Majstor i Margarita

Poglavlje 12. CRNA MAGIJA I NJEZINO RASKRINKAVANJE

Maleni čovjek u poderanom žutom polucilindru i s kruškastim ljubičastim nosom, u kockastim hlačama i lakiranim cipelama, dovezao se na scenu Varijetea na običnom biciklu na dva kotača. Uz zvukove fokstrota on je načinio krug a zatim je pobjednički kriknuo od čega se bicikl uspravio. Nakon što se provezao samo na zadnjem kotaču, čovječuljak se okrenuo nogama uvis, u vožnji je otkačio prednji kotač i odbacio ga za kulisu a zatim je nastavio put na jednom kotaču vrteći pedale rukama.

Na visokoj metalnoj motki sa sjedalicom na vrhu i samo s jednim kotačem dovezla se punahna plavuša u trikou i suknjici posutoj srebrnim zvijezdama i počela voziti ukrug. Susrećući se s njom čovječuljak ju je pozdravljao usklicima i skidao nogom polucilindar s glave.

Na kraju se dovezao mališan od osam godina staračka lica, provezao se među odraslima na sićušnoj dvokolici na kojoj je bila ogromna automobilska truba.

Nakon što je učinila nekoliko krugova, čitava družba dovezla se, uz nemirno dobovanje bubnjeva u orkestru, do samog ruba scene, a gledaoci u prvim redovim» a uzviknuli su i nagnuli se unatrag jer se publici pričinilo da će se cijela trojka sa svojim vozilima strovaliti u orkestar.

Ali su se bicikli zaustavili upravo u času kad su prednji kotači već prijetili da skliznu u bezdan, na glave svirača. Biciklisti su s glasnim krikom «Ap!» skočili s vozila i poklonili se, pri čemu je plavuša slala publici zvučne poljupce, a mališan je svojom trubom zatrubio smiješni signal.Pljesak je uzdrmao zgradu, plavi je zastor krenuo s obje strane i sakrio bicikliste, kod vrata su se ugasila zelena svjetla s natpisom «Izlaz», a u paučini trapeza pod kupolom poput sunca zasjale su bijele kugle. Nastala je stanka prije posljednjeg dijela.

Jedini čovjek kojeg nimalo nisu zanimala čudesa biciklističke tehnike porodice Giulli bio je Grigorij Danilovič Rimski. Sjedio je u potpunoj samoći u svojem kabinetu, grizao tanke usnice a njegovim licem i tijelom prolazila je drhtavica. Neobičnom nestanku Lihodejeva priključio se potpuno nepredviđeni nestanak Varenuhe.

Rimskom je bilo poznato kamo je taj otišao, ali on je otišao… i nije se vratio! Rimski je slegnuo ramenima i šapnuo sam sebi: — Ali zbog čega?!

I čudno: poslovnom čovjeku kao što je findirektor najjednostavnije bi bilo, dakako, da telefonira onamo kamo se bio uputio Varenuha i da dozna što je njega zadesilo, međutim on se do deset sati navečer nije mogao prisiliti da to učini.

U deset, učinivši nad sobom pravo nasilje, Rimski je podigao slušalicu s aparata i tada se uvjerio da je njegov telefon mrtav. Dostavljač mu je javio da su i ostali aparati u zgradi pokvareni. Dakako, taj neugodni ali ne i vrhunaravni događaj do kraja je potresao findirektora, ali ga je istovremeno i obradovao: otklonio je potrebu da telefonira.

U vrijeme kad se nad glavom findirektora upalila i zažmirkala crvena lampica koja je obavještavala početak stanke, ušao je dostavljač i javio da je strani artist došao. Findirektor se trgnuo i mračniji od oblaka uputio se za kulise da primi gosta, jer nije bilo nikog drugog da ga primi.

Iz hodnika gdje su već zvonila signalna zvonca, zagledavali su u veliku svlačionicu znatiželjnici pod raznim izlikama. Tu su bili artisti u crvenim ogrtačima i turbanima, klizač u bijelom, izvezenom, kratkom kaputu, animator, bijel od pudera, i šminker.

Prispjela znamenitost zapanjila je sve svojim frakom neviđene dužine i čudnog kroja, a i time što se pojavila ucrnoj polumaski. Ali su najčudnija bila dva pratioca crnog maga: kockasti dugajlija u napuklim cvikerima i crni debeli mačak koji je ušao u svlačionicu na stražnjim nogama i nehajno sjeo na divan žmirkajući prema golim žaruljama na ogledalima.

Rimski se potrudio da na licu napravi smiješak od kojeg je ono postalo kiselo i zlo i naklonio se šutljivom magu koji je sjedio kraj mačka na divanu. Rukovanja nije bilo. Zato se nametljivi kockasti dugajlija sam predstavio findirektoru nazvavši se «njihovim pomoćnikom». Ta je pojedinost iznenadila findirektora, i to neugodno iznenadila: u ugovoru nije bio spomenut nikakav pomoćnik.

Sasvim usiljeno i suho Grigorij Danilović je upitao kockastog koji mu se svalio na glavu, gdje je artistova aparatura.

— Dijamante vi naš nebeski, dragocjeni gospodine di rektore — zveketavim glasom odgovorio je magov pomoć nik — naša aparatura je uvijek s nama. Evo je! Ajn, cvaj, draj! — I mahnuvši kvrgavim prstima pred očima Rimskog, iznenada je izvukao iza mačkova uha: vlasništvo Rimskog, zlatni sat s lančićem, koji je dotada bio kod findirektora u džepiću prsluka ispod zakopčanog kaputa, s lančićem provučenim kroz rupicu.

Rimski se nehotice uhvatio za trbuh, prisutni su uzdahnuli, a šminker koji je virio kroz vrata nakašljao se s odobravanjem.

— Je li to vaš sat? Izvolite — nehajno se smiješeći rekao je kockasti i pružio na prljavom dlanu zbunjenom Rim skom njegovo vlasništvo.

— S takvim ne sjedaj u tramvaj — tiho i veselo šapnuo je animator šminkeru.

Ali je mačak izveo nešto još bolje od točke s tuđim satom. Neočekivano se digao s divana, prišao na stražnjim nogama stoliću pod ogledalom, prednjom šapom izvukao je iz boce čep, nalio vode u čašu, ispio, vratio čep na mjesto i šminkerskom krpom obrisao brkove.

Sada nije nitko čak ni uzdahnuo, samo su svi zinuli, a šminker je ushićeno šapnuo: — Eh, klasa!U to su vrijeme po treći put nemirno zazvonila zvonca i svi su uzbuđeni u očekivanju zanimljive točke jurnuli iz svlačionice.

Za jednu minutu u gledalištu su se ugasila svjetla, upalila se rampa i zastor obasjala odozdo crvenkastim odsjajem, a kroz osvijetljenu pukotinu zastora stupio je pred publiku punašni, poput djeteta veseli čovjek obrijana lica, u izgužvanom fraku i nečistoj košulji. Bio je to čitavoj Moskvi dobro poznati konferansije Žorž Bengalski.

— Dakle, građani — progovorio je Bengalski smiješeći se mladenačkim osmijehom — sada će pred vama nastupi ti… — Tu je Bengalski prekinuo sam sebe i progovorio s drugom intonacijom: — Vidim da se broj publike k trećem dijelu još povećao. Kod nas je danas pola grada! Ovih dana sretnem ja prijatelja i kažem mu: «Zašto nas ne po sjetiš? Jučer je kod nas bilo pola grada». A on mi odgova ra: «Ja stanujem u drugoj polovici!» — Bengalski je učinio stanku očekujući da će nastati provala smijeha, ali kako se nitko nije nasmijao, on je nastavio:… Dakle, nastupa znameniti inozemni artist mesje Woland sa seansom crne magije! Ali, mi razumijemo — Bengalski se nasmiješio mudrim osmijehom — da ona ne postoji na svijetu i da ona nije ništa drugo nego praznovjerje, a maestro Woland, jed nostavno, na visokom stupnju vlada tehnikom trika, što će se i vidjeti iz najzanimljivijeg dijela, to jest iz raskrinkava nja te tehnike, i budući da smo mi svi kao jedan i za teh niku i za njezino raskrinkavanje, to molimo gospodina Wolanda!

Izgovorivši cijelu tu besmislicu, Bengalski je sklopio obje ruke dlan na dlan, kao pozdrav zamahnuo njima prema prorezu zastora, koji se tiho šuškajući pomaknuo u stranu.

Izlazak maga s njegovim dugačkim pomoćnikom i mačkom koji je stupio na scenu na stražnjim nogama, vrlo se svidio publici.

— Dajte mi naslonjač — tiho je naredio Woland i istog časa, ne zna se kako i odakle, na sceni se pojavio naslo njač u koji je sjeo mag. — Reci mi, ljubazni Fagote — upitao je Woland kockastog šarlatana koji je, očigledno, nosio idrugo ime osim «Korovjov» — prema tvom mišljenju, nije li se moskovsko pučanstvo znatno promijenilo?

Mag je pogledao utihnulu publiku, iznenađenu pojavom naslonjača iz zraka.

— Upravo tako, messire — tiho je odgovorio FagotKo— rovjov.

— Imaš pravo. Građani su se ja» ko promijenili, izvana, velim, kao i sam grad uostalom. Što da i govorimo o od jeći, ali pojavili su se ti… kako se zovu… tramvaji, au tomobili…

— Autobusi — s poštovanjem je došapnuo Fagot.

Publika je pažljivo slušala taj razgovor, pretpostavljajući da je to preludij magijskim trikovima.

Kulise su bile nabite artistima i scenskim radnicima, a među njihovim licima vidjelo se napregnuto, blijedo lice Rimskog.

Lice Bengalskog, koji se sklonuo u kut pozornice, počelo je izražavati nedoumicu. On je sasvim malo podigao obrvu i, koristeći stanku, progovorio: — Inozemni artist izražava svoj ushit Moskvom koja je porasla u tehničkom smislu, a također i Moskovljanima — Bengalski se dvaput nasmiješio, najprije parteru a zatim galeriji.

Woland, Fagot i mačak okrenuli su glave prema kon— feransijeu.

— Zar sam ja izrazio ushit? — upitao je mag Fagota.

— Nikako, messire, vi niste izrazili nikakav ushit — od govorio je taj.

— Pa što to onda govori taj čovjek?

— On je jednostavno slagao! — glasno, da čuje cijelo ka zalište, izjavio je kockasti pomoćnik i, obraćajući se Ben— galskom, dodao: — Čestitam vam, građanine lažitorbo!

Na galeriji je zapljuštao smijeh, a Bengalski je zadrhtao i izbuljio oči.

— Mene, naravno, ne zanimaju toliko autobusi, telefo ni i ostala…

— Tehnika! — došapnuo je kockasti.

— Potpuno točno, hvala — polako je govorio mag teš kim basom — mnogo je važnije pitanje: jesu li se ti građani promijenili iznutra?

— Da, to je najvažnije pitanje, gospodine.Ljudi među kulisama počeli su se pogledavati i slijegati ramenima; Bengalski je bio crven a Rimski blijed.

Ali tada, kao da uviđa nastalu zabrinutost, mag je rekao: — Mi smo se raspričali, dragi Fagote, a publika se po čela dosađivati. Pokaži nam za početak nešto jednostavno.

Dvorana je s olakšanjem zatreperila. Fagot i mačak otišli su na suprotne strane rampe. Fagot je kvrcnuo prstima, drsko viknuo: — Tri, četiri! — uhvatio iz zraka špil karata, promiješao ih i kao vrpcu bacio mačku. Mačak je uhvatio vrpcu od karata i bacio natrag. Atlasna je zmija frknula, Fagot je otvorio usta kao ptica i cijelu zmiju, kartu za kartom progutao.

Poslije toga mačak se naklonio, strugnuvši desnom zadnjom šapom, i izazvao neopisivi pljesak.

— Klasa! Klasa! — ushićeno su vikali iza kulisa.

A Fagot je upro prstom u parter i izjavio: — Sada se špil karata, uvaženi građani, nalazi u sed mom redu kod građanina Parčevskog, upravo između novčanice od tri rublja i poziva na sud radi uplate alimen tacije građanki Zeljkovoj.

U parteru su ljudi zažagorili, počeli su nešto tražiti, i konačno je nekakav građanin koji se, točno, zvao Parčev— ski, sav rumen od zaprepaštenja izvukao iz lisnice špil i dignuo ga u zrak ne znajući što da s njim radi.

— Neka vam ostane za uspomenu! — zaviknuo je Fagot.

— Niste uzalud juče kod večere govorili da bi vaš život u Moskvi, kad ne bi bilo pokera, bio potpuno nesnosan.

— Stari trik! — čulo se s galerije. — Taj je u parteru iz iste družbe.

— Mislite li? — zauralo je Fagot žmirkajući na galeriju.

— U tom slučaju i vi ste jedan iz naše grupe zato što je špil u vašem džepu!

Na galeriji je nastalo micanje i čuo se radosni glas: — Istina! Kod njega je! Tu, tu!… Stoj! Pa to su čer— vonci!* Oni koji su sjedili u parteru okrenuli su glave. Na galeriji je neki zbunjeni građanin našao u svojem džepu sve— Novčanice od deset rubalja (prim. prev.).žanj povezan na bankarski način i s natpisom na omotu «Jedna tisuća rubalja».

Susjedi su navalili na njega, a on je zaprepašten parao noktom omot, nastojeći da dozna da li su červonci pravi ili nekakvi čarobnjački.

— Boga mi, pravi su! Červonci! — vikali su radosno na galeriji.

— Zaigrajte i sa mnom takvu igru — zamolio je veselo neki debeljko u sredini partera.

— Avec plaisir!* — odazvao se Fagot. — Ali zašto samo s vama? Svi će vatreno sudjelovati! — I zapovjedio: — Mo lim, gledajte uvis!… Jedan! — U njegovoj se ruci našao pi štolj, viknuo je: — Dva! — Pištolj se trgnuo uvis. Viknuo je: — Tri! — Bljesnule je, puknulo i tog su časa ispod kupole, lepršajući među trapezima, počeli padati u dvoranu bijeli papirići.

Vrtjeli su se, zanosilo ih je u stranu, nosilo na galeriju, bacalo u orkestar i na scenu. Za nekoliko sekundi kiša novaca je sve gušće padala na sjedalište, i gledaoci su počeli loviti papiriće.

Dizalo se stotine ruku, gledaoci su kroz papiriće gledali na osvijetljenu scenu i vidjeli najoriginalnije i istinite vodene znakove. Miris također nije dopuštao nikakve sumnje: bio je to miris koji se ne može ni s čim usporediti, miris tek štampanih novčanica. Najprije radost a zatim zapanjenost zahvatili su cijeli Varijete. Posvuda je zvonila riječ «červonci, červonci», čuli su se usklici «ah, ah!» i veseli smijeh. Poneki su već puzali kroz prolaze, tapkajući rukama ispod sjedalica. Mnogi su stajali na sjedištima, loveći uzbibane, hirovite novčanice.

Malopomalo počela se na licima milicionera izražavati nedoumica, a artisti su bez ceremonije počeli viriti iza kulisa.

S balkona se čuo glas: «Pa što ti hvataš? Ta je moja!

K meni je doletjela!». I drugi glas: «Ne guraj se, jer ako te maznem!» I odjednom se začuo šamar. Odmah se na balkonu pojavio šljem milicionera; s balkona su nekog odveli.

— Francuski — sa zadovoljstvom (prim. prev.)Opće uzbuđenje je raslo i ne zna se što bi se iz toga izleglo da nije Fagot zaustavio novčanu kišu iznenadnim pucnjem u zrak.

Dvojica mladića izmijenila su značajan i veseo pogled, digli se s mjesta i uputili ravno u buffet. Varijete je bučio, oči sviju gledalaca su svijetlile. Da, da, ne može se znati što bi iz toga svega nastalo da Bengalski nije u sebi smogao snage i pokrenuo se. Nastojeći da se što više svlada, on je po navici protrljao ruke i glasom najveće zvučnosti progovorio: — Eto, građani, vidjeli smo sada slučaj takozvane ma sovne hipnoze. Posve znanstveni pokus koji najbolje doka zuje da nikakvih čudesa u magiji nema. Zamolit ćemo maestra Wolanda da nam razotkrije taj pokus. Sada ćete vidjeti, građani, kako će te tobožnje novčanice nestati isto tako naglo kako su se i pojavile.

Tada je zapljeskao ali potpuno osamljeno, na licu mu je u to vrijeme titrao samouvjereni smiješak, ali u očima nije bilo ni trunka te samouvjerenosti, nego bi se prije moglo reći da se u njima zrcalila molba.

Publici se govor Bengalskoga nije svidio. Nastala je potpuna tišina koju je prekinuo kockasti Fagot.

— A ovo je slučaj takozvane laži — izjavio je glasnim kozjim tenorom — novčanice su, građani, prave.

— Bravo! — isprekidano je viknuo bas negdje visoko.

— Uostalom, taj — Fagot je pokazao Bengalskog — mi je dodijao. Upleće se cijelo vrijeme gdje ne treba, lažnim primjedbama kvari seansu! Sto da učinimo s njim?

— Glavu mu otrgnimo! — rekao je grubo netko s gale rije.

— Sto kažete, a? — odmah se odazvao Fagot na taj be zobrazni prijedlog. — Glavu da mu otrgnemo? To je ideja!

Behemote! — doviknuo je mačku. — Učini! Ajn, cvaj, draj!!

I dogodila se neviđena stvar. Mačkova dlaka se na— kostriješila i on je prodorno mijauknuo. Zatim se sklup— čao i kao pantera skočio Bengalskom ravno na grudi a odatle je skočio na njegovu glavu. Predući, mačak je oblim šapama uhvatio rijetku kosu konferansijea i divlje zavijajući otrgnuo u dva maha glavu s debelog vrata.Dvije i po tisuće ljudi u dvorani kriknulo je kao jedan.

Iz rastrganih arterija krv je u vodoskocima šiknula iz vrata i zalila i plastron i frak. Bezglavo tijelo nekako je besmisleno zagrebalo nogama i sjelo na pod. U dvorani su se začuli histerični ženski krikovi. Mačak je predao glavu Fagotu koji ju je za kosu podigao uvis i pokazao publici, a ta je glava očajnički kriknula na čitavu dvoranu: — Doktora!!

— Hoćeš li i dalje mlatiti svakojake gluposti? — grozno je upitao Fagot plačnu glavu.

— Neću više! — prokrkljala je glava.

— Za boga dragoga, nemojte ga mučiti! — iznenada se začuo, nadjačavši buku, ženski glas iz lože i mag se okre nuo u stranu tog glasa.

— Pa što, građani, da mu oprostimo, što li? — upitao je Fagot obrativši se dvorani.

— Oprostiti, oprostiti! — začuli su se u početku pojedi načni i pretežno ženski glasovi a zatim su se slili u jedan zbor s muškim glasovima.

— Kako zapovijedate, messire? — upitao je Fagot ma skiranog maga.

— Pa što — zamišljeno se odazvao taj — ljudi kao ljudi.

Vole novac, ali tako je uvijek bilo… Čovječanstvo voli novac, bilo od čega on bio napravljen, od kože, od papira, od bakra ili zlata. Lakomisleni… što ćeš… i milosrđe pokatkad zastruji u njihovim srcima… obični ljudi…

općenito uzevši, podsjećaju na prijašnje… samo ih je stambeno pitanje pokvarilo — i glasno zapovjedio: — Stavi te glavu.

Namjestivši je precizno, mačak je natakao glavu na vrat i ona je sjela točno na svoje mjesto kao da se nije nikada od njega ni odvajala. I najvažnije, čak nikakav ožiljak na vratu nije ostao. Mačak je mahnuo šapama po fraku i plastronu Bengalskog i s njih su nestali tragovi krvi. Fagot je podigao sjedećeg Bengalskog na noge, gurnuo mu u džep fraka svežanj novčanica i otpratio ga sa scene riječima: — Nosite se odavde! Bez vas je veselije.

Besmisleno se osvrćući i teturajući, konferansije je doteturao samo do vatrogasne straže i tamo se s njim desilo zlo. On je žalosno viknuo — Glava moja, glava!

Među ostalima k njemu je pohitao Rimski. Konferan— sije je plakao, lovio je nešto u zraku, mrmljao: — Vratite mi moju glavu! Glavu mi vratite! Uzmite stan, uzmite slike, samo mi glavu vratite!

Kurir je potrčao po liječnika. Bengalskog su pokušali položiti na divan u svlačionici ali se on stao braniti, postao je goropadan. Morali su pozvati kola hitne pomoći.

Kada su nesretnog konferansijea odveli, Rimski je potrčao natrag na scenu i vidio da na njoj nastaju nova čudesa. Da, uostalom, u to vrijeme ili nešto ranije, sam mag, zajedno sa svojim olinjalim naslonjačem nestao je sa scene, a uz to treba reći da to publika uopće nije primijetila zabavljena divnim stvarima koje je na sceni izvodio Fagot.

A Fagot je izjavio publici, nakon što je otpratio nastra— dalog konferansijea: — Sada, kad smo otpratili tog gnjavatora, dajte da otvorimo dućan za dame!

I odmah se pod scene prekrio perzijskim sagovima, iskrsla su ogromna ogledala osvijetljena sa strane zelenkastim cijevima, a između ogledala — vitrine u kojima su gledaoci, veselo ošamućeni, ugledali pariške ženske haljine raznih boja i modela. To je bilo u nekim vitrinama, a u drugima pojavilo se stotine ženskih šešira i s perjem i bez perja, s kopčama i bez njih, stotine cipela — crnih, bijelih, žutih, kožnatih, atlasnih, od antilopa, s remenčićima i s blistavim perlama. Između cipela pojavili su se etuii, u njima su zaplesala svjetla zasljepljujućih kristalnih bočica parfema. Pa brda torbica od antilopa, od jelenje kože, od svile, a među njima čitave hrpe metalnih, zlaćanih, dugačkih kutijica s ruževima.

Vrag zna odakle se pojavila riđokosa djevojka u večernjoj crnoj toaleti, po svemu zgodna djevojka samo da je nije kvarila neobična brazgotina na vratu, i nasmiješila se kod vitrina smiješkom domaćice.

Slatko se cerekajući, Fagot je objavio da tvrtka potpuno besplatno mijenja stare damske haljine i obuću za pariške modele i parišku obuću. Isto je dodao što se tiče torbica, parfema i ostalog.Mačak je počeo strugati stražnjom šapom a prednjom je istovremeno činio nekakve pokrete svojstvene lakajima koji otvaraju vrata.

Djevojka je račlavo, hrapavo doduše, ali slatko zapjevala nešto nerazumljivo ali sudeći po ženskim licima u parteru vrlo primamljivo: — Guerlain, Chanel broj pet, Mitsouko, Narcisse noir, večernje haljine, koktelhaljine…

Fagot se izvijao, mačak se klanjao, djevojka je otvarala staklene vitrine.

— Molim! — urlao je Fagot. — Bez svakog ženiranja i ce remonije!

Publika se uznemirila, ali se za sada nitko na pozornicu nije odlučio. Napokon je neka brineta izišla iz desetog reda partera i smješkajući se, kao da je njoj sve savršeno svejedno i uopće baš je briga, prošla je i preko bočnih stepenica popela se na scenu.

— Bravo! — uzviknuo je Fagot. — Pozdravljam prvu goš ću! Behemote, naslonjač! Počnimo od obuće, madame!

Brineta je sjela u naslonjač i Fagot je odmah istresao na sag pred nju hrpu cipela.

Brineta je skinula svoju desnu cipelu, probala je neku ljubičastu, stala na sag, pogledala petu.

— A neće li me tiskati? — zamišljeno je upitala.

Na to je Fagot uvrijeđeno uskliknuo: — Ma molim vas! — A mačak je zbog uvrede mijaknuo.

— Uzet ću ovaj par, msje — rekla je brineta dostojan stveno, i obukla i drugu cipelu.

Stare brinetine cipele bačene su iza zastora, a tamo je otišla i ona sama u pratnji riđe djevojke i Fagota koji je nosio na leđima nekoliko modela haljina. Mačak se vrtio, pomagao i od puste važnosti objesio oko vrata metar.

Kroz minutu je iza zastora izišla brineta u takvoj haljini da se iz cijelog partera izvio uzdah. Hrabra žena koja se čudesno proljepšala, zaustavila se kod ogledala, slegnula golim ramenima, popravila kosu na zatiljku i okrenula se da se pogleda s leđa.

— Tvrtka vas moli da to uzmete za uspomenu — rekao je Fagot i pružio brineti otvoreni etui s bočicom. — Mersi — umišljeno je odgovorila brineta i krenula stepenicama u parter. Dok je prolazila gledaoci su se podizali i dodirivali etui.

Sada je led bio probijen i sa svih strana krenule su žene na pozornicu. U općem uzbuđenom govoru, smijehu i uzdasima čuo se muški glas: «Ja tebi ne dopuštam!» i ženski: «Despot i malograđanin, pusti moju ruku!» Žene su nestajale iza zastora, ostavljale tamo svoje haljine i izlazile u novim. Na stolicama s pozlaćenim nogama sjedio je čitav red žena koje su energično tapkale po sagu novo obuvenim nogama. Fagot je klečao, baratao metalnom žlicom za obuvanje, mačak je onemoćao pod hrpom torbica i cipela, gurao se od vitrina k stolicama i natrag, djevojka s unakaženim vratom čas se pojavljivala čas nestajala i došla do toga da je već u potpunosti počela brbljati francuski, a čudno je bilo to što su je sve žene sve do posljednje riječi razumjele, pa čak i one među njima koje nisu znale ni jedne francuske riječi.

Opće zaprepaštenje izazvao je muškarac koji se uputio na scenu. On je izjavio da njegova supruga ima gripu i da zato moli da joj preko njega nešto pošalju. Kao dokaz da je zaista oženjen, građanin je bio pripravan da pokaže legitimaciju. Molba brižljiva muža bila je dočekana smijehom, Fagot je zaurlao da mu vjeruje kao samom sebi i bez legitimacije i uručio građaninu dva para svilenih čarapa, a mačak je sa svoje strane dodao etui s ružem.

Zakašnjele žene gurale su se na scenu, sa scene su odlazile sretnice u plesnim haljinama, u pidžamama sa zmajevima, u strogim vizitnim kostimima, u šeširima navučenim na jednu obrvu.

Tada je Fagot objavio da se zbog poodmaklog vremena dućan zatvara točno za minutu, do sutrašnje večeri; nastala je nevjerojatna hitnja na pozornici. Žene su na brzinu, bez probanja, grabile cipele. Jedna je poput oluje odjurila iza zastora, zbacila sa sebe svoj kostim i dograbila prvo što joj je došlo pod ruku, svileni ogrtač s ogromnim cvjetovima, a osim toga uspjelo joj je zdipiti dvije bočice parfema.

Točno za jednu minutu zagrmio je pucanj iz pištolja, ogledala su nestala, propale su u zemlju vitrine i stolice,sag se rasplinuo u zraku isto kao i zastor. Posljednje je nestalo visoko brdo starih haljina i obuće, i scena je opet postala stroga, pusta i gola.

I eto tada se u stvar umiješalo novo djelotvorno lice.

Ugodni zvučni i vrlo uporni bariton začuo se iz lože broj 2: — Ipak je poželjno, građanine artiste, da bez odugo vlačenja raskrinkate pred gledaocima tehniku vaših triko va, osobito trik s novčanicama. Poželjno je također da se na scenu vrati konferansije. Njegova sudbina u/.nemirava gledaoce.

Bariton je pripadao počasnom gostu današnje večeri Arkadiju Apolonoviču Semplejarovu, predsjedniku Aku— stičke komisije moskovskih scena.

Arkadij Apolonovič se nalazio u loži s dvjema damama: sa starijom, skupo i pomodno odjevenom, i s drugom — mladom i Ijepuškastom koja je bila jednostavnije odjevena. Prva od njih, kako se uskoro objasnilo kod sastavljanja zapisnika, bila je supruga Arkadija Apolonoviča, a druga — njegova daljnja rođakinja, glumica početnica koja je mnogo obećavala i koja je došla iz Saratova i živjela u stanu Arkadija Apolonoviča i njegove supruge.

— Pardon! — odazvao se Fagot. — Oprostite, tu se nema što raskrinkati, sve je jasno.

— Ne, molim! Raskrinkavanje je i te kako potrebno.

Bez toga vaše blistave točke ostavljaju mučan dojam. Gle— dalačka masa traži objašnjenje.

— Gledalačka masa — prekinuo je Semplejarova be zobrazni šarlatan — nije ništa tražila. Ali uzimajući u obzir vašu visokopoštovanu želju, Arkadije Apolonoviču, ja ću — neka bude — izvesti raskrinkavanje. Ali dopuštate li za to još jednu sićušnu točku?

— Zašto ne — pokroviteljski je odgovorio Arkadij Apo lonovič — ali svakako s raskrinkavanjem.

— Slušam, slušam. Dakle, dopustite da vas upitam, gdje ste bili sinoć, Arkadije Apolonoviču?

Kod tog neumjesnog i čak, molim, prostačkog pitanja lice se Arkadija Apolonoviča izmijenilo, i to jako izmijenilo. — Arkadij Apolonovič bio je sinoć na sjednici Akusti— čke komisije — vrlo je oholo izjavila supruga Arkadija Apo— lonoviča — ali ja ne razumijem kakve to veze ima s magi jom?

— Oui, madame — potvrdio je Fagot. — Dakako, vi ne razumijete. Što se tiče sjednice, vi ste u potpunoj zabludi.

Odvezavši se na spomenutu sjednicu koja, istini za volju, i nije bila sinoć sazvana, Arkadij Apolonovič je otpustio svog šofera kod zgrade Akustičke komisije na Čistim rib njacima (cijeli Varijete je utihnuo), a sam se autobusom odvezao u Jelohovsku ulicu u goste glumici putujućeg ra— jonskog kazališta, Milici Andrejevnoj Pokobatko i proveo kod nje u gostima oko četiri sata.

— Jao! — u potpunoj tišini uzviknuo je netko patnički.

Mlada rođakinja Arkadija Apolonoviča odjednom se počela smijati dubokim i strašnim glasom.

— Sve je jasno! — uskliknula je. — Ja sam već odavna sumnjala. Sada mi je jasno zašto je ta nesposobna žena do bila ulogu Lujze!!

Iznenada je zamahnula kratkim i debelim ljubičastim kišobranom i udarila Arkadija Apolonoviča po glavi.

Podmukli Fagot alias Korovjov povikao je: — Eto, poštovani građani, jedan od slučajeva raskrin kavanja koje je tako uporno zahtijevao Arkadij Apolono vič!

— Kako si ti, nevaljalice, smjela dotaći Arkadija Apo lonoviča? — strogo je upitala supruga Arkadija Apolonovi ča, ustavši u loži u svoj svojoj divovskoj veličini.

Drugi kratki nalet sotonskog smijeha svladao je mladu rođakinju.

— Ako nitko drugi — odgovorila je smijući se — ja ga smijem dotaći! — I drugi put začuo se suhi udarac kišo brana koji je odskočio od glave Arkadija Apolonoviča.

— Milicija! Uhapsite je! — tako je strašnim glasom po— viknula Semplejarovljeva supruga da su se mnogima sti snula srca.

A onda je još i mačak skočio na rampu i iznenada se proderao kroz cijelu dvoranu čovječjim glasom: — Seansa je završena! Maestro! Udarite marš!Ošamućeni dirigent, i sam ne znajući što radi, mahnuo je štapićem i orkestar nije intonirao, čak nije ni zasvirao, niti je zagrmio, nego je upravo, kako se gadno izrazio mačak, udario neki nevjerojatni, ničemu nalik po svojoj bezveznosti marš.

Na časak se pričinilo ljudima kao da su već čuli nekada, pod južnim zvijezdama, u noćnom lokalu, neke slabo razumljive, napola jasne ali smione riječi ovoga marša: Njegova preuzvišenost Volio je domaće ptice, I uzimao pod zaštitu Ljepuškaste djevice!!!

A možda i nije bilo tih riječi nego su bile druge na istu muziku, nekakve krajnje nepristojne. Nije to važno, važno je to da je u Varijeteu poslije svega toga počelo nešto slično gradnji kule babilonske. Prema loži Semplejarova trčala je milicija, na ogradu su se vješali radoznali, čuli su se paklenski naleti smijeha, bijesni krikovi zaglušeni zlatnim zveketom činela u orkestru.

I vidjelo se kako je scena naglo opustjela i kako su se varalicaFagot jednako kao i bezočni mačak Behemot rasplinuli u zraku, nestali kao što je ranije nestao mag u naslonjaču s olinjalom presvlakom.