Majstor i Margarita

Poglavlje 3. SEDMI DOKAZ

— Da, bilo je oko deset sati ujutro, velecijenjeni Ivane Nikolajeviču — rekao je profesor.

Pjesnik je rukom prešao po licu, kao čovjek koji tek što je došao k sebi, i vidio da je na Patrijašijskim ribnjacima večer.

Voda je u ribnjaku pocrnjela, i po njoj je plovio lagani čamac, i čulo se udaranje vesala i smijeh nekakve građanke u čamcu. Na klupama u alejama pojavila se publika, ali samo na svim stranama kvadrata osim na toj gdje su bili naši subesjednici.

Nebo nad Moskvom kao da je izblijedjelo i potpuno se jasno vidio u visini pun mjesec, ali još ne zlatan nego bijeli. Disalo se mnogo lakše, a glasovi pod lipama zvučali su sada mekše, večernje.

«Kako ja to nisam primijetio da je njemu uspjelo da izveze čitavu pripovijest?… — pomislio je Bezdomni začuđeno. — Evo već je večer! A možda on to i nije pripovijedao već sam ja jednostavno zaspao i sve to sanjao?» Ali mora se vjerovati da je profesor ipak pripovijedao, inače bi trebalo pretpostaviti da je to isto sanjao i Berlioz zato što je rekao pažljivo promatrajući strančevo lice: — Vaša je pripovijest vrlo zanimljiva, profesore, iako se ona uopće ne poklapa s biblijskim pripovijestima.

— Smilujte se — s prezirnim osmijehom odazvao se profesor — ako nitko drugi, a ono vi biste bar morali znati da se gotovo ništa od svega što je napisano u Bibliji nije nikada stvarno dogodilo, i ako se počnemo osvrtati na Bibliju kao na povijesni spomenik… — on se još jednompodsmjehnuo, a Berlioz se zaprepastio zato što je doslovce to isto govorio Bezdomnom dok su išli po Bronoj ulici prema Patrijaršijskim ribnjacima.

— To je tako — odgovorio je Berlioz — ali bojim se da nitko ne može potvrditi da se i to što ste nam vi ispričali stvarno dogodilo.

— O, da! To može tko potvrditi! — počevši da govori nepravilnim jezikom odazvao se profesor s neobičnom uvjerljivošću i neočekivano tajanstveno pozvao obojicu prijatelja bliže k sebi.

Oni su se s obje strane nagnuli k njemu, i on je rekao ali sada bez svakog stranog akcenta koji je kod njega, vrag neka zna zašto, čas nestajao čas se opet pojavljivao: — Radi se o tome… — tada se profesor bojažljivo ogle dao i progovorio šapatom — da sam ja osobno kod svega toga prisustvovao. Bio sam i na balkonu kod Poncija Pi lata, i u vrtu kad je on razgovarao s Kalfom, i na tribini, ali tajno, inkognito tako reći, tako da vas molim nikome ni riječi i u punoj tajnosti!.. Pssst!

Nastupila je tišina, Berlioz je problijedio.

— Vi… koliko ste vremena u Moskvi? — upitao je drhtavim glasom.

— Tek što sam stigao u Moskvu — rastreseno je odgo vorio profesor i tek sada su se prijatelji dosjetili da mu po gledaju kako treba u oči i uvjerili se da je lijevo, zeleno — sasvim ludo, a desno — prazno, crno i mrtvo.

«Eto, sve je jasno! — pomislio je zbunjeni Berlioz. — Došao je ludi Nijemac, ili je poludio upravo na Patrijaršijskim ribnjacima. Eto ti pripovijesti!» Da, stvarno je sve postalo jasno: i čudni doručak kod pokojnog filozofa Kanta, i luđačke riječi o suncokretovu ulju i o Anuški, i proročanstva o tome kako će glava biti odrezana, i sve ostalo — profesor je bio lud.

Berlioz je istog časa shvatio što treba da radi. Naslo— nivši se na klupu, on je iza profesorovih leđa namignuo Bezdomnome — nemoj mu se suprotstavljati, ali zbunjeni pjesnik nije razumio te znakove.

— Da, da, da — uzbuđeno je govorio Berlioz — uosta lom, sve je to moguće! Čak vrlo moguće, i Poncije Pilat, ibalkon, i ostalo… A da li ste vi doputovali sami ili sa suprugom?

— Sam, sam, ja sam uvijek sam — gorko je odgovorio profesor.

— A gdje su vaše stvari, profesore? — lukavo je pitao Berlioz. — U «Metropolu»? Gdje ste odsjeli?

— Ja? Nigdje — odgovorio je slaboumni Nijemac, žalos no i divlje lutajući zelenim okom po Patrijaršijskim ribnja cima.

— Kako? A… gdje ćete stanovati?

— U vašem stanu — odjednom je nehajno odgovorio luđak i namignuo.

— Vrlo… vrlo mi je drago — promrmljao je Berlioz — ali, zapravo, kod mene će vam biti neudobno… a u «Me tropolu» su prekrasne sobe, to je prvoklasni hotel…

— A đavo također ne postoji? — iznenada se bolesnik veselo propitao kod Ivana Nikolajeviča.

— Ni đavo…

— Nemoj se suprotstavljati! — samo je usnama šapnuo Berlioz iza profesorovih leđa i pravio grimase.

— Ne postoji nikakav đavo! — zbunjen cijelom tom mo rom, uzviknuo je Ivan Nikolajevič ono što nije trebalo. — Eto muke! Prestanite zanovijetati!

Tada se umobolnik nasmijao tako da je iz lipe prhnuo vrabac koji je sjedio iznad njihovih glava.

— No, to je stvarno zanimljivo — tresući se od smijeha progovorio je profesor — što je to kod vas, štogod spome neš ničega nema! — Naglo je prestao sa smijehom i, što je sasvim razumljivo kod duševne bolesti, poslije smijeha pao u drugu krajnost, razdražio se i divlje viknuo: — Tako, znači, ne postoji?

— Umirite se, umirite se, umirite se, profesore — mr mljao je Berlioz, bojeći se da ne uznemiri bolesnika. — Sjednite na časak ovdje s drugom Bezdomnim, a ja ću samo otrčati na ugao i telefonirati, a zatim ćemo vas ot pratiti kamo hoćete. Vi ne poznajete grad…

Moramo priznati da je Berliozov plan bio pravilan: trebalo je dotrčati do najbliže telefonske govornice i javiti u ured za strance da eto, došljak iz inozemstva, konzultant, sjedi na Patrijaršijskim ribnjacima u stanju koje je vidljivo nenormalno. Neophodno je poduzeti mjere, jer će se inače desiti nekakva neugodna glupost.

— Telefonirati? Pa što, telefonirajte — žalosno se složio bolesnik i odjednom strastveno zamolio: — Ali vas molim na rastanku, povjerujte mi makar to da postoji đavo! Više od toga vas ne molim. Znajte da za to postoji sedmi dokaz, i to onaj najpouzdaniji! I on će vam se sada objaviti.

— Dobro, dobro — lažno ljubazno rekao je Berlioz pa se, namignuvši neraspoloženu pjesniku kojemu se uopće nije nasmiješila misao da čuva ludog Nijemca, uputio pre ma onom izlazu iz Patrijaršijskih ribnjaka koji se nalazi na uglu Brone i Jermolajevske ulice.

A profesor kao da je istog časa ozdravio i razvedrio se.

— Mihaile Aleksandroviču! — viknuo je za Berliozom.

Taj se trgnuo, okrenuo, ali se umirio mišlju da je njegovo i očevo ime poznato profesoru također iz nekih novina. A profesor je viknuo, složivši ruke u trubu: — Ako želite, odmah ću narediti da se brzojavi vašem ujaku u Kijev?

I opet se Berlioz trgnuo. Odakle luđak zna o postojanju kijevskog ujaka? O tome, sasvim sigurno, ni u kakvim novinama nije ništa napisano. Ehe, nije li Bezdomni u pravu? A što ako su dokumenti lažni? Ah, čudnog li subjekta. Telefonirati, telefonirati! Odmah telefonirati! Njega će tamo brzo raskrinkati!

I ne slušajući više ništa, Berlioz je otrčao dalje.

Tada, kod samog izlaza na Bronu ulicu, u susret uredniku podigao se s klupe onaj isti građanin koji se prije stvorio iz masnog znoja na sunčevu svjetlu. Ali sada više nije bio proziran, nego običan i tjelesni, i u sutonu koji se spuštao Berlioz je jasno vidio njegove brčiće poput kokošjeg perja, očice, ironične i polupijane, kockaste hlače, toliko podvinute da su se vidjele prljave bijele čarape.

Mihail Aleksandrovič je ustuknuo, ali se utješio mišlju da je to glupa koincidencija i da sada uopće nema vremena da o tome razmišlja.

— Tražite li obrtaljku, građanine? — napuklim tenorom» upitao je kockasti tip. — Ovamo izvolite! Ravno, i izićićete kamo treba. Dajte mi za ovo uputstvo za četvrt litre… da se okrijepi bivši regent! — Kreveljeći se, subjekt je snažnim zamahom ruke skinuo svoju džokejsku kapicu.

Berlioz nije slušao zamolbu i prenavljanje regenta, pritrčao je obrtaljki i uhvatio se za nju rukom. Okrenuvši je nakanio je već da stane na tračnice, kad li mu je u lice briznulo crveno i bijelo svjetlo: u staklenom sandučiću upalio se natpis «Čuvaj se tramvaja!» Istog časa doletio je tramvaj i zaokretao na novopo— loženoj liniji s Jermolajevske na Bronu ulicu. Zaokrenuvši i došavši na ravan potez, u njemu su se iznenada upalile električne svjetiljke, on je poletio i povećao brzinu.

Oprezni Berlioz, iako je stajao izvan opasnosti, odlučio je da se vrati iza pregrade, stavio ruku na obrtaljku, koraknuo unatrag. Tog časa njegova je ruka kliznula i odmakla se, noga je nezadrživo kao po ledu kliznula po kaldrmi koja je koso vodila prema tračnicama, druga je noga klecnula, i Berlioza je odbacilo na tračnice.

U nastojanju da se za nešto uhvati, Berlioz je pao na— uznak slabo udarivši zatiljkom o kaldrmu i uspio je vidjeti u visini, zdesna ili slijeva — više nije shvatio — pozlaćeni mjesec. Uspio je da se okrene na bok, istovremeno je hitrim pokretom pritegnuo noge k trbuhu i, okrenuvši se, ugledao je od užasa potpuno bijelo lice ženevozača, koje mu se približavalo nezadrživom snagom, i njenu crvenu maramu. Berlioz nije kriknuo, ali je oko njega očajničkim ženskim glasovima zajauknula cijela ulica.

Vozačica je potegnula električnu kočnicu, vagon je sjeo nosom u zemlju, poslije toga na časak poskočio, i s prozora su uz prasak i zvonjavu poletjela stakla. Tada je u Berliozovu mozgu netko očajnički viknuo — «Zar uistinu?…» Još jednom, posljednji put, ugledao je mjesec, ali već raspršen na komadiće, a zatim se spustio mrak.

Tramvaj je pregazio Berlioza i pod rešetke Patrijaršij— ske aleje odbacio na popločenu kosinu okrugli tamni predmet. Kotrljajući se s te kosine, on je poskakivao po kaldrmi.

Bila je to odrezana Berliozova glava.