pilat i pokazao na drugu le— žaljku.

Pridošlica je prilegnuo, sluga mu je nalio u pehar gusto crveno vino. Drugi sluga je napunio prokuratorov pehar, oprezno se nagnuvši preko njegova ramena. Poslije toga prokurator je pokretom udaljio obojicu slugu. Dok je Pridošlica jeo i pio, Pilat je srkao vino, gledajući poluotvorenim očima svoga gosta. Čovjek koji je došao Pilatu bio je srednjih godina, vrlo ugodna okrugla i dotjerana lica, s mesnatim nosom. Njegova je kosa bila neke neodređene boje. Sada, dok se sušila, postajala je svjetlija. Nacionalnost pridošlice bilo bi teško utvrditi. Osnovno što je obilježavalo njegovo lice bio je izraz dobrote koji su narušavale oči ili, bolje, ne oči nego način na koji je gledao u subesjednika. Svoje ionako malene oči pridošlica je napola prikrivao nešto čudnim, kao da su natekli, kapcima. Tada je u pukotinama ovih očiju svijetlilo lukavstvo bez zlobe. Treba pretpostavljati da je prokuratorov gost bio sklon humoru. Ali je ponekad, potpuno otjeravši taj humor iz pukotina, sadašnji prokuratorov gost širom otvarao kapke i pogledao bi svojeg subesjednika naglo i uporno, kao da mu je cilj da razgleda nekakvu neprimjetnu mrljicu na subesjednikovu nosu. To je trajalo jedan časak, nakon čega bi se kapci opet spustili, pukotine se sužavale i u njima je opet svijetlio dobroćudni lukavi um.

Pridošlica nije odbio ni drugi pehar vina, s očitom nasladom progutao nekoliko ostriga, okusio kuhano povrće, pojeo komadić mesa. Kad se nasitio, pohvalio je vino: — Divna loza, prokuratore, zar to nije — «Falerno»?

— «Cekuba», tridesetogodišnje — ljubazno se javio pro— kurator.

Gost je stavio ruku na srce, odbio da još jede, izjavio da je sit. Tada je Pilat napunio svoj pehar, gost je postupio isto tako. Obojica su odlili malo vina iz svojih čaša u tanjur s mesom i prokurator je glasno izrekao podižući čašu: — Za nas, za tebe, cezare, oče Rimljana, najdraži i naj bolji među ljudima!

Nakon toga su ispili vino, a crnci su sa stola odnijeli jestvine, ostavivši na njemu samo voće i vrčeve. Opet je pokretom prokurator udaljio sluge i ostao sa svojim gostom sam pod stupovima.

— Dakle — progovorio je tiho Pilat — što mi možete reći o raspoloženju u gradu?

On je nehotice okrenuo svoj pogled onamo gdje su za terasama vrta dogorjevali i stupovi i plosnati krovovi koje su pozlatile posljednje zrake sunca.

— Pretpostavljam, prokuratore — odgovorio je gost — da je raspoloženje u Jeršalajimu sada zadovoljavajuće.

— Može li se jamčiti da neredi više ne prijete? — Jamčiti se može — laskavo gledajući prokuratora odgovorio je gost — samo za jedno na svijetu — za moć ve likog cezara.

— Neka mu bogovi podare dug život — odmah je pri hvatio Pilat — i sveopći mir. — Zašutio je i nastavio: — Mi slite li da je sada moguće povući vojsku?

— Pretpostavljam da kohorta Munjevite legije može otići — odgovorio je gost i dodao: — Bilo bi dobro da na ra stanku prodefilira gradom.

— Vrlo dobra misao — odobravao je prokurator — pre kosutra ću je otpustiti a i sam ću otići i — kunem vam se pirom dvanaest bogova, larima se kunem — mnogo bih dao da to mogu učiniti već danas!

— Prokurator ne voli Jeršalajim? — dobroćudno je upi tao gost.

— Smilujte se — smiješeći se, uskliknuo je prokurator — nema beznadnijeg mjesta na zemlji. Ne govorim samo o prirodi — svaki put sam bolestan kad moramo ovamo do laziti — ali to je pola zla! Ali ovi praznici — magovi, čarob njaci, vračevi, horde bogomoljaca!… Fanatici, fanatici!

Koliko malo vrijedi taj mesija kojega su iznenada počeli očekivati ove godine! Svakog trenutka očekuješ da ćeš biti svjedokom najneugodnijeg krvoprolića… Cijelo vrijeme miješati vojske, čitati tužbe i klevete od kojih je k tome polovina napisana protiv tebe samoga! Priznajte, to je do sadno. O, da nema službe imperatoru!

— Da, ovdašnji su praznici teški — složio se gost.

— Iz sve duše želim da oni što prije svrše — energično je dodao Pilat. — Tako ću dobiti mogućnost da se konačno vratim u Cezareju. Vjerujte, ova grozna zgrada Herodova — prokurator je mahnuo rukom duž kolonade tako da je postalo jasno da govori o dvorcu — dovodi me do ludila!

Ne mogu noćiti u njoj. Svijet nije poznavao čudniju arhi tekturu!… Da, ali vratimo se na stvar. Prije svega, zar vas taj prokleti BarRabban ne zabrinjava?

Tada je gost bacio svoj osobiti pogled na prokurato— rov obraz. Ali je on s dosadom u očima gledao u daljinu, mršteći se i s gađenjem promatrajući dio grada koji je ležao pod njegovim nogama i tonuo u predvečerje. Ugasio se pogled gosta i njegovi su se kapci spustili. — Treba misliti da je Bar sada postao bezopasan kao janje — progovorio je gost i na okruglom licu pojavile su se boriće. — Njemu će sada biti neugodno buniti se.

— Suviše je poznat? — upitao je Pilat, podsmjehnuvši se.

— Prokurator, kao obično, pronicljivo shvaća pro blem.

— U svakom slučaju — zabrinuto je primijetio proku— rator, i tanki dugački prst s crnim kamenom na prstenu podigao se uvis — trebat će…

— O, prokurator može biti siguran — dok sam u Judeji Bar neće učiniti ni koraka a da mu netko ne ide za peta ma.

— Sada sam miran kao što sam uostalom uvijek mi ran dok ste ovdje.

— Prokurator je suviše dobar!

— A sada vas molim da mi nešto kažete o izvršenju kazne — rekao je prokurator.

— Što zapravo zanima prokuratora?

— Nije li bilo pokušaja gomile da izrazi negodovanje?

To je najvažnije, dakako.

— Nikakvih — odgovorio je gost.

— Vrlo dobro. Sami ste utvrdili da je smrt nastupila?

— Prokurator može u to biti siguran.

— A recite… jesu li im dali piti prije vješanja na stu pove?

— Da. Ali je on — gost je pritvorio oči — odbio da pije.

— Tko? — upitao je Pilat.

— Oprostite, hegemone! — uskliknuo je gost. — Nisam li spomenuo? HaNocri!

— Bezumnik! — rekao je Pilat i pravio grimase. Ispod njegova lijevog oka trgnula se žilica. — Umirati od sunča nih opekotina! Čemu da odbija nešto što mu pripada po zakonu! S kakvim je riječima odbio?

— On je rekao — opet pritvarajući oči, odgovorio je gost — da zahvaljuje i da ne okrivljuje što mu oduzimaju život.

— Koga? — prigušeno je upitao Pilat.

— To, on, hegemone, nije rekao… — Nije li pokušao nešto propovijedati u nazočnosti vojnika?

— Ne, hegemone, ovaj put nije bio rječit. Jedino što je rekao, jest to da među ljudskim porocima najglavnijim smatra kukavičluk.

— U povodu čega je to rekao? — čuo je gost iznenada napukli glas.

— To se nije moglo razumjeti. On se općenito ponašao čudnovato, kao, uostalom, uvijek.

— Po čemu čudnovato?

— Stalno je pokušavao pogledati u oči čas jednom čas drugom od onih koji su ga okruživali i cijelo se vrijeme smiješio nekakvim zbunjenim smiješkom.

— Više ništa? — upitao je hrapavi glas.

— Više ništa.

Prokurator je zvecnuo peharom nalijevajući sebi vino.

Osušivši ga do samog dna, on je progovorio: — Stvar je u tome: iako ne možemo pronaći — bar ne ovoga časa — bilo kakve njegove poštovaoce ili sljedbeni ke, ipak mi ne možemo biti sigurni da ih uopće nema.

Gost je pažljivo slušao sagnuvši glavu.

— I da izbjegnemo bilo kakva iznenađenja — nastavio je prokurator — molim vas da odmah i bez buke sklonite s lica zemlje tijela sve trojice kažnjenika i da ih pokopate taj no i u tišini, tako da njima ne bude više ni traga ni glasa.

— Slušam, hegemone — rekao je gost i ustao rekavši: — S obzirom na složenost i odgovornost posla dopustite mi da odmah odem.

— Ne, sjednite — rekao je Pilat, pokretom zaustavljaju ći svoga gosta — samo još dva pitanja. Prvo — vaše velike zasluge na najtežem radu u dužnosti načelnika tajne slu žbe kod prokuratora Judeje daju mi ugodnu mogućnost da o tome izvijestim Rim.

Tada se lice gosta zarumenjelo, ustao je i poklonio se prokuratoru govoreći: — Ja samo vršim svoju dužnost u službi imperatoru.

— Htio bih vas zamoliti — nastavio je hegemon — ako vam predlože premještaj odavde u viši čin — da odbijete i ostanete ovdje. Nikako ne bih htio da se s vama rasta— nem. Neka vas nagrade na neki drugi način. — Sretan sam što služim pod vašim zapovjedništvom, hegemone.

— To mi je vrlo drago. Dakle, drugo pitanje. Tiče se onog… kako li se zove… Jude iz Kiriata.

Tada je gost dobacio prokuratoru svoj pogled i odmah ga, kako se pristoji, ugasio.

— Kažu, da je on — snizivši glas, nastavio je prokurator — dobio navodno novac za to što je tako spremno primio kod sebe onog bezumnika.

— Dobit će — tiho je ispravio Pilata načelnik tajne službe.

— Je li velika suma?

— To nitko ne može znati, hegemone.

— Čak ni vi? — izražavajući svojim čuđenjem pohvalu, rekao je hegemon.

— Jao, čak ni ja — mirno je odgovorio gost. — Ali da će on taj novac dobiti danas navečer, to znam. Danas će biti pozvan u Kaifin dvorac.

— Ah, pohlepni starac iz Kiriata! — smiješeći se primi jetio je prokurator. — On je star, zar ne?

— Prokurator se nikada ne vara, ali se ovaj put preva rio — ljubazno je odgovorio gost — čovjek iz Kiriata je mla dić.

— Što ne kažete! Možete li mi dati njegovu karakteri stiku? Da li je fanatik?

— O ne, prokuratore.

— Tako. Još nešto?

— Vrlo je lijep.

— I još? Ima li možda neku strast?

— Teško je poznavati tako točno sve u tom velikom gradu, prokuratore…

— O ne, ne, Afranije! Ne umanjujte svoje zasluge.

— On ima jednu strast, prokuratore. — Gost je učinio malu stanku. — Strast prema novcu.

— A čime se bavi?

Afranije je podigao oči, promislio i odgovorio: — On radi u mjenjačnici kod jednog od svojih rođaka.

— Ah, tako, tako, tako, tako. — Tada je prokurator za šutio, osvrnuo se nema li koga na balkonu i zatim tihorekao: — Evo o čemu se radi — danas sam doznao da će ga noćas zaklati.

Sada gost ne samo da je upro svoj pogled u prokura— tora, nego ga je čak malo i zadržao i tek poslije odgovorio: — Prokuratore, vi se suviše laskavo izražavate o meni.

Po mom mišljenju, ne zaslužujem vaš izvještaj. Nemam tih podataka.

— Dostojni ste najviše nagrade — odgovorio je proku— rator — ali podaci postoje.

— Smijem li upitati od koga dolaze ti podaci?

— Dopustite mi da to za sada ne kažem, to više što su oni slučajni, mračni i nepouzdani. Ali sam dužan sve pred vidjeti. Moja je dužnost takva, a više od svega vjerujem svojem predosjećaju jer me još nikada nije prevario. Po daci govore da se netko od tajnih HaNocrijevih prijatelja, ogorčen strašnom izdajom tog mjenjača, sprema sa svojim ortacima da ga noćas ubije, a novac što ga je dobio za iz daju podmetne prvosvećeniku s bilješkom: «Vraćam pro kleti novac».

Načelnik tajne službe više nije bacao svoje neočekivane poglede na prokuratora i dalje ga je slušao zažmirivši, a Pilat je nastavio: — Zamislite, hoće li prvosvećeniku biti ugodno da u prazničnoj noći dobije takav poklon?

— Ne samo neugodno — smiješeći se odgovorio je gost — nego pretpostavljam, prokuratore, da će to izazvati vrlo veliki skandal.

— I ja tako mislim. Zato vas molim da se pozabavite tom stvari, to jest da poduzmete sve mjere za zaštitu Jude iz Kiriata.

— Hegemonova će zapovijed biti izvršena — rekao je Afranije — ali moram umiriti hegemona: svoju će zamisao zlikovci vrlo teško izvesti. Pomislite samo — gost se osvr nuo i nastavio: — ući u trag čovjeku, zaklati ga, i još doznati koliko je dobio, pa naći mogućnost da se novac vrati Kal fi, i sve to u jednu noć? Noćas?

— Pa ipak njega će noćas zaklati — tvrdoglavo je pono vio Pilat — predosjećam, kažem vam! Nije bilo slučaja da bi me predosjećaj prevario — tada je prokuratorovim li cem prošao grč i on je kratko protrljao ruke. — Slušam — pokorno se javio gost, digao se, uspravio i odjednom grubo upitao: — Znači, zaklat će ga, hegemone?

— Da — odgovorio je Pilat — i sva je moja nada samo vaša zadivljujuća pouzdanost.

Gost je popravio teški pojas pod plaštem i rekao: — Čast mi je, želim zdravlja i radosti!

— Ah da — tiho je po vikao Pilat — sasvim sam zabora vio! Ja sam vam dužan!…

Gost se iznenadio, — Vi mi zaista, prokuratore, niste ništa dužni.

— Kako da ne? Kad sam ulazio u Jeršalajim, sjećate li se, gomila prosjaka… još sam im htio baciti novac, ali ga nisam imao kod sebe, pa sam uzeo od vas.

— O prokuratore, to je sitnica!

— I sitnica treba da se sjetimo. — Tada se Pilat okre nuo, podigao plašt koji je ležao na naslonjaču iza njega, iz vadio je ispod njega kožnu vrećicu i pružio je gostu. Ovaj se naklonio dok ju je primao, i sakrio vrećicu pod plašt.

— Čekam — progovorio je Pilat — izvještaj o pokopu, a također i o slučaju Jude iz Kiriata, još ove noći, čujete li, Afranije, još noćas. Konvoju će biti dana naredba da me probude čim se pojavite. Čekam vas.

— Čast mi je — rekao je načelnik tajne službe i, okre— nuvši se, napustio balkon. Čulo se kako škripi mokri pi jesak pod njegovim nogama, zatim se začulo udaranje nje govih čizama po mramoru između lavova, zatim su se ot— kinule njegove noge, trup, a konačno je nestala i kapulja ča. Tek je tada prokurator opazio kako sunca više nema i kako je stigao sumrak.