Majstor i Margarita

Poglavlje 18. ZLOSRETNI POSJETIOCI

U vrijeme dok se savjesni knjigovođa vozio u taksiju da bi kasnije nabasao na odijelo koje piše — iz prvog razreda vagona br. 9 kijevskoga vlaka koji je prispio u Moskvu među ostalima izišao je pristojni putnik s malim platnenim kovčegom u ruci. Taj putnik nije bio nitko drugi neko ujak pokojnog Berlioza, Maksimilijan Andrejevič Poplavski, ekonomistplaner, sa stalnim boravkom u Kijevu, u bivšoj Institutskoj ulici. Razlog dolaska Maksimilijana Andrejeviča u Moskvu bio je telegram koji je prekjučer prispio sa slijedećim sadržajem: «Upravo me je pregazio tramvaj na Patrijaršijskim ribnjacima pogreb petak tri sata dođi Berlioz».

Maksimilijana Andrejeviča smatrali su, i opravdano, jednim od pametnijih ljudi u Kijevu. Ali sličan telegram može zbuniti i najpametnijeg čovjeka. Ako netko telegra— fira da ga je pregazio tramvaj, onda je jasno da ga nije pregazio nasmrt. Ali kakve onda ima veze pogreb? Ili mu je vrlo slabo i predviđa da će umrijeti? To je moguće, ali je u najvećoj mjeri čudna ta preciznost: odakle ipak zna da će mu pogreb biti u petak u trisata?

Čudan telegram!

Dakako, pametni ljudi i jesu zato pametni da se snađu u zapletenim stvarima. Vrlo jednostavno. Desila se pogreška i telegram su prenijeli neispravno. Riječ «me» bez sumnje je dospjela ovamo iz drugog telegrama umjesto riječi «Berlioza» koja je uzela oblik «Berlioz» i dospjela na kraj telegrama. S takvom ispravkom smisao je telegrama postao jasan, ali dakako, tragičan.Kad je utihnuo poriv bola koji je zahvatio suprugu Maksimilijana Andrejeviča, on se brzo počeo spremati u Moskvu.

Valja otkriti jednu tajnu Maksimilijana Andrejeviča.

Nema zbora, njemu je bilo žao ženina nećaka koji je poginuo u cvatu svog života. Ali, dakako, kao poslovni čovjek shvaćao je da nema nikakve potrebe da on prisustvuje pogrebu. Pa ipak se Maksimilijanu Andrejeviču vrlo žurilo u Moskvu. U čemu je bila stvar? U jednom — u stanu. Stan u Moskvi — to je ozbiljna stvar! Ne zna se zašto, ali Kijev se nije sviđao Maksimilijanu Andrejeviču i misao na preseljenje u Moskvu toliko ga je u posljednje vrijeme izjedala da je čak počeo loše spavati. Nije ga radovalo proljetno plavljenje Dnjepra kad se preplavljujući otoke na niskoj obali voda slijevala s horizontom. Nije ga radovao po svojoj ljepoti potresni pogled koji se otkrivao s podnožja spomenika knezu Vladimiru. Nisu ga veselile sunčane mrlje koje su u proljeće plesale po putovima od opeke na Vladimirovu brežuljku. Ništa od toga nije htio, htio je samo jedno — da se preseli u Moskvu.

Oglasi u novinama o zamjeni stana u Institutskoj ulici u Kijevu za manji stan u Moskvi nisu donijeli nikakav rezultat. Interesenata nije bilo, a ako bi se rijetki i našli, njihovi prijedlozi nisu bili pošteni.

Telegram je potresao Maksimilijana Andrejeviča. To je bio trenutak kojeg bi bilo grehota propustiti. Poslovni ljudi znaju da se takvi trenuci ne ponavljaju.

Ukratko, ne obazirući se ni na kakve teškoće moralo se pronaći način da se naslijedi nećakov stan u Sadovoj ulici. Da, to je bilo komplicirano, vrlo komplicirano, ali je te komplikacije trebalo svladati pod bilo koju cijenu.

Iskusni Maksimilijan Andrejevič znao je da za to prvi neophodni korak mora biti slijedeći: treba da se čovjek makar privremeno prijavi kao stanar u trima sobama pokojnog nećaka.

Maksimilijan Andrejevič ušao je u petak kroz vrata sobe u kojoj se nalazila uprava kuće br. 302bis u Sadovoj ulici u Moskvi.

U uskoj sobi, gdje je na zidu visio stari plakat koji je prikazivao u nekoliko slika način oživljavanja utopljenikaiz rijeke, kraj drvena stola sjedio je potpuno sam čovjek srednjih godina, neobrijan i nemirnih očiju.

— Mogu li vidjeti predsjednika uprave? — ljubazno je upitao ekonomistplaner skidajući šešir dok je stavljao svoj kovčeg na praznu stolicu.

Ovo, reklo bi se, obično pitanje iz nepoznatog je razloga zbunilo čovjeka tako da se čak promijenio u licu.

Uznemireno škiljeći očima., promrmljao je nerazgovjetno da predsjednika nema.

— Je li u svome stanu? — upitao je Poplav&ki. — Hitno ga trebam.

Čovjek je opet odgovorio nekako vrlo nerazgovijetno, ali se ipak moglo pogoditi da predsjednika nema ni u stanu.

— A kada će biti?

Čovjek na to nije ništa odgovorio i s nekakvom je tugom pogledao kroz prozor.

«Aha!…» — rekao je sam sebi pametni Poplavski i raspitao se o tajniku.

Čudni čovjek za stolom čak je pocrvenio od naprezanja i rekao opet nerazgovijetno da tajnika također nema… kid će doći ne zna se i… da je tajnik bolestan…

«Aha!…» — rekao je za sebe Poplavski. — Ali netko je od uprave tu?

— Ja — slabim se glasom odazvao čovjek.

— Vidite — značajno je progovorio Poplavski — ja sam jedini baštinik pokojnog Berlioza, mojeg nećaka, poginu log kako je poznato na Patrijaršijskim ribnjacima, i ja sam obavezan prema zakonu preuzeti baštinu koja se nalazi u našem stanu br. 50…

— Nisam upoznat s tom stvari, druže… — tužno ga je prekinuo čovjek.

— Ali, dopustite — zvučnim je glasom rekao Poplavski — vi ste član uprave i obavezni ste…

I tada je u sobu ušao nekakav građanin. Kad ga je vidio, čovjek kraj stola je problijedio.

— Član uprave Pjatnažko? — upitao je pridošlica čo vjeka.

— Ja sam — odgovorio je taj, jedva čujno.Pridošlica je nešto šapnuo čovjeku, on se potpuno zbunjen dignuo sa stolice, i za nekoliko časaka Poplavski je ostao sam u praznoj sobi kućne uprave.

«Eh, kakve li komplikacije! Trebalo bi sve njih odmah…» — Ijutito je pomislio Poplavski dok je prelazio asfaltno dvorište i žurio u stan br. 50.

Tek što je ekonomistplaner pozvonio, vrata su se otvorila i Maksimilijan Andrejevič ušao je u polutamno predsoblje. Malo ga je začudila okolnost što nije bilo jasno tko mu je otvorio: u predsoblju nije bilo nikoga osim ogromnog crnog mačka koji je sjedio na stolici.

Maksimilijan Andrejevič se nakašljao, tapkao nogama i tada su se otvorila vrata kabineta i u predsoblje je ušao Korovjov. Maksimilijan Andrejevič mu se poklonio ljubazno ali dostojanstveno i rekao: — Zovem se Poplavski. Ja sam ujak…

Ali nije dospio izreći do kraja kad li je Korovjov izvadio iz džepa prljavi rupčić, gurnuo u nj nos i zaplakao.

— … pokojnog Berlioza…

— Kako da ne, kako da ne! — prekinuo ga je Korovjov skidajući rupčić s lica. — Čim sam vas pogledao, pogodio sam da ste to vi! — Tada se zatresao od plača i počeo uzvi kivati: — Kakva nesreća, a? Kako se to moglo dogoditi, a?

— Je li ga tramvaj pregazio? — šaptom je upitao Po plavski.

— Potpuno! — viknuo je Korovjov i njegove su suze is pod naočala potekle u potocima. — Potpuno! Bio sam svje dok. Vjerujte — jedan — glava ode! Desna noga — hrust, na pola! Lijeva — hrust, napola! Evo do čega dovode tramvaji!

— I kako očito nije imao snage da se svlada, Korovjov je turio nos u zid kraj zrcala i grčevito zajecao.

Berliozov ujak bio je iskreno zaprepašten ponašanjem neznanca. «Eto, i još kažu da u našem stoljeću nema ljudi sa srcem!» — pomislio je osjećajući da i njega počinju svrbjeti oči. Ipak, u isto se vrijeme neugodan oblak nadvio nad njegovu dušu i odmah se poput zmije pojavila misao nije li se taj čovjek sa srcem već prijavio kao stanar u pokojnikovom stanu, jer i takvih je primjera bilo u životu.

— Oprostite, jeste li bili prijatelj pokojnog Mise? — upi tao je, rukavom otirući lijevo suho oko a desnim proučavajući potresena od žalosti Korovjova. Ali se taj toliko raz— ridao da se nije moglo ništa razumjeti osim ponavljanih riječi «hrust i napola!» Kad se naplakao do mile volje, Ko— rovjov se konačno odlijepio od zida i promucao: — Ne, ne mogu više! Idem i uzet ću tri stotine kapljica etera, valerijane… — i okrenuvši Poplavskom potpuno za plakano lice dodao: — To su oni, tramvaji!

— Oprostite, jeste li mi vi poslali telegram? — upitao je Maksimilijan Andrejevič, s mukom misleći na to tko bi mogao biti taj čudni cmizdravac.

— On — odgovorio je Korovjov i pokazao prstom na mačka.

Poplavski je izbuljio oči, pretpostavljajući da je krivo čuo.

— Ne, nemam snage, nemam moći — šmrcajući, nasta vio je Korovjov — kad se samo sjetim: kotač na nozi… je dan kotač teži deset pudova… Hrust!… Idem. Leći ću u postelju, zaboravit ću u snu. — I tada je nestao iz pred soblja.

Mačak se pomakao, skočio sa stolice, stao na stražnje noge, podbočio se, otvorio gubicu i rekao: — Ja sam predao telegram. Pa što onda?

Maksimilijanu Andrejeviču se odmah zavrtjelo u glavi, njegove ruke i noge su se ukočile, ispustio je kovčeg i sjeo na stolicu nasuprot mačku.

— Čini mi se da ja pitam na ruskom jeziku — grubo je rekao mačak, — pa što onda?

Ali Poplavski nije ništa odgovorio.

— Legitimaciju! — zaurlao je mačak i ispružio oblu šapu.

Poplavski koji nije ništa shvaćao i ništa vidio osim dvije iskre koje su plamtjele u mačkovim očima, izvadio je iz džepa legitimaciju kao nož. Mačak je uzeo sa stolića ispred ogledala naočale u crnom teškom okviru, stavio ih na gubicu, postao još značajniji zbog toga, i uzeo legitimaciju iz drhtave ruke Poplavskog.

«Baš me zanima hoću li pasti u nesvijest ili ne?…» — pomislio je Poplavski. Izdaleka su dopirali Korovjovljevi jecaji, čitavo predsoblje napunilo se mirisom etera, valerijane i još nekakve zagušljive gadosti. — Koji vam je odjel izdao dokument? — upitao je ma čak motreći stranice. Odgovor nije uslijedio.

— Četiri stotine dvanaesti — sam sebi je odgovorio ma čak mičući šapom po legitimaciji koju je držao naopako.

— Pa da, dakako! Meni je taj odjel poznat, tamo izdaju le gitimacije kome bilo. A ja, na primjer, ne bih izdao legiti maciju čovjeku kakav ste vi! Ni za što ne bih izdao! Pogle dao bih samo u vaše lice i odmah odbio! — Mačak se tako razljutio da je bacio legitimaciju na pod. — Vaša se prisut nost na pogrebu otkazuje — nastavio je mačak službenim glasom. — Nastojte da otputujete u mjesto stanovanja. — I povikao prema vratima: — Azazello!

Na njegov poziv u predsoblje je dotrčao maleni čovjek, hrom, utegnut u crni triko, s nožem zataknutim za pojas, riđokos, sa žutim očnjakom, s mrenom na lijevom oku.

Poplavski je osjetio da mu ponestaje zraka, podigao se sa stolice i zateturao hvatajući se za srce.

— Azazello, otprati ga! — zapovjedio je mačak i izišao iz predsoblja.

— Poplavski — tiho je promrsio onaj što je ušao — na dam se da je sve jasno?

Poplavski je kimnuo glavom.

— Vrati se odmah u Kijev — nastavio je Azazello. — Sje di tamo tiši od vode, niži od trave i ni o kakvim stanovima u Moskvi ne sanjaj. Jasno?

Oniski čovjek koji je ulijevao Poplavskom smrtni strah svojim očnjakom, nožem i krivim okom, dopirao je ekonomistu samo do ramena, ali je djelovao, energično, skladno i organizirano.

Najprije je podigao legitimaciju i vratio je Maksimili— janu Andrejeviču, i on je uzeo knjižicu mrtvom rukom.

Zatim je taj Azazello jednom rukom podigao kovčeg, drugom otvorio vrata i uzevši Berliozova ujaka pod ruku izveo ga na stubište. Poplavski se prislonio uza zid. Bez ikakva ključa Azazello je otvorio kovčeg, izvadio iz njega ogromnu pečenu kokoš bez jedne noge, umotanu u za— mašćene novine, i stavio je na stubište. Zatim je izvukao dva para rublja, remen za oštrenje britve, nekakvu knjižicu i futrolu, i sve je to nogom gurnuo u provaliju stubišta,osim kokoši. Poletio je i ispražnjen kovčeg. Čulo se kako je dolje pao, i sudeći po zvuku s njega je odletio poklopac.

Zatim je riđi razbojnik uhvatio kokoš za nogu i cijelom kokoši pljoštimice snažno i strašno udario Poplavskog po vratu tako da je trup kokoši odskočio, a noga je ostala u rukama Azazella. «Sve se pobrkalo u kući Oblonskih», kako se istinito izrazio slavni pisac Lav Tolstoj. On bi upravo tako rekao i u ovom slučaju. Da!

Sve se pobrkalo u očima Poplavskog. Dugačka iskra promakla je pred njegovim očima, nju je zatim zamijenila nekakva pogrebna povorka koja je na trenutak pogasila svibanjski dan i Poplavski je poletio niz stepenice držeći u rukama legitimaciju. Doletjevši do okuke, na slijedećem katu, izbio je nogom staklo u prozoru i sjeo na stepenice.

Kraj njega je odskakutala kokoš bez nogu i svalila se u prostor među stepenicama. Azazello, koji je bio ostao gore, oglodao je u trenu kokošju nogu, a kost je gurnuo u pobočni džepić trikoa, vratio se u stan i s treskom zalupio vrata. U to vrijeme odozdo su se začuli oprezni koraci čovjeka koji se uspinjao.

Pretrčavši još jedan zaokret, Poplavski je sjeo na drvenu klupicu u hodniku i duboko udahnuo.

Nekakav stariji čovjek neobično žalosna lica, u starom odijelu od sirove svile i u tvrdom slamnatom šeširu sa zelenom vrpcom, uspinjao se stepenicama i zaustavio se kraj Poplavskog.

— Dopustite da vas upitam, građanine — žalosno je za molio čovjek u svili — gdje je stan br. 50?

— Gore — odsječeno je odgovorio Poplavski.

— Najljepša hvala, građanine — isto tako tužno rekao je čovjek i krenuo gore, a Poplavski se digao i otrčao do— Ije.

Nameće se pitanje nije li Maksimilijan Andrejevič žurio u miliciju da se žali na razbojnike koji su na njemu izvršili divlje nasilje usred bijela dana? Ne, ni u kom slučaju, to se može sa sigurnošću reći. Ući u miliciju i reći da je, eto, malo prije mačak u naočalama čitao moju legitimaciju, a zatim je čovjek u trikou, s nožem… — ne, građani, Maksimilijan Andrejevič bio je zaista pametan čovjek.Već je bio dolje i kod ulaznih vrata ugledao je druga vrata koja su vodila u neku komoricu. Staklo na tim vratima bilo je razbijeno. Poplavski je spremio legitimaciju u džep, osvrnuo se u nadi da će vidjeti bačene stvari. Ali njima nije bilo ni traga. Poplavski se i sam začudio koliko ga je to malo ogorčilo. Njega je zaokupila druga zanimljiva i privlačna misao: da na onom čovjeku još jednom provjeri ukleti stan. Jer, ako je pitao gdje se stan nalazi, znači išao je onamo prvi put. Vjerojatno je sada uletio ravno u šake bande koja je zasjela u stanu br. 50. Nešto je Poplavskom govorilo da će taj čovjek vrlo brzo izići iz stana. Ni na kakav pogreb nekakvog nećaka Maksimilijan Andrejevič nije se, dakako, više spremao, a do polaska vlaka u Kijev vremena je bilo dovoljno. Ekonomist se osvrnuo i ušao u komoricu. U to vrijeme daleko su gore zalupila vrata. «To je on ušao…» — obamrla srca pomislio je Poplavski. U ko— morici je bilo hladno, vonjalo je na miševe i obuću.

Maksimilijan Andrejevič sjeo je na neku kladu i odlučio da čeka. Pozicija je bila dobra, iz komorice su se izravno vidjela ulazna vrata šeste veže.

Ipak, moralo se čekati dulje nego što je pretpostavljao Kijevljanin. Stubište je čitavo vrijeme bilo prazno. Dobro se čulo kad su se konačno u petom katu zalupila vrata.

Poplavski je zamro. Da, njegovi koraci. «Silazi…» Otvorila su se vrata u katu niže. Koraci su umukli. Ženski glas. Glas žalosna čovjeka, da, to je njegov glas… Izrekao je nešto kao «ostavi me, Krista radi…» Uho Poplavskog je virilo kroz razbijeno staklo. To je uho ulovilo ženski smijeh. I eto promakla su ženina leđa. Žena s kockastom zelenom torbom u rukama izišla je iz veže u dvorište. A koraci čovjeka su se ponovili. «Čudno! On se opet vraća u stan! Da nije on sam iz te bande? Da, vraća se. Evo opet su gore otvorili vrata. Pa što, pričekat ćemo još…» Ovaj put nije trebalo dugo čekati. Zvuk vrata. Koraci.

Koraci su utihli. Očajnički vrisak. Mijaukanje mačka.

Koraci brzi, sitni, dolje, dolje, dolje!

Poplavski je dočekao. Proletio je tužni čovjek, križajući se i nešto mrmljajući, bez šešira, potpuno suluda lica, izgrebene ćele i potpuno mokrih hlača. Počeo je vući kvaku izlaznih vrata, ne shvaćajući u strahu na koju se stranuotvaraju, prema vani ili prema unutra — konačno ih je svladao i izletio na sunce u dvorištu.

Provjeravanje stana bilo je završeno. Ne razmišljajući više ni o pokojnom nećaku, ni o stanu, drhtureći pri pomisli na opasnost kojoj se izvrgao, Maksimilijan Andrejevič odjurio je u dvorište šapćući samo tri riječi «sve je jasno, sve je jasno!» Za nekoliko minuta trolejbus je odnosio ekonomistaplanera u pravcu Kijevskog kolodvora.

Dok je ekonomist sjedio dolje u komorici, desila se s malim čovjekom vrlo neugodna priča. Čovjek je bio bife— džija u Varijeteu i zvao se Andrej Fokič Sokov. Dok se vršila istraga u Varijeteu, Andrej Fokič držao se po strani od svega što se dešavalo, i moglo se primijetiti samo jedno da je postao još žalosniji nego što je to uopće uvijek bio, a osim toga da se raspitivao kod dostavljača Karpova gdje je odsjeo pridošli mag.

Dakle, rastavši se na stubištu s ekonomistom, bifedžija se uspeo do petog kata i pozvonio na vratima stana br. 50.

Njemu su otvorili odmah, ali je bifedžija zadrhtao, zateturao i nije odmah ušao. Bilo je to razumljivo.

Otvorila je vrata djevojka na kojoj nije bilo ništa osim koketne čipkaste pregačice i bijele čipkaste kapice na glavi. Na nogama je, uostalom, imala zlatne cipelice.

Djevojka se odlikovala besprijekornom građom i jedinim nedostatkom njezine vanjštine moglo se smatrati crvenu brazgotinu na vratu.

— Što čekate, uđite kad ste već zvonili — rekla je dje vojka i uprla u bifedžiju zelene, razvratne oči.

Andrej Fokič uzdahnuo je, zatreptao očima i korak— nuo u predsoblje, skinuo šešir. Upravo u to vrijeme u predsoblju je zazvonio telefon. Bestidna sobarica stavila je jednu nogu na stolicu, skinula slušalicu i rekla: — Halo!

Bifedžija nije znao kamo s očima, premještao se s noge na nogu i mislio «Ah, kakve li sobarice kod stranca!

Fuj, kakva svinjarija!» I da se spasi od svinjarije, počeo je gledati u stranu.

Cijelo veliko i polumračno predsoblje bilo je zatrpano neobičnim predmetima i odjećom. Tako je preko naslona stolice bio prebačen plašt podstavljen plamenim suknom,na stoliću pred zrcalom ležao je dugački mač s blještavom zlatnom drškom. Tri mača sa srebrnim drškama stajala su u kutu jednostavno kao ner.i kišobrani ili štapovi. A na je— lenovu rogovlju visile su berete s orlovskim perjem.

— Da — govorila je sobarica u telefon. — Kako? Barun Majgel? Slušam. Da. Gospodin artist je danas kod kuće.

Da, bit će mu drago da vas vidi. Da, gosti… Frak ili crni kaput. Što? U dvanaest sati, u ponoć. — Svršivši razgovor sobarica je objesila slušalicu i obratila se bifedžiji: — Što želite?

— Moram vidjeti građanina artista.

— Kako? Baš njega osobno?

— Upravo njega — odgovorio je tužno bifedžija.

— Upitat ću — rekla je sobarica, vidljivo se kolebajući, odškrinula vrata u kabinet pokojnog Berlioza i najavila: — Viteže, pojavio se mali čovjek koji kaže da mora vidjeti messira.

— Pa neka uđe — začuo se iz kabineta napukli Korov— jovljev glas.

— Uđite u sobu za primanje — rekla je djevojka jedno stavno kao da je bila ljudski odjevena, otvorila vrata u so bu za primanje, a sama je napustila predsoblje.

Ušavši onamo kamo su ga pozvali, bifedžija je čak zaboravio pošto je došao, toliko ga je zapanjilo kako je soba uređena. Kroz obojena stakla velikih prozora (fantazija draguljareve žene koja je nestala bez traga) prelijevalo se svjetlo neobično slično crkvenom. U starinskom ogromnom kaminu, bez obzira na topli proljetni dan, tinjala su drva. Međutim, u sobi uopće nije bilo toplo nego čak obratno, bifedžiju je obuzela neka grobna vlažnost. Pred kaminom na tigrovoj koži sjedio je, blaženo žmirkajući u plamen, crni mačak. Bio je tu i stol, i pri pogledu na njega bogobojazni bifedžija je zadrhtao; stol je bio pokriven crkvenim brokatom. Na brokatnom stolnjaku stajalo je mnoštvo boca — trbušastih, pljesnivih i prašnih. Među bocama blistao je tanjur, a odmah se vidjelo da je od suha zlata. Kod kamina maleni riđi čovjek, s nožem za pojasom, na dugačkom je čeličnom maču pekao komadić mesa, sok je kapao u plamen, a u dimnjak je odlazio dim. Mirisalo je ne samo na pečenje nego još i na neke vrlo jake parfeme i tamjan zbog čega se bifedžiji koji je već iz novina saznao za Berliozovu pogibiju i za mjesto njegova stanovanja, javila misao da možda služe, zlu ne trebalo, crkveni parastos Berliozu, misao koju je uostalom odmah odagnao kao očito besmislenu.

Ošamućeni bifedžija začuo je neočekivano teški bas: — Cime vam mogu služiti?

Tada je bifedžija u sjeni ugledao onog koji mu je bio potreban.

Crni mag zavalio se na nekom golemom, niskom di— vanu, na kojem su bili razbacani jastuci. Kako se bifedžiji učinilo, artist je bio samo u crnom donjem rublju i u također crnim oštronosim papučama.

— Ja sam — progovorio je bifedžija — upravitelj bifea u Varijeteu…

Artist je ispružio ruku s prstima na kojima je blještalo drago kamenje i, kao da zatvara usta bifedžiji, progovorio vrlo gorljivo: — Ne, ne, ne! Ni riječi više! Ni u kom slučaju i nikada!

U vašem bifeu neću ništa uzeti u usta! Ja sam jučer, naj poštovaniji moj, prolazio mimo vaše tezge i do sada ne mogu zaboraviti ni jesetru ni ovčji sir! Dragocjeni moj! Ov čji sir nije zelene boje, to vas je netko obmanuo. On mora biti bijel. Da, a čaj? Pa to su splačine! Svojim očima sam vidio kako je neka neuredna djevojka dolijevala iz vedra u vaš veliki samovar prokuhanu vodu, a čaj ste u među vremenu nastavili ipak prodavati. Ne, najmiliji, tako se ne može!

— Ja se ispričavam — progovorio je ošamućen tim iz nenadnim napadom Andrej Fokič — nisam došao zbog toga i jesetra tu nema nikakve veze…

— To jest, kako nema veze, ako je pokvarena!

— Poslali su mi jesetru drugorazredne svježine — saop ćio je bifedžija.

— Dragoviću, to je besmislica!

— Kakva besmislica?

— Drugorazredna svježina — eto, to je besmislica! Svje žina je samo jedna — prvorazredna, ona je i posljednja. A ako je jesetra drugorazredne svježine, to znači da je po kvarena. — Ja se ispričavam… — počeo je opet bifedžija ne zna jući kako da se opravda pred artistom koji ga je napadao.

— Ne mogu vas ispričati — tvrdo je rekao taj.

— Ja nisam došao po tom poslu — progovorio je pot puno zbunjeni bifedžija.

— Ne po tom? — začudio se strani mag. — A kakav vas je još posao mogao dovesti k meni? Ako me pamet ne vara, od lica koja su vama bliska po profesiji ja sam po znavao samo neku kantinerku, ali i to već davno, kad vas još nije bilo na svijetu. Uostalom, drago mi je. Azazello!

Klupicu gospodinu upravitelju bifea!

Onaj što je pekao meso osvrnuo se, kod toga je uža— snuo bifedžiju svojim očnjacima, i spretno mu dodao jednu od tamnih hrastovih klupica. Drugih sjedalica u sobi nije bilo.

Bifedžija je progovorio: — Najljepše zahvaljujem — i spustio se na klupicu.

Stražnja se noga odmah s treskom slomila, i bifedžija je prebolno povikavši udario stražnjicom o pod. Dok je pa dao, pokrenuo je nogom drugu klupicu koja je stajala pred njim, s nje je pak prevrnuo na svoje hlače punu čašu crnog vina.

Artist je uskliknuo: — Jao! Da se niste ozlijedili?

Azazello je pomogao bifedžiji da se digne, primaknuo drugu sjedalicu. Glasom punim bola bifedžija je odbio prijedlog artista da skine hlače i osuši ih kod vatre, i osjećajući se nesnosno neugodno u mokrom rublju i hlačama, sjeo je na drugu klupicu vrlo oprezno.

— Volim sjediti na niskom — progovorio je artist — s niskog nije tako opasno pasti. Da, dakle, stali smo kod je— setre. Dragoviću moj, svježina, svježina i svježina! — evo što mora biti parola svakog bifedžije. Da, ne biste li proba li…

Tada je u crvenom svjetlu kamina bljesnuo pred bife— džijom mač, i Azazello je stavio na zlatni tanjur vrući komad mesa, polio ga limunovim sokom i dodao bifedžiji zlatnu dvozubu vilicu.

— Najljepše… ja…

— Ne, ne, kušajte!Bifedžija je iz ljubaznosti stavio komadić u usta i odmah shvatio da žvače nešto uistinu vrlo svježe i, što je najvažnije, neobično ukusno. Ali dok je žvakao mirisavo, sočno meso, bifedžija samo što se nije zadavio i pao po drugi put. Iz susjedne sobe uletjela je velika tamna ptica i lagano je krilom dirnula bifedžijinu glavu. Sjela je na policu kamina, kraj sata, i tada se ispostavilo da je ta ptica sova. «Gospode bože moj!… — pomislio je, nervozan kao i svi bifedžije, Andrej Fokič. — Kakav stan!…» — Čašu vina? Bijelo, crno? Iz koje zemlje vino prefe rirate u to doba dana?

— Najljepše… ja ne pijem…

— Šteta! Želite li onda partiju kockanja? Ili možda vo lite neke druge igre? Domino, karte?

— Ne igram — već izmoren odazvao se bifedžija.

— Sasvim zlo — zaključio je domaćin. — Nešto, ako ho ćete, zlo krije se u muškarcima koji izbjegavaju vino, igre, društvo predivnih žena, razgovor kraj stola. Takvi ljudi ili su teško bolesni ili potajno mrze okolinu. Istina, moguće su iznimke. Među licima koja su sa mnom sjedala za bo gatu trpezu bili su ponekad čudni podlaci!… Dakle, slu šam vas.

— Vi ste sinoć izvoljeli izvoditi trikove…

— Ja? — uskliknuo je zaprepašteno mag. — Smilujte se!

Meni čak to ni licu ne pristaje!

— Oprostite — rekao je preneraženo bifedžija. — Pa…

seansu crne magije…

— Ah, no da, no da! Dragi moj! Otkrit ću vam tajnu: ja uopće nisam artist, htio sam tek pogledati Moskovljane u masi, a to se najbolje moglo učiniti u kazalištu. Eto, moja svita — kimnuo je u smjeru mačka — upriličila je seansu, ja sam samo sjedio i gledao Moskovljane. Nemojte praviti razočarano lice, nego mi recite što vas je u vezi sa sean som dovelo k meni?

— Izvolite vidjeti, među ostalim, papiri su letjeli sa stropa… — Bifedžija je snizio glas i smušeno se osvrnuo.

— No, njih su ljudi sve pobrali. I eto dolazi k meni u bife mladić, daje mi červonac, ja njemu ostatak od osam i PO… Zatim drugi…

— Također mladić?— Ne, stariji čovjek. Treći, četvrti… Ja svima uzvra ćam sitniš. A danas sam provjerio blagajnu, ali umjesto novaca tamo su — narezani papirići. Prevarili su bife za stotinu devet rubalja.

— Jao, jao, jao! — uskliknuo je artist. — Pa zar su mislili da su to prave novčanice? Ne dopuštam misao da su to učinili svjesno.

Bifedžija se nekako krivo i tužno osvrnuo, ali nije ništa rekao.

— Nisu valjda varalice? — uznemireno je gosta upitao mag. — Zar među Moskovljanima ima varalica?

Umjesto odgovora bifedžija se tako gorko nasmiješio da su otpale sve sumnje: da, među Moskovljanima ima varalica.

— To je nisko! — uzbudio se Woland. — Vi ste čovjek si romašan… Zar ne, vi ste siromašan čovjek?

Bifedžija je uvukao glavu u ramena tako da se vidjelo kako je on — siromašan čovjek.

— A koliko imate uštede?

Pitanje je bilo postavljeno sa suosjećajnim tonom, ali se ipak mora priznati da takvo pitanje nije delikatno.

Bifedžija se zbunio.

— Dvije stotine devet tisuća rubalja u pet štedionica — javio se iz susjedne sobe napukli glas — i kod kuće, ispod poda, dvije stotine zlatnih desetica.

Bifedžija kao da je odrvenio na svojoj klupici.

— No, dakako, to nije velika svota — prezirno je rekao Woland svojem gostu — iako, uostalom, i ona vam zapravo nije potrebna. Kad ćete umrijeti?

Tada se bifedžija uzrujao.

— To nitko ne zna i nikoga se ne tiče — odgovorio je.

— No da, nitko ne zna — čuo se taj isti gadni glas iz ka bineta. — Zamisli, Newtonov binom! Umrijet će za devet mjeseci, u veljači iduće godine od raka jetre na klinici 1.

MGU, u četvrtom odjelu.

Bifedžijino je lice požutjelo.

— Devet mjeseci… — zamišljeno je računao Woland.

— Dvije stotine četrdeset devet tisuća… to izlazi dvadeset i sedam tisuća mjesečno… malo, ali za skromni život do sta.. Da, još i te desetice… — Desetice neće moći realizirati — umiješao se isti glas koji je zaledio bifedžijino srce. — Poslije smrti Andreja Fo— kiča kuću će odmah srušiti i desetice će dospjeti u Držav nu banku.

— Ja vam ne bih savjetovao da ležite na klinici — na stavio je artist. — Kakvog smisla ima umirati u odjelu uz uzdahe i hropac beznadnih bolesnika? Nije li bolje prire diti pir za tih dvadeset i sedam tisuća i uzeti otrov, prese liti se na drugi svijet uz zvukove struna, okružen pijanim ljepoticama i neobuzdanim prijateljima?

Bifedžija je sjedio nepomično i vrlo ostarjelo. Tamni kolutovi okružili su njegove oči, obrazi se objesili, a donja se čeljust opustila.

— Uostalom, mi sanjarimo — uskliknuo je domaćin. — Na posao! Pokažite vaš narezani papir.

Bifedžija je uzrujano izvadio iz džepa svežanj, otvorio ga i ukočio se: u komadiću novina ležali su červonci.

— Dragi moj, vi ste stvarno bolesni — rekao je Woland i slegnuo ramenima.

Bifedžija se divlje nasmiješio i podigao s klupice.

— Aa… — progovorio je zapinjući — a ako oni opet…

to…

— Hm… — zamislio se artist — tada dođite opet k nama… Izvolite, drago mi je da sam vas upoznao…

Tada je iz kabineta iskočio Korovjov, uhvatio bifedži— jinu ruku, počeo je tresti i moliti Andreja Fokiča da svima, svima izruči pozdrave. Sve to slabo shvaćajući, bifedžija se uputio u predsoblje.

— Hella, otprati! — vikao je Korovjov.

Opet ta riđokosa naga ljepotica u predsoblju!

Bifedžija se provukao kroz vrata, pisnuo: «Do viđenja» — i pošao kao pijan. Spustivši se malo niže, zaustavio se, sjeo na stepenice, izvadio paket, provjerio — červonci su bili na mjestu.

Tada je iz stana na istom katu izišla žena sa zelenom torbom. Kad je opazila čovjeka kako sjedi na stepenicama i tupo gleda u červonce, nasmiješila se i zamišljeno rekla: — Kakva je ta naša kuća… I taj je već od jutra pi jan… Opet su razbili staklo na stubištu!Pogledavši pažljivije bifedžiju dodala je: — Građanine, vama novce kokoši nose!… Ne bi li ih podijelio sa mnom, ha?

— Ostavi me Krista radi! — preplašio se bifedžija i brzo spremio novac.

Žena se nasmijala.

— Idi k vragu, škrtico! Našalila sam se… — I spustila se dolje.

Bifedžija se polagano digao, podigao ruku da popravi šešir i uvjerio se da ga nema na glavi. Užasno mu se nije htjelo vraćati, ali mu je bilo žao šešira. Malo je oklijevao, ali se ipak vratio i pozvonio.

— Što još želite? — upitala ga je prokleta Hella.

— Šešir sam zaboravio… — šapnuo je bifedžija poka zujući svoju ćelu. Hella se okrenula. Bifedžija je u mislima pljunuo i zatvorio oči. Kad ih je otvorio, Hella mu je pru žala njegov šešir i mač s tamnom drškom.

— Nije moje… — šapnuo je bifedžija odgurnuvši mač i brzo stavio šešir na glavu.

— Zar ste došli bez mača? — začudila se Hella.

Bifedžija je nešto promrmljao i brzo krenuo dolje.

Zbog nečeg njegovoj glavi bilo je neudobno i suviše toplo u šeširu. On ga je skinuo, skočio i od straha tiho kriknuo: u njegovim je rukama bila baršunasta bereta s pijetlovim izgužvanim perom. Bifedžija se prekrižio. Tog je časa berete mijauknula, pretvorila se u crnog mačka i skočivši natrag na glavu Andreju Fokiču, zarila je nokte u njegovu ćelu.

Ispustivši vrisak očajanja, bifedžija je potrčao dolje, a mače je skočilo s glave i trknulo gore po stepenicama.

Izbavivši se na zrak, bifedžija je u kasu potrčao prema vratima i zauvijek napustio đavolsku kuću br. 302bis.

Odlično se zna što je s njim bilo dalje. Istrčavši iz veže, bifedžija se divlje osvrnuo kao da nešto traži. Za nekoliko časaka on je bio na drugoj strani ulice, u ljekarni. Tek što je izgovorio riječi: «Recite, molim vas…» — žena za tezgom je uskliknula: — Građanine, vama je cijela glava izgrebena!

Za pet minuta bifedžija je bio povezan gazom, doznao je da se najboljim specijalistima za jetru smatra profesore Bernadskog i Kuzmina, upitao koji je bliže, zacrvenio seod radosti kad je doznao da Kuzmin stanuje doslovce preko dvorišta u maloj bijeloj vili i za dvije minute bio je već u toj vili. Kuća je bila stara ali vrlo, vrlo udobna. Bi— fedžija je upamtio da mu je prva u susret došla stara dadilja koja je htjela njegov šešir, ali kako on nije imao šešira, dadilja je nekamo otišla žvačući praznim ustima.

Umjesto nje pojavila se kraj zrcala i pod nekakvim, kako se činilo, svodom žena srednjih godina i odmah rekla da se može predbilježit i samo za devetnaesti, ne prije.

Bifedžija je odmah shvatio u čemu je spas. Pogledavši ugašenim pogledom s one strane svoda, gdje su u nekoj prostoriji, očito čekaonici, čekala tri čovjeka, šapnuo je: — Smrtno sam bolestan…

Žena je s nevjericom pogledala previjenu bifedžijinu glavu, pokolebala se i rekla: — Što se može… — i pustila bifedžiju s one strane svoda.

U taj su se čas suprotna vrata otvorila, u njima su za— bljesnule zlatne naočale. Žena je u bijelom ogrtaču rekla: — Građani, ovaj bolesnik ide preko reda.

I nije bifedžija dospio da se osvrne kad se već našao u kabinetu profesora Kuzmina. Ništa strašno, svečano i medicinsko nije bilo u toj duguljastoj sobi.

— Što vam je? — upitao je ugodnim glasom profesor Kuzmin i nekako nemirno pogledao povezanu glavu.

— Sada sam iz pouzdanih usta doznao — odgovorio je bifedžija, divlje gledajući nekakvu fotografiranu grupu iza stakla — da ću u veljači slijedeće godine umrijeti od raka na jetri. Molim da to spriječite.

Profesor Kuzmin kako je sjedio tako se i zavalio na visoki kožni gotski naslon.

— Oprostite, ne razumijem vas.. Vi ste… bili kod liječnika? Zašto vam je glava povezana?

— Kakvog liječnika… Kad biste vidjeli tog liječni ka… — odgovorio je bifedžija i odjednom zacvokotao zu bima. — A na glavu se ne obazirite, nema veze… Na glavu pljunite, ona nema veze… Rak na jetrima — molim da spriječite!…

— Ali dopustite, tko vam je to rekao?! — Vjerujte mu! — vatreno je zamolio bifedžija. — On to zna!

— Ništa ne razumijem! — slegnuvši ramenima, i odgur— nuvši se sa stolicom od stola, govorio je profesor. — Ka ko on može znati kad ćete vi umrijeti? To više što nije liječnik?

— U četvrtom odjeljenju — odgovorio je bifedžija.

Tada je profesor pogledao svog pacijenta, njegovu glavu, vlažne hlače i pomislio: «Samo mi je još to trebalo!

Luđak!» Upitao je: — Pijete li votku?

— Nikada nisam ni okusio — odgovorio je bifedžija.

Za časak je bio svučen, ležao je na hladnoj smeđoj le— žaljci, a profesor je gnječio njegov trbuh. Tada se, treba reći, bifedžija poprilično razveselio. Profesor je kategorički tvrdio da sada, barem ovoga časa, nikakvih znakova raka kod bifedžije nema, ali ako je tako… ako se boji i ako ga je uplašio neki šarlatan, onda mora izvršiti sve analize…

Profesor je pisao na listićima papira, objašnjavao kamo da pođe, što da ponese. Osim toga dao mu je preporuku za profesora — neuropatologa Burea, rekavši bifedžiji da njegovi živci nisu u redu.

— Koliko sam vam dužan, profesore? — nježnim i drh tavim glasom upitao je bifedžija izvukavši debeli nov čanik.

— Koliko hoćete — odsječeno i suho rekao je profesor.

Bifedžija je izvadio trideset rubalja i stavio ih na stol, a zatim je neočekivano meko, kao da operira mačjom šapom, stavio iznad červonaca zveketavi stupić u novinskom papiru.

— A što je to? — upitao je Kuzmin i zasukao brk.

— Nemojte prezirati, građanine profesore — prošaptao je bifedžija — molim vas, spriječite rak!

— Odmah uzmite svoje zlato — rekao je profesor, po nosan sam na sebe. — Bolje je da pogledate što je s vašim živcima. Odmah sutra dajte mokraću na analizu, nemojte piti mnogo čaja i jedite sasvim bez soli.

— Čak ni juhu da ne solim? — upitao je bifedžija.

— Ništa slano — zapovjedio je Kuzmin. — Eh!… — tužno je uskliknuo bifedžija i, umiljato gle dajući profesora, uzimajući desetice, stražnjicom se povu kao prema vratima.

Te je večeri bilo kod profesora malo bolesnika, i kad se bližio suton, ušao je posljednji. Skidajući ogrtač, profesor je pogledao na mjesto gdje je bifedžija ostavio červonce i vidio da nikakvih červonaca tamo nema nego da leže tri etikete s boca «AbrauDjurso».

— Vrag neka zna što je to! — promrmljao je Kuzmin dok je vukao polu ogrtača po podu i pipao papiriće. — Ne samo da je shizofreničar nego je i varalica! Ali ne mogu shvatiti što je htio od mene? Valjda nije htio uputnicu za analizu mokraće? Oho!… On je ukrao kaput! 1 profesor je jurnuo u predsoblje, sve u jednom rukavu ogrtača. — Ksenija Nikitišna! — prodorno je viknuo na vratima pred soblja. — Pogledajte jesu li kaputi na broju?

Pokazalo se da su svi kaputi na broju. Ali zato kad se profesor vratio k stolu i konačno skinuo ogrtač, kao da je urastao u parket kraj stola s pogledom prikovanim za svoj stol. Na mjestu gdje su ležale etikete sjedilo je crno mače— siroče s nesretnom gubicom i mijaukalo nad tanjurićem mlijeka.

— Što je to, molim?! To je već… 1 Kuzmin je osjetio kako mu se sledio potiljak.

Na tihi i žalosni profesorov poklik dotrčala je Ksenija Nikitišna i odmah ga potpuno umirila rekavši da je netko od pacijenata podmetnuo mače i da se to kod profesora često događa.

— Vjerojatno žive bijedno — objašnjavala je Ksenija Ni kitišna — a kod nas, dakako…

Počeli su misliti i pogađati tko je mogao podmetnuti.

Sumnja je pala na staricu s čirom na želucu.

— Ona je, sigurno — govorila je Ksenija Nikitišna — ona misli tako: ja svejedno moram umrijeti, a mačeta mi je žao.

— Ali dopustite! — povikao je Kuzmin. — A mlijeko?…

Zar ga je također ona donijela? Tanjurić, ha?

— Donijela je mlijeko u bočici, a ovdje je izlila u tanju rić — objasnila je Ksenija Nikitišna. — U svakom slučaju odnesite i mače i tanjurić — rekao je Kuzmin i sam otpratio Kseniju Nikitišnu do vrata. Kad se vratio, položaj se promijenio.

Dok je vješao ogrtač na čavao, profesor je začuo u dvorištu smijeh. Pogledao je i zaprepastio se, dakako.

Preko dvorišta trčala je u suprotno krilo dama samo u košulji. Profesor je čak znao kako se zove, Marja Aleksan— drovna. Smijao se mališan.

— Što je to? — prezirno je rekao Kuzmin.

Iza zida, u sobi profesorove kćeri zasvirao je gramofon fokstrot «Aleluja», a istovremeno se začuo vrapčji cvrkut iza profesorovih leđa. On se okrenuo i opazio velikoga vrapca koji je skakutao po stolu.

«Hm… samo mirno! — pomislio je profesor. — Uletio je kad sam se odmaknuo od prozora. Sve je u redu!» — zapovjedio je profesor sam sebi, osjećajući da je sve u potpunom neredu, dakako najviše zbog tog vrapca. Kad ga je pogledao, profesor se odmah uvjerio da taj vrabac — nije običan vrabac. Gadni vrapčić šepao je na lijevu nogu, vidjelo se kako pravi grimase dok je vuče, izvodio je sinkope, ukratko plesao je fokstrot uz zvukove gramofona, kao pijanica kod šanka vladao se prostački koliko je god umio ustobočivši se na profesora. Kuzminova ruka legla je na telefon i on je odlučio da telefonira svome vršnjaku Bureu i da ga pita što znači vrabac takvog tipa u šezdesetoj godini i kad se još uz to vrti u glavi?

Vrapčić je u to vrijeme sjeo na darovanu tintarnicu, napravio se u nju (ja se ne šalim), zatim je poletio uvis, lebdio u zraku, zatim je u jednom mahu kao čeličnim kljunom udario u staklo fotografije koja je prikazivala cijelo sveučilišno godište 94. godine, razbio staklo u komadiće i zatim odletio kroz prozor. Profesor je promijenio broj na telefonu i umjesto da telefonira Bureu, telefonirao je u ured za pijavice, rekao da govori profesor Kuzmin i da moli da mu odmah pošalju kući pijavice. Stavivši slušalicu na vilicu, profesor se opet okrenuo k stolu i odmah zavapio. Kraj stola sjedila je s maramom sestre milosrdnice žena s torbom na kojoj je pisalo «pijavice». Profesor je kliknuo kad je ugledao njezina usta: bila su muška, kriva, do ušiju, s jednim očnjakom. Sestrine su oči bile mrtve. — Novac ću uzeti — muškim je basom rekla sestra — zašto da se tu valja. — Zgrabila je ptičjom šakom etikete i počela se rasplinjavati u zraku.

Prošlo je dva sata. Profesor Kuzmin je sjedio na krevetu u spavaćoj sobi, pijavice su mu visile na sljepoočicama, iza ušiju, na vratu. Kod Kuzminovih nogu sjedio je na svilenom prošivenom pokrivaču sjedobrki profesor Bure, suosjećajno gledao Kuzmina i tješio ga da je sve to glupost. Iza prozora bila je već noć.

Što se još neobično dešavalo u Moskvi te noći, ne znamo i dakako nećemo ni istraživati — to više što dolazi vrijeme da prijeđemo na drugi dio ove istinite pripovijesti. Za mnom, čitaoče!