Majstor i Margarita

Poglavlje 9. KOROVJOVLJEVE MAJSTORIJE

Nikanor Ivanovič Bosoj, predsjednik stambene zajednice kuće br. 302bis u Sadovoj ulici u Moskvi, gdje je živio pokojni Berlioz, bio je u strašnim brigama počev od prošle noći, od srijede na četvrtak.

U ponoć, kako već znamo, došla je u kuću komisija u kojoj je sudjelovao Želdibin, pozvala Nikanora Ivanoviča, saopćila mu o pogibiji Berlioza i zajedno s njim krenula u stan br. 50.

Tamo su zapečaćeni rukopisi i stvari pokojnika. Ni Grunje, dvorkinje, ni lakomislenog Stjepana Bogdanoviča u to vrijeme u stanu nije bilo. Komisija je izjavila Nikano— ru Ivanoviču da će pokojnikove rukopise uzeti radi sređivanja, da njegov dio stana, to jest tri sobe (kabinet, gostinjska soba i blagovaonica bivše draguljarice) prelazi u nadležnost stambene zajednice, a stvari pokojnika podliježu čuvanju u dotičnim prostorijama dok se ne pojave baštinici.

Vijest o Berliozovoj pogibiji raširila se po kući nekom nadnaravnom brzinom, i u četvrtak od sedam sati ujutro Bosomu su počeli telefonirati a zatim se i osobno javljati ljudi s molbama koje su sadržavale zahtjeve u odnosu na pokojnikov stambeni prostor. U toku dva sata Nikanor Ivanovič primio je trideset i dvije takve molbe.

One su sadržavale molbe, prijetnje, spletke, prijave, obećanja da će obaviti popravke na svoj račun, dokaze o nesnosnoj skučenosti i nemogućnosti da se živi u istom stanu s banditima. Među ostalim, potresan po svojojumjetničkoj snazi bio je opis krađe peljmena* koji su neposredno prije toga bili u džepu kaputa u stanu br. 31, dva obećanja o završetku života samoubojstvom i jedno priznanje o tajnoj trudnoći.

Nikanora Ivanoviča zvali su u predsoblje njegova stana, hvatali za rukav, nešto šaptali, namigivali i obećavali da će mu se odužiti.

To se mučenje nastavilo do podneva kad je Nikanor Ivanovič jednostavno pobjegao iz svog stana u prostoriju uprave kraj ulaza u kuću, ali kad je vidio da ga i tamo vrebaju, pobjegao je i odatle. Oslobodivši se kojekako onih što su mu išli za petama kroz asfaltirano dvorište, Nikanor Ivanovič sakrio se u šestoj veži i popeo se na peti kat gdje se nalazio ukleti stan broj 50.

Nakon što je odahnuo na stepeništu, tusti Nikanor Ivanovič je pozvonio, ali mu nitko nije otvorio. Pozvonio je još jednom i počeo mrmljati i tiho psovati. Ali ni tada mu nisu otvorili. Strpljenje Nikanora Ivanoviča prsnulo je, i on je izvadio iz džepa svežanj ključeva u duplikatu koji su pripadali kućnoj upravi, odlučno je otvorio vrata i ušao.

— Ej, kućna pomoćnice! — viknuo je Nikanor Ivanovič u polutamnom predsoblju. — Kako se zoveš? Grunja, ili kako?… Nema te?

Nitko se nije odazvao.

Tada je Nikanor Ivanovič izvadio iz torbe metar, zatim je vrata od kabineta oslobodio od pečata i stupio u kabinet.

Zakoračio je, ali se izbezumljen zaustavio u vratima i čak je zadrhtao.

Kraj pokojnikova stola sjedio je nepoznati, mršavi, dugački građanin u kockastom kaputu, u džokejskoj kapici i cvikerima… no, ukratko, onaj isti.

— Tko ste, građanine? — preplašeno je upitao Nikanor Ivanovič.

— Ba! Nikanore Ivanoviču! — zaderao se zveketavim tenorom neočekivani građanin i skočivši pozdravio pred— Peljmeni — rusko nacionalno jelo, u tijesto zavijeno meso (prim.

prev.). sjednika nasilnim i naglim stiskom ruke. Taj pozdrav nije nimalo obradovao Nikanora Ivanoviča.

— Oprostite — progovorio je sumnjičavo — tko ste? Je ste li službeno lice?

— Eh, Nikanore Ivanoviču! — srdačno je uzviknuo ne znanac. — Što to znači: službeno lice ili neslužbeno? Sve za visi od toga s kojeg se stajališta gleda na stvar. Sve je to, Nikanore Ivanoviču, nestalno i uvjetno. Danas sam nesluž beno lice, a sutra, gle, službeno! A biva i obratno, Nikano re Ivanoviču, još i te kako biva!

Ovakav zaključak ni u kojoj mjeri nije zadovoljio predsjednika kućne uprave. Kako je po prirodi bio sumnjičav čovjek, on je zaključio da je blagoglagoljivi građanin pred njim — upravo lice neslužbeno a možda i besposleno.

— Pa tko ste vi? Kako se zovete? — sve je grublje pitao predsjednik i čak je počeo navaljivati na neznanca.

— Moje je prezime — nimalo uznemiren grubošću, odazvao se građanin — no, recimo, Korovjov. Biste li htjeli nešto prigristi, Nikanore Ivanoviču? Bez ceremonije, a?

— Oprostite — negodujući, progovorio je Nikanor Iva— novič — kakve zakuske! (Mora se priznati, iako je to neu godno, da je Nikanor Ivanovič bio po prirodi nešto sirov).

— U pokojnikovoj polovici stana nije dopušteno sjediti! Što tu radite?

— Ta sjednite, Nikanore Ivanoviču — nimalo zbunjen, vikao je građanin i počeo se vrtjeti nuđajući predsjedniku naslonjač.

Dokraja razbješnjen, Nikanor Ivanovič odgurnuo je naslonjač i viknuo: — Tko ste vi?

— Ja sam, vidite, prevodilac kod osobe stranca koji ima rezidenciju u ovom stanu — predstavio se čovjek koji se nazvao Korovjov i lupio petom smeđe neočišćene cipele.

Nikanor Ivanovič je otvorio usta. Postojanje nekog stranca u tom stanu, pa još s prevodiocem, za njega je bilo potpuno iznenađenje i on je zatražio objašnjenje.

Prevodilac je brzo dao objašnjenje. Direktor Varijetea, Stjepan Bogdanovič Lihodejev ljubazno je pozvao inozemnog artista, gospodina Wolanda da za vrijeme svog gostovanja, otprilike tjedan dana, stanuje u njegovu stanu, očemu je još jučer pismeno javio Nikanoru Ivanoviču s molbom da privremeno registrira stranca jer on, Lihode— jev, putuje u Jaltu.

— Ništa mi nije napisao — zabezeknuto je rekao pred sjednik — Potražite u svojoj torbi, Nikanore Ivanoviču — slat ko je predložio Korovjov.

Slegnuvši ramenima, Nikanor Ivanovič je otvorio torbu i našao u njoj Lihodejevljevo pismo.

— Kako sam to na njega zaboravio? — tupo gledajući otvorenu kuvertu, promrmljao je Nikanor Ivanovič.

— Događa se, događa, Nikanore Ivanoviču! — zagala mio je Korovjov. — Rastrešenost, rastrešenost, premore— nost i povišenje krvnog tlaka, dragi naš prijatelju Nikano re Ivanoviču! Ja sam također užasno rastresen. Jednom uz čašicu ispričat ću vam nekoliko činjenica iz moje bio grafije, puknut ćete od smijeha!

— Kada Lihodejev putuje u Jaltu?!

— On je otputovao, otputovao! — povikao je prevodi lac. — On se sada već vozi, znate! On je već vrag zna gdje!

— Prevodilac je zamahnuo rukama kao krilima vjetrenjače.

Nikanor Ivanovič je izjavio da mora osobno vidjeti stranca, ali je prevodilac odbio: to nikako nije moguće.

Zauzet je. Dresira mačka.

— Mačka vam, ako želite, mogu pokazati — predložio je Korovjov.

To je pak, sa svoje strane, odbio Nikanor Ivanovič, a prevodilac je odmah predložio predsjedniku nešto neočekivano ali zanimljivo.

S obzirom na to što gospodin Woland nikako ne želi stanovati u hotelu, a navikao je da stanuje komotno, zar ne bi stambena zajednica izdala na tjedan dana, dok traje gostovanje \Volanda u Moskvi, njemu cijeli stan, to jest i pokojnikove sobe?

— Ionako je njemu, pokojniku, svejedno — šaptom je siktao Korovjov — njemu sada, priznajte sami Nikanore Ivanoviču, ovaj stan nije potreban.

Dvoumeći, Nikanor Ivanovič se opirao jer stranci treba da stanuju u «Metropolu» a nikako u privatnim stanovima.. — Kažem vam, hirovit je kao vrag! — šapnuo je Korov— jov. 1 neće! Ne voli hotele! Evo gdje mi već sjede ti stran ci! — intimno se požalio Korovjov pokazujući prstom svoj žilavi vrat. — Vjerujte, svu dušu su mi izmučili! Dođe… pa ili špijunira kao posljednji kučkin sin ili me izmuči hiro vima: i to mu ne valja i ono mu ne valja!… A za vašu stambenu zajednicu, Nikanore Ivanoviču, to je velika po godnost i očiti profit. Za novac on ne pita — Korovjov se osvrnuo a zatim je šapnuo predsjedniku na uho: — miliju naš!

U prevodiočevu prijedlogu bio je jasni praktični smisao, prijedlog je bio vrlo solidan, ali je nešto čudno nesolidno bilo u prevodiočevu načinu govora, u njegovoj odjeći i u tim mrskim nepotrebnim cvikerima. Zbog toga je nešto nejasno mučilo predsjednikovu dušu, ali je on ipak odlučio da prihvati prijedlog. Stvar je bila u tome što je stambena zajednica imala, jao, izvanredno veliki deficit. Na jesen se moralo kupiti naftu za parno grijanje, a za kakve pare — ne zna se. A sa strančevim parama, molim, možda bi se izvukli. Ali je poslovni i oprezni Nikanor Ivanovič izjavio da on najprije mora to pitanje urediti u turističkom uredu.

— Shvaćam! — povikao je Korovjov. — Kako drukčije nego da uredite! Obavezno! Evo vam telefon, Nikanore Ivanoviču, i odmah uredite! A što se tiče novaca, ne uste— žite se — šaptom je dodao vukući predsjednika u pred soblje k telefonu — od koga ćete uzeti ako ne od njega!

Kad biste vidjeli kakvu ima vilu u Nici! Idućeg ljeta, kad odete u inozemstvo, svakako pođite i pogledajte — zadi vit ćete se!

S turističkim uredom stvar je preko telefona bila uređena s neobičnom brzinom što je predsjednika zaprepastilo. Pokazalo se da tamo već znaju za namjeru gospodina Wolanda da stanuje u privatnom stanu Lihodejeva i nemaju ništa protiv toga.

— Izvrsno! — vikao je Korovjov.

Pomalo ošamućen njegovom galamom, predsjednik je izjavio da je stambena zajednica voljna izdati na tjedan dana stan br. 50 artistu Wolandu s naplatom od… — Nikanor Ivanovič se malo smeo i rekao — Od pet stotina rubalja na dan.

Tada je Korovjov krajnje zaprepastio predsjednika.

Lopovski je namignuo u smjeru spavaonice, odakle su se čuli mekani skokovi teškog mačka i prošištao: — Za tjedan to, dakle, iznosi tri i po tisuće?

Nikanor Ivanovič je pomislio da će dodati: «Baš imate apetit, Nikanore Ivanoviču!», ali je Korovjov rekao nešto sasvim drugo: — Zar je to neka svota! Tražite pet, on će dati.

Zbunjeno se nasmiješivši, Nikanor Ivanovič ni sam nije primijetio kako se našao kod pokojnikova pisaćeg stola, gdje je Korovjov s velikom brzinom i spretnošću nadrljao ugovor u dva primjerka. Poslije toga jurnuo je s ugovorom u spavaonicu i vratio se s oba primjerka na kojima se stranac široko potpisao. Ugovor je potpisao i predsjednik. Tada je Korovjov zamolio potvrdu za pet…

— Velikim slovima, velikim slovima, Nikanore Ivano viču!… Tisuća rubalja… — i s riječima koje baš nisu pri— stajale uz ozbiljni posao: Ajn, cvaj, draj! — predao predsjed niku pet novih bankovnih svježnjića.

Slijedilo je prebrojavanje s ubacivanjem Korovjovlje— vih šala i dosjetaka, kao «čisti računi — duga ljubav», «vlastito oko najbolje vidi» — i slično u tom smislu.

Prebrojivši novac, predsjednik je od Korovjova dobio strančev pasoš radi privremene prijave, stavio ga zajedno s ugovorom i novcem u torbu i, ne izdržavši, stidljivo je zamolio bon za besplatnu ulaznicu…

— Lako ćemo za to! — zaurlao je Korovjov. — Koliko ulaznica, Nikanore Ivanoviču, dvanaest, petnaest?

Ošamućeni predsjednik objasnio je da treba samo dvije, za sebe i za Pelageju Antonovnu, svoju ženu.

Korovjov je odmah dohvatio bilježnicu i odvažno napisao Nikanoru Ivanoviču bon za ulaznice u prvom redu, za dvije osobe. Taj je bon prevodilac lijevom rukom spretno tutnuo Nikanoru Ivanoviču, a desnom je stavio u drugu predsjednikovu ruku debeli šuštavi svežanj.

Bacivši oko na njega, Nikanor Ivanovič je jako pocrvenio i stao ga gurati od sebe.

— To nije dopušteno… — mrmljao je. — Neću ništa da čujem — zašaputao je na njegovo uho Korovjov — kod nas nije dopušteno, a kod stranaca je do pušteno. Vi ćete ga uvrijediti, Nikanore Ivanoviču, a to nije zgodno. Vi ste nastojali…

— Strogo se kažnjava — tihopretiho prošaptao je pred sjednik i osvrnuo se.

— A gdje su svjedoci? — šapnuo mu je na drugo uho Korovjov. — Pitam vas gdje su? Što vam je?…

I tada se desilo čudo, kako je naknadno tvrdio predsjednik: svežanj je sam kliznuo u njegovu torbu. A zatim se predsjednik, nekako oslabljen i čak slomljen, našao na stepeništu. Vihor misli bjesnio je u njegovoj glavi. Tu se vrtjela i vila u Nici, i dresirani mačak, i misao na to da svjedoka stvarno nije bilo, i da će se Pelageja Antonovna obradovati bonu. Bile su to nepovezane misli ali ugodne. Pa ipak, negdje u najvećoj dubini duše ubadala je predsjednika nekakva iglica. Bila je to iglica nemira.

Osim toga, ovdje na stepeništu predsjednika je kao kap udarila misao: «A kako je prevodilac dospio u kabinet kad je na vratima bio pečat?! I kako to da ga on, Nikanor Ivanovič, nije za to upitao?» Neko vrijeme predsjednik je poput ovna gledao u stepenice, ali je zatim odlučio da pljune na sve to i da se više ne muči tim neshvatljivim pitanjem…

Tek što je predsjednik napustio stan, iz spavaonice je dopro duboki glas: — Meni se taj Nikanor Ivanovič nije svidio. On je lu pež i varalica. Može li se udesiti da se on više ne pojav ljuje?

— Messire, vi treba samo da zapovjedite!.. — odazvao se odnekuda Korovjov ali ne zveketavim već čistim i zvuč nim glasom.

I odmah se prokleti prevodilac pojavio u predsoblju, okrenuo broj i počeo iz nepoznatog razloga vrlo plačljivo govoriti u slušalicu: — Halo! Smatram svojom dužnošću da javim kako naš predsjednik stambene zajednice kuće broj tristotine dva bis u Sadovoj ulici, Nikanor Ivanovič Bosoj, špekulira s valutom. U ovom su času u njegovu stanu broj trideset i pet, u ventilaciji, u zahodu, u novinskom papiru — četiri stotine dolara. Govori stanar iste kuće iz stana broj jedanaest, Timofej Kvascov. Ali zaklinjem vas da moje ime držite u tajnosti. Strahujem od osvete gore navedena predsjednika.

I on je objesio slušalicu, podlac.

Što se dalje događalo u stanu br. 50 — ne zna se, ali se znade što se dešavalo kod Nikanora Ivanoviča.

Zaključavši se kod kuće u zahod, izvadio je iz torbe svežanj koji mu je prevodilac naturio i uvjerio se da je u njemu četiri stotine rubalja. Taj je svežanj Nikanor Ivanovič zamotao u komadić novina i gurnuo u cijev za ventilaciju.

Za pet minuta predsjednik je sjedio za stolom u svojoj maloj blagovaonici. Njegova supruga donijela je iz kuhinje lijepo narezanog sleđa, gusto posipana zelenim lukom.

Nikanor Ivanovič nalio je čašicu votke, ispio, nalio drugu, ispio, dohvatio na vilicu tri komadića sleđa… i u to je vrijeme zazvonilo. A Pelageja Antonovna je unijela lonac koji se pušio, i jedan pogled na njega dao je naslutiti da se u njemu u gustom crvenom boršču nalazi ono od čega nema ništa ukusnije na svijetu — kost sa moždinom.

Progutavši slinu Nikanor Ivanovič je zacvilio kao pas: — Da vas zemlja proguta! Niti jesti mi ne daju. Ne puš taj nikoga, mene nema, nema. Što se tiče stana, reci im neka prestanu gnjaviti. Kroz tjedan dana bit će sasta nak…

Supruga je potrčala u predsoblje, a Nikanor Ivanovič je kutlačom povukao iz plamenog jezera nju, kost koja je uzduž napukla. Tog časa u blagovaonicu su ušla dva građanina, a s njima vrlo blijeda Pelageja Antonovna. Pri pogledu na građane problijedio je i Nikanor Ivanovič i digao se.

— Gdje je klozet? — zabrinuto je upitao prvi koji je bio u bijeloj ruskoj košulji.

Na stolu je nešto udarilo (to je Nikanor Ivanovič ispustio žlicu na voštano platno).

— Ovdje, ovdje — brzo je odgovorila Pelageja Anto novna.

Došljaci su se odmah uputili u hodnik.

— U čemu je stvar? — tiho je upitao Nikanor Ivanovič, slijedeći pridošlice. — Kod nas u stanu ne može biti ništa takva… Imate li isprave… oprostite…Prvi je u hodu pokazao Nikanoru Ivanoviču ispravu, a drugi je istog časa stao na stolicu u zahodu, ruku je gurnuo u cijev za ventilaciju. U očima Nikanora Ivanoviča se smrklo. Novine su skinuli, ali se u svežnju nisu pokazali rublji, nego nepoznati novac, ni sasvim sivi ni zeleni, sa slikom nekakvog starca. Uostalom, sve to je Nikanor Ivanovič vidio nejasno, pred njegovim očima plivale su nekakve mrlje.

— Dolari u ventilaciji — zamišljeno je rekao prvi i upi tao Nikanora Ivanoviča meko i ljubazno: — To je vaš pa ketić?

— Ne! — odgovorio je Nikanor Ivanovič prestrašenim glasom. — Podmetnuli su mi neprijatelji!

— To se događa — složio se taj, prvi, i opet je meko do dao: — No dobro, morate i ostale predati.

— Nemam ih! Nemam, bogom se kunem, nikada ih ni sam držao u rukama! — očajnički je povikao predsjednik.

On se bacio prema komodi, s treskom je izvukao ladicu, iz nje torbu, vičući pri tome bezvezno: — Evo ugovora… prevodilacgad mi je podvalio…

Korovjov… u cvikerima!…

Otvorio je torbu, pogledao u nju, gurnuo ruku, poplavio u licu i ispustio torbu u boršč. U torbi nije ničega bilo: ni Stjopina pisma, ni ugovora, ni strančeva pasoša, ni novca, ni bona za besplatne ulaznice. Jednom riječju, ništa osim metra.

— Drugovi! — mahnito je povikao predsjednik. — Drž»te ih! U našoj je kući nečista sila!

I tada, tko će znati što se pričinilo Pelageji Antonov— noj, da je pljesnuvši rukama povikala: — Pokaj se, Ivanoviču! To će ti ići u prilog!

Krvlju podlivenih očiju, Nikanor Ivanovič zamahnuo je šakama iznad ženina glave, hropćući: — O, glupačo prokleta!

Tada je onemoćao i spustio se na stolicu očito odlučivši da se pokori neizbježnosti.

U to vrijeme Timofej Kondratjevič Kvascov prislanjao je iz stepeništa na ključanicu vrata od predsjednikova stana čas uho čas oko, umirući od znatiželje.Za pet minuta stanari kuće, koji su se nalazili u dvorištu, vidjeli su kako je predsjednik u pratnji dvaju lica pošao ravno prema kućnim vratima. Pričalo se da je lice Nikanora Ivanoviča bilo blijedo, da je prolazeći teturao kao pijan i da je nešto mrmljao.

A za jedan sat nepoznati građanin javio se u stan br.

11 upravo u vrijeme kad je Timofej Kondratjevič pričao drugim stanarima, grcajući od zadovoljstva, o tome kako je predsjednik nagrajisao — prstom je pozvao iz kuhinje Ti— mofeja Kondratjeviča u predsoblje, nešto mu rekao i zajedno s njim nestao.