Majstor i Margarita

Poglavlje 11. RAZDVAJANJE IVANOVE LIČNOSTI

Borova šuma na suprotnoj obali rijeke, još prije jednog sata osvijetljena svibanjskim suncem, zamutila se, razmazala i rasplinula.

Poput guste koprene voda je lijevala iza prozora. Na nebu su bljeskale niti, nebo se lomilo, bolesnikovu sobu zalijevalo je treperavo, zastrašujuće svjetlo.

Ivan je tiho plakao sjedeći na krevetu i gledajući mutnu rijeku koja je kipjela u mjehurićima. Kod svakog udarca groma on bi žalosno uzviknuo i pokrio lice rukama. Listovi papira koje je Ivan ispisao valjali su se na podu; raznio ih je vjetar koji je uletio u sobu prije početka oluje.

Pokušaji pjesnika da sastavi prijavu na račun strašnog konzultanta nisu doveli ni do čega. Tek što je dobio od debele liječničke pomoćnice koja se zvala Praskovja Fjodorovna komadić olovke i papir, on je poslovno protrljao ruke i brzo sjeo za stol. Početak je sastavio prilično brzo.

«Miliciji. Člana MASSOLITa Ivana Nikolajeviča Bez— domnoga. Prijava. Jučer predvečer došao sam s pokojnim M. A. Berliozom na Patrijaršijske ribnjake…» I odmah se pjesnik zapleo, uglavnom zbog riječi «pokojnim». Na tom mjestu ispada neka besmislica: kako to — došao s pokojnim? Pokojnici ne hodaju!

Stvarno, zlu ne trebalo, smatrat će ga luđakom!

Razmišljajući tako, Ivan Nikolajevič počeo je ispravljati napisano. Ispalo je slijedeće: «… s M. A.

Berliozom, kasnije pokojnim…» Ni to nije zadovoljilo autora. Trebalo je primijeniti treću redakciju, a ta je ispala još gore od prvih dviju: «… Berliozom koji je pao pod tramvaj…», atu se još prikrpao taj svima nepoznati skladatelj prezimenjak i trebalo je da se doda: «ne skladateljem…» Namučivši se s tom dvojicom Berlioza, Ivan je sve precrtao i odlučio da započne odmah s nečim vrlo snažnim da bi privukao pažnju čitaoca, i napisao je da je mačak ušao u tramvaj, a zatim se vratio na epizodu s odrezanom glavom. Glava i proročanstvo konzultantovo doveli su ga na misao o Ponciju Pilatu i radi veće uvjerljivosti Ivan je odlučio čitavu priču o prokuratoru izložiti u potpunosti od časa kad je taj u bijelom plastu s purpurnom podstavom ušao u kolonadu Herodova dvorca.

Ivan je radio usrdno i precrtavao napisano i stavljao nove riječi i čak je pokušao nacrtati Poncija Pilata, a zatim — mačka na stražnjim nogama. Ali ni crteži nisu pomogli, i što dalje, to je zamršenija i nerazumljivija postajala pjesnikova prijava.

U vrijeme kad se u daljini pojavio zastrašujući oblak s rubovima koji su se dimili, i pokrio šumu, i vjetar zapuhao, Ivan je osjetio da slabi, da neće svladati prijavu, i nije podigao listove koji su se razletjeli, i tiho je i gorko zaplakao.

Dobroćudna liječnička pomoćnica Praskovja Fjodo— rovna posjetila je pjesnika za vrijeme oluje, uznemirila se vidjevši da on plaće, spustila zastor da munje ne bi plašile bolesnika, digla je s poda listove i otrčala s njima k liječniku.

Taj se pojavio, dao Ivanu injekciju u ruku i uvjerio ga da više neće plakati, da će sada sve proći, sve će se promijeniti i on će sve zaboraviti.

Liječnik je bio u pravu. Uskoro je šuma iza rijeke postala prijašnja. Ocrtala se do posljednjeg drveta na nebu koje se raščistilo do prijašnjeg potpunog plavetnila, a rijeka se umirila. Ivana je odmah poslije injekcije počela napuštati tuga, i pjesnik je sada ležao mirno i gledao dugu što se raširila nebom.

Tako je potrajalo do večeri, i on čak nije ni primijetio kako se duga izgubila, i kako se smrklo i izblijedjelo nebo, kako je pocrnjela šuma.

Popivši vrućeg mlijeka, Ivan je opet prilegao i sam se začudio kako su se njegove misli izmijenile. U njegovu sjećanju nekako se smekšao prokleti, demonski mačak, više ga nije plašila odrezana glava i, napustivši misao na nju, Ivan je počeo razmišljati kako zapravo na klinici nije loše, kako je Stravinski mudrac i znamenit čovjek i kako je vrlo ugodno s njim imati posla. Uz to, večernji zrak je i sladak i svjež poslije oluje.

Kuća bola je zaspala. U tihim hodnicima ugasle su mliječne bijele svjetiljke i umjesto njih, prema kućnom redu upalile su se slabe plave, noćne žarulje, i sve rjeđe su se čuli iza vrata, na gumenim prostiračima hodnika, oprezni koraci liječničke pomoćnice.

Sada je Ivan ležao u slatkoj malaksalosti i gledao čas na malu svjetiljku s abažurom koja je sa stropa lila mekano svjetlo, čas u mjesec koji je izišao iza crne šume, i razgovarao sam sa sobom.

— Zašto sam se zapravo toliko uzrujavao zbog toga što je Berlioz pao pod tramvaj? — razmišljao je pjesnik. — Na kraju krajeva, neka ga! Tko sam ja zapravo njernu, kum ili svat? Ako proventiliramo to pitanje kako valja, ispada da ja čak, u biti, nisam dobro ni poznavao pokojnika. Stvar no, što sam ja o njemu znao? Ništa, osim da je bio ćelav i krasnorječiv do užasa. I dalje, građani — nastavio je svoj govor Ivan kao da se nekome obraća — razjasnimo evo što: što sam ja, objasnite mi, pobjesnio na tog zagonetnog kon— zultanta, maga i profesora s praznim i crnim okom? Čemu besmislena potjera za njim u gaćama i sa svijećom u ruci, a zatim i divljačka gužva u restoranu?

— Nonono! — iznenada je grubo rekao negdje, unutra ili nad uhom, prijašnji Ivan novome. — Zar on ipak nije znao unaprijed da će Berliozova glava biti odrezana?

Kako da se ne uzbudiš?

— O čemu je, drugovi, riječ? — suprotstavljao se novi Ivan starom, prijašnjem Ivanu. — Da to nije čista stvar, to je jasno čak i djetetu. On je ličnost natprosječna i tajan stvena sto posto! U tome i jest ono najzanimljivije! Čovjek je osobno poznavao Poncija Pilata, što vam je zanimljivije još potrebno? I umjesto što sam digao najgluplji rusvaj na Patrijaršijskim ribnjacima, zar ne bi bilo pametnije da sam ljubazno upitao što je bilo dalje s Pilatom i s tim uhapše nim HaNocrijem?A ja sam se vrag zna čega prihvatio! Alaj je važni događaj što je urednik časopisa zaglavio! Pa što, zar će zbog toga časopis prestati da izlazi? I što možeš: čovjek je smrtan i kako je pravedno bilo rečeno, iznenadno smrtan.

No, kraljevstvo mu nebesko! Pa bit će netko drugi urednik a možda još krasnorječiviji od prijašnjeg!

Malo prodrijemavši, Ivan novi pakosno je upitao starog Ivana: — Onda kako ja ispadam u tom slučaju?

— Kao glupan! — jasno je negdje rekao bas koji nije pripadao ni jednom od Ivana i bio silno nalik na konzul— tantov bas.

Ivan se nije uvrijedio na riječ «glupan», čak ga je ona ugodno iznenadila, podsmjehnuo se i utihnuo u polusnu.

San se prikradao Ivanu i već mu se priviđala i palma na slonovskoj nozi, i mačak je prošao mimo — ne strašan već veseo, i ukratko, eto, sad će san svladati Ivana, kad li se odjednom rešetka bešumno pomakla u stranu i na balkonu je iskrsnuo tajanstveni lik koji se skrivao od mjesečeva svjetla i prstom zaprijetio Ivanu.

Ivan se bez svakog straha podigao u krevetu i vidio da se na balkonu nalazi muškarac. Taj je muškarac stavio prst na usta i prošaptao: — Pssst!