Majstor i Margarita

Poglavlje 31. NA VRAPCJIM GORAMA

Oluja je nestala bez traga i poput svoda nadvila se nad cijelu Moskvu raznobojna duga koja je stajala na nebu i pila vodu iz rijeke Moskve. Na uzvisini, na brežuljku, između grmlja vidjele su se tri tamne siluete. Woland, Korovjov i Behemot sjedili su u sedlima triju vranaca gledajući rašireni grad preko rijeke koji je lomio sunce u tisućama blještavih prozora okrenutih na zapad, prema kruškastim kupolama Djevičanskog manastira.

U zraku je zašumilo i Azazello, za kojim su, iza crnog repa njegova plašta, letjeli majstor i Margarita, spustio se zajedno s njima kraj grupe koja ih je čekala.

— Morali smo vas uznemiriti, Margarito Nikolajevna i majstore — progovorio je Woland nakon šutnje — ali ne mojte mi zamjeriti. Ne mislim da ćete to požaliti. Dakle — obratio se samo majstoru — oprostite se s gradom. Vrije me nam je — Woland je pokazao rukom u crnoj rukavici s prorezom onamo gdje su mnogobrojna sunca preko ri jeke talila staklo, gdje je iznad tih sunaca stajala magla, dim, para grada usijana tokom dana.

Majstor je skočio iz sedla, ostavio ostale i potrčao prema padini na brežuljku. Crni plašt se vukao za njim po zemlji. Majstor je gledao grad. U prvi mah se srcu prikrala tjeskobna tuga, ali se ona brzo pretvorila u slatki nemir, skitničko cigansko uzbuđenje.

— Zauvijek! U tome treba naći smisao — prošaptao je majstor i obliznuo suhe, ispucale usne. Stao je prisluški vati i opažati što se događa u njegovoj duši. Njegovo je uz buđenje prešlo, kako mu se učinilo, u osjećaj duboke ismrtne uvrede. Ali ni taj osjećaj nije bio postojan, nestao je i njega je zamijenila ponosna ravnodušnost a naposljetku — predosjećaj vječnog spokoja.

Grupa jahača čekala je majstora šutke. Grupa jahača gledala je kako crni dugački lik na rubu obronka gestikulira, čas podiže glavu kao da želi obuhvatiti pogledom cijeli grad, pogledati sve do njegovih krajeva, čas spušta glavu na grudi kao da proučava izgaženu kržljavu travu pod nogama.

Šutnju je prekinuo Behemot kojemu je bilo dosadno.

— Dopustite mi, maitre — progovorio je — prije galopa zvižduk na rastanku.

— Možeš uplašiti damu — odgovorio je Woland — a, osim toga, ne zaboravi da je svršeno s tvojim današnjim nepodopštinama.

— Ah ne, ne, messire — odazvala se Margarita, sjedeći u sedlu poput amazonke, podbočivši se i spustivši do zem lje šiljasti dugi skut — dopustite mu neka zviždi. Uhvatila me tuga prije daleka putovanja. Zar ne, messire, ona je potpuno prirodna, čak i tada kad čovjek zna da ga na kra ju tog puta čeka sreća? Neka nas on razveseli, bojim se da će to inače završiti suzama, i sve će biti pokvareno prije puta!

Woland je kimnuo Behemotu, taj je živnuo, skočio iz sedla na zemlju, stavio prste u usta, napuhnuo obraze i za— zviždao. U Margaritinim ušima je zazvonilo. Njezin se konj propeo, u šumarku su s drveća popadale suhe grančice, prhnulo je jato vrana i vrabaca, zakovitlao se stup prašine prema rijeci, i vidjelo se kako je u riječnom tramvaju, koji je prolazio mimo pristaništa, s putnika odletjelo nekoliko kapa u vodu. Od zvižduka majstor je zadrhtao, ali nije se osvrnuo, počeo je gestikulirati još nemirnije, podižući ruku k nebu kao da prijeti gradu. Behemot je ponosno pogledao uokolo.

— Zazviždano je, ne poričem — pokroviteljski je primi jetio Korovjov — stvarno je zazviždano, ali, govoreći ne pristrano, zazviždano je vrlo osrednje!

— Pa nisam ja regent — dostojanstveno i oholo odgo vorio je Behemot i neočekivano je namignuo Margariti. — Daj da ja pokušam kao u stara vremena — rekao je Korovjov, protrljao ruke, puhnuo u prste.

— Gledaj, gledaj — začuo se grubi glas Wolanda na ko nju — samo bez pakosnih sakaćenja!

— Messire, vjerujte — odazvao se Korovjov i stavio ruku na srce — šala, isključivo tek šala… — tada se izne nada protegao uvis kao da je od gume, prstima desne ruke načinio je nekakvu složenu figuru, zavio se kao vijak, zatim je, odjednom se odvrnuvši, zazviždao.

Margarita taj zvižduk nije čula, ali ga je vidjela u času kad je zajedno s vatrenim konjem odletjela dvadesetak hvati u stranu. Kraj nje, hrast je bio iščupan s korijenjem, zemlja se do same rijeke prekrila iverjem. Veliki sloj obale, zajedno s pristaništem i restoranom, skliznuo je u rijeku. Voda je zakipjela, šiknula uvis, a na suprotnu obalu, nisku i zelenu, izronio je čitav riječni tramvaj s potpuno nepovrijeđenim putnicima. Pred noge Margaritina konja što je frktao, pala je čavka koju je usmrtio Fagotov zvižduk. Taj je zvižduk uplašio majstora.

Uhvatio se za glavu i potrčao natrag grupi svojih suputnika koji su ga čekali.

— Dakle — obratio mu se Woland s visine svojeg konja — svi su računi izravnani? Rastanak je završen?

— Da, završen je — odgovorio je majstor i, umirivši se, pogledao u Wolandovo lice ravno i hrabro.

I tada je nad gorama zagrmio poput trube strašni Wo— landov glas: — Vrijeme je!! — i oštri zvižduk i smijeh Behemotov.

Konji su jurnuli i jahači su se digli uvis i počeli jahati.

Margarita je osjećala kako njezin bijesni konj grize i vuče uzde. \Volandov plašt se nadvio nad glavama čitave kaval— kade, taj je plašt počeo prekrivati nebeski svod u sumraku. Kad se na časak crni pokrivač odmaknuo, Margarita se u kasu okrenula i vidjela da iza njih nema ne samo raznobojnih tornjeva i aviona što nad njima uzlijeće, nego već odavna ni samog grada koji je nestao u zemlju i ostavio iznad sebe samo maglu.