Majstor i Margarita

Poglavlje 15. SAN NIKANORA IVANOVIČA

Nije teško pogoditi da je debeljko s crvenim licem kojeg su smjestili u klinici u sobu br. 119 bio Nikanor Ivanovič Bosoj.

Ipak, nije on dospio odmah k profesoru Stravinskom, već je prije toga bio na drugom mjestu.

Od tog drugog mjesta ostalo je malo toga u uspomenama Nikanora Ivanoviča. Sjećao se samo pisaćeg stola, ormara i divana.

Tamo su s Nikanorom Ivanovičem kojemu se pred očima mutilo od priliva krvi i duševnog uzbuđenja, stupili u razgovor, ali je taj razgovor ispao nekako čudan, zapleten i istinitije rečeno uopće nije nikako ispao.

Prvo pitanje koje su postavili Nikanoru Ivanoviču bilo je takvo: — Vi ste Nikanor Ivanovič Bosoj, predsjednik kućne uprave br. 302bis u Sadovoj?

Na to je Nikanor Ivanovič, nasmijavši se strašnim smijehom, odgovorio doslovce tako: — Ja sam Nikanor, dakako Nikanor! Ali kakav sam ja, dovraga, predsjednik?

— To jest, kako to? — pitali su Nikanora Ivanoviča i stisnuli oči.

— A tako — odgovorio je on — ako sam ja predsjednik, onda sam odmah morao ustanoviti da je on — nečista sila!

A ovako — što to znači? Naočale napuknute, sav odrpan — kakav on može biti strančev prevodilac?

— O kome govorite? — upitali su Nikanora Ivanoviča. — Korovjov! — viknuo je Nikanor Ivanovič. — U pede setom stanu, odsjeo je kod nas! Pišite — Korovjov! Njega treba odmah uhapsiti. Pišite — šesti ulaz. Tamo je on.

— Odakle si uzeo valutu? — umiljato su upitali Nikano— ra Ivanoviča.

— Bog pravedni, bog svemogući — progovorio je Nika nor Ivanovič — sve vidi, a to sam i zaslužio. Nikada je u ru kama nisam držao i nisam znao kakva je to valuta! Go spod me kažnjava za prljavštinu moju — osjećajno je nasta vio Nikanor Ivanovič i čas je zatvarao košulju čas je ra stvarao, čas se križao — uzeo sam! Uzeo sam ali sam uzeo naš sovjetski! Davao sam dozvole za novac, ne poričem, de šavalo se. Lijep je i naš sekretar Proležnev, također je li jep! Reći ću otvoreno, u upravi kuće svi su lopovi. Ali va lutu nisam uzeo!

Na molbu da ne pravi budalu od sebe, nego da priča kako su dospjeli dolari u ventilaciju, Nikanor Ivanovič je kleknuo i zaljuljao se otvorivši usta kao da želi progutati parketne daščice.

— Želite li — progunđao je — zemlju ću jesti, kao dokaz da nisam uzeo! A Korovjov, on je — vrag!

Svako strpljenje ima granice, i kraj stola su već povisili glas i upozorili Nikanora Ivanoviča da je vrijeme da govori ljudskim jezikom.

Tada je sobu s divanom ispunio divljački poklik Nikanora Ivanoviča koji je skočio na noge: — Evo ga! Evo ga iza ormara! Evo, ceri se. I njegovi cvikeri… Drž»te ga! Blagosloviti sobu!

Krv je nestala s lica Nikanora Ivanoviča. On je dršćući križao zrak, trčao k vratima i nazad, zapjevao nekakvu molitvu i konačno je počeo drobiti potpunu besmislicu.

Postalo je savršeno jasno da Nikanor Ivanovič ni za kakav razgovor nije sposoban. Njega su izveli, smjestili u posebnu sobu, on se malo smirio i samo je molio i uzdisao.

Dakako, u Sadovu su otišli, i u stanu br. 50 su bili. Ali nikakvog Korovjova tamo nisu našli i nikakvog Korovjova nije nitko u kući ni poznavao ni vidio. Stan u kojem je stanovao pokojni Berlioz, a također i Lihodejev koji je otputovao u Jaltu, bio je prazan i u kabinetu su visili na ormarima voštani pečati koje nitko nije dirao. Tako su i otišli iz Sadove, as njima i zbunjeni i potišteni sekretar kućne uprave Proležnev.

Navečer je Nikanor Ivanovič dopremljen u kliniku Stravinskoga. Tamo se ponašao tako nemirno da su mu morali dati injekciju po receptu Stravinskog i tek poslije ponoći Nikanor Ivanovič zaspao je u 119. sobi ispuštajući ponekad teško, patničko mukanje.

Ali što je vrijeme više odmicalo, to je laganiji postajao njegov san. Prestao je stenjati i prevrtati se, počeo je disati lako i ravnomjerno pa su ga ostavili samog.

Tada je Nikanora Ivanoviča pohodilo snoviđenje, u temelju kojeg su, nedvojbeno, bili njegovi današnji doživljaji. Počelo je od toga da se Nikanoru Ivanoviču prividjelo kako ga nekakvi ljudi sa zlatnim trubama u rukama privode, i to vrlo svečano, velikim lakiranim vratima. Kod tih vrata pratioci su odsvirali nešto kao tuš Nikanoru Ivanoviču, a zatim je s nebesa mukli glas veselo rekao: — Dobro došli, Nikanore Ivanoviču! Predajte valutu.

Krajnje začuđen, Nikanor Ivanovič ugledao je iznad sebe zvučnik.

Zatim se našao u kazališnoj dvorani gdje su sa zlaća— nog stropa sjali kristalni lusteri a na zidovima Quinqueto— ve svjetiljke. Bilo je sve na svom mjestu kao u malom po opsegu ali vrlo bogatom kazalištu. Bila je tu pozornica zastrta samtastom zavjesom, posutom na tamnocrvenoj podlozi, kao zvjezdicama, slikama uvećanih zlatnih deseta— ča, bila je tu šaptaonica, pa čak i publika.

Nikanora Ivanoviča začudilo je što je sva publika bila jednog spola — muškog, i sva s bradama. Osim toga, bilo je čudno što u kazališnoj dvorani nije bilo sjedala i sva je ta publika sjedila na podu, sjajno ulaštenom i skliskom.

Zbunjen u novom i velikom društvu, Nikanor Ivanovič poveo se, nakon kratkog kolebanja, za općim primjerom i sjeo na parket na turski način, udobno se smjestivši između nekakvog riđeg bradatog delije i drugog, blijedog i jako obraslog građanina. Nitko od sjedilaca nije poklonio pozornost novopridošlom gledaocu.

Tada se začuo mekani zvuk zvonca, svjetlo se u dvorani ugasilo, zastor se otvorio i pojavila se rasvjetljena pozornica s naslonjačem, stolićem na kojem je bilo zlatno zvonce, i s gluhom crnom samtastom pozadinom.

Iz kulisa je tada izišao artist u smokingu, glatko izbrijan, počešljan na razdjeljak, mlad i vrlo ugodnih crta lica. Publika u dvorani je živnula, i svi su se okrenuli prema pozornici. Artist je došao do šaptaonice i protrljao ruke.

— Sjedite? — upitao je mekim baritonom i nasmiješio se dvorani.

— Sjedimo, sjedimo — iz dvorane su mu u zboru odgo vorili tenori i basovi.

— Hm… — započeo je artist zamišljeno — i kako vam ne dojadi, ne razumijem? Ljudi ko ljudi sada hodaju uli cama, uživaju u proljetnom suncu i toplini, a vi ovdje sje dite na podu u zagušljivoj dvorani! Zar je zbilja program tako zanimljiv? Uostalom, kako vam drago — filozofski je završio artist.

Zatim je promijenio i boju glasa, i intonaciju i veselo i zvučno najavio: — Dakle, slijedeće točka našeg programa je — Nikanor Ivanovič Bosoj, predsjednik kućnog savjeta i upravitelj di jetalne menze. Izvolite, Nikanore Ivanoviču!

Složni pljesak bio je odgovor artistu. Začuđeni Nikanor Ivanovič izbuljio je oči, a konferansije, zaklonivši se rukom od svjetla rampe, pronašao ga je pogledom među onima koji su sjedili i ljubazno ga prstom pozvao na pozornicu. I Nikanor Ivanovič, ni sam ne znajući kako, našao se na pozornici.

U oči mu je odozdo i sprijeda udarilo svjetlo raznobojnih svjetiljaka, zbog čega je odmah potonula u tamu dvorana s publikom.

— No, Nikanore Ivanoviču, dajte nam primjer — osje ćajno je progovorio mladi artist — i predajte valutu.

Nastala je tišina. Nikanor Ivanovič je duboko udahnuo i tiho progovorio: — Bogom se kunem da…

Ali nije dospio ni izgovoriti te riječi kad li je cijela dvorana odjeknula povicima negodovanja. Nikanor Ivanovič se zbunio i zašutio. — Ako sam vas dobro shvatio — progovorio je voditelj programa — vi ste se htjeli zakleti bogom da nemate valu tu? — I on je sućutno pogledao Nikanora Ivanoviča.

— Baš tako, nemam — odgovorio je Nikanor Ivano.vič.

— Tako — odazvao se artist — ali, oprostite mi ne— skromnost: a otkuda četiri stotine dolara pronađenih u za hodu stana kojeg ste vi s vašom suprugom jedini kori snici?

— Čarobnjački novac! — s neprikrivenom ironijom re kao je netko u tamnoj dvorani.

— Upravo tako, Čarobnjački — ponizno je odgovorio Nikanor Ivanovič na neodređenu adresu, ni artistu niti tamnoj dvorani, i objasnio: — nečista sila, kockasti prevo dilac mi je podmetnuo.

I opet je dvorana zaurlala s negodovanjem. Kad je nastala tišina, artist je rekao: — Eto kakve Lafontaineove basne moram slušati!

Podmetnuli su četiri stotine dolara! Slušajte, svi ste vi ov dje crnoburzijanci! Obraćam vam se kao stručnjacima — je li takva stvar moguća?

— Nismo mi crnoburzijanci, — začuli su se pojedinačni uvrijeđeni glasovi u kazalištu — ali takva je stvar nemoguća.

— Potpuno se slažem — odlučno je rekao artist — i pi tam vas: što se može podmetnuti?

— Dijete! — viknuo je netko iz dvorane.

— Apsolutno točno — potvrdio je voditelj programa — dijete, anonimno pismo, letak, pakleni stroj, i još koješta, ali četiri stotine dolara nitko neće podmetnuti, jer takav idiot u prirodi ne postoji — i, obrativši se Nikanoru Ivano— viču, artist je dodao prijekorno i tužno: — rastužili ste me, Nikanore Ivanoviču! A ja sam se uzdao u vas. Dakle, naša točka nije uspjela.

U dvorani se začuo zvižduk na adresu Nikanora Ivanoviča.

— On je crnoburzijanac! — vikalo se u dvorani — zbog takvih i mi nedužni trpimo!

— Ne korite ga — meko je rekao konferansije — on će se pokajati. 1 dodao, okrenuvši Nikanoru Ivanoviču pla ve oči pune suza: — No, idite, Nikanore Ivanoviču, na svoje mjesto!Poslije toga artist je zazvonio zvoncem i glasno najavio: — Pauza, gadovi!

Uzbuđeni Nikanor Ivanovič, koji nije očekivao da će postati sudionik nekakvog kazališnog programa, opet se našao na svom mjestu na podu. Tada mu se pričinilo da je dvorana potonula u potpunu tamu i da su na zidovima iskočile crvene, plamene riječi: «Predajte valutu!» Zatim se opet podigao zastor i konferansije je pozvao: — Molim na pozornicu Sergeja Gerardoviča Dunčila.

Dunčil je bio milovidni ali zapušteni muškarac od pe desetak godina.

— Sergej Gerardoviču — obratio mu se konferansije — vi već mjesec i pol sjedite ovdje, uporno odbijajući da predate preostalu valutu, i to u vrijeme kad država u njoj oskudijeva, dok je vama potpuno suvišna, a vi se ipak opi rete. Vi ste inteligentan čovjek, sve to dobro shvaćate, pa ipak mi nećete izaći ususret.

— Nažalost, ne mogu ništa učiniti jer valute više ne mam — mirno je odgovorio Dunčil.

— A imate li, barem, brilijante? — upitao je artist.

— Ni brilijanata nemam.

Artist je spustio glavu i zamislio se, zatim je pljesnuo dlanovima. Iz kulisa je na pozornicu izišla dama srednjih godina, odjevena po modi, to jest u kaputu bez okovrat— nika i s malim šeširićem. Dama je izgledala zabrinuto, a Dunčil ju je pogledao ne trepnuvši okom.

— Tko je ta dama? — upitao je Dunčila voditelj pro grama.

— To je moja žena — dostojanstveno je odgovorio Dun čil i pogledao s ponešto gađenja dugački damin vrat.

— Mi smo vas uznemirili, madame Dunčil — oslovio je damu konferansije — evo u kakvom povodu: želimo vas pi tati, ima li vaš suprug još valute?

— On je tada sve predao — uzrujavajući se, odgovorila je madame Dunčil.

— Tako — rekao je artist — pa, ako je tako onda je tako.

Ako je sve predao, onda se moramo rastati sa Sergejem Gerardovičem, što se tu može! Izvolite, vi možete napustitikazalište, Sergej Gerardoviču — i artist je učinio carsku gestu.

Dunčil se mirno i dostojanstveno okrenuo i pošao prema kulisama.

— Trenutak! — zaustavio ga je konferansije — dopustite mi na rastanku da vam pokažem još jednu točku našeg programa — i opet je pljesnuo dlanovima.

Crni se zastor u pozadini razmaknuo i na pozornicu je došla mlada ljepotica u plesnoj haljini držeći u rukama mali zlatni pladanj na kojem je ležao debeli svežanj povezan ukrasnom vrpcom i brilijantna ogrlica s koje su na sve strane frcale plave, žute i crvene iskre.

Dunčil je ustuknuo, i blijedilo je prekrile njegovo lice.

Dvorana je zamrla.

— Osamnaest tisuća dolara i ogrlicu vrijednu četrde set tisuća u zlatu — svečano je izjavio artist — čuvao je Ser gej Gerardovič u gradu Harkovu, u stanu svoje ljubavnice Ide Herkulanovne Vors koju imamo zadovoljstvo vidjeti pred nama i koja je ljubazno pomogla da se otkrije to ne procjenjivo ali u rukama privatnog lica nesvrsishodno bla go. Najljepša hvala, Ido Herkulanovna.

Nasmiješivši se, ljepotica je bljesnula zubima a njezine su guste trepavice zadrhtale.

— A ispod vaše obrazine pune dostojanstva — artist se obratio Dunčilu — skriva se lakomi pauk, čudovišni mrač njak i lažljivac. Vi ste nas sve mjesec i pol mučili svojom besmislenom tvrdoglavošću. Pođite sada kući, i neka vam pakao koji će vam prirediti vaša supruga bude kazna.

Dunčil se zanjihao, činilo se da će se srušiti, ali su ga nečije milostive ruke poduprle. Tada je pao prednji zastor i sakrio sve one koji su bili na pozornici.

Urnebesni pljesak tako je potresao dvoranu da se Ni— kanoru Ivanoviču učinilo da iz lustera frcaju iskre. A kad se prednji crni zastor podigao, na pozornici više nije nikoga bilo osim osamljenog artista. On je prekinuo drugi plotun pljeska, naklonio se i progovorio: — U liku tog Dunčila pred vama je u našem progra mu nastupio tipični magarac. Imao sam jučer zadovolj stvo izreći kako je tajno čuvanje valute besmislica. Nitko je ni u kakvim okolnostima ne može koristiti, uvjeravamvas. Uzmimo primjer tog Dunčila. On prima odličnu plaću i ni u čemu ne oskudijeva. Ima divan stan, ženu i Ijubav— niculjepoticu. Ali, umjesto da živi tiho i mirno, bez ikakvih neugodnosti, predavši valutu i drago kamenje, ta ko— ristoljubiva bitanga dotjerao je do toga da bude pred svima raskrinkan i da još za desert zaradi ogromnu obiteljsku nezgodu. Dakle, tko predaje valutu? Nitko ne želi? U tom slučaju slijedeća je točka našeg programa poznati dramski talent, glumac Kurolesov Sava Potapovič, specijalno pozvan da odigra odlomke iz «Škrtog viteza» pjesnika Puškina.

Obećani Kurolesov bez krzmanja se pojavio na pozornici, bio je visoka rasta, tusti izbrijani muškarac u fraku s bijelom kravatom.

Bez ikakva uvoda načinio je mračno lice, podigao obrve i progovorio neprirodnim glasom, škiljeći prema zlatnom zvoncu: — Kao što mladi vjetropir čeka sastanak s razvratni— com prijetvornom…

I Kurolesov je o sebi ispričao mnogo ružnog. Nikanor Ivanovič je čuo kako Kurolesov priznaje da je neka nesretna udovica, jecajući na kiši, pala pred njim na koljena, ali nije dirnula tvrdo glumčevo srce. Prije svog sna Nikanor Ivanovič uopće nije poznavao djela pjesnika Puškina, ali njega samoga je odlično poznavao, i svakodnevno je nekoliko puta izgovarao rečenice kao: «Hoće li Puškin platiti stanarinu»«, ili «Nije li žarulju na stubištu odvrnuo Puškin?», «Hoće li Puškin kupiti petrolej?» Sada, kad je upoznao jedno od njegovih djela, Nikanor Ivanovič se ražalostio, zamislio je ženu na koljenima, sa siročadi, na kiši, i nehotice je pomislio: «Baš je tip taj Kurolesov!» A taj je, stalno povisujući glas, nastavio s kajanjem i dokraja je smutio Nikanora Ivanoviča zato što se odjednom stao obraćati nekome koga na pozornici nije bilo i u ime tog nenazočnog sam je sebi odgovarao, pritom se oslovljavajući čas «gospodaru», čas «barune», čas «oče», čas «sine», čas na «vi», čas na «ti».

Nikanor Ivanovič razumio je samo jedno: da je glumac umro zlom smrću uzviknuvši: «Ključevi!

Ključevimoji!» — i svalio se poslije toga na pod, hropćući i oprezno trgajući sa sebe kravatu.

Umrijevši, Kurolesov se digao, otresao prašinu s hlača od fraka, naklonio se, nasmiješivši se lažnim smiješkom, i udaljio se praćen mlakim pljeskom. A konferansije je progovorio tako: — Čuli smo svi zajedno «Škrtog viteza» u izvrsnoj iz vedbi Save Potapoviča. Taj se vitez nadao da će živahne nimfe dotrčati k njemu i da će se desiti još mnogo ugod nih stvari u tom smislu. Ali, kako vidite, ništa se od toga nije dogodilo, nikakve nimfe nisu dotrčale k njemu, ni muze mu nisu platile danak, i nikakvih kula nije podigao, nego je, obratno, završio vrlo loše, umro je u vražju mater od kapi na svojoj škrinji s valutom i dragim kamenjem.

Upozoravam vas da će se i s vama desiti nešto slično, ako ne i gore, ako ne budete predali valutu!

Da li je Puškinova poezija proizvela takav dojam ili prozaični govor konferansijea, tek odjedared se začuo iz dvorane sramežljiv glas: — Predajem valutu.

— Usrdno molim, izvolite na pozornicu! — uljudno je pozvao konferansije uprijevši pogled u tamnu dvoranu.

I na pozornici se pojavio plavokosi građanin malena rasta koji se, sudeći po licu, nije brijao već tri tjedna.

— Oprostite, kako glasi vaše prezime? — raspitao se konferansije.

— Kanavkin Nikolaj — sramežljivo se odazvao taj što se javio.

— A! Drago mi je, građanine Kanavkine, dakle?

— Predajem — tiho je rekao Kanavkin.

— Koliko?

— Tisuću dolara i dvadeset zlatnih desetica.

— Bravo! To je sve što imate?

Voditelj programa upro je pogled ravno u Kanavkino— ve oči, a Nikanoru Ivanoviču se čak učinilo da su iz tog pogleda briznule zrake koje su Kanavkina prezrele skroz naskroz, poput rendgenskih zraka. U dvorani su ljudi prestali disati.

— Vjerujem! — konačno je uskliknuo artist i ugasio svoj pogled — vjerujem! Te oči ne lažu. Ta koliko sam vamputa govorio da je vaša temeljna greška u tome što potcje— njujete značenje ljudskog pogleda. Shvatite, jezik može sakriti istinu, ali oči nikad! Netko vam iznenada postavi pitanje, vi čak ni ne trepnete, u sekundi ovladate sobom i znate što je potrebno reći da se sakrije istina, i govorite sasvim uvjerljivo, i nijedan mišić na vašem licu se ne pomakne, ali jao, istina, uznemirena pitanjem, s dna duše u trenu skoči u oči, i sve je gotovo. Primijećena je, a vi ste uhvaćeni!

Izrekavši, i to s velikim žarom, taj vrlo uvjerljivi govor, artist se vrlo ljubazno raspitao kod Kanavkina: — Gdje su skriveni?

— Kod moje tete, Porohovnikove, na Prečistenki…

— A! To znači… čekajte… to znači kod Klavdije Ilji— nične, zar ne?

— Da.

— Ah da, da, da, da! U maloj vili? S vrtićem? Kako da ne, znam, znam! A kamo ste ih tamo gurnuli?

— U podrum, u kutiju od čokolade…

Artist je pljesnuo rukama.

— Jeste li vidjeli tako nešto? — uzviknuo je ogorčeno!

— Ta oni će tamo zapljesniviti, istrunuti! Zar je moguće takvim ljudima povjeriti valutu? A? Bogami, sasvim kao djeca!

Kanavkin je i sam shvatio da je pretjerao i prekardašio, pa je spustio svoju glavu s čuperkom.

— Novac — nastavio je artist — treba čuvati u državnoj banci, u specijalnim suhim i dobro čuvanim prostorijama, a nipošto u tetinom podrumu gdje ga posebno mogu ude— siti štakori! Stid vas bilo, Kanavkine! Ta vi ste odrastao čovjek!

Kanavkin više nije znao što bi sa sobom, pa je samo cupkao rever svog sakoa, — No dobro — smekšao se artist — nemojmo biti zlo pamtila… — I odjednom neočekivano dodao: — Uzgred: ujedno, da uzalud još jednom ne trošimo kola, nema li i ta teta štogod? A?

Kanavkin je zadrhtao, ne očekujući takav razvoj stvari, a kazalištem je zavladala šutnja. — E, Kanavkin — prijekornoljubazno rekao je konfe— ransije — a ja sam ga još hvalio! Eto ti ga na, počeo je dobro a onda odjednom zastao! Besmislica, Kanavkine! Zar ni sam malo prije govorio o očima. Vidi se da i teta ima. Za što nas uzalud mučite?

— Ima! — odvažno je viknuo Kanavkin.

— Bravo! — povikao je konferansije.

— Bravo! — riknula je dvorana.

Kad je nastupila tišina, konferansije je čestitao Ka— navkinu, stisnuo njegovu ruku, ponudio da ga kući u grad odvezu kolima, i naredio nekome iza kulisa da istim kolima pođe po tetu i da je zamoli neka izvoli doći na program ženskog kazališta.

— Da, htio sam upitati, nije li teta rekla gdje krije svoj novac? — raspitao se konferansije, ljubazno Kanavkinu nu deći cigaretu i upaljenu šibicu. Taj se, paleći cigaretu, na smiješio nekako tugaljivo.

— Vjerujem, vjerujem — uzdahnuvši rekao je artist — ta stara škrtica ne samo nećaku nego ni vragu ne bi to rekla.

Što možemo, pokušat ćemo u njoj probuditi ljudske osje ćaje. Možda još nisu sagnjile sve strune u njezinoj lihvar skoj dušici. Želim vam sreću, Kanavkine!

Sretni se Kanavkin odvezao. Artist je upitao nema li još nekog tko želi predati valutu, ali je umjesto odgovora uslijedila šutnja.

— Čudaci, bogami! — slegnuvši ramenima, rekao je artist, i zastor ga je sakrio.

Svjetiljke su se ugasile, neko vrijeme bila je tama, daleko u njoj začuo se nervozni tenor koji je pjevao: «I grumeni zlata leže tamo, meni oni pripadaju samo!» Zatim se iz daljine dvaput začuo pljesak.

— U ženskom kazalištu neka damica priznaje — neoče kivano je progovorio riđi bradati susjed Nikanora Ivano— viča i, uzdahnuvši, dodao: — Eh, da nema mojih gusaka!

Imam, brate, ratoborne guske u Lianozovu. Bojim se da će krepati bez mene. Borbena perad, osjetljiva, traži nje gu… Eh, da nema mojih gusaka! Ne možeš mene ushititi Puškinom — i opet je uzdahnuo.Tada je u dvorani jarko zasvjetlilo, i Nikanor Ivanovič je počeo sanjati kako su kroz sva vrata nahrupili kuhari u bijelim kapama i s kutlačama u rukama. Kuharski pomoćnici dovukli su u dvoranu kotao s juhom i pladanj s narezanim crnim kruhom. Gledaoci su živnuli. Veseli kuhari motali su se među teatarskom publikom, razlijevali juhu u zdjelice i dijelili kruh.

— Jedite, djeco — vikali su kuhari — i predajte valutu!

Zašto da ovdje badava sjedite? Zar vam je trebalo da ku sate tu čorbu. Umjesto da odete kući i dobro se napijete, založite, i bog te veseli!

— Zašto, na primjer, sjediš ti ovdje, tatice? — obratio se izravno Nikanoru Ivanoviču debeli kuhar s nabreklim cr venim vratom, pružajući mu zdjelicu gdje je u tekućini osamljeno plivao list kupusa.

— Nemam! Nemam! Nemam ja! — očajničkim je gla som zavapio Nikanor Ivanovič — nemam, razumiješ li?

— Nemaš? — prijetećim glasom zaurlao je kuhar. — Ne maš? — upitao je ženskim ljupkim glasom. — Nemaš, nemaš — umirujuće je promrmljao preobrazujući se u liječničku pomoćnicu Praskovju Fjodorovnu.

Ta je nježno tresla rame Nikanora Ivanoviča koji je u snu stenjao. Tada su se rasplinuli kuhari i nestalo je kazalište sa zastorom. Nikanor Ivanovič ugledao je kroz suze svoju sobu u bolnici i dvojicu u bijelim ogrtačima, ali ne nametljive kuhare koji su ljudima naturali svoje savjete, nego liječnike i istu Praskovju Fjodorovnu koja nije držala u ruci zdjelicu nego tanjurić pokriven gazom na kojoj je ležala šprica.

— Što je to — s gorčinom je govorio Nikanor Ivanovič dok su mu davali injekciju — nemam pa nemam! Neka im Puškin preda valutu. Ja nemam!

— Nemaš, nemaš — umirivala je dobroćudna Praskovja Fjodorovna — čega nemaš, to ne boli.

Nikanoru Ivanoviču postalo je lakše poslije injekcije, i on je zaspao bez ikakvih snoviđenja.

Ali zahvaljujući njegovim krikovima nemir je prešao u sobu 120 gdje se bolesnik probudio i počeo tražiti svoju glavu, i u sobu 118 gdje se uznemirio nepoznati majstor iu tuzi lomio ruke gledajući mjesec, sjećajući se gorke, posljednje u životu, jesenske noći, trake svjetla ispod vrata u podrumu, i opuštene kose.

Iz sobe 118 nemir je po balkonu doletio k Ivanu, on se probudio i zaplakao.

Ali je liječnik brzo umirio sve uznemirene umobolne i oni su zadrijemali. Posljednji je zaspao Ivan kad je nad rijekom već svanjivalo. Poslije lijeka koji je ispunio čitavo njegovo tijelo — umirenje je k njemu došlo poput vala i prelilo ga. Njegovo je tijelo postalo lagano, a glavu je dri— jemež zapuhnuo kao topli vjetrić. Zaspao je i posljednje što je čuo na javi bilo je cvrkutanje ptica u šumi, pred zoru. Ali su one brzo umukle i on je počeo sanjati da se sunce već spustilo nad Ćelavom gorom i bila je ta gora opkoljena dvostrukim obručem…