Majstor i Margarita

Poglavlje 20. AZAZELLOVA KREMA

Puni mjesec visio je na večernjem čistom nebu, vidljiv kroz javorove grane. Lipe i bagremi išarali su zemlju u vrtu kompliciranim ornamentom mrlja. Trokrilni prozor balkona, otvoren ali zastrt zastorom, svijetlio je bijesnim električnim svjetlom. U spavaonici Margarite Nikolajevne gorjele su sve svjetiljke i osvjetljavale potpuni nered u sobi. Na pokrivaču kreveta ležale su košulje, čarape i donje rublje, izgužvano rublje valjalo se po podu kraj zgažene u uzbuđenju kutije cigareta. Cipele su stajale na noćnom ormariću uz napola praznu šalicu kave i pepeljaru u kojoj se dimio opušak. Na naslonu stolice visila je crna večernja haljina. U sobi je mirisalo na parfeme. Osim toga, u nju je dopirao miris pregrijana glačala.

Margarita Nikolajevna sjedila je pred velikim ogledalom samo u kupaćem ogrtaču, prebačenom na golo tijelo, i u mekanim crnim papučama. Zlatna narukvica sa satom ležala je pred Margaritom Nikolajevnom zajedno s kutijom koju je dobila od Azazella, i Margarita nije skidala pogled s brojčanika. Ponekad joj se činilo da se sat pokvario i da se kazaljke ne miču. Ali su se one micale, iako vrlo polagano, kao da su se slijepile, i konačno je (duga kazaljka došla na dvadeset i devet minuta prije pola deset sati). Margaritino je srce snažno zakucalo, tako da čak nije odmah mogla uzeti kutiju. Došavši k sebi, Margarita ju je otvorila i vidjela u kutiji masnu žutu kremu. Učinilo joj se da miriše na mulj. Vrhom prsta Margarita je izvadila malo kreme na dlan, kod čega je jako zamirisalo na močvarne biljke i šumu, a zatim je dlanom počela trljati kremu načelo i obraze. Krema se lagano razmazivala i, kako se Mar— gariti činilo, odmah isparavala. Kad je učinila nekoliko namaza, Margarita je pogledala u zrcalo i ispustila kutiju ravno na staklo sata te je ono naprslo. Margarita je zatvorila oči, zatim je pogledala još jednom i počela se na sav glas smijati.

Obrve koje su na krajevima bile pincetom očupane u tanku nit sada su postale guste i poput crnih ravnih lukova polegle nad zelene oči. Tanka okomita bora iznad nosa koja se pojavila u listopadu, kad je nestao majstor, nestala je bez traga. Nestale su i žućkaste sjene na sljepoočicama i dvije jedva vidljive mrežice u vanjskim uglovima očiju. Koža na obrazima ispunila se jednolikom ružičastom bojom, čelo je postalo bijelo i čisto, a frizerska se ondulacija opustila.

Na tridesetogodišnju Margaritu gledala je iz zrcala prirodno kovrčava crnokosa žena od dvadeset godina.

Kad se do sita nasmijala, Margarita je jednim skokom iskočila iz ogrtača, zagrabila lagane masne kreme i snažnim namazima počela je utrljavati u kožu tijela. Ono je odmah postalo ružičasto i preplanulo. Zatim je u trenu, kao da je iz mozga izvađena igla, utihla sljepoočica koja je boljela cijelu večer nakon sastanka u Aleksandrovskom parku, a zatim je Margaritino tijelo izgubilo težinu.

Ona je poskočila i lebdjela u zraku nisko nad sagom, zatim ju je nešto polagano povuklo dolje i ona se spustila.

— Ah, kakva krema! Ah, kakva krema! — povikala je Margarita i bacila se u naslonjač.

Utrljavanje je nije izmijenilo samo izvana. Sada je u njoj cijeloj, u svakoj čestici tijela, kipjela radost koju je osjetila kao mjehuriće što joj draže tijelo. Margarita se osjećala slobodnom, slobodnom od svega. Osim toga, ona je shvatila potpuno jasno da se desilo upravo to o čemu je jutros govorio predosjećaj, i da ona napušta vilu i svoj prijašnji život zauvijek. Ali je od tog prijašnjeg života ostala još misao kako mora izvršiti samo jednu, posljednju dužnost prije početka nečeg novog, neobičnog, što ju je vuklo gore, u zrak. I ona je iz spavaonice, onako naga lepršajući u zraku, potrčala u muževljev kabinet i, upalivšisvjetlo, jurnula k pisaćem stolu. Na listu što ga je istrgla iz bloka, ona je bez ispravaka, brzo i krupno, napisala olovkom pismo: «Oprosti mi i što prije me zaboravi. Napuštam te zauvijek. Ne traži me, to je uzaludno. Postala sam vještica od tuge i muka koje su me zadesile. Žuri mi se. Ostaj mi zdravo. Margarita».

Potpuno olakšane duše Margarita je doletjela u spavaonicu, odmah je za njom utrčala Nataša, natovarena stvarima. I odmah su sve te stvari, drvene vješalice s haljinama, čipkaste maramice, sive svilene cipele na kalupima, i pojas — sve se to prosulo na pod, i Nataša je zapljeskala oslobođenim rukama.

— Zar ne, lijepa sam? — glasno je viknula Margarita Ni— kolajevna promuklim glasom.

— Kako to? — šaptala je Nataša uzmičući. — Kako to ra dite, Margarito Nikolajevna?

— To je od kreme! Krema, krema! — odgovorila je Margarita pokazujući zlatnu kutiju i okrećući se pred ogledalom.

Zaboravivši zgužvanu haljinu što se valjala na podu, Nataša je pritrčala ogledalu i pohlepnim, zapaljenim očima zabuljila se u ostatak kreme. Njezine su usne nešto šaptale. Opet se okrenula prema Margariti i progovorila s nekakvom poniznošću: — Kakva koža! Koža, a? Margarito Nikolajevna, pa vaša koža svjetluca. — Tada se pribrala, pritrčala haljini, digla je i počela je otresati.

— Bacite je! Bacite je! — vikala joj je Margarita — K vra gu i haljina, bacite je! Uostalom, ne, uzmite je za uspome nu. Velim, uzmite je za uspomenu. Sve uzmite što je u sobi.

Nataša je neko vrijeme kao slaboumna nepomično gledala Margaritu, zatim joj se objesila na vrat, ljubeći je i vičući: — Atlasna! Svijetli! Atlasna! A obrve, obrve!

— Uzmite sve krpe, uzmite parfeme, i odnesite ih k sebi i sakrijte u sanduk — vikala je Margarita — ali drago cjenosti ne uzimajte jer će vas okriviti za krađu!Nataša je ugurala u zavežljaj sve što joj je palo pod ruku, haljine, cipele, čarape i rublje, i istrčala iz spavaonice.

U to vrijeme iz otvorenog prozora s druge strane ulice izišao je i poletio glasni virtuozni valcer i čuo se zvuk automobila koji se zaustavio pred vratima.

— Sad će nazvati Azazello! — uskliknula je Margarita slušajući valcer koji se razlijegao ulicom. — On će telefo nirati! A stranac je bezopasan, sada shvaćam da je bezopa san!

Automobil je zabrujao udaljavajući se od vrata. Škrip— nula su vrtna vrata i na popločenom puteljku začuli su se koraci.

«To je Nikolaj Ivanovič, prepoznajem ga po koracima — pomislila je Margarita — moram za rastanak učiniti nešto smiješno i zanimljivo».

Margarita je odgurnula zastor u stranu i sjela na prozorsku dasku postrance, obuhvativši koljena rukama.

Mjesečevo svjetlo obasjalo ju je s desne strane. Margarita je podigla glavu prema mjesecu i napravila zamišljeno i poetično lice. Koraci su udarili još dva puta, a zatim su se naglo stišali. Uživajući još malo u mjesecu, uzdahnuvši radi pristojnosti, Margarita je okrenula glavu u vrt i stvarno ugledala Nikolaja Ivanoviča, koji je stanovao u donjem katu iste vile. Mjesec je jarko osvjetljavao Nikolaja Ivanoviča. Sjedio je na klupi i po svemu se vidjelo da se na nju spustio naglo. Naočale na njegovu licu nekako su se nakrivile, svoju je aktovku stiskao u rukama.

— Dobar večer, Nikolaje Ivanoviču — žalosnim je gla som rekla Margarita. — Dobar večer! Dolazite sa sjed nice?

Nikolaj Ivanovič nije na to ništa odgovorio.

— A ja — nastavila je Margarita naginjući se u vrt — sje dim sama, kako vidite, dosađujem se, gledam mjesec i slu šam valcer…

Lijevom rukom Margarita je dotakla sljepoočicu, popravila pramen kose, zatim je Ijutito rekla: — To je nepristojno, Nikolaje Ivanoviču! Ipak sam žena na kraju krajeva! Bezobrazno je ne odgovarati kad s vama netko razgovara.Nikolaj Ivanovič vidljiv na mjesečini do posljednjeg dugmeta na sivom prsluku, do posljednje vlasi u svijetloj klinastoj bradi, odjednom se nasmiješio divljim osmijehom, podigao se s klupe, i očito izvan sebe od smetenosti umjesto da skine šešir maknuo je aktovku u stranu i sagnuo je nogu kao da se sprema da čučne.

— Ah, kako ste vi dosadan tip, Nikolaje Ivanoviču! — nastavila je Margarita. — Vi ste mi uopće tako dojadili da vam to ne mogu ni izreći, i tako sam sretna da se s vama rastajem! Idite k vragu!

U to vrijeme iza Margaritinih leđa u spavaonici je zazvonio telefon. Margarita je sišla s prozorske daske zaboravivši Nikolaja Ivanoviča, dohvatila slušalicu.

— Govori Azazello — čulo se iz slušalice.

— Mili, mili Azazello! — uskliknula je Margarita.

— Vrijeme je. Letite — progovorio je Azazello i po nje govu tonu osjećalo se da mu je ugodan radosni Margaritin usklik. — Kad ćete letjeti iznad vrata viknite — «nevidljiva».

Zatim letite nad gradom, da se priviknete, a zatim na jug, izvan grada, i ravno na rijeku. Čekaju vas!

Margarita je objesila slušalicu i tada je u susjednoj sobi nešto drveno zahramalo i počelo tući u vrata.

Margarita ih je otvorila i metla je, četkom uvis, plešući, uletjela u spavaonicu. Svojim krajem ona je dobovala po podu, ritala se i trzala prema prozoru. Margarita je poskočila od ushita i skočila na metlu. Tada je tek jahačici palo na pamet da je u toj užurbanosti zaboravila da se obuče. U galopu je skočila prema krevetu i dohvatila prvo što joj je došlo pod ruku, neku plavu košulju. Mahnuvši njome kao zastavom, poletjela je kroz prozor. I valcer se jače začuo iznad vrta.

S prozora je Margarita skliznula dolje i ugledala Nikolaja Ivanoviča na klupi. Taj kao da je urastao u nju, potpuno ošamućen, slušao je povike i buku koja je dopirala iz osvijetljene spavaonice gornjih stanara.

— Zbogom, Nikolaje Ivanoviču! — viknula je Margarita plešući pred Nikolajem Ivanovičem.

On je uzdahnuo i počeo puzati po klupi pipajući rukama i zbacivši svoju aktovku. — Zbogom zauvijek! Ja letim! — vikala je Margarita za— glušujući valcer. Tada je shvatila da joj košulja nije potreb na i zlokobno se nasmijavši pokrila je njome glavu Niko— laja Ivanoviča. Oslijepljeni Nikolaj Ivanovič pao je s klupe na opeku puteljka.

Margarita se okrenula da posljednji put pogleda vilu gdje se tako dugo mučila i ugledala je u osvijetljenom prozoru unakaženo od zaprepaštenja Natašino lice.

— Zbogom Natašo! — povikala je Margarita i povukla četku. — Nevidljiva! Nevidljiva! još je glasnije viknula i iz među javorovih grana koje su je udarile po licu preletjela je vrata, izletjela na ulicu. Za njom je poletio potpuno po ludjeli valcer.