Majstor i Margarita

Poglavlje 10. VIJESTI IZ JALTE

U vrijeme kad se desila nesreća Nikanoru Ivanoviču, nedaleko od kuće br. 302bis, u toj istoj Sadovoj ulici, u kabinetu financijskog direktora Varijetea, Rimskog, nalazila su se dvojica: sam Rimski i administrator Varijetea Varenuha.

Veliki kabinet na drugom katu Varijetea gledao je s dva prozora na Sadovu ulicu a s jednim, upravo iza leđa findirektora koji je sjedio za pisaćim stolom — u ljetni vrt Varijetea gdje su se nalazili kiosci za osvježenje, streljana i otvorena pozornica. Oprema kabineta sastojala se, osim pisaćeg stola, od starih plakata koji su visili na zidu, od malog stola s bocom vode, od četiri naslonjača i od postolja u kutu na kojem je stajala prašnjava stara maketa nekog spektakla. No razumije se samo po sebi, da je osim toga bila u kabinetu nevelika, izlizana, olupljena vatrostalna blagajna, s lijeve strane Rimskog, kraj pisaćeg stola.

Rimski je sjedio za stolom i od samog jutra nalazio se u lošem duševnom raspoloženju, a Varenuha je, za razliku od njega, bio vrlo živahan i nekako posebno nemirno poslovan. Međutim, ventila za njegovu energiju nije bilo.

Varenuha se sada skrivao u kabinetu findirektora od onih koji su imali bonove za besplatne ulaznice, a trovali su mu život naročito u dane kad se mijenjao program. A danas je bio upravo takav dan.

Tek što bi počeo zvoniti telefon, Varenuha bi uzimao slušalicu i lagao: — Koga? Varenuhu? Nema ga. Izišao je iz Varijetea. — Telefoniraj još jednom Lihodejevu, molim te — raz— draženo je rekao Rimski.

— Nema njega kod kuće. Već sam poslao Karpova, nema nikoga u stanu.

— Vrag neka zna što to znači! — siktao je Rimski kuc kajući na računskom stroju.

Vrata su se otvorila i razvodnik je dovukao debeli svežanj tek tiskanih dopunskih plakata. Na zelenim listovima bilo je velikim crvenim slovima štampano: Danas i svakodnevno u Varijeteu izvan programa PROFESOR WOLAND Seanse crne magije s potpunim njezinim raskrinkavanjem Varenuha se udaljio od plakata koji je bacio na maketu, pogledao ga zadovoljno i naredio razvodniku da odmah pošalje sve primjerke na lijepljenje.

— Dobro — upadljivo! — primijetio je Varenuha kad je razvodnik otišao.

— A meni se nikako ne sviđa taj pothvat — Ijutito gle dajući plakat kroz rožnate naočale, gunđao je Rimski — i uopće me čudi kako su mu dopustili da to stavi na pro gram!

— Ne, Grigorije Daniloviču, nemoj tako! To je vrlo do bar korak. Tu je sva sol u raskrinkavanju.

— Ne znam, ne znam, nikakve soli po mom mišljenju tu nema. I uvijek on izmisli takvo što! Da nam je makar pokazao tog maga! Jesi ga li ti vidio? Odakle se iskopao, vrag nek zna!

Ispostavilo se da ni Varenuha kao ni Rimski nije vidio maga. Jučer je Stjopa («kao lud» — kako se izrazio Rimski) dotrčao k findirektoru s već napisanim konceptom ugovora, naredio je da ga odmah prepišu i da se Wolandu izda novac. A taj je mag kidnuo i nitko ga osim Stjope nije vidio.

Rimski je izvadio sat, vidio da pokazuje dva sata i pet minuta i potpuno se razjario. Kako nebi! Lihodejev je telefonirao oko jedanaest sati, rekao da će doći za pola sata i ne samo što nije došao već je nestao iz svog stana!

— Moj posao stoji! — vikao je Rimski pokazujući pr stom hrpu nepotpisanih papira.

— Da nije on kao i Berlioz pao pod tramvaj? — govorio je Varenuha držeći na uhu slušalicu u kojoj su se čuli česti dugi i potpuno beznadni signali.

— I dobro bi bilo… — jedva čujno rekao je kroz zube Rimski.

Upravo tog časa ušla je u kabinet žena u kaputu i kapi uniforme, u crnoj suknji i platnenim cipelama. Iz male torbe o pojasu žena je izvadila bijeli omotić i bilježnicu i upitala: — Gdje je tu Varijete? Izvanredno hitni telegram. Pot pišite.

Varenuha je nadrljao nekakvu čvrknju u ženinoj bilježnici i tek.što su se vrata za njom zatvorila, otvorio je omot.

Pročitavši telegram, zatreptao je očima i predao omot Rimskome.

U telegramu je pisalo slijedeće: «Jalti Moskvu Varijete. Danas pola dvanaest kriminalistički odjel javio se kestenjasti noćnoj košulji hlačama bez cipela umobolni predstavio se Lihodejev direktor Varijetea Brzojavite istražni odjel gdje direktor Lihodejev».

— Zdravo da ste, ja sam vaša teta! — uskliknuo je Rim ski i dodao: — Kakvo iznenađenje!

— Lažni Dimitrij! — rekao je Varenuha i povikao u te lefonsku slušalicu: — Telegraf? Na račun Varijetea. Primite izvanredno hitni telegram… Slušate li? «Jalta Kriminali stički odjel… Direktor Lihodejev u Moskvi Findirektor Rimski»…

Bez obzira na saopćenje o jaltanskom samozvancu, Varenuha je opet počeo telefonom posvuda tražiti Stjopu i, dakako, nigdje ga nije našao. Upravo kad je Varenuha držeći u rukama slušalicu razmišljao kamo da još telefonira, ušla je ista žena što je donijela prvi telegram i pružila novu kuvertu. Varenuha je brzo otvorio, pročitao i zafućkao. — Što je opet? — nervozno se trgnuvši, upitao je Rimski.

Varenuha mu je šutke pružio telegram i findirektor je u njemu vidio ove riječi: «Molim vjerovati bačen Jaltu hipnozom Wolanda hitno brzojavke kriminalističkom odjelu potvrdu ličnosti Lihodejev».

Dodirujući se glavama, Rimski i Varenuha ponovo su čitali telegram, a pročitavši, šutke su zurili jedan u drugoga.

— Građani! — razljutila se žena. — Potpišite, a zatim ćete šutjeti koliko vas je volja! Ta ja raznosim samo izvan redno hitne telegrame!

Varenuha se potpisao u bilježnici, ne skidajući oči s telegrama, i žena je otišla.

— Ti si razgovarao s njim telefonski poslije jedanaest?

— u potpunoj nedoumici progovorio je administrator.

— Pa smiješno je i govoriti! — prodorno je viknuo Rim ski. — Svejedno je jesam li razgovarao, ali on ne može sada biti u Jalti! To je smiješno!

— On je pijan… — rekao je Varenuha.

— Tko je pijan? — upitao je Rimski i opet su obojica zurili jedan u drugoga.

Da je iz Jalte telegrafirao neki samozvanac ili luđak u to nije moglo biti sumnje; ali eto što je bilo čudno: odakle jaltanski mistifikator zna za Wolanda koji je tek jučer doputovao u Moskvu? Odakle on zna za vezu između Liho— dejeva i Wolanda?

— «Hipnozom…» — ponavljao je Varenuha riječ iz te legrama. — Odakle on zna za Wolanda? — Zatreptao je oči ma i iznenada odlučno povikao: — Ma ne! Glupost, glupost, glupost!

— Gdje je odsjeo taj Woland, vrag neka ga nosi? — upi tao je Rimski.

Varenuha je odmah uspostavio vezu s turističkim uredom i, na veliko čuđenje Rimskoga, izjavio da je Woland odsjeo u Lihodejevljevom stanu. Okrenuvši poslije toga broj Lihodejevljeva stana, Varenuha je dugo slušao često zujanje u slušalici. Između tih signala odnekuda iz daljine začuo se teški, mučni glas koji je pjevao: «… Hridi, mojeutočište…», i Varenuha je shvatio da se u telefonsku mrežu odnekuda upleo glas iz radioemisije.

— Stan ne odgovara — rekao je Varenuha stavljajući slušalicu na telefonsku vilicu — da pokušamo još nazva ti…

Nije dovršio. U vratima se pojavila ona uvijek ista žena i obojica su — i Rimski i Varenuha — ustali njoj u susret, a ona je izvadila iz torbe ne više bijeli nego nekakav tamni listić. — To već postaje zanimljivo — procijedio je kroz zube Varenuha, prateći pogledom ženu koja je brzo otišla. Rimski je prvi dohvatio listić.

Na tamnoj pozadini fotografskog papira jasno su se isticali crni, rukom pisani reci: «Dokaz moj rukopis moj potpis hitno brzojavke potvrdno provedite tajno praćenje Wolarida Lihodejev.» Tokom dvadeset godina svoje djelatnosti u kazalištima Varenuha je vidio svašta, ali je sada osjetio kao da koprena zastire njegov razum i nije mogao ništa drugo izgovoriti osim obične i uz to potpuno besmislene fraze: — To ne može biti!

Rimski nije tako postupio. On je ustao, otvorio vrata, proderao se dostavljačici koja je sjedila na stolici: — Nikog osim poštara ne puštajte unutra! — i zaklju čao vrata.

Zatim je iz pisaćeg stola izvadio hrpu papira i počeo pažljivo uspoređivati masna, s naklonom u lijevo, slova na fotogramu sa slovima u Stjopinim rješenjima i u njegovim vijugastim potpisima. Varenuha je navalivši se na stol vrelo disao u obraz Rimskoga.

— To je njegov rukopis — konačno je odlučno rekao findirektor, a Varenuha se odazvao kao jeka: — Njegov.

Pogledavši u lice Rimskog, administratora je začudila promjena koja se na tom licu desila. I bez toga mršavi findirektor kao da je još više smršao, a čak se i postarao, a njegove su oči u rožnatom okviru izgubile uobičajenu za— jedljivost, u njima se pojavio nemir, pa čak i tuga.

Varenuha je učinio sve što treba da učini čovjek u časovima velike zaprepaštenosti. On je i trčkarao po kabinetu, i dvaput širio ruke kao da je razapet, i popio je čitavu čašu žućkaste vode iz boce, i klicao: — Ne razumijem! Ne razumijem!

Rimski je gledao kroz prozor i napregnuto o nečemu mislio. Položaj findirektora bio je vrlo težak. Trebalo je odmah i s mjesta pronaći obična objašnjenja neobičnim pojavama.

Pritvorenih očiju findirektor je sebi predočio Stjopu u noćnoj košulji i bez cipela kako ulazi danas oko pola dvanaest u neki neviđeni ultrabrzi avion, a zatim opet njega, Stjopu, također u pola dvanaest kako stoji u čarapama na aerodromu u Jalti… vrag neka zna što je to!

Možda danas nije Stjopa s njim razgovarao telefonski iz svog stana? Ne, to je bio Stjopa! On, pa da ne poznaje Stjopin glas! Da i nije danas Stjopa razgovarao, ako ne kasnije a ono jučer predvečer, Stjopa se iz svog kabineta javio u ovaj isti kabinet s tim glupavim ugovorom i iznervirao findirektora svojom lakomislenošću. Kako je mogao otputovati ili odletjeti a da nije ništa javio Varijeteu? Da je sinoć i odletio — do danas u podne ne bi doletio. Ili bi ipak doletio?

— Koliko je kilometara do Jalte? — upitao je Rimski.

Varenuha je prekinuo svoje trčkaranje i zaurlao: — Mislio sam! Već sam o tome mislio! Do Sevastopo— Ija je željeznicom oko tisuću i po kilometara, a do Jalte do daj još osamdeset kilometara! Ali zračne linije je dakako manje.

Hm… Da… Ni o kakvom vlaku ne može biti ni govora. Ali što drugo? Avionlovac? Tko bi i u kakva lovca pustio Stjopu bez cipela? Zašto? Možda je skinuo cipele kad je doletio u Jaltu? Također — zašto? Pa niti u cipelama ga ne bi pustili u avionlovac! Pa i avion je tu sasvim bez veze. Ta napisali su da se u kriminalistički odjel javio u pola dvanaest u podne, a u Moskvi je razgovarao telefonski… dopustite… pred očima Rimskoga iskrsnuo je brojčanik njegova sata… prisjetio se gdje su bile kazaljke. Užas! Bilo je to dvadeset minuta poslije jedanaest sati! Pa što to onda znači? Ako pretpostavimo da se odmah poslije razgovora Stjopa uputio na aerodrom i stigao za, recimo, pet minuta, što je, uostalom, također nezamislivo, onda proizlazi da je avion odmah poletio i za pet minuta preletio više od tisuću kilometara? Znači, na sat preleti više od dvanaest tisuća kilometara!! To je nemoguće, dakle znači, on nije u Jalti!

Što preostaje? Hipnoza? Nema na svijetu takve hipnoze kojom bi se moglo prebaciti čovjeka tisuću kilometara daleko! Možda mu se privida da je u Jalti?

Njemu se možda i privida, ali zar se jaltanskom kriminalističkom odjelu također privida?! Ne, ne, oprostite, to se ne dešava!… Ali zar nisu odanle telegrafirali?

Lice findirektora bilo je doslovce strašno. U to vrijeme netko je izvana okretao i drmao kvaku i čulo se za vratima kako je dostavljačica očajnički povikala: — Ne može! Ne puštam! Makar me zaklali! Sjednica!

Rimski se svladao koliko je mogao, uzeo telefonsku slušalicu i rekao: — Dajte hitni razgovor s Jaltom.

«Pametno!» — u mislima je uskliknuo Varenuha. Ali do razgovora s Jaltom nije došlo. Rimski je položio slušalicu i rekao: — Kao prokleto, linija je pokvarena.

Vidjelo se da ga je kvar na liniji posebno snažno oneraspoložio i natjerao na razmišljanje. Razmislivši malo, on je opet dohvatio slušalicu jednom rukom, a drugom je zapisivao sve što je govorio u slušalicu: — Primite hitni telegram. Varijete. Da. Jalta, Krimina listički odjel. Da. «Danas oko pola dvanaest Lihodejev raz govarao sa mnomn telefonski iz Moskve stop Poslije toga na dužnost nije se javio i ne možemo ga telefonom prona ći stop Rukopis potvrđujem stop Mjere praćenja dotičnog artista preuzimam Financijski direktor Rimski».

«Vrlo pametno!» — pomislio je Varenuha, ali nije dospio ni razmisliti kako treba kad su kroz njegovu glavu prošle riječi: «Glupost! On ne može biti u Jalti!» Istovremeno Rimski je učinio slijedeće: pažljivo je složio sve primljene telegrame i kopiju svoga u svežanj, svežanj stavio u kuvertu, zalijepio je, napisao na njoj nekoliko riječi i pružio Varenuhi govoreći: — Ivane Saveljeviču, odmah osobno odnesi. Neka tamo razmišljaju.»A to je zbilja pametno!» — pomislio je Varenuha i sakrio kuvertu u svoju aktovku. Zatim je još jednom, za svaki slučaj, okrenuo na telefonu broj Stjopina stana, slušao, radosno i tajanstveno namignuo i napravio grimasu. Rimski je istegao vrat.

— Mogu li govoriti s artistom \Volandom? — slatko je upitao Varenuha.

— Oni su zauzeti — odgovorila je slušalica zveketavim glasom — a tko zove?

— Administrator Varijetea Varenuha.

— Ivan Saveljevič? — radosno je uzviknula slušalica.

— Strašno mi je drago što čujem vaš glas! Kako vaše zdravlje?

— Mersi — zaprepašteno je odgovorio Varenuha — a s kim razgovaram?

— Pomoćnik, njegov pomoćnik i prevodilac Korovjov!

— vikala je slušalica. — Stojim vam potpuno na raspolaga nju, najdraži Ivane Saveljeviču! Raspolažite sa mnom kako vam drago. Dakle?

— Oprostite, što… Stjepan Bogdanovič Lihodejev nije sada kod kuće?

— Jao, nije! Nije! — vikala je slušalica. — Otišao je!

— A kamo?

— Izvan grada, da se vozi u automobilu.

— K… kako? Vo… zi?… A kad će se vratiti?

— Rekao je, udahnut ću svježeg zraka i vratiti se.

— Tako… — zbunjeno je rekao Varenuha — mersi. Bu dite dobri i poručite mesjeu Wolandu da on nastupa da nas u trećem dijelu.

— Slušam. Dakako. Svakako. Odmah. Obavezno. Poru čit ću — isprekidano je kuckala slušalica.

— Sve najbolje — u čudu je rekao Varenuha.

— Molim, primite — govorila je slušalica — moje najbo lje, najsrdačnije pozdrave i želje! Uspjeha! Zadovoljstva!

Potpune sreće! Sve!

— Pa naravno! Rekao sam ja! — uzbuđeno je vikao administrator. — Nikakva Jalta, nego se on odvezao izvan grada!

— No ako je tako — blijed od bijesa progovorio je fin— direktor — to je stvarno svinjarija kojoj nema imena!Sada je administrator poskočio i tako zaviknuo da je Rimski zadrhtao: — Sjetio sam se! Sjetio sam se! U Puškinu je otvorena burekdžinica «Jalta»! Sve je jasno! Odvezao se tamo, napio se i sada odanle telegrafira!

— Ali, to je već previše — trzajući obrazom odgovorio je Rimski i u njegovim je očima plamtio pravi teški bijes.

— Ništa zato, skupo će platiti tu šetnju!… — Iznenada je za peo i neodlučno dodao: — A kriminalistički odjel…

— To je glupost! Njegove vlastite šale — prekinuo ga je ekspanzivni administrator i upitao: — A kuvertu da od nesem?

— Obavezno — odgovorio je Rimski.

I opet su se otvorila vrata i ušla je ona ista… «Ona!» — s tugom je, tko zna zašto, pomislio Rimski. Obojica su ustala u susret poštarici.

Ovaj put u telegramu su bile riječi: «Hvala potvrdu odmah pet stotina kriminalističkom odjelu meni sutra letim Moskvu Lihodejev».

— On je poludio.. — tiho je rekao Varenuha.

Rimski je zvecnuo ključem, izvadio iz ladice vatrostalne blagajne novac, odbrojio pet stotina, pozvonio, uručio dostavljaču novac i poslao ga na telegraf.

— Smiluj se, Grigorije Daniloviču — ne vjerujući svo jim očima, progovorio je Varenuha — po mom mišljenju ti uzalud šalješ novac.

— Novac će se vratiti — tiho se odazvao Rimski — a on će i te kako odgovarati za taj piknik. — I dodao, pokazujući na Varenuhinu torbu: — Hajde, Ivane Saveljeviču, ne okli jevaj.

I Varenuha je istrčao s torbom iz kabineta.

Spustio se u prizemlje, ugledao dugački red pred blagajnom, doznao da blagajnica očekuje za jedan sat natpis «rasprodano» zato što publika navaljuje nakon što je nalijepljen dodatni plakat, naredio je blagajnici da ostavi i ne prodaje trideset najboljih mjesta u ložama i parteru, istrčao iz blagajne, u hodu je odbio nasrtljivce s bonovima za besplatne ulaznice, i uronio u svoju sobu da uzme kapu. Tog je časa zazvonio telefon.

— Da! — viknuo je Varenuha. — Ivan Saveljevič? — pitala je slušalica odvratnim, no snim glasom.

— Nema ga u Varijeteu! — već je viknuo Varenuha, ali ga je slušalica odmah prekinula: — Ne izigravajte budalu, Ivane Saveljeviču, nego slu šajte. One telegrame nikamo nemojte nositi i nikome ne mojte pokazivati.

— Tko govori? — zaurlao je Varenuha. — Prekinite, gra đanine, s tim šalama. Odmah će vas identificirati! Koji je vaš broj?

— Varenuha — odazvao se isti gadni glas. — Razumiješ li ti ruski? Ne nosi nikamo telegrame.

— A vi nećete zašutjeti? — povikao je u srdžbi admi nistrator. — Pazite se! Platit ćete za to! — On je viknuo još neku prijetnju, ali je zašutio jer je osjetio da ga u slušalici više nitko ne sluša.

Tada se u sobi nekako brzo počelo smrkavati.

Varenuha je istrčao, zalupio za sobom vrata i kroz sporedni izlaz uputio se u ljetni vrt.

Administrator je bio uzbuđen i pun energije. Poslije iznenadnog poziva nije više sumnjao da huliganska banda zbija ružne šale i da su te šale povezane s nestankom Li— hodejeva. Želja da razotkrije zlikovce gušila je administratora i, koliko to god bilo čudno — u njemu je nikao predosjećaj nečeg ugodnog. Tako se dešava kad čovjek teži da postane centar pažnje i da donese nekamo senzacionalni izvještaj.

U vrtu je administratorovo lice zapuhnuo vjetar i zasuo mu oči pijeskom kao da mu pregrađuje put, kao da ga upozorava. Na prvom katu je prozorski okvir tako lupnuo da samo što nisu izletjela stakla, u krošnjama javora i lipa nemirno je zašuštalo. Smrklo se i postalo svježije. Administrator je protrljao oči i ugledao kako nisko nad Moskvom puzi trbušasti žućkasti olujni oblak. U daljini je gusto zagrmjelo.

Kako se god žurilo Varenuhi, neodoljiva želja povukla ga je da skoči na časak u ljetni zahod i letimice provjeri je li monter stavio mrežu na svjetiljku.

Pretrčavši kraj streljane, Varenuha je dospio u gusto grmlje jorgovana u kojem je stajala plava zgrada zahoda.Kako se pokazalo, monter je bio točan čovjek, svjetiljka na stropu muškog odjela bila je već prekrivena metalnom mrežom, ali je administratora ogorčilo to da se čak u predolujnoj tami moglo razabrati kako su zidovi već ispisani ugljenom i olovkom.

— No, kakva je to… — počeo je administrator, ali je iznenada začuo iza sebe glas koji je zamijauknuo: — Jeste li to vi, Ivane Saveljeviču?

Varenuha je zadrhtao, okrenuo se i ugledao pred sobom nekakvog niskog debeljka s mačjim licem.

— Da, ja — neprijazno je odgovorio Varenuha.

— Vrlo mi je, vrlo drago — piskutavim glasom odazvao se debeljko nalik na mačka i iznenada, zamahnuvši, uda rio Varenuhu po uhu tako da je kapa sletjela s admini— stratorove glave i nestala bez traga u otvoru zahodske školjke.

Od debeljkovog udarca cijeli je zahod na časak osvijetlilo treperavo svjetlo, a na nebu se odazvao grom.

Zatim je još jednom bljesnule i pred administratorom je iskrsnuo drugi — maleni, ali s atletskim ramenima, riđi poput vatre, jedno oko s mrenom, usta s očnjakom. Taj drugi bio je očito ljevak, odalamio je administratora po drugom uhu. U odgovor opet je zagrmilo na nebu i na drveni krov zahoda srušila se kiša.

— Što vam je, drugo… — prošaptao je pošašavljeli ad ministrator, odmah shvativši da riječ «drugovi» nikako ne pristaje banditima koji su napali čovjeka u društvenom za hodu, zahroptao je: — građa… — dosjetivši se da ni taj na ziv oni ne zaslužuju, zadobio je i treći udarac ne zna se od kojeg među dvojicom, tako da mu je krv šiknula iz nosa na rusku košulju.

— Što je u tvojoj torbi, parazite? — prodorno je zavik— nuo onaj nalik na mačka. — Telegrami? Zar te nisu preko telefona upozorili da ih nikamo ne nosiš? Jesu li te upo zorili, pitam te?

— Upozori… rili… ravali… — grcajući je odgovo rio administrator.

— A ti si ipak požurio? Daj ovamo tobru, gade! — istim odvratnim glasom koji se čuo preko telefona, viknuo je drugi i istrgnuo torbu iz drhtavih Varenuhinih ruku.Obojica su uhvatila administratora ispod ruke, izvukli ga iz vrta i krenuli s njim Sadovom ulicom. Oluja je bjesnila svom snagom, voda se sa štropotom i lelekom slijevala u otvore kanalizacije, posvuda su, u mjehurićima, bujali valovi, s krovova je voda pljuštala mimo cijevi, iz veža su jurili pjenušavi potoci. Sve živo pobjeglo je sa Sadove ulice, i nikog nije bilo da spasi Ivana Saveljeviča.

Skačući po mutnim bujicama, osvijetljeni munjama, banditi su u jednom času dovukli poluživa administratora do kuće br. 302bis, utrčali s njim u vežu gdje su se k zidu stisle dvije bosonoge žene držeći svoje cipele i čarape u rukavima. Zatim su se uputili u šesti ulaz i Varenuha, nadomak ludilu, bio je uznesen na peti kat i bačen na pod u njemu dobro poznatom polutamnom predsoblju u stanu Stjope Lihodejeva.

Tu su oba razbojnika nestala, a umjesto njih pojavila se u predsoblju potpuno naga djevojka — riđa, s plamenim fosfornim blijeskom u očima.

Varenuha je shvatio da dolazi ono najstrašnije od svega što se dosad desilo s njim, i stenjući odskočio k zidu. A djevojka je sasvim blizu prišla administratoru i stavila mu dlanove na ramena. Varenuhina se kosa nakostriješila zato što je čak kroz hladnu, vodom natopljenu tkaninu ruske košulje osjetio da su ti dlanovi još hladniji, da su hladni kao led.

— Daj da te poljubim — nježno je rekla djevojka i pred njegovim očima našle su se blistave oči. Tada se Varenuha onesvijestio i nije osjetio poljubac.