Majstor i Margarita

Poglavlje 30. VRIJEME JE! VRIJEME JE!

— Znaš — govorila je Margarita — upravo kad si sinoć zaspao, čitala sam o tami koja je nadošla sa Sredozemnog mora… i ti idoli, ah, zlatni idoli! Ne znam zašto, ali oni mi cijelo vrijeme ne daju mira. Čini mi se da će i sada biti kiše. Osjećaš li kako postaje svježije?

— Sve je to dobro i lijepo — odgovarao je majstor dok je pušio i rukom tjerao dim — čak i oni idoli, bog s njima, ali što će se dalje desiti, nikako ne mogu shvatiti!

Taj su razgovor vodili dok je sunce zalazilo, i upravo tada kad se \Volandu na terasi javio Levi Matej. Prozorčić na podrumu bio je otvoren, i da je netko pogledao unutra začudio bi se kako neobično izgledaju oni koji razgovaraju. Na Margaritino nago tijelo bio je prebačen crni plašt, a majstor je bio u svojem bolničkom rublju.

Bilo je tako, jer Margarita nije imala što da stavi na sebe budući da su sve njezine stvari ostale u vili, a iako je ta vila bila nedaleko, nije dakako bilo ni govora da ona ode onamo i uzme svoje stvari. A majstor, čija su odijela bila u ormaru kao da nikamo nije odlazio, jednostavno nije želio da se preobuče, pobuđujući u Margariti primisao da će početi nekakva posvemašnja glupost. Istina, bio je prvi put obrijan, računajući od one jesenske noći (u klinici su mu bradu skidali aparatom).

Soba je također izgledala čudno i bilo je vrlo teško shvatiti nešto u njezinu kaosu. Na sagu su ležali rukopisi, oni su bili i na divanu. Nekakva knjiga valjala se u naslonjaču. A na okruglom stolu bio je prostrt objed, a među jelima stajalo je nekoliko boca. Odakle su se stvorile nastolu te jestvine i pića nisu znali ni Margarita ni majstor.

Kad su se probudili, našli su sve to na stolu.

Odspavavši do subotnjeg sumraka, i majstor i njegova prijateljica osjećali su se potpuno odmoreno i samo je nešto podsjećalo na jučerašnje događaje — oboje je boljela lijeva sljepoočica. Što se tiče njihovih duša, u njima su se desile velike promjene, kako bi se uvjerio onaj tko bi mogao da prisluškuje razgovor u podrumskom stanu. Ali nije bilo nikoga da prisluškuje. Dvorište je i bilo zato dobro jer je uvijek bilo pusto. Lipe i vrbe pred prozorom, koje su svakog dana postajale zelenije, širile su proljetni miris, a vjetrić ga je donosio u podrum.

— Fuj, vraže! — neočekivano je uskliknuo majstor. — Samo kad pomislim… — ugasio je opušak u pepeljari i stegao glavu rukama — ne, slušaj, ti si pametan čovjek i ni kada nisi bila luda… zar si ozbiljno uvjerena da smo ju čer bili kod sotone?

— Posve ozbiljno — odgovorila je Margarita.

— Dakako, dakako — ironično je rekao majstor — sada su očito umjesto jednog luđaka — dvoje, i muž i žena! — Di gao je ruke prema nebu i povikao: — Ne, neka vrag zna što je to! Vrag, vrag, vrag!

Umjesto odgovora Margarita se bacila na divan, prasnula u smijeh, zamahnula bosim nogama i zatim po— vikala: — Oj, ne mogu više! Oj, ne mogu više! Pogledaj samo na što si nalik!

Nasmijavši se od srca, dok je majstor stidljivo popravljao bolničke hlače, Margarita se uozbiljila.

— Nehotice si upravo sada rekao istinu — počela je go voriti — vrag zna što se zbiva, i vrag će, vjeruj mi, sve ure diti! — Njezine su oči zaplamtjele, skočila je, počela je ple sati i vikati: — Kako sam sretna, kako sam sretna, kako sam sretna što sam s njim sklopila ugovor! O, đavole, đa vole! A vi ćete, mili moj, morati živjeti s vješticom. — Po slije toga poletjela je k majstoru, obujmila ga oko vrata i počela ljubiti njegova usta, nos, obraze. Poskakivali su vi hori majstorove nepočešljane kose, pod poljupcima buk nuli su njegovi obrazi i čelo.

— Ti si stvarno postala slična vještici. — Ne poričem — odgovorila je Margarita — ja sam vje štica i vrlo sam time zadovoljna!

— Pa dobro — govorio je majstor — vještica pa vještica.

Vrlo zgodno i sjajno! Mene su, očigledno, oteli iz bolnice!

Također vrlo zgodno. Vraćen ovamo, dopustimo i to…

Pretpostavimo čak da nas se to neće zakačiti, ali reci mi, tako ti svega što ti je sveto, od čega i kako ćemo živjeti?

Dok to govorim, brinem o tebi, vjeruj mi.

U taj čas pojavile su se na prozorčiću cipele s tupim vršcima i donji dio prugastih hlača. Zatim su se te hlače sagnule u koljenu i nečija je opsežna stražnjica zaklonila dnevno svjetlo.

— Alojzije, jesi li kod kuće? — upitao je glas negdje iz nad hlača, iza prozora.

— Opet počinje — rekao je majstor.

— Alojzij? — upitala je Margarita prilazeći prozoru — On je jučer uhapšen. A tko ga traži? Kako se zovete?

Istog trena nestala su koljena i stražnjica, čulo se kako su se zalupila vrtna vrata, a zatim je sve došlo na svoje mjesto. Margarita se zavalila na divan i tako se smijala da su joj suze navrle na oči. Ali, kad se stišala, njezino se lice neizmjerno promijenilo, progovorila je ozbiljno, govoreći spuzila je s divana, dopuzala k majstorovim koljenima, i gledajući ga u oči, počela milovati njegovu glavu.

— Koliko si trpio, koliko si trpio, jadni moj! Samo ja to znam. Gle, na glavi imaš sijede niti a kod usana duboku boru. Jedini moj, mili moj, nemoj misliti ni na što. Ti si previše morao misliti, a sad ću za tebe misliti ja! I ja ti jamčim, jamčim da će sve biti divno.

— Ja se ni ne plašim, Margot — iznenada joj je odgo vorio majstor, podigao je glavu i učinio joj se takvim ka kav je bio kad je pisao o tome što nikad nije vidio ali je zasigurno znao da se zbilo — a ne plašim se zato što sam već sve iskusio. Suviše su me plašili i više me ničim upla šiti ne mogu. Ali mi je žao tebe, Margo, u tome je stvar, zato i ponavljam jedno te isto. Osvijesti se! Zašto da uništiš svoj život s bolesnikom i siromahom? Vrati se! Ja te žalim, zato i govorim tako.

— Ah, ti, ti — vrteći raskuštranom glavom šaptala je Margarita — ah, ti, malodušni, nesretni čovječe! Zbog tebesam prošle noći drhtala naga, izgubila svoju narav i zamijenila je novom, nekoliko mjeseci sjedila sam u tamnoj sobici i mislila samo na jednu stvar — na oluju nad Jeršalajimom, isplakala svoje oči, a sada kad je nahrupila sreća, ti me tjeraš? Pa dobro, otići ću, otići ću, ali znaj da si ti okrutan čovjek! Tebi su opustošili dušu!

Bolna nježnost obuzela je majstorovo srce i on je zaplakao zagnjurivši u Margaritinu kosu. Plačući, ona mu je šaptala, dok su njezini prsti skakutali po majstorovim sljepoočicama.

— Da, sijede niti, niti, gledam svojim očima kako se snijegom pokriva glava, ah, moja, moja napaćena glava.

Gle, kakve su tvoje oči! U njima je pustoš… A ramena, ra mena s bremenom… Unakazili su, unakazili — Margari— tine riječi postale su nepovezane, Margarita je grcala.

Tada je majstor obrisao oči, podigao klečeću Marga— ritu, i sam je ustao, pa čvrsto rekao: — Dosta! Ti si me postidjela. Nikada više neću biti ma— lodušan i neću se vratiti tom pitanju, budi mirna. Znam da smo oboje žrtve duševne bolesti koju sam možda prenio na tebe… što možemo, zajedno ćemo je podnositi.

Margarita je približila usne majstorovu uhu i pro— šaptala: — Kunem ti se tvojim životom, kunem se zvjezdoznan— čevim sinom kojega si opisao, sve će biti dobro!

— No dobro, dobro — odazvao se majstor i dodao na— smijavši se: — Naravno, kad su ljudi potpuno opljačkani kao ti i ja, oni traže spas u nadnaravnim silama! Pa što, sla žem se da ga tamo tražimo.

— Eto, eto, sad si opet prijašnji, smiješ se — odgovorila je Margarita — idi do vraga s tvojim učenim riječima. Nad naravne ili ne nadnaravne — zar nije sve to svejedno? Že lim jesti.

I ona je za ruku povukla majstora k stolu.

— Nisam siguran neće li ta hrana sad propasti u zem lju ili odletjeti kroz prozor — govorio je majstor potpuno se smirivši.

— Neće odletjeti!

U taj čas u prozorčiću se začuo nosni glas: — Mir vama.Majstor je zadrhtao, a Margarita koja je već bila navikla na neobično povikala je: — Pa to je Azazello! Ah, kako je to milo, kako je to do bro! — i šapnuvši majstoru: — Evo vidiš, nisu nas napustili!

— krenula da otvori.

— Zaogrni se — viknuo je za njom majstor.

— Fućkam ja na to — odgovorila je Margarita već iz hodnika.

I eto Azazello se već naklonio, pozdravio se s majstorom blješteći svojim krivim okom, a Margarita je klicala: — Ah, kako mi je drago! Nikada u životu mi nije bilo tako drago! Oprostite, Azazello, što sam gola!

Azazello je zamolio da se ona ne uznemirava, uvjeravao kako je vidio ne samo gole žene nego i žene s potpuno oderanom kožom, i hitro sjeo k stolu, stavivši prethodno u kut kraj peći nekakav smotak u tamnom brokatu.

Margarita je Azazellu nalila konjaka i on ga je odmah ispio. Majstor koji s njega nije micao pogled, ponekad je sebi ispod stola štipao hrbat lijeve ruke. Ali njegova štipa— nja nisu pomogla. Azazello se nije rasplinuo u zraku, da, treba reći istinu, za to nije bilo nikakve potrebe. Ništa strašno nije bilo u riđem čovjeku malog rasta, osim toga oka s mrenom, ali toga ima i bez čarobnjaštva, osim odjeće koja nije bila sasvim obična — nekakva mantija ili plašt — opet, ako čovjek dobro promisli, i to se dešava. Konjak je također znao dobro piti, kao i svi dobri ljudi, na dušak i bez jela. Od konjaka u majstorovoj je glavi zašumjelo i počeo je misliti: «Ne, Margarita ima pravo! Dakako, preda mnom sjedi poslanik đavolov. Pa i ja sam sam preksinoć dokazivao Ivanu da je on na Patrijaršijskim ribnjacima susreo upravo sotonu, a sada sam se preplašio te misli i počeo nešto brbljati o hipnotizerima i o halucinacijama. Kakvi hipnotizeri, k vragu!» Počeo je promatrati Azazella i uvjerio se da u njegovim očima postoji nešto usiljeno, neka misao koju taj ne želi prije vremena izreći. «On nije samo u posjetu, nego se pojavio s nekom porukom» — mislio je majstor.

Moć opažanja nije ga iznevjerila.Ispivši treću čašicu konjaka, koji na Azazella nije nimalo djelovao, posjetilac je tako započeo: — Ugodan podrumčić, vrag neka me nosi! Samo se na meće pitanje što da se u njemu radi, u tom podrumčiću?

— To se isto i ja pitam — nasmijavši se odgovorio je majstor.

— Zašto me uznemirujete, Azazello? — upitala je Mar— garita — Već ćemo nekako!

— Što to govorite! — povikao je Azazello — nisam ni po mislio uznemiravati vas. I ja kažem već ćemo nekako. Da!

Skoro sam zaboravio, messire vas je dao pozdraviti i na redio mi da vam kažem da vas poziva na malu šetnju s njim, ako, dakako, vi to želite. Što ćete mi na to reći?

Margarita je pod stolom gurnula nogom majstora.

— S velikim zadovoljstvom — odgovorio je majstor proučavajući Azazella, a taj je nastavio: — Nadamo se da ni Margarita Nikolajevna neće odbiti?

— Ja sigurno neću odbiti — rekla je Margarita i opet je njezina noga dotakla majstorovu nogu.

— Divna stvar! — uskliknuo je Azazello. — To ja volim!

Jedandva i gotovo! A ne kao onda u Aleksandrovskom parku!

— Ah, nemojte me na to sjećati, Azazello, tada sam bila glupa. Da, ne treba me, uostalom, strogo kriviti za to — ne susrećeš svaki dan nečistu silu!

— Svakako — potvrdio je Azazello — svaki dan bi bilo suviše ugodno!

— Meni se sviđa brzina — govorila je Margarita uzbu đeno — sviđa mi se brzina i golotinja. Kao iz mauzera — taf!

Ah, kako on puca! — povikala je Margarita, obraćajući se majstoru. — Sedmica pod jastukom i u svaki listić!… — Margarita se opila, njezine su oči zablistale.

— I opet sam zaboravio — povikao je Azazello udarivši se po čelu — sasvim sam se smotao! Messire je poslao po klon — tu se okrenuo upravo majstoru — bocu vina. Upo zoravam vas da je to ono isto vino koje je pio prokurator Judeje. Falernsko vino.

Sasvim je razumljivo da je takva rijetkost izazvala veliku pažnju Margaritinu i majstorovu. Azazello je izvukaoiz komada tamnog pogrebnog brokata potpuno pljesnivi vrč. Vino su mirisali, nalili u čaše, gledali kroza nj svjetlo koje je nestajalo pred oluju, — U Wolandovo zdravlje! — uskliknula je Margarita, podižući svoju čašu.

Sve troje dohvatilo je čaše i ispilo veliki gutljaj.

Odmah je predolujno svjetlo počelo gasnuti u majstorovim očima, njegovo se disanje zaustavilo i on je osjetio da dolazi kraj. Vidio je još kako na smrt blijeda Margarita, bespomoćno pružajući ruke k njemu, spušta glavu na stol, a zatim pada na pod.

— Trovač… — dospio je još viknuti majstor. Htio je dohvatiti nož sa stola da udari Azazella, ali je njegova ruka nemoćno kliznula po stolnjaku, sve što je okruživalo maj stora u podrumu poprimilo je crnu boju, a zatim je sve nestalo. Pao je nauznak, i dok je padao rasjekao je kožu sljepoočice na uglu daske pisaćeg stola.

Kad su otrovani zamukli, Azazello je počeo djelovati.

Prvo je iskočio kroz prozor, i za nekoliko časaka bio je u vili u kojoj je živjela Margarita Nikolajevna. Uvijek savjesni i točni Azazello htio je provjeriti da li je sve učinjeno kako treba. Sve je bilo u redu. Azazello je vidio kako je smrknuta žena koja je očekivala povratak svoga muža izišla iz svoje spavaonice, iznenada problijedila, uhvatila se za srce i kriknuvši bespomoćno: — Nataša! Bilo tko… k meni! — pala na pod u gostinj— skoj sobi ne doprijevši do kabineta.

— Sve u redu — rekao je Azazello. Za časak je bio kraj palih ljubavnika. Margarita je ležala licem zabodenim u sag. Svojim željeznim rukama Azazello ju je okrenuo kao lutku licem prema sebi, i zagledao se u,nju. Naočigled se lice otrovane mijenjalo. Čak se u olujnom sumraku vidjelo kako je nestalo njezino privremeno vještičje škiljenje i oštrina i žestina crta. Lice pokojnice je postalo svijetlo i konačno se smekšalo, a njezino keženje više nije bilo zvjersko nego jednostavno ženstveno patničko keženje.

Tada je Azazello rastavio njezine bijele zube, i ulio u usta nekoliko kapljica onog vina kojim ju je i otrovao. Marga rita je uzdahnula, podigla se bez Azazellove pomoći, sjela i tiho upitala — Zašto, Azazello, zašto? Što ste sa mnom učinili?

Vidjela je majstora kako leži, zadrhtala i prošaptala: — To nisam očekivala… ubojica!

— Ma ne, ne — odgovorio je Azazello — on će odmah ustati. Ah, zašto ste tako nervozni!

Margarita mu je odmah povjerovala, toliko je uvjerljiv bio glas riđeg demona. Skočila je, snažna i živa, i pomogla napojiti vinom majstora. Otvorivši oči, on je pogledao mračno i s mržnjom ponovio svoju posljednju riječ: — Trovač…

— Ah, obično je vrijeđanje nagrada za dobru uslugu!

— odgovorio je Azazello. — Zar ste slijepi? Progledajte ko načno!

Tada se majstor podigao, ogledao se pogledom živim i svijetlim i upitao: — Što znači ova novost?

— To znači — odgovorio je Azazello — da vam je vrije me. Već oluja grmi, čujete li? Smrkava se. Konji ruju zem lju, drhće mali vrt. Opraštajte se od podruma, opraštajte brže.

— A, shvaćam… — rekao je majstor, ogledavajući se — vi ste nas ubili, mi smo mrtvi. Ah, kako je to pametno!

Kako u pravi čas! Sada sam sve shvatio.

— Ah, smilujte se — odgovorio je Azazello — da li ja to vas čujem? Vaša vas prijateljica naziva majstorom, vi sada razmišljate, kako onda možete biti mrtvi? Zar je, da biste se smatrali živim, bezuvjetno potrebno sjediti u podrumu s košuljom i bolničkim hlačama na sebi? Smiješno!

— Shvatio sam što ste rekli — povikao je majstor — ne mojte nastaviti! Imate tisuću puta pravo!

— Veliki Woland! — ponavljala je za njim Margarita. — Veliki Woland! Izmislio je nešto bolje nego ja! Ali samo ro man, roman — vikala je majstoru — uzmi sa sobom roman, kamo god otišao.

— Ne treba — odgovorio je majstor — znam ga na pamet.

— Ali ti nećeš ni riječi… ni riječi iz njega zaboraviti?

— pitala je Margarita privinuvši se ljubavniku i otirući krv s njegove rasječene sljepoočice. — Budi mirna. Sada neću ništa i nikada zaboraviti — odgovorio je.

— Onda vatra! — povikao je Azazello. — Vatra, od koje je sve počelo i kojom ćemo sve završiti.

— Vatra! — strašno je kriknula Margarita. Prozorčić je u podrumu zalupio, vjetar je odgurnuo zavjesu. Na nebu je veselo i kratko zagrmjelo. Azazello je gurnuo ruku s pandžama u peć, izvukao cjepanicu koja se dimila i njome zapalio stolnjak na stolu. Zatim je potpalio svežanj starih novina na divanu, a za njim rukopis i zavjesu na prozoru.

Majstor kojeg je već opijao budući galop, zbacio je s police nekakvu knjigu na stol, rastvorio je njene listove na gorućem stolnjaku i knjiga je planula veselim plamenom.

— Gori, gori, prijašnji živote!

— Gori, patnjo! — vikala je Margarita.

Soba se već njihala u crvenim stupovima i zajedno s dimom istrčalo je troje kroz vrata, potrčalo po kamenim stepenicama i našlo se u dvorištu. Prvo što su tamo vidjeli bila je graditeljeva kuharica koja je sjedila na tlu. Kraj nje se valjao razbacani krumpir i nekoliko svježnjeva luka.

Stanje kuharičino bilo je razumljivo. Tri crna konja frktala su kraj staje, drhtala, rovala zemlju. Margarita je zajašila prva, za njom Azazello, posljednji majstor.

Stenjući, kuharica je htjela podići ruku da učini znak križa, ali je Azazello iz sedla povikao s prijetnjom: — Odsjeći ću ti ruku! — on je zazviždao, i konji su se lomeći grane lipa podigli i zaboli u niski crni oblak. Od mah je iz podrumskog prozorčića suknuo dim. Odozdo je dopro slabi, žalosni kuharičin krik: — Gorimo!..

Konji su već letjeli nad krovovima Moskve.

— Želim se oprostiti s gradom — viknuo je majstor Azazellu koji je jahao sprijeda. Grom je progutao kraj maj storove rečenice. Azazello je kimnuo glavom i pustio svo ga konja u galop. U susret jahačima jurio je oblak, ali još nije sipao kišu.

Letjeli su iznad bulevara, vidjeli su kako ljudske figurice bježe sklanjajući se pred kišom. Padale su prve kapi. Proletjeli su iznad dima — sve što je ostalo od GribojedovIjeva doma. Proletjeli su nad gradom koji je već zalilatama. Nad njima su sijevale munje. Zatim je krovove zamijenilo zelenilo. Tek tada se spustila kiša i pretvorila jahače u tri velika mjehura u vodi.

Margariti je već bio poznat osjećaj leta, a majstoru nije pa se čudio kako su se brzo našli na cilju, kod onog s kojim se htio oprostiti zato što se više ni s kim drugim nije imao oprostiti. U kopreni kiše on je odmah prepoznao zgradu klinike Stravinskog, rijeku i šumu na drugoj obali koju je bio dobro proučio. Spustili su se u grmlje na poljani nedaleko od klinike.

— Ja ću vas ovdje pričekati — povikao je Azazello slo— živši ruke kao štit, čas osvijetljen munjama čas nestajući u sivoj kopreni — oprostite se brzo!

Majstor i Margarita su skočili iz sedla i poletjeli promičući kao vodene sjene kroz klinički vrt. Kroz časak majstor je naviknutom rukom otvarao rešetku na balkonu sobe br. 117. Margarita gaje slijedila. Ušli su Ivanuški, nevidljivi i neprimijećeni, dok je oluja hučila i zavijala. Majstor se zaustavio kraj kreveta.

Ivanuška je ležao nepomično kao i onda kad je prvi put promatrao oluju u kući svoga odmora. Ali nije plakao kao onda. Kad je dobro pogledao tamnu siluetu koja je ušla k njemu s balkona, on se podigao, pružio ruke i radosno rekao: — A, to ste vi! A ja vas sve čekam i čekam! Evo vas, susjede!

Na to je majstor odgovorio: — Ja sam ovdje, ali više na žalost ne mogu biti vaš su sjed. Odlazim zauvijek i došao sam k vama samo da se oprostim.

— Znao sam to, domislio sam se — tiho je odgovorio Ivan i upitao: — jeste li ga susreli?

— Da — rekao je majstor — došao sam se oprostiti s vama zato što ste bili jedini čovjek s kojim sam razgova rao u posljednje vrijeme.

Ivan se razvedrio i rekao: — Dobro je da ste ovamo svratili. Održat ću svoju ri ječ, i više pjesmice neću pisati. Mene sada zanima nešto drugo — Ivanuška se nasmiješio i bezumnim očima gledao nekamo mimo majstora — želim nešto drugo napisati.Majstor se uzbudio zbog tih riječi i progovorio čim je sjeo na rub Ivanuškinog kreveta: — To je dobro, to je dobro. Napišite o njemu nastavak.

Ivanuškine su oči zablistale.

— A zar vi sami nećete? — Tada je poniknuo i zamiš ljeno dodao: — Ah, da… što ja to pitam — Ivanuška je po gledao u pod pa preplašeno podigao oči.

— Da — rekao je majstor i njegov se glas učinio Ivanu— ški nepoznat i prigušen — ja više neću pisati o njemu. Bit ću zauzet nečim drugim.

Huku oluje proparao je daleki zvižduk.

— Čujete li? — upitao je majstor.

— Oluja huči…

— Ne, to mene zovu, moram ići — objasnio je majstor i podigao se s kreveta.

— Pričekajte! Još jednu riječ — zamolio je Ivan. — Jeste li nju pronašli? Je li vam ostala vjerna?

— Evo je — odgovorio je majstor i pokazao na zid. Od bijelog zida odmakla se tamna Margarita i prišla krevetu.

Gledala je mladića koji je ležao i u njezinim se očima vi djela briga.

— Jadni, jadni… — tiho je šaptala Margarita i nadvila se nad krevet.

— Kako je lijepa — bez zavisti, ali s tugom i s nekakvim tihim ganućem rekao je Ivan — vidi ti, kako je s vama sve dobro ispalo. A sa mnom nije tako — tada je razmislio i za mišljeno dodao: — A uostalom, možda i jest…

— Da, da — prošaptala je Margarita i još se bliže nagnu la nad bolesnika — poljubit ću vas u čelo, i s vama će sve biti kako treba… to mi možete vjerovati, svašta sam već vidjela, sve znam.

Mladić je uhvatio njezin vrat objema rukama i ona ga je poljubila.

— Ostaj zdravo, učenice — jedva čujno rekao je majstor i počeo se rasplinjavati u zraku. Nestao je, a zajedno s njim i Margarita. Rešetka na balkonu se zatvorila.

Ivan se uznemirio. Sjeo je na krevet, osvrnuo se nemirno, čak je zastenjao, progovorio sam sa sobom, digao se. Oluja je bjesnjela sve jače i očito je uzbudila njegovu dušu. Uznemirilo ga je i to što je svojim već izvježbanimsluhom naviklim na tišinu ulovio za vratima nemirne korake, prigušene glasove. Dozvao je nervozno i drhtureći: — Praskovja Fjodorovna!

Praskovja Fjodorovna već je ulazila u sobu, upitno i zabrinuto gledajući Ivanušku.

— Što je? Što se desilo? — pitala je ona. — Zar vas oluja uzbuđuje? Ništa, ništa… odmah ćemo vam pomoći. Od mah ću pozvati doktora.

— Ne, Praskovja Fjodorovna, nije potrebno da zovete doktora — rekao je Ivanuška ne gledajući nemirno Pras— kovju Fjodorovnu nego zid — sa mnom se ne dešava ništa naročito. Ja se već snalazim, ne bojte se. Nego mi radije recite — prisno je zamolio Ivan — što se tamo kraj mene, u stotinu osamnaestoj sobi sada dogodilo?

— U stotinu osamnaestoj? — upitala je Praskovja Fjo dorovna i njezine su oči bježale. — Ništa se tamo nije do godilo. — Ali je njezin glas bio neiskren, Ivanuška je to od mah primijetio i rekao: — E, Praskovja Fjodorovna! Vi ste tako istinoljubiv čovjek… Zar mislite da ću pobjesnjeti? Ne, Praskovja Fjodorovna, toga neće biti. Bolje je da otvoreno kažete, jer ja kroz zid sve osjećam.

— Umro je sada vaš susjed — prošaptala je Praskovja Fjodorovna koja nije imala snage da odoli svojoj istino ljubivosti i dobroti, i preplašeno je pogledala Ivanušku sva obasjana svjetlom munje. Ali se s Ivanuškom nije de silo ništa strašno. On je samo značajno podigao prst i re kao: — Znao sam to! I budite sigurni, Praskovja Fjodorov na, da je sada i u gradu umro još jedan čovjek. Ja čak znam tko — tada se Ivanuška tajanstveno nasmiješio — to je — žena!