Majstor i Margarita

EPILOG

Pa ipak — što je bilo dalje u Moskvi nakon što je u suton subotnje večeri Woland napustio prijestolnicu i nestao zajedno sa svojom pratnjom s Vrapčjih gora?

O tome da je tokom dugog vremena odjekivala prijestolnicom teška tutnjava najnevjerojatnijih glasina koje su se vrlo brzo prenijele i u najudaljenija i zabačena mjesta provincije — ne treba ni govoriti. Ove glasine čovjeku se čak gadi ponavljati.

Pisac ovih istinitih redaka osobno je, uputivši se u Feodosiju, čuo u vlaku priču kako je u Moskvi dvije tisuće ljudi izišlo iz kazališta potpuno nagih u doslovnom smislu riječi i da su u takvu stanju otišli kući u taksiautomo— bilima.

Šapat «nečista sila» čuo se u redovima koji su stajali pred mljekarstvima, u tramvajima, u dućanima, u stanovima, u kuhinjama, u vlakovima, i prigradskim i onima na dugim relacijama, na kolodvorima i malim postajama, u ljetnikovcima i na plažama.

Ljudi obrazovani i kulturni, razumije se, nisu sudjelovali u pričama o nečistoj sili koja je posjetila prijestolnicu, i čak su se tim pričama smijali i pokušali da pripovjedače urazume. Ali činjenica, kako se kaže, ipak ostaje činjenica i odbaciti je prezirno bez objašnjenja nikako se ne može: netko je bio u prijestolnici. Već samo zgarište koje je ostalo od Gribojedova pa i štošta drugo rječito su to potvrđivali.

Kulturni ljudi stali su na stajalište istrage: djelovala je banda hipnotizera i trbuhozboraca koja je izvrsno vladala tim umijećem.Mjere za hvatanje bande bile su, dakako, poduzete energično i brzo kako u Moskvi tako i izvan nje, ali na žalost nisu donijele rezultate. Onaj koji se predstavio kao Woland sa svim svojim bližnjima nestao je i niti se više vratio u Moskvu niti se uopće igdje pojavio ili se pokazao.

Prirodno je nikla pretpostavka da je pobjegao u inozemstvo, ali se ni tamo nigdje nije pokazao.

Istraga o njegovu djelu trajala je dugo. Jer, bilo kako bilo, to je djelo bilo stravično! Ne spominjući četiri spaljene kuće i stotine zaluđenih ljudi, bilo je i ubijenih.

Točno se to može reći za dvojicu: za Berlioza i za onog zlosretnog službenika u Uredu za upoznavanje stranaca sa znamenitostima Moskve, za bivšeg baruna Majgela. Jer, oni su bili ubijeni. Nagorjele kosti potonjeg nađene su u stanu br. 50 u Sadovoj ulici, nakon što je ugašen požar. Da, bilo je žrtava, i te su žrtve tražile istragu.

Ali su postojale žrtve i nakon što je Woland napustio prijestolnicu i, kako god to bilo žalosno, te su žrtve bile crne mačke.

Po prilici stotinjak tih mirnih, čovjeku odanih i korisnih životinja bilo je strijeljano ili uništeno na druge načine u različitim krajevima zemlje. Petnaestak mačaka, ponekad u unakaženu stanju, bilo je dostavljeno u milicijske stanice u raznim gradovima. Na primjer, u Armaviru je jednu od tih nevinih životinja svezanih prednjih šapa doveo u miliciju neki građanin.

Taj je građanin dočekao u zasjedi mačka u času kad se životinja lopovska izgleda (što možeš kad mačke tako izgledaju? To nije zato jer su poročne nego zato jer se boje da im netko od jačih bića nego što su one — psi ili ljudi — ne učini neku štetu ili uvredu. I jedno i drugo je lako, ali to nije pitanje časti tvrdim. Da, nije riječ o časti!), da, znači mačak lopovska izgleda spremao se da pobjegne među čičke.

Zgrabivši mačka i skidajući s vrata kravatu da bi svezao mačka, građanin je otrovno i s prijetnjom u glasu mrmljao: — Aha! Čini se da ste sada izvoljeli doći k nama u Ar— mavir, gospodine hipnotizeru? Ali ovdje vas se ne bojimo.Ne pretvarajte se da ste nijemi! Znamo mi kakva ste vi ptica!

Građanin je vodio mačka u miliciju vukući jadnu životinju za prednje šape, svezane zelenom kravatom, i pokušavajući da udarcima prisili mačka da ide na stražnjim šapama.

— Vi — vikao je građanin kojeg su pratili dječaci i zviždali — prestanite se praviti budalom! Neće vam uspjeti!

Izvolite hodati kako svi hodaju!

Crni je mačak samo prevrtao mučeničkim očima.

Lišen od prirode dara govora nije se mogao opravdati.

Svoj spas duguje bijedna životinja u prvom redu miliciji, a osim toga svojoj gospodarici, poštovanoj staroj udovici.

Tek što je mačak doveden u miliciju, tamo su se uvjerili da građanin jako miriše na špirit, zbog čega su odmah posumnjali u njegovu prijavu. Za to je vrijeme starica, koja je doznala od susjeda da su oteli njezina mačka, potrčala u stanicu i prispjela u pravi čas. Dala je o mačku najlaskavije mišljenje, objasnila da ga poznaje pet godina, od vremena kad je još bio malo mače, da garantira za njega kao za samu sebe, dokazala je da nije učinio ništa zla i da nikada nije odlazio u Moskvu. Kako je rođen u Armaviru tako je u njemu i odrastao i naučio loviti miševe.

Mačak je odvezan i vraćen vlasnici, okusivši, istina, zla: doznavši u praksi što je to pogreška i kleveta.

Osim mačaka neke beznačajne neugodnosti zadesile su kojekoga od ljudi. Pritvoreni su na neko vrijeme bili: u Lenjingradu — građanin Volman i Volper, u Saratovu, Kijevu i Harkovu — trojica Volodina, u Kazanu — Voloh, a u Penzi — posve neshvatljivo zašto — kandidat kemijskih znanosti Vetčinkevič. Istina, bio je visoka stasa, vrlo preplanuli, smeđokosi.

Bilo je uhvaćeno u raznim mjestima, osim toga, devet Korovina, četiri Korovkina i dvojica Karavajeva.

Nekog građanina su skinuli svezana iz sevastopolj— skog vlaka na stanici Belgorod. Taj je građanin htio zabaviti suputnike trikovima s kartama.

U Jaroslavlju upravo u vrijeme ručka pojavio se u restoranu građanin s primusom u rukama što ga je malo prije uzeo s popravka. Dvojica portira čim su ga vidjeli napustili su svoja mjesta u garderobi i pobjegli, a za njima su bježali iz restorana svi posjetioci i namještenici. Kod toga je blagajnici na nepoznat način nestao cijeli utržak.

Bilo je još mnogo toga, tko će se svega sjetiti!

Još jednom i još jednom treba odati priznanje istrazi.

Sve je bilo učinjeno ne samo da se pohvataju zločinci nego da se i objasni sve što su počinili. I sve je to objašnjeno i ta su objašnjenja, mora se priznati, bila jasna i neoboriva.

Istražitelji i iskusni psihijatri ustanovili su da su članovi zločinačke bande ili možda jedan od njih (pretežno je sumnja padala na Korovjova) bili hipnotizeri neviđene snage koji su se mogli pojavljivati ne na onim mjestima gdje su zapravo bili nego na fiktivnim i pomaknutim pozicijama. Osim toga, oni su sugerirali onima koje su susretali da se neke stvari ili ljudi nalaze tamo gdje ih u stvarnosti nije bilo, i obratno, udaljavali su iz vidnog polja predmete ili ljude koji su zapravo u tom vidnom polju bili.

U svjetlu takvih objašnjenja sve je potpuno razumljivo, čak i neobjašnjiva, kako bi se moglo činiti, neranjivost mačka na kojeg su pucali u stanu br. 50 prilikom pokušaja da ga uhvate, a što je najviše uzbuđivalo građane.

Dakako, nikakvog mačka na lusteru nije bilo, nitko nije ni mislio da ga skine metkom, pucali su u prazno dok se Korovjov, koji im je sugerirao da mačak izvodi šale na lusteru, mogao slobodno nalaziti iza njihovih leđa, kreve— Ijeći se i uživajući u svojoj velikoj ali zločinački upotrijeb— Ijenoj sposobnosti sugestije. On je, dakako, i zapalio stan prolivši benzin.

Ni u kakvu Jaltu, dakako, Stjopa Lihodejev nije letio (takvu stvar ne može učiniti čak ni Korovjov) i nije odanle slao telegrame. Poslije toga kako je pao u nesvijest u dra— guljaričinu stanu, preplašen Korovjovljevim trikom, koji mu je pokazao mačka s mariniranom gljivom na vilici, on je ležao u stanu sve dok mu nije Korovjov, rugajući se, nabio pusteni šešir na glavu i uputio ga na moskovski aerodrom, sugeriravši prije toga predstavnicima kriminalističkog odjela da Stjopa izlazi iz aviona koji je doletio iz Sevastopolja.Istina, kriminalistički odjel iz Jalte tvrdio je kako je primio bosog Stjopu i da je slao telegrame u vezi sa Stjo— pom u Moskvu, ali ni jedna se kopija tih telegrama nigdje nije pronašla, iz čega je izveden žalosni ali neoborivi zaključak kako hipnotizerska banda vlada sposobnošću da hipnotizira na velike udaljenosti, i to ne samo pojedina lica nego i čitave grupe.

U takvim uvjetima zločinci su mogli lišiti razuma ljude najpostojanije psihičke konstitucije.

Što da se onda još govori o takvim sitnicama kao što su špil karata u tuđem džepu u parteru, ili damske haljine koje su nestale, ili bereta koja mijauče i slične stvari! Takve stvari može izvesti bilo koji profesionalni hipnotizer srednjih sposobnosti na bilo kojoj sceni, pa u tom smislu i jednostavni trik otkidanja konferansijeove glave. Mačak koji govori — također je pusta glupost. Da se pokaže ljudima takvog mačka, dosta je vladati prvim osnovama trbušnog govora, a nitko valjda ne sumnja da je KorovjovIjevo umijeće znatno prelazilo te osnove.

Da, stvar nije u špilu karata, niti u lažnim pismima u torbi Nikanora Ivanoviča. To su sve gluposti! Nego, on je, Korovjov, poslao Berlioza pod tramvaj u sigurnu smrt.

On je lišio razuma jadnog pjesnika Ivana Bezdomnog, on ga je prisilio da fantazira i vidi u mučnim snovima drevni Jeršalajim i suncem sprženu bezvodnu Ćelavu goru s tri obješena na stupovima. To su on i njegova banda prisilili Margaritu Nikolajevnu i njezinu kućnu pomoćnicu Natašu da nestanu iz Moskve. Uostalom, ovom stvari se istraga bavila osobito pažljivo. Trebalo je objasniti je li banda ubojica i palikuća otela te žene ili su one dobrovoljno po— bjegle zajedno sa zločinačkim društvom? Na temelju apsurdnih i zbrkanih iskaza Nikolaja Ivanoviča i s obzirom na čudnu i bezumnu bilješku Margarite Nikolajevne, koju je ostavila mužu, bilješku u kojoj piše da odlazi u vještice, uzevši u obzir okolnost da je Nataša nestala ostavivši sve svoje odjevne predmete na mjestu — istraga je zaključila da su i gospodarica i kućna pomoćnica bile hipnotizirane, kao i mnogi drugi, i u takvu stanju odvedene. Iskrsla je također, vjerojatno potpuno pravilna, misao da je zločince privukla ljepota ovih žena.Ali eto što je istrazi ostalo potpuno nejasno — pobuda koja je natjerala bandu da otme iz psihijatrijske klinike duševnog bolesnika koji se nazivao majstorom. To nije uspjela ustanoviti kao što nije uspjela pronaći prezime otetog bolesnika. Tako je on zauvijek nestao pod mrtvim nazivom — broj stotinu osamnaest iz prvog odjela.

Dakle, gotovo se sve objasnilo, i istraga je završena, kao što uopće sve završava.

Prošlo je nekoliko godina, i građani su počeli zaboravljati i Wolanda i Korovjova i ostale. Desile su se mnoge promjene u životima onih koji su nastradali zbog Wolanda i njemu bliskih, i kako god bile te promjene sitne i beznačajne, ipak ih treba zabilježiti.

Na primjer, Žorž Bengalski, koji je u bolnici proveo tri mjeseca, ozdravio je i izišao iz nje, ali je bio primoran da napusti službu u Varijeteu, i to u najbolje vrijeme, kad je publika poput vala jurišala na ulaznice: sjećanje na crnu magiju i njezino raskrinkavanje pokazalo se vrlo živim.

Napustio je Bengalski Varijete, jer je shvatio da je izlaziti svaku večer pred dvije tisuće ljudi, biti neminovno prepoznat i beskrajno se podvrgavati pitanjima kako mu je bolje: s glavom ili bez glave? — suviše mučno.

Da, osim toga konferansije je izgubio priličnu količinu svoje veselosti koja je tako potrebna u njegovu zvanju. Ostala mu je neugodna, mučna navika da svakoga proljeća u vrijeme punog mjeseca upada u nemirno stanje, da se odjednom hvata za vrat, preplašeno se osvrće i plače. Ovi napadaji su prolazili, ali ipak uz njihovo postojanje nije se mogao baviti prijašnjim poslom, pa je konferansije otišao u mirovinu i stao živjeti od svoje ušteđevine koja mu je po njegovu skromnom računu trebala dostajati za petnaest godina.

Otišao je i nikada se više nije susreo s Varenuhom koji je postao vrlo popularan i obljubljen zbog svoje nevjerojatne, čak i među kazališnim administratorima, predusretljivosti i ljubaznosti. Ljudi s bonovima za besplatne ulaznice nisu ga, na primjer, drugačije zvali nego otacdobročinitelj. U bilo koje vrijeme bilo tko da je nazvao Varijete uvijek se začuo u slušalici meki ali turobni glas: «Slušam vas», a na molbu da na telefon pozove Varenuhu,isti je glas brzo odgovarao: «Stojim na vašem raspolaganju». Ali je zato patio Ivan Saveljevič zbog svoje ljubaznosti!

Stjopa Lihodejev više ne mora razgovarati telefonski u Varijeteu. Odmah poslije izlaska iz klinike u kojoj je Stjopa proveo osam dana njega su premjestili u Rostov gdje je imenovan na dužnost upravitelja velikog delikatesnog dućana. Pronose se glasine da je sasvim prestao piti porto i pije samo votku od pupoljaka crnoga ribizla zbog čega je sasvim ozdravio. Kažu da je postao šutljiv i da se kloni žena.

Odlazak Stjepana Bogdanoviča iz Varijetea nije donio Rimskome onu radost o kojoj je tako vruće maštao u toku nekoliko godina. Poslije klinike i Kislovodska, jako ostarjeli, s glavom koja se tresla, findirektor je predao molbu da ode iz Varijetea. Zanimljivo je da je molbu donijela.u Varijete supruga Rimskog. Grigorij Danilovič nije smogao snage da čak danju bude u zgradi gdje je vidio napuklo staklo u prozoru zalivenu mjesečinom i dugu ruku koja se pružala prema donjemu zasuncu.

Oslobodivši se Varijetea, findirektor je nastupio dužnost u dječjem kazalištu lutaka u Zamoskvorječju. U tom kazalištu nije se više morao susretati po poslovima akustike s poštovanim Arkadijem Apolonovičem Semplejarovom. Ovoga su u jedan mah premjestili u Brjansk i imenovali šefom otkupne stanice za gljive. Sada Moskovljani jedu slane gljive mliječnice i marinirane bijele gljive i ne mogu ih se nahvaliti i jako se raduju tom premještaju. Bilo pa prošlo, i može se reći da Arkadiju Apolonoviču nisu polazili od ruke poslovi s akustikom, i koliko je god nastojao da je poboljša, kakva je bila takva je i ostala.

Izuzev Arkadija Apolonoviča, među osobe koje su prekinule veze s kazalištem valja uključiti i Nikanora Iva— noviča Bosog, iako on ničim nije bio povezan s kazalištem osim svojom ljubavlju prema besplatnim ulaznicama. Ni— kanor Ivanovič ne samo da više ne ide ni u kakvo kazalište, ni za novac niti besplatno, nego se čak mijenja u licu prilikom svakog razgovora o kazalištu. U ne manjoj nego u većoj mjeri zamrzio je, osim kazališta, pjesnika Puškina i darovitog glumca Savu Potapoviča Kurolesova.

Potonjeg— do te mjere da je, ugledavši prošle godine u novinama crno obrubljenu obavijest o tome kako je Savu Potapovi— ča u procvatu njegove karijere udarila kap — Nikanor Iva— novič tako pocrvenio da umalo što nije otišao za Savom Potapovičem, i povikao: «Tako mu i treba!» Štoviše, te večeri Nikanor Ivanovič, u kojemu je smrt popularnog glumca pobudila masu tjeskobnih uspomena, sam, tek u društvu s punim mjesecom što je osvjetlio Sadovu ulicu, užasno se napio. I poslije svake čašice pred njim se povećavao prokleti niz mrskih likova, i bili su u tom nizu i Dunčil Sergej Gerardovič, i ljepotica Ida Herkulanovna, i onaj riđi vlasnik ratobornih gusaka, i iskreni Kanavkin Nikolaj.

No, a što se s dotičnima desilo? Ali, molim vas! Baš ništa se s njima nije desilo, a ni ne može se desiti, jer nikada u stvarnosti nisu postojali, kao što nije postojao ni simpatični artistkonferansije, ni to kazalište, ni stara škr— tica — teta Porohovnikova, koja je pustila da valuta truli u podrumu, niti, dakako, zlatne trube nisu postojale a ni drski kuhari. Sve se to samo snilo Nikanoru Ivanoviču pod utjecajem podlaca Korovjova. Jedini živi čovjek, koji je uletio u taj san, upravo je i bio Sava Potapovič — glumac, a upleo se u to samo zato što se urezao u sjećanje Nika— nora Ivanoviča, zahvaljujući svojim čestim nastupima na radiju. On je postojao, a ostali nisu.

Pa onda, možda, nije postojao ni Alojzij Mogarič? O, ne! Taj ne samo da je postojao, nego i sad postoji, i upravo na dužnosti koje se odrekao Rimski, to jest na dužnosti financijskog direktora Varijetea.

Došavši k sebi po prilici za jedan dan poslije posjeta Wolandu, na putu, negdje kod Vjatke, Alojzij se uvjerio da je, otputovavši iz Moskve pomračena uma, zaboravio obući hlače, ali je zato neshvatljivo zašto je ukrao posve njemu nepotrebnu graditeljevu knjigu stanara. Plativši veliki novac sprovodniku, Alojzij je kupio od njega stare i zamašćene hlače i vratio se iz Vjatke. Ali graditeljeve kućice on, jao, više nije našao. Vatra je do kraja uništila stare prnje. Međutim, Alojzij je bio vrlo poduzetan čovjek.

Za dvije sedmice on je već stanovao u predivnoj sobi u Brjusovljevoj ulici, a za nekoliko mjeseci već je sjedio u kabinetuRimskog. I kao/što je ranije Rimski patio zbog Stjope, tako se sada Varenuha mučio zbog Alojzija. Ivan Saveljevič mašta samo o jednom — da toga Alojzija povuku iz Varijetea što dalje od očiju, zato što, kako ponekad Varenuha šapće u intimnom društvu, «takve hulje kao što je Alojzij on nikada nije vidio u životu i da on od tog Alojzija očekuje svašta».

Uostalom, možda je administrator pristran. Kod Alojzija nisu primijećeni nikakvi mračni poslovi kao i uopće nikakvi poslovi, ako se ne računa, dakako, imenovanje na mjesto bifedžije Sokova — nekakvog drugog.

Andrej Fokič umro je od raka na jetri u klinici Prvog odjela MGUa, deset mjeseci nakon Wolandove pojave u Moskvi…

Da, prošlo je nekoliko godina i otegnuli su se istinito opisani u ovoj knjizi događaji i utrnuli u sjećanju. Ali ne kod svih, ne kod svih.

Svake godine, čim nastupi proljetni praznični puni mjesec, pojavljuje se podvečer ispod lipa na Patrijaršij— skim ribnjacima čovjek od trideset ili trideset i nešto godina. Riđ, zelenih očiju, skromno odjeveni čovjek. To je suradnik Instituta za povijest i filozofiju profesor Ivan Ni— kolajevič Ponirjov.

Dospjevši pod lipe on uvijek sjeda na onu klupicu na kojoj je sjedio one večeri kad je Berlioz, koga su već davno svi zaboravili, posljednji put u životu vidio mjesec što se razbio na komadiće.

Sada puni mjesec, na početku večeri bijeli, a zatim zlatni s tamnim konjićemgrbonjićem, plovi nad bivšim pjesnikom Ivanom Nikolajevičem i istovremeno stoji u svojoj visini na jednom te istom mjestu.

Ivanu Nikolajeviču sve je poznato, on sve zna i shvaća.

On zna da je u svojoj mladosti postao žrtva zločinačkih hipnotizera, da se liječio poslije toga i da se izliječio. On također zna da štošta ne može svladati. Ne može svladati ovaj proljetni puni mjesec. Čim se počinje približavati, čim počinje rasti i ispunjavati se zlatom svjetlilo koje je nekada visilo više od dvaju petokrakih svijećnjaka, postaje Ivan Nikolajevič nemiran, nervozan, gubi tek i san, čeka dok sazrije mjesec. I kad nastupi uštap, ništa ne može zadržati kod kuće Ivana Nikolajeviča. Pod večer on izlazi i odlazi na Patrijaršijske ribnjake.

Sjedeći na klupi, Ivan Nikolajevič neprikriveno razgovara sam sa sobom, puši, gleda mjesec i obrtaljku, koju je dobro upamtio.

Tako provodi Ivan Nikolajevič sat ili dva. Zatim se diže s mjesta i uvijek jednim te istim putem, kroz Spirido— novku, s praznim očima koje ništa ne vide, odlazi u arbat— ske uličice.

On prolazi kraj dućančića s petrolejem, zaokreće onamo gdje visi nahereni stari plinski fenjer i prikrada se rešetki iza koje vidi bujni ali još goli vrt, a u njemu — obasjanu mjesečinom sa strane gdje je balkon s trokrilnim prozorom, a s druge strane tamnu — gotsku vilu.

Profesor ne zna što ga to vuče rešetki i tko stanuje u toj vili, ali zna da se ne može sa sobom boriti za vrijeme puna mjeseca. Osim toga, zna da će iza rešetke neizbježno ugledati uvijek isto.

On će ugledati postarijeg i solidnog čovjeka s bradicom, u naočalima, i ponešto svinjskih crta lica, kako sjedi na klupi. Ivan Nikolajevič uvijek zatiče tog stanara vile u stalno istoj maštalačkoj pozi, s pogledom uprtim u mjesec. Ivanu Nikolajeviču je poznato da će ovaj, nakon što se bude nagledao mjeseca, svrnuti pogled na prozor balkona kao da očekuje da će se otvoriti i da će se pojaviti nešto neobično.

I dalje Ivan Nikolajevič znade sve napamet. Tada se mora svakako sakriti dublje iza rešetke jer će onaj početi nemirno vrtjeti glavom, lutajućim očima tražiti nešto u zraku, ushićeno se smiješiti, a zatim će iznenada pljesnuti rukama u nekoj slatkoj tuzi, a zatim će već i prilično glasno mrmljati: — Venera! Venera!… Eh, ja sam glupan!…

— Bogovi, bogovi! — počet će šaptati Ivan Nikolajevič, skrivajući se iza rešetke i ne skidajući pogled s tajanstve nog neznanca. — Evo još jedne mjesečeve žrtve… Da, još jedna žrtva poput mene.

A onaj će nastaviti svoje govore — Eh, ja sam glupan! Zašto, zašto nisam odletio s njom? Čega sam se prepao, ja, stari magarac? Potvrdu sam tražio! Eh, trpi sada, stari kretenu!

Tako će nastaviti dok u tamnom dijelu vile ne lupne prozor, i dok se u njemu ne pojavi nešto bijelo i ne raz— lijegne se neugodni ženski glas: — Nikolaje Ivanoviču, gdje ste? Kakva je to fantazija?

Želite li malariju zaraditi? Hajde piti čaj!

Tada će, dakako, čovjek doći k sebi i odgovoriti lažnim glasom: — Htio sam se zraka nadisati, dušo moja! Zrak je di van!

I tada će ustati s klupe, krišom će šakom zaprijetiti prozoru koji se zatvara i odgegati u kuću.

— Laže on, laže! O bogovi, kako laže! — mrmlja Ivan Ni— kolajevič, odlazeći od rešetke. — Ne vuče njega uopće zrak u vrt, on nešto vidi u svjetlosti uštapa i na mjesecu i u vrtu, u visini! Ah, mnogo bih dao da mogu prodrijeti u nje govu tajnu, da doznam kakvu je to Veneru izgubio i sada uzalud traži rukama po zraku, da li je lovi?

I profesor se vraća kući već sasvim bolestan.

Njegova se žena pravi kao da ne primjećuje njegovo stanje i žuri da ga spremi spavati. Ali ona sama ne liježe nego sjedi uz svjetiljku s knjigom, gleda gorkim očima na usnulog. Ona zna da će se u svitanje Ivan Nikolajevič probuditi s mučnim krikom, plakat će i bacati se. Zato i leži pred njom na stolnjaku ispod svjetiljke unaprijed pripremljena igla u špiritu i ampula s tekućinom guste čajne boje.

Jadna žena vezana za teškog bolesnika, sada je slobodna i bez bojazni može zaspati. Ivan Nikolajevič će poslije injekcije spavati do jutra sretna lica, i vidjet će njoj nepoznate i nekakve uzvišene i sretne snove.

Budi učenjaka i dovodi ga do žalosnog krika u noći punoga mjeseca uvijek jedno te isto. On vidi neprirodno beznosog krvnika koji, poskočivši i nekako huknuvši, ubada kopljem u srce privezanog na stupu Hestasa koji je šenuo pameću. Ali nije toliko strašan krvnik koliko je neprirodno osvjetljenje u snu, koje nastaje od nekog oblakašto kipi i svaljuje se na zemlju kako to biva samo za vrijeme svjetskih katastrofa.

Poslije injekcije sve se mijenja pred usnulim. Od kreveta se prema prozoru pruža široki mjesečev put i na taj se put uspinje čovjek u bijelom plastu s purpurnom podstavom i počinje hodati prema mjesecu. Kraj njega ide neki mladi čovjek u poderanom hitonu i unakažena lica. Oni razgovaraju sa žarom, prepiru se, žele se o nečemu dogovoriti.

— Bogovi, bogovi! — govori čovjek u plastu okrećući oholo lice svojem suputniku. — Kakvo banalno izvršenje kazne! Ali mi, molim, reci — tada se lice iz ohola pretvara u molećivo — ta nje nije bilo! Molim te, reci, nije je bilo?

— Pa dakako da je nije bilo — odgovara hrapavim gla som suputnik — to ti se pričinilo.

— Možeš li se zakleti na to? — ponizno moli čovjek u plastu.

— Kunem se! — odgovara suputnik i njegove se oči smiješe.

— Više mi ništa nije potrebno! — napuklim glasom kli če čovjek u plastu i diže se sve više prema mjesecu zajed no sa svojim suputnikom. Za njima ide mirni i veličanstve ni veliki oštrouhi pas.

Tada mjesečina kipti, iz nje počinje izvirati mjesečeva rijeka i razlijeva se na sve strane. Tada se u bujici pojavljuje žena neizmjerne ljepote i vodi za ruku prema Ivanu čovjeka obraslog u bradu koji se plašljivo osvrće.

Ivan Nikolajevič ga odmah prepoznaje. To je — broj stotinu osamnaest, njegov noćni gost. Ivan Nikolajevič u snu pruža ruku prema njemu i čeznutljivo pita: — Znači, tako je svršilo?

— Tako je svršilo, moj učenice — odgovara broj stotinu osamnaest, a žena prilazi Ivanu i kaže: — Dakako. Sve je svršilo i sve svršava… I ja ću vas poljubiti u čelo, i sve će kod vas biti kako treba…

Ona se saginje nad Ivanom i ljubi ga u čelo, a Ivan se pruža prema njoj i zagleda u njezine oči, ali se ona povlači, povlači i odlazi zajedno sa svojim suputnikom prema mjesecu..Tada mjesec počinje mahnitati, baca bujice svjetla ravno u Ivanovo lice, prska svjetlo na sve strane, u sobi nastaje poplava mjesečine, svjetlo se ljulja, podiže, poplavljuje krevet. Eto, tada spava Ivan Nikolajevič sretna lica.

Ujutro se budi šutljiv, ali sasvim miran i zdrav.

Njegovo se izbodeno sjećanje stišava i do slijedećeg punog mjeseca profesora neće nitko uznemirivati: ni beznosi ubojica Hestasov, ni okrutni peti prokurator Judeje, konjanik Poncije Pilat.