Majstor i Margarita

Poglavlje 17. NEMIRNI DAN

Ujutro u petak, to jest drugi dan poslije proklete seanse, namješteničko osoblje Varijetea: knjigovođa Vasilij Stjepanovič Lastočkin, dva računarca, tri daktilografkinje, obje blagajnice, podvornici, razvođači i čistačice — ukratko, svi koji su bili prisutni, nisu se nalazili na poslu i na radnim mjestima nego su svi sjedili na prozorskim daskama prozora koji su izlazili na Sadovu ulicu i gledali što se dešava pred zidom Varijetea. Pred zidom u dva se reda protezao višetisućni red kojemu se rep nalazio na Kudrinskom trgu. Na čelu tog reda stajalo je dvadesetak u scenskim krugovima Moskve dobro poznatih preprodavača.

Red se ponašao vrlo uznemireno, privlačio pažnju građana koji su prolazili mimo i zabavljao se prepričavanjem uzbudljivih priča o jučerašnjoj nevjerojatnoj seansi crne magije. Te priče zbunile su knjigovođu Vasilija Stjepanoviča koji sinoć nije bio na spektaklu. Razvođači su pričali bogznašto, između ostalog kako su poslije završetka čuvene seanse neke građanke trčale po ulici nepristojno odjevene, i ostale stvari u tom smislu. Skromni i tihi Vasilij Stjepanovič samo je treptao očima slušajući priče o svim tim čudesima, i nikako nije znao što da poduzme, a međutim morao je nešto poduzeti, i to upravo on, jer je sada bio najstariji u čitavom timu Varijetea.

Do deset sati ujutro red onih koji su žudili za ulaznicama toliko je nabujao da su o njemu stigle glasine do milicije i sa začudnom brzinom prispjeli su pješadijski i konjički odredi koji su taj red doveli u neki pravedni poredak. Ipak zmija duljine jednog kilometra koja je sada stajala u pravilnom poretku predstavljala je već sama po sebi veliku sablazan i dovodila građane iz Sadove ulice do zabune.

To je bilo izvan Varijetea, ali unutra također nije bilo sve kako treba.

Od najranijeg jutra počeli su zvoniti i zvonili su bez prestanka telefoni u Lihodejevljevu kabinetu, u kabinetu Rimskog, u knjigovodstvu, na blagajni i u Varenuhinu kabinetu. Iz početka je Vasilij Stjepanovič nešto odgovarao, odgovarala je i blagajnica, mrmljali su nešto u telefon i razvođači, a zatim su posve prestali odgovarati jer na pitanja gdje su Lihodejev, Varenuha, Rimski, nisu uopće mogli ništa odgovoriti. Isprva su pokušali da se otresu riječima «Lihodejev je u svom stanu», ali su iz grada odgovarali da su već telefonirali u stan i da stan odgovara da je Lihodejev u Varijeteu.

Telefonirala je uzbuđena dama, tražila Rimskog, njoj su savjetovali da telefonira njegovoj ženi, na što je slušalica jecajući odgovorila da je upravo ona njegova žena i da Rimskog nigdje nema. Počinjala je nekakva zbrka.

Čistačica je već svima ispričala kako je u kabinetu findirektora, kamo je došla da pospremi, vidjela vrata širom otvorena, upaljene svjetiljke, prozor u vrt razbijen, naslonjač se valjao po podu, ali nikoga nije bilo.

Poslije deset sati upala je u Varijete madame Rimska.

Jecala je i lomila ruke. Vasilij Stjepanovič se potpuno zbunio i nije znao što da joj savjetuje. U pola jedanaest pojavila se milicija. Prvo i potpuno opravdano njeno pitanje bilo je: — Što se ovdje događa, građani? U čemu je stvar?

Tim je ustuknuo, isturivši blijedog i uzbuđenog Vasi— lija Stjepanoviča. Moralo se nazvati stvari njihovim imenima i priznati da je administracija Varijetea u osobi direktora, findirektora i administratora nestala i nije poznato gdje se nalazi, da je konferansije poslije jučerašnje seanse bio odvezen u psihijatrijsku bolnicu i da je, kratko rečeno, jučerašnja seansa bila pravi skandal.

Zaplakanu madame Rimsku umirili su koliko su mogli i uputili kući, a najviše su se zainteresirali za priču cistačice u kakvu je stanju nađen findirektorov kabinet.

Službenike su zamolili da se vrate na svoja mjesta i da se prihvate posla, a za neko vrijeme u zgradi Varijetea pojavila se istraga koju je pratio oštrouhi mišićavi pas pepeljaste boje i silno pametnih očiju. Među namještenicima Varijetea odmah se pronio glas da je taj pas — znameniti Karoas. I točno, to je bio on. Njegovo ponašanje zadivilo je sve njih. Tek što je Karoas utrčao u kabinet findirektora, zacvilio je, iskezio čudovišne žute očnjake, zatim je legao na trbuh i s nekakvim izrazom tuge i istovremeno bijesa puzao je prema razbijenom prozoru.

Svladavši strah, odjednom je skočio na prozorsku dasku, digao njušku i divlje i srdito zavijao. Nije htio otići s prozora, cvilio je i drhtao te se spremao da skoči dolje.

Psa su izveli iz kabineta i pustili u predvorje odakle je izišao kroz glavni ulaz na ulicu i doveo pratioce do tak— sistanice. Kraj nje izgubio je trag što ga je slijedio. Nakon toga Karoasa su odveli.

Istraga se smjestila u Varenuhinu kabinetu kamo su po redu zvali namještenike Varijetea koji su bili svjedoci jučerašnjih događaja za vrijeme seanse. Treba reći da su istražitelji morali na svakom koraku svladavati nepredviđene teškoće. Nit se u njihovim rukama stalno trgala.

Jesu li postojali plakati? Postojali su. Ali noću su preko njih nalijepljeni novi i sada ni jednog nema da se ubiješ! Odakle se pojavio taj mag? A tko to zna. Znači da su s njim sklopili ugovor?

— Vjerojatno — odgovorio je uzbuđeni Vasilij Stjepa— novič.

— Ako je ugovor sklopljen, zar nije morao proći kroz knjigovodstvo?

— Bezuvjetno — odgovarao je uznemireni Vasilij Stje— panovič.

— Onda gdje je?

— Nema ga — odgovorio je knjigovođa sve bljeđi i ra širio ruke.

I stvarno, ni u fasciklima knjigovodstva, ni kod findirektora, ni kod Lihodejeva, niti kod Varenuhe nikakvih tragova ugovora nema.Kako je prezime tog maga? Vasilij Stjepanovič ne zna, on sinoć nije bio na seansi. Razvođači ne znaju, blagajnica je mrštila čelo, mrštila, mislila, mislila, konačno je rekla: — Wo… čini mi se Woland…

A možda nije Woland? Možda i nije Woland. Možda je Faland.

Pokazalo se da u uredu za strance ni o kakvom Wo— landu a također ni o Falandu, magu — potpuno ništa nisu čuli.

Dostavljač Karpov izjavio je da je navodno taj mag odsjeo u Lihodejevljevu stanu. U stan su dakako odmah otišli — nikakvog maga tamo nije bilo. Lihodejeva također nema. Kućne pomoćnice nema, a kamo je nestala nitko ne zna. Predsjednika kućne uprave Nikanora Ivanoviča nema, Proležneva nema!

Dešavalo se nešto sasvim nečuveno: nestao je cijeli vrh administracije, sinoć je bila čudna skandalozna seansa, a tko ju je izvodio i na čiji poticaj — ne zna se.

A vrijeme se bližilo podnevu kad je trebalo otvoriti blagajnu. Ali o tome dakako nije moglo biti ni govora! Na vratima Varijetea odmah je bio obješen ogroman komad kartona s natpisom: «Današnja se predstava odgađa». U redu je nastalo uzbuđenje počev od njegove glave, ali nakon uzbuđenja on se ipak počeo raspadati i kroz po prilici jedan sat od njega u Sadovoj ulici nije ostalo ni traga. Istraga je otišla da bi nastavila svoj posao na drugom mjestu, namještenike su poslali kući ostavivši samo dežurne, a vrata Varijetea zatvorili.

Knjigovođa Vasilij Stjepanovič morao je hitno izvršiti dva zadatka. Prvo, otići u Komisiju za scene i zabave lakog tipa s izvještajem o jučerašnjim događajima, a drugo otići u financijskoscenski sektor i predati jučerašnji utržak — 21.711 rubalja.

Uredni i savjesni Vasilij Stjepanovič umotao je novac u novinski papir, zavezao konopom unakrst, stavio paket u torbu i, odlično poznavajući propise, uputio se dakako °e na autobus ili tramvaj nego prema taksistanici.

Tek što su šoferi iz tri taksija ugledali putnika koji je zurio prema stanici s debelom punom torbom, odmah suse sva trojica njemu pred nosom odvezla s praznim kolima, ljutilo se ogledavajući.

Zaprepašten takvom okolnošću, knjigovođa je dugo vremena stajao kao ukopan, razmišljajući što bi to moglo značiti.

Za tri minute dovezao se prazni automobil, i šoferovo se lice odmah iskrivilo čim je ugledao putnika.

— Jeste li slobodni? — kašljući u nedoumici, upitao je Vasilij Stjepanovič.

— Pokažite novac — ljutilo je odgovorio šofer ni ne gle dajući putnika.

Sve više zapanjen, knjigovođa je stisnuo dragocjenu torbu pod pazuhom, izvadio iz novčanika červonac i pokazao ga šoferu.

— Ne vozim! — kratko je rekao ovaj.

— Oprostite… — počeo je knjigovođa ali ga je šofer prekinuo: — Imate li novčanice od tri rublja?

Potpuno zbunjen, knjigovođa je izvadio iz novčanika dvijetri novčanice od rublja i pokazao ih šoferu.

— Sjednite — viknuo je taj i ukopčao taksimetar tako da ga umalo nije slomio. — Idemo.

— Zar nemate sitniša za uzvraćanje? — bojažljivo je upitao knjigovođa.

— Pun džep mi je sitniša! — zaurlao je šofer i u ogle dalcu su se odrazile njegove zakrvavljene oči. — Danas mi je to već treći slučaj. Pa i drugima se isto desilo. Daje neki pasji sin červonac, a ja njemu uzvraćam — četiri i pedeset.

Izlazi hulja! Za pet minuta gledam: umjesto červonca na ljepnica s boce kisele vode! — šofer je izrekao nekoliko nepristojnih riječi. — Drugi — kraj Zubovske ulice. Červo nac. Dajem ostatak od tri rublja. Otišao je. Gurnem ruku u novčanik, a odatle pčela — bode mi prst! Ah ti!… — šofer je opet umetnuo nepristojne riječi. — A červonca nema. Ju čer u Varijeteu (nepristojne riječi) nekakav gadmađioni— čar izveo je seansu s červoncima (nepristojne riječi)…

Knjigovođa je zanijemio, naježio se i napravio takvo lice kao da i samu riječ «Varijete» čuje prvi put, a pomislio je: «No, no!»…Dovezavši se kamo treba, sretno je platio, ušao u zgradu i uputio se hodnikom prema šefovu kabinetu i već je putem shvatio da nije došao u pravo vrijeme. Nekakva je gungula carevala u kancelarijama Scenske komisije.

Mimo knjigovođe protrčala je dostavljačica izbuljenih očiju i s maramom koja joj je sjela na zatiljak.

— Nema, nema, nema! Nema, mili moji! — vikala je obraćajući se ne zna se kome — kaput i hlače su tu, a u ka putu ničega nema!

Nestala je iza nekih vrata i odmah su se iza nje začuli zvukovi razbitog posuđa. Iz sekretarove sobe istrčao je knjigovođi poznati šef prvog sektora komisije, ali je bio u takvu stanju da nije knjigovođu prepoznao i nestao je bez traga.

Potresen svime što je vidio, knjigovođa je došao do sekretarske sobe koja je bila predsoblje kabineta predsjednika komisije i tu se do kraja zaprepastio.

Iza zatvorenih vrata kabineta začuo se strašni glas koji je bez sumnje pripadao Prohoru Petroviču, predsjedniku komisije. «Sigurno nekome čita bukvicu!» pomislio je zbunjeni knjigovođa, i osvrnuvši se ugledao nešto drugo: u kožnatom naslonjaču zabacivši glavu na naslon, nezadrživo jecajući, s mokrim rupčićem u ruci ležala je, ispruživši noge gotovo do sredine sobe, osobna tajnica Prohora Petroviča — ljepotica Ana Ričardovna.

Čitava brada Ane Ričardovne bila je umrljana ružem, a po breskvastim obrazima tekli su sa trepavica crni potoci razmočene boje.

Vidjevši da je netko ušao, Ana Ričardovna je skočila, bacila se prema knjigovođi, uhvatila revere njegova kaputa, počela tresti knjigovođu i vikati: — Hvala bogu! Našao se jedan hrabar! Svi su se razbje— žali, svi su izdali! Idemo, idemo k njemu, ja ne znam što da radim! — i nastavivši s jecanjem povukla je knjigovođu u kabinet.

Dospjevši u kabinet, knjigovođa je prvo ispustio torbu i sve su se misli u njegovoj glavi prevrnule naglavce.

I treba reći da je bilo razloga za to.

Kraj velikog pisaćeg stola s masivnom tintarnicom sjedilo je prazno odijelo i nenamočenim u tintu, suhim perom pisalo na papiru. Odijelo je imalo kravatu, iz džepića odijela virilo je nalivpero, ali iznad ovratnika nije bilo ni vrata ni glave jednako kao što iz manžeta nisu izlazile šake. Odijelo je bilo udubljeno u rad i uopće nije primjećivalo metež koji je naokolo vladao. Čuvši da je netko ušao, odijelo se zavalilo u naslonjač i iznad ovratnika je prozvučao knjigovođi poznati glas Prohora Petroviča: — Što to znači? Pa na vratima piše da ne primam.

Ljepoticatajnica vrisnula je i lomeći ruke povikala: — Vidite li? Vidite?! Nema ga! Nema! Vratite ga, vra tite!

Tada je kroz vrata kabineta netko provirio, uzdahnuo i izletio napolje. Knjigovođa je osjetio da su mu noge klec— nule, i sjeo je na kraj stolice, ali nije zaboravio podići torbu. Ana Ričardovna skakala je oko knjigovođe hvatajući ga za kaput i vikala: — Uvijek, uvijek sam ga opominjala kad je psovao!

Evo, sad je dobio svoje! — Tada je ljepotica dotrčala k pi saćem stolu i melodioznim, nježnim glasom, malo unjkavo poslije plača, uskliknula: — Prosa! Gdje ste?

— Tko je vama ovdje «Prosa»? — Upitalo je oholo odi jelo i još se dublje zavalilo u naslonjač.

— Ne prepoznaje me! Mene ne prepoznaje! Razumijete li!… — jecala je tajnica.

— Molim da ne plačete u kabinetu! — već je ljutilo re klo naprasito odijelo na pruge i rukavom prigrnulo novi svežanj papira s očitim ciljem da na njih stavi rješenja.

— Ne, ne mogu to gledati, ne, ne mogu! — povikala je Ana Ričardovna i istrčala u sekretarsku sobu, a za njom je poput taneta izletio i knjigovođa.

— Zamislite, sjedim — pričala je, tresući se od uzbuđe nja, Ana Ričardovna, i ponovo je uhvatila knjigovođin ru kav — i ulazi mačak. Crni, zdravi kao nilski konj. Ja, daka ko, viknem «sic!» On — napolje, a umjesto njega ulazi de beljko, također s mačjom gubicom i kaže: «Zar vi, građan ko, vičete posjetiocima — sic»? — i ide ravno Prohoru Pe— troviču. Ja, dakako, vičem za njim: «Zar ste poludjeli?» A on, bezobrazno, ravno Prohoru Petroviču i sjedne u naslo njač njemu nasuprot. A on… on je čovjek najbolje duše,ali nervozan. Planuo je, ne poričem. Nervozni čovjek, radi kao vol — planuo je. «Zašto vi, kaže, ulazite bez najave?» A taj prostak, zamislite, zavalio se u naslonjač i kaže sa smiješkom: «A ja sam, kaže, došao da s vama poslovno razgovaram». Prohor Petrovič opet je planuo: «Zauzet sam». A taj, pomislite samo, odgovara: «Ničim vi niste zauzeti»… Ha? No, tada je dakako Prohor Petrovič izgubio strpljenje i povikao: «Što to znači? Izvedite ga napolje, da me vragovi odnesu!» A taj se, zamislite, smješka i kaže: «Da vas vragovi odnesu? Pa što, to je moguće!» I — paf! Nisam dospjela viknuti, gledam, nema onog s mačjom njuškom i sje… sjedi… odijelo… Heee!… — razvukla je usta koja su izgubila obrise i zacvilila Ana Ričardovna.

Gušeći se u jecajima, udahnula je, ali je izrekla nešto sasvim nezamislivo: — I piše, piše, piše! Da poludiš! Govori na telefonu!

Odijelo! Svi su se razbježali kao zečevi!

Knjigovođa je samo stajao i drhtao. Ali ga je tada sudbina spasila. U sekretarsku sobu mirnim poslovnim hodom ulazila je milicija, dva čovjeka. Kad ih je ugledala, ljepotica je zajecala, još jače upirući prstom u vrata kabineta.

— Nemojte plakati, građanko — mirno je rekao prvi, a knjigovođa je, osjećajući da je on ovdje sasvim suvišan, is trčao iz sekretarske sobe i za čas je bio na svježem zraku.

U njegovoj je glavi bio neki propuh, brujalo je kao u cijevi, i u tom brujanju čuli su se dijelovi pripovijesti razvođača o sinoćnjem mačku koji je sudjelovao u seansi. «Ehehe!

Da to nije taj naš mačak?» Kako nije ništa obavio u komisiji, savjesni Vasilij Stje— panovič je odlučio da ode u njezinu filijalu koja se nalazila u Vaganjkovskoj ulici i, da se malo smiri, prevalio je put do filijale pješice.

Gradska scenska filijala nalazila se u vili koju je ogulilo vrijeme, u dubini dvorišta, i bila je poznata po svojim crvenim stupovima u vestibilu. Ali nisu samo stupovi čudili tog dana posjetioce filijale nego ono što se dešavalo pod njima.

Nekoliko posjetilaca stajalo je zaprepašteno i gledalo zaplakanu gospođicu što je sjedila kraj stola na kojem je ležala specijalna scenska literatura koju je gospođica prodavala. U sadašnjem trenutku gospođica nije nikome ništa od te literature nudila i na suosjećajna pitanja samo je odmahivala rukom, a dotle se odozgo i odozdo i sa strane iz svih odjela filijale čula histerična zvonjava najmanje dvadeset telefonskih aparata.

Isplakavši se, gospođica je odjednom uzdrhtala, histerično viknula: — Evo opet! — I neočekivano zapjevala drhtavim sopranom: Slavno more, sveti Bajkale..

Dostavljač koji se pojavio na stepenicama zaprijetio je nekome šakom i zapjevao zajedno s gospođicom nezvuč— nim, mutnim baritonom: Slavni moj brode, ribarska bačvo…

Glasu dostavljača pridružili su se drugi glasovi, zbor je počeo rasti i na kraju je pjesma zagrmjela u svim kute— vima filijale. U najbližoj sobi br. 6, gdje se nalazio račun— skokontrolni odjel, osobito se isticala nečija promukla oktava.

Hej lađaru, pokreni valove!… — urlao je dostavljač na stepenicama.

Suze su tekle po djevojčinu licu, pokušala je stisnuti zube, ali su se njezina usta sama otvarala i ona je pjevala za oktavu više od dostavljača: Junaku nije daleko!…

Posjetioce filijale koji su stajali bez riječi zapanjilo je to da je zbor, koji je bio raspršen na raznim mjestima, pjevao vrlo skladno, kao da je čitav zbor stajao ne skidajući oči s nevidljiva dirigenta.

Prolaznici u Vaganjkovskoj ulici zaustavljali su se kod ograde dvorišta, čudeći se veselju koje je vladalo u filijali.

Čim je prva kitica došla do kraja, pjevanje se naglo stišalo, opet kao pod palicom dirigenta. Dostavljač je tiho prekleo i nestao.Tada su se otvorila glavna vrata i u njima se pojavio građanin u ljetnom kaputu ispod kojeg su stršale pole bijelog ogrtača, a s njim milicioner.

— Poduzmite mjere, doktore, molim vas! — histerično je viknula djevojka.

Na stepenice je istrčao sekretar filijale i očito izgarajući od stida i smetenosti, progovorio zapinjući: — Vidite, doktore, kod nas je slučaj nekakve masovne hipnoze, pa je potrebno… — Nije završio rečenicu, počeo se daviti riječima i iznenada zapjevao tenorom: Silka i Nerčinsk..

— Glupan! — dospjela je viknuti djevojka, ali nije objas nila na koga se to odnosi, nego je umjesto toga izvela pri silnu ruladu i sama zapjevala o Šilki i Nerčinsku.

— Svladajte se! Prestanite pjevati! — obratio se doktor sekretaru.

Po svemu se vidjelo da bi sekretar i sam dao sve na svijetu da prestane pjevati, ali prestati nije mogao i zajedno sa zborom doprla je do ušiju prolaznika na ulici vijest da ga «u prašumi nije dirnula proždrljiva zvijer i metak progonitelja nije ga stigao»!

Tek što je završila kitica, djevojka je prva dobila porciju valerijane od liječnika, a zatim je on potrčao za sekretarom i drugima — da ih napoji valerijanom.

— Oprostite, građanko — naglo se obratio Vasilij Stje— panovič djevojci. — Nije li k vama dolazio crni mačak?

— Kakav mačak? — ljutilo je povikala djevojka. — Ma garac je kod nas u filijali, magarac! — I k tome dodala: — Neka čuje, sve ću ja ispričati — stvarno je ispričala što se dogodilo.

Ispostavilo se da je rukovodilac gradske filijale «koji je do kraja upropastio rekreativne razonode» (prema djevojčinim riječima) patio od manije da organizira najrazličitije kružoke.

— Ulagivao se pretpostavljenima! — urlala je djevojka.

Tokom godine rukovodilac je uspio da organizira kružok za proučavanje Ljermontova, šahovski i za igru» dama», pingpong i kružok jahanja. Prema ljetu prijetio je organiziranjem kružoka za veslanje na rijekama i kružoka alpinista. I evo danas, u podnevnoj pauzi, ulazi on, rukovodilac…

— … i vodi ispod ruke nekakvog pasjeg sina — pričala je djevojka — za kojeg se ne zna odakle se stvorio, u koc kastim hlačama, naprslim cvikerima i… njuške sasvim nemoguće!…

I tada, prema djevojčinu pričanju, predstavio ga je svima koji su ručali za stolom filijale kao uglednog stručnjaka za organiziranje zborskih kružoka.

Lica budućih alpinista su se smrkla, ali ih je rukovodilac odmah pozvao da budu vedri, a specijalist se šalio i pravio dosjetke i kleo se da pjevanje oduzima samo malo vremena, a koristi od pjevanja da je, uostalom, cijeli vagon.

No, dakako, kako je izjavila djevojka, prvi su skočili Fanov i Kosarčuk, poznate ulizice i izjavili da se upisuju.

Tada su se ostali službenici uvjerili da ih pjevanje neće mimoići i morali su se i oni upisati u kružok. Odlučili su da pjevaju u podnevnoj pauzi, jer je ostalo vrijeme bilo zauzeto Ljermontovom i igranjem «dame». Rukovodilac je, da bi dao primjer, izjavio da je on tenor, i dalje je sve krenulo kao u ružnom snu. Kockasti zborovođaspecijalist je povikao: — Domisoldo! — izvukao stidljivce iza ormara gdje su pokušali da se spase od pjevanja, Kosarčuku je rekao da ima apsolutni sluh, potužio se, jadikovao, molio da poštu ju starog regentapjevača, tuckao tonskom vilicom po pr stima, moleći da zaori «Slavno more».

Zaorili su. I divno su zaorili. Kockasti se stvarno razumio u svoj posao. Otpjevali su prvu kiticu. Tada se regent ispričao, rekao: «Samo časak… «— i nestao.

Mislili su da će se zaista vratiti za časak. Ali je prošlo i deset minuta, a njega nema. Radost je uhvatila filijalce — pobjegao je!

I odjednom su sami od sebe zapjevali drugu kiticu.

Poveo je Kosarčuk koji možda nije imao apsolutni sluh već prilično ugodni visoki tenor. Otpjevali su. Regenta nema! Otišli su na svoja mjesta, ali nisu dospjeli ni sjestikad su protiv svoje volje zapjevali. Zaustaviti se nisu mogli. Umuknu na tri minute i opet zaore. Umuknu — zaore! Tada su shvatili da je s njima zlo. Rukovodilac se od stida zatvorio u svoj kabinet!

Tada se djevojčina priča prekinula — valerijana nije ništa pomogla.

Za četvrt sata k ogradi u Vaganjskoj ulici prispjela su tri kamiona i u njih se ukrcao čitav personal filijale na čelu s rukovodiocem.

Čim je prvi kamion, zanjihavši se kod ulaznih vrata, izišao na ulicu, službenici koji su stajali na platformi i držali jedan drugoga za ramena, otvorili su usta i popularna pjesma zaorila je u cijeloj ulici. Drugi je kamion prihvatio pjesmu, za njim i treći. Tako su krenuli.

Prolaznici koji su žurili po svom poslu, bacali su pogled na kamione tek usput, i nimalo se nisu čudili jer su pretpostavljali da to ekskurzija odlazi izvan grada. Vozili su se stvarno izvan grada, ali ne na izlet nego u kliniku profesora Stravinskog.

Za pola je sata knjigovođa, koji je već sasvim bio izgubio glavu, dospio do financijskog sektora, s nadom da će se napokon riješiti službenoga novca. Poučen iskustvom, najprije je oprezno pogledao u dugačku dvoranu gdje su za matiranim staklima sa zlatnim natpisima sjedili službenici. Nikakvih znakova uznemirenosti ili nereda knjigovođa ovdje nije našao. Bilo je tiho, kako i pristoji solidnoj ustanovi.

Vasilij Stjepanovič gurnuo je glavu u prozorčić iznad kojeg je bilo napisano «Primanje novca», pozdravio je nekog, njemu nepoznatog, namještenika i uljudno zamolio uplatnicu.

— A zašto? — upitao je namještenik u prozorčiću.

Knjigovođa se zabezeknuo.

— Hoću predati novac. Ja sam iz Varijetea.

— Časak — odgovorio je namještenik i u trenu je zatvo rio mrežom otvor u staklu.

«Čudno!…» — pomislio je knjigovođa. Njegovo čuđenje bilo je posve prirodno. Prvi put u životu susreo se s takvim okolnostima. Svima je poznato kako je teško dobiti novac, za to se uvijek mogu naći prepreke. Ali u tridesetogodišnjoj praksi knjigovođe nije bilo slučaja da bi netko, bilo to pravno ili privatno lice, oklijevao da primi novac.

Ali se konačno mrežica dignula, i knjigovođa se opet približio prozorčiću.

— Imate li mnogo? — upitao je namještenik.

— Dvadeset i jednu tisuću sedam stotina jedanaest ru— balja.

— Oho! — tko zna zašto, ironično je odgovorio službe nik i pružio knjigovođi zeleni listić.

Dobro poznavajući propise, knjigovođa ga je u trenu ispunio i počeo odvezivati vrpcu na paketu. Kad je odmotao svoj teret, pred očima mu se smračilo, nešto je bolećivo promrmljao.

Pred njegovim očima zatitrao je strani novac: tu su bili svežnjevi kanadskih dolara, engleskih funti, holand— skih guldena, litavskih lata, estonskih kruna…

— Evo ga, jedan od onih varalica iz Varijetea! — začuo se strašni glas kraj zabezeknutog knjigovođe. I smjesta je Vasilij Stjepanovič uhapšen.