Majstor i Margarita

Poglavlje 28. POSLJEDNJE KOROVJOVLJEVE I BEHEMOTOVE PUSTOLOVINE

Da li su te siluete postojale ili su se one samo pričinile uplašenim stanarima zlosretne kuće u Sadovoj ulici, to se dakako točno ne može reći. Ako su i postojale, kamo su se uputile također nitko ne zna. Gdje su se rastale, također ne možemo reći, ali znamo da se kroz po prilici četvrt sata poslije početka požara u Sadovoj ulici pojavio pred ozrcaljenim vratima Torgsina* na Smolenskom trgu dugački građanin u kockastom odijelu, i s njim crni krupni mačak.

Spretno vijugajući između prolaznika, građanin je otvorio vanjska vrata dućana. Ali mu je maleni, košćati i krajnje nedobronamjerni portir pregradio put i razdraže— no rekao: — S mačkama ne može!

— Oprostite — zabrujao je dugajlija i prislonio čvorna— tu ruku uz uho kao da je nagluh — s mačkama, velite? A gdje to vidite mačka?

Portir je izbuljio oči, a imao je i razlog: nikakav se mačak više nije nalazio kraj nogu građanina, nego se umjesto toga iza njegovih leđa pomolio i već gurao u dućan debeljko u otrcanoj kapi, stvarno licem pomalo nalik mačku. U debeljkovim rukama nalazio se primus.

Taj se par posjetilaca nije sviđao portiručovjeko— mrscu.

Trgovina s inozemstvom; dućan gdje se prodavala inozemna roba samo za stranu valutu (prim. prev.). — Kod nas — samo za stranu valutu — prohripao je, razdraženo gledajući ispod kosmatih, kao od moljaca izje— denih, sivih obrva.

— Dragi moj — zazveketao je dugajlija, blješteći okom kroz napukle naočale — a odakle znate da je nemam? Zar sudite po odijelu? Nemojte to nikada činiti, visokocijenje— ni stražaru! Možete se prevariti, i to gadno. Pročitajte još jedanput makar povijest slavnog kalifa HarunalRašida.

Međutim, u danom slučaju, ostavljajući zasad tu povijest po strani, želim vam reći da ću se žaliti poslovođi i napri— čat ću mu o vama takvih stvari da biste mogli napustiti svoje mjesto između blistavih ozrcaljenih vrata.

— Možda je moj primus pun valute — gorljivo se upleo u razgovor mačkoliki debeljko koji se rivao u dućan.

Odostrag publika je navaljivala i već se ljutila. S mržnjom i sumnjom gledajući neobični par, portir se maknuo u stranu, i naši su se znanci, Korovjov i Behemot, našli u du ćanu.

Tu su najprije gledali naokolo, a zatim je Korovjov zvonkim glasom koji je dopirao do svakog zakutka izjavio: — Divan dućan! Vrlo, vrlo dobar dućan!

Publika se okrenula od tezgi i pogledala govornika začuđeno, iako je taj imao i te kakvog razloga da hvali dućan.

Stotine komada cica živih boja i desena vidjelo se na pretincima polica. Za njima gomilale su se pamučne tkanine, sifoni i sukno za frakove. U perspektivi nastavljale su se čitave hrpe kutija s obućom, i nekoliko je građanki sjedilo na niskim stolicama, s desnom nogom u staroj otrcanoj cipeli a s lijevom u novoj blistavoj lađici kojom su zabrinuto tapkale po sagu. Negdje u dubini iza ugla pjevali su i svirali gramofoni.

Prošavši kraj svih tih divota, Korovjov i Behemot uputili su se onamo gdje su se spajali odjeli delikatesa i slastica. Tu je bilo pusto, građanke s rupcima i beretama na glavi nisu se gurale pred tezgama kao u odjelu za tkanine.

Niski, izrazito četverouglasti čovjek, obrijan do plavetnila, u rožnatim naočalama, u novom šeširu, neizgužvanom i bez mrlja na vrpci, u kaputu boje jorgovana i s glaceriđim rukavicama, stajao je uz tezgu i nešto zapovjednički mumljao. Prodavač u čistom bijelom ogrtaču i modroj kapici posluživao je mušteriju boje jorgovana. Oštrim nožem, vrlo sličnim nožu što ga je ukrao Levi Matej, skidao je s jadnog masnog, ružičastog lososa kožu, srebrnim sjajem nalik na zmijsku.

— I taj je odjel veličanstven — svečano je priznao Ko— rovjov — a i stranac je simpatičan — dobroćudno je poka zao prstom leđa boje jorgovana.

— Ne, Fagote, ne — zamišljeno je odgovorio Behemot — ti se, druškane, varaš. Po mojem mišljenju, na licu džen— tlemena boje jorgovana nešto nedostaje.

Leđa boje jorgovana su zadrhtala, vjerojatno slučajno, jer stranac valjda nije mogao razumjeti što su govorili ruski Korovjov i njegov pratilac.

— Topro? — strogo je upitao kupac boje jorgovana.

— Svjetska kvaliteta — odgovorio je prodavač koketno rujući vrškom noža pod kožom lososa.

— Topro volim, loše ne — grubo je rekao stranac.

— Nego što! — ushićeno je odgovorio prodavač.

Tada su se naši znanci udaljili od stranca s njegovim lososom i krenuli prema kraju tezge sa slasticama.

— Danas je vruće — obratio se Korovjov mladoj pro davačici rumenih obraza, ali na to od nje nije dobio ni kakav odgovor. — Pošto su mandarine? — raspitao se tada Korovjov.

— Trideset kopjejaka kilo — odgovorila je prodavačica.

— Ova pak stalno samo reži — uzdahnuvši primijetio je Korovjov — eh, eh… — još je malo razmišljao i ponudio svog pratioca: — Jedi, Behemote.

Debeljko je stavio svoj primus pod pazuho, dohvatio mandarinu s vrha piramide i, s korom je progutavši, odmah se prihvatio druge.

Prodavačicu je uhvatio smrtni strah.

— Poludjeli ste! — uzviknula je, gubeći svoje rumenilo — Dajte blok! Blok! — i ispustila je hvataljku za bombone.

— Dušice, mila, ljepotice — zakreštao je Korovjov, na gnuvši se preko tezge i namigujući prodavačici — danas baš nismo pri valuti… Što možeš! Ali, kunem vam se,drugi put, a nikako kasnije od ponedjeljka, platit ćemo sve u gotovom. Mi smo tu u blizini, u Sadovoj ulici gdje je izbio požar.

Progutavši treću mandarinu, Behemot je gurnuo šapu u lijepu zgradu od čokoladnih pločica, izvukao jednu od najdonjih, zbog čega se, naravno, sve srušilo, i progutao je zajedno sa zlatnim omotom.

Prodavači za tezgom s ribama ukočili su se s noževima u rukama, stranac boje jorgovana okrenuo se prema pljačkašima, i tada se pokazalo da Behemot nije imao pravo: na licu čovjeka boje jorgovana nije ništa nedostajalo, već je, obratno, bilo nešto suvišno — obješeni obrazi i nemirne oči.

Potpuno požutjela, prodavačica je žalosno povikala na sav dućan: — Palosič! Palosič!

Na taj krik dohrlile su mušterije iz odjela za tkanine, a Behemot se udaljio od slastičarskih napasti i gurnuo šapu u bačvu s natpisom «Birani sleđ iz Kerča», izvukao dva sleđa i progutao ih, ispljunuvši repove.

— Palosič! — ponovio se očajnički krik iza slastičarske tezge, a za tezgom s ribama graknuo je prodavač u špa njolskoj kapici: — Što to radiš, gade?!

Pavel Josifovič već je hitao na mjesto događaja. Bio je to naočit muškarac u bijelom čistom ogrtaču, kao kirurg, i s olovkom koja je stršila iz džepa. Pavel Josifovič očito je bio iskusan čovjek. Ugledavši u Behemotovim ustima rep trećeg sleđa, u hipu je ocijenio položaj, sve je savršeno shvatio i ne upuštajući se ni u kakvo rječkanje s drznicima mahnuo je rukom nekamo u daljinu i zapovijedio: — Zviždi!

Iz ozrcaljenih vrata izletio je na ugao Smolenskog trga portir i zlokobno zazviždao. Publika je počela opkoljavati nitkove, i tada je nastupio Korovjov.

— Građani! — povikao je drhtavim tankim glasom — Što se to dešava? A? Dopustite da vas to pitam! Siroma šak, — Korovjov je dodao drhtanje svom glasu, pokazujući Behemota koji je odmah načinio plačljivo lice — jadnik cijeli dan popravlja primuse, gladan je… a odakle da smogne stranu valutu?

Na to je Pavel Josifovič, obično suzdržljiv i miran, grubo viknuo: — Ostavi to! — i mahnuo nestrpljivo u daljinu. Tada su zvižduci pri vratima zagrmjeli žustrije.

Ali je Korovjov, kojeg nije zbunio nastup Pavela Josi— foviča, nastavio: — Odakle? Pitam sve vas! Iscrpljen je gladovanjem i žeđom! Vruće mu je. Pa je, sirotan, probao mandarinu. A cijena je mandarinama tri kopjejke. I eto, ovi odmah zviž de, kao slavuji u proljetnoj šumi, uznemiruju miliciju i odvlače je od pravog posla. A taj može? A? — Korovjov je pokazao na debeljka boje jorgovana kojemu se zbog toga na licu pojavio veliki nemir. — Tko je on? A? Odakle je do šao? Zašto? Bilo nam je dosadno bez njega, je li? Ili smo ga možda zvali? Dakako — sarkastično iskrivivši usta, na sav glas urlao je bivši regent — on je, vidite, u svečanom odijelu boje jorgovana, sav je napuhnut od lososa, sav je pun valute, a naš čovjek, a naš čovjek? To je gorko! Gorko!

Gorko! — zacvilio je Korovjov kao djever* na starinskoj svadbi.

Sva ta glupa, bezobzirna i, vjerojatno, politički štetna stvar izazvala je u Pavelu Josifoviču bijesnu drhtavicu, ali, koliko to god bilo čudno, po očima nagrnule publike vidjelo se da je u mnogim ljudima naišla na podršku! A kad je Behemot, približivši prljavi poderani rukav očima, tragično uskliknuo: — Hvala, vjerni prijatelju, što si se zauzeo za stradal nika! — nastalo je čudo. Pristojni tihi starčić, odjeven jadno ali čisto, starčić, koji je kupovao tri kolača od badema u slastičarskom odjelu, iznenada se preobrazio. Njegove su oči bljesnule borbenim plamenom, pocrvenio je, bacio smotuljak s kolačima na pod i viknuo: — Istina! — dječjim tankim glasom. Zatim je dohvatio pladanj, zbacio s njega ostatke čokoladnog Eiffelovog tor nja što ga je uništio Behemot, zamahnuo njime, lijevom je Stari ruski običaj; kad se mladenci na svadbi javno ljube gosti viču «gorko!» (prim. prev.). rukom strancu strgnuo šešir a desnom je snažno zamah— nuvši udario pljoštimice pladnjem stranca po ćelavoj glavi. Razlijegao se zvuk kakav nastaje kad se s kamiona istovaruje na zemlju željezni lim. Debeljko je, blijedeći, pao nauznak i sjeo u bačvu sa sleđom iz Kerča, izbivši iz nje vodoskok sleđeva rasola. Odmah se desilo i drugo čudo.

Ljosnuvši u bačvu, čovjek boje jorgovana povikao je na čistom ruskom jeziku, bez ikakva stranog naglaska: — Ubit će me! Milicija! Ubit će me banditi! — očigledno uslijed šoka iznenada ovladavši do tog časa njemu nepoznatim jezikom.

Tada je prestalo portirovo zviždanje, i u gomilama uzbuđenih kupaca zasvjetlucala su, približavajući se, dva milicijska šljema. Ali, kako se u parnom kupalištu polijeva klupa, tako je podmukli Behemot polio benzinom iz pri— musa slastičarsku tezgu, a ona se zapalila sama od sebe.

Plamen je šiknuo uvis i jurnuo duž tezge proždirući lijepe papirnate vrpce na košarama s voćem. Prodavačice iza tezgi pojurile su uz vrisak, i tek što su ih napustile, buknuli su i platneni zastori na prozorima, a i na podu se zapalio benzin. Publika je odmah počela očajno vikati, ustuknula je iz odjela za slastice, zgnječivši sad nepotrebnog Pavela Josifoviča, a iz ribljeg odjela, prodavači sa svojim naoštrenim noževima, jedan za drugim, potrčali su u kasu prema vratima stražnjeg izlaza. Građanin boje jorgovana, s mukom se izvukavši iz bačve, sav u sleđevu sosu, prebacio se preko lososa na tezgi i potrčao za njima.

Zazvonila su i prosula se stakla na izlaznim ozrcaljenim vratima, razbili su ih ljudi što su se spašavali, a obojica nitkova — i Korovjov i proždrljivac Behemot — nekamo su nestali, ali kamo — nije se moglo razabrati. Tek naknadno su očevici, koji su prisustvovali početku požara u Torgsinu na Smolenskom trgu, pričali da su navodno oba huligana poletjeli uvis, do stropa, i da su se tamo obojica rasprsnuli kao dječji baloni. Valja sumnjati, dakako, da je upravo tako bilo, ali što ne znamo, to ne znamo.

Ali znamo da su točno kroz minutu poslije događaja na Smolenskom trgu i Behemot i Korovjov već bili na pločniku bulevara, upravo kraj kuće Gribojedovljeve tetke. Korovjov se zaustavio kraj ograde i progovorio — Ba! Pa to je dom pisaca! Znaš, Behemote, čuo sam mnogo dobroga i laskavog o tom domu. Pogledaj, prijate lju moj, ovaj dom! Ugodno je pomisliti da se pod tim kro vom krije i dozrijeva mnoštvo talenata.

— Kao ananasi u staklenicima — rekao je Behemot i da bi bolje pogledao žućkastu kuću sa stupovima, popeo se na betonsko postolje izrezbarene ograde.

— Potpuno točno — složio se sa svojim nerazdvojnim suputnikom Korovjov — i slatka jeza obuzima srce kad po misliš da u ovoj kući sada dozrijeva budući autor «Don Ouijotea», ili «Fausta» ili, vrag neka me nosi, «Mrtvih duša»! A?

— Strašno je i pomisliti — potvrdio je Behemot.

— Da — nastavio je Korovjov — mogu se očekivati div ne stvari u staklenicima doma što pod svojim krovom uje dinjuje nekoliko tisuća isposnika koji su odlučili da svoj život posvete službi Melpomeni, Polihimniji i Taliji. Zamis li, kakva će se podići buka kad netko od njih za početak uruči čitalačkoj publici «Revizora» ili u najgorem slučaju «Jevgenija Onegina»!

— Upravo tako — opet je potvrdio Behemot.

— Da, — nastavio je Korovjov i zabrinuto podigao prst — ali! Ali, velim, i ponavljam to — ali! Samo ako nekakav mikroorganizam ne napadne to nježno, neotporno rasli nje, ako ga ne nagrize u korijenu, ako ono ne istrune! A to biva s ananasima! Ojojoj, itekako biva!

— Uzgred — raspitivao se Behemot gurajući svoju okruglu glavu kroz otvor rešetke — što to oni rade na ve randi?

— Ručaju — objasnio je Korovjov — dodajem uz to, dra gi moj, da je ovdje vrlo dobar i jeftin restoran. A ja, osim toga, kao i svaki putnik prije dugog putovanja, osjećam že lju da jedem i popijem veliki hladni vrč piva.

— I ja također — odgovorio je Behemot, i obojica su lu peža krenula po asfaltnom puteljku ravno do verande re storana koji nije slutio zlo.

Dosađujući se, blijeda građanka u bijelim dokoljeni— cama i u bijeloj bereti s repićem sjedila je u bečkoj stolici kod ulaza na verandu s ugla — tamo gdje je u zelenilu pu— zavica na letvičastoj ogradi bio napravljen ulaz. Pred njomje na običnom kuhinjskom stolu ležala debela knjiga kancelarijskog tipa u koju je građanka iz nepoznatih razloga upisivala one koji su ulazili u restoran. Upravo je građanka zaustavila Korovjova i Behemota.

— Vaše iskaznice? — ona je začuđeno gledala Korov— jovljeve cvikere, a također i Behemotov primus i Behemo— tov potrgani lakat.

— Molim vas da me tisuću puta ispričate, kakve iskaz nice? — upitao je Korovjov čudeći se.

— Jeste li pisci? — upitala je sa svoje strane građanka.

— Bezuvjetno — dostojanstveno je odgovorio Ko rovjov.

— Vaše iskaznice? — ponovila je građanka.

— Predivna moja… — počeo je Korovjov nježno.

— Ja nisam predivna — prekinula ga je građanka.

— O kako mi je to žao — razočarano je rekao Korovjov i nastavio: — Pa što, ako vam nije ugodno da budete pre— divni, što bi bilo veoma zgodno, ne morate biti. Znači da biste se uvjerili kako je Dostojevski pisac, zar je zaista po trebno da ga tražite iskaznicu? Uzmite bilo kojih pet stra nica iz bilo kojeg njegovog romana i vi ćete se bez svake iskaznice uvjeriti da imate posla s piscem. Pretpostavljam čak da nije imao nikakve iskaznice! Kako ti misliš? — obra tio se Korovjov Behemotu.

— Kladim se da nije imao — odgovorio je taj stavljajući primus na stol kraj knjige i otirući rukom znoj sa čađavog čela.

— Vi niste Dostojevski — rekla je građanka koju je Ko rovjov zbunio.

— No, nikad se ne zna, nikad se ne zna — odgovorio je.

— Dostojevski je umro — rekla je građanka, ali ne baš sa sigurnošću.

— Protestiram! — gorljivo je uzviknuo Behemot. — Do stojevski je besmrtan!

— Vaše iskaznice, građani — rekla je građanka.

— Dopustite, to je na kraju krajeva smiješno! — nije se predao Korovjov. — Ne određuje pisca iskaznica nego ono što on piše. Odakle znate kakve se zamisli roje u mojoj glavi? Ili u ovoj glavi? — i on je pokazao Behemotovu glavus koje je ovaj odmah skinuo kapu tobože zato da bi je građanka mogla bolje pogledati.

— Maknite se, građani — rekla je ona već nervozno.

Korovjov i Behemot su se pomakli u stranu, propu— stivši nekakvog pisca u sivom odijelu, u ljetnoj košulji bez kravate, košulji koje je okovratnik široko ležao na oko— vratniku sakoa, i s novinama pod miškom. Pisac je prijazno kimnuo građanki, u hodu stavio u pruženu knjigu nekakvu čvrknju i prešao na verandu.

— Jao, nećemo mi, nećemo mi, — tužno je progovorio Korovjov — nego on će dobiti hladni vrč piva, o kojem smo mi, bijedne skitnice, toliko maštali. Naš je položaj te žak i žalostan, i ne znam što će s nama biti.

Behemot je samo s gorčinom raširio ruke i stavio kapu na okruglu glavu obraslu gustom kosom koja je vrlo nalikovala mačjem krznu.

U taj čas tihi ali odlučni glas začuo se nad glavom građanke.

— Propustite, Sofja Pavlovna.

Građanka s knjigom se zaprepastila. U zelenilu ograde pojavio se bijeli prsluk fraka i klinasta brada filibustijera. On je ljubazno gledao dvojicu sumnjivih odrpanaca i, čak više od toga, pravio pokrete kojim ih je pozivao. Autoritet Arčibalda Arčibaldoviča bila je stvar koja se itekako ozbiljno osjećala u restoranu kojim je on rukovodio, i Sofja Pavlovna pokorno je upitala Korovjova: — Kako je vaše prezime?

— Panajev* — ljubazno je odgovorio. Građanka je za pisala to prezime i podigla upitni pogled prema Behe— motu.

— Skabičevski** — propištao je ovaj pokazujući svoj primus. Sofja Pavlovna je i to zapisala i pružila knjigu po sjetiocima na potpis. Korovjov je uz prezime «Panajev» napisao «Skabičevski», a Behemot je kraj Skabičevskog napisao «Panajev». Arčibald Arčibaldovič koji je dokraja zapanjio Sofju Pavlovnu, smješkajući se zanosno, poveo je goste do najboljeg stola na suprotnom kraju verande, Panajev je ime ruskog književnika i memoarista iz 19. stoljeća.

Skabičevski je poznati ruski književni povjesnik (prim. prev.). tamo gdje je bila najgušća sjena, do stola kraj kojeg je sunce veselo plesalo kroz jedan od proreza na zelenoj ogradi. Sofja Pavlovna, žmirkajući od čuđenja, dugo je proučavala čudne potpise koje su u knjizi ispisali neočekivani posjetioci.

Ništa manje nego Sofju Pavlovnu zapanjio je Arčibald Arčibaldovič konobare. On je lično odmaknuo stolicu od stola, pozivajući Korovjova da sjedne, namignuo je jednom, nešto šapnuo drugom, i dva su se konobara počela vrtjeti oko novih gostiju od kojih je jedan svoj primus postavio na pod kraj svoje olinjale cipele. Brzo je sa stola nestao stari stolnjak sa žutim mrljama, u zraku škripajući od škroba zalepršao je, bjeliji od beduinskog plašta, drugi, a Arćibald Arčibaldovič već je šaptao tiho ali vrlo značajno nagnuvši se Korovjovljevu uhu: — Što vam mogu ponuditi? Imam izvrsnu jesetru…

preoteo sam je kongresu arhitekata…

— Vi… e… dajte nam općenito zakusku… e… — dobrodušno je promrmljao Korovjov, zavalivši se u stolici.

— Razumijem — zatvorivši oči, značajno je rekao Arči bald Arčibaldovič.

Videći kako se šef odnosi prema do kraja sumnjivim posjetiocima, konobari su napustili svoje sumnje i ozbiljno se prihvatili posla. Jedan je prinosio šibicu Behemotu koji je iz džepa izvadio opušak i stavio ga u usta, drugi je pritrčao zvoneći zelenim staklom i postavljajući kraj jedaćeg pribora čašice, duguljaste čaše i tanke pehare iz kojih se tako dobro pije narzan ispod tende… ne, reći ćemo unaprijed… pio se narzan ispod tende nezaboravne Gribojedovljeve verande.

— Mogu vam ponuditi file od šumske jarebice — mu zikalno je mijaukao Arčibald Arčibaldovič. Gost u napuk lim cvikerima u potpunosti je odobravao prijedloge zapo vjednika brika i blagonaklono ga gledao kroz nepotrebno staklo.

Beletrist PetrakovSuhovej koji je sjedio sa suprugom kraj susjednog stola i dovršavao svinjski kotlet, svim piscima svojstvenom moći zapažanja primijetio je udvaranje Arčibalda Arčibaldoviča i vrlo se, vrlo začudio.

A njegova je supruga, vrlo cijenjena dama, čak postala ljubomornazbog pirata na Korovjova pa je žličicom zakucala — kao da hoće reći, zašto s nama odugovlače?… Zar nije vrijeme da donesu sladoled? O čemu je riječ?

Ipak, uputivši Petrakovoj očaravajući smiješak, Arči— bald Arčibaldovič je njoj uputio samo konobara, a sam nije napuštao svoje drage goste. Ah, mudar je bio Arčibald Arčibaldovič! A imao je i moć zapažanja, ništa manju nego sami pisci! Arčibald Arčibaldovič je znao za seansu u Varijeteu i za mnoge druge događaje ovih dana, čuo je, i za razliku od drugih, nije mimo uha propustio ni riječ «kockasti» ni riječ «mačak». Arčibald Arčibaldovič se odmah dosjetio tko su njegovi gosti. A dosjetivši se, prirodno da se nije počeo s njima svađati. Baš je ta Sofja Pavlovna čudna! Treba tako nešto izmisliti — prepriječiti put ovoj dvojici na verandu! Uostalom, što nju treba pitati!…

Oholo čeprkajući žličicom rastopljeni sladoled, Petra— kova je gledala nezadovoljnim očima kako se stol pred dvojicom ljudi, odjevenih kao strašila, kao u čaroliji pokriva jestvinama. Blistavo oprani listovi salate već su stršili iz posude sa svježim kavijarom… trenutak, i odmah se pojavio specijalno postavljen pomoćni stolić s oznojenim srebrnim vedrom…

Tek kad se uvjerio da je sve učinjeno kako treba, tek kad je u konobarovim rukama doletjela pokrivena tava u kojoj se nešto praćakalo, Arčibald Arčibaldovič sebi je dopustio da ostavi dvojicu tajanstvenih posjetilaca, ali ipak im je prije toga šapnuo: — Oprostite! Samo časak! Osobno ću pogledati file!

Odletio je od stola i sakrio se u nutarnjem hodniku restorana. Da je neki promatrač mogao vidjeti naredne postupke Arčibalda Arčibaldoviča, oni bi mu se nedvojbeno učinili zagonetni.

Šef se uopće nije uputio u kuhinju da nadgleda file nego u restoransko skladište. Otvorio ga je svojim ključem, zatvorio se, izvadio iz škrinje s ledom, oprezno da ne uprlja manšete, dvije obilne jesetre, upakirao ih u novinski papir, pažljivo povezao vrpcom i stavio na stranu.

Zatim je u susjednoj sobi provjerio je li na svom mjestu njegov ljetni ogrtač sa svilenom podstavom i šešir, i tek jeonda otišao u kuhinju gdje je kuhar marljivo pripravljao file što ga je pirat obećao gostima.

Treba reći da uopće ništa čudno ili nerazumljivo u ovim postupcima Arčibalda Arčibaldoviča nije bilo, i smatrati čudnim takve postupke mogao bi samo površni promatrač. Postupci Arčibalda Arčibaldoviča sasvim su logično proizlazili iz svega što im je prethodilo.

Poznavanje posljednjih događaja, a najvažnije — fenomenalni osjećaj Arčibalda Arčibaldoviča, govorili su šefu Gribojedovljeva restorana da ručak dvojice njegovih posjetilaca, makar obilan i raskošan, neće dugo potrajati. I osjećaj koji nikada nije prevario bivšeg filibustijera nije ga ni ovaj put ostavio na cjedilu.

Dok su se Korovjov i Behemot kucali drugom čašicom hladne moskovske votkeprepečenice, pojavio se na verandi znojni i uzbuđeni kroničar Boba Kandalupski, poznat u Moskvi po svojem zadivljujućem sveznanju, i odmah sjeo k Petrakovima. Stavivši svoju napuhnutu torbu na stolić, Boba je odmah gurnuo usne u Petrakovljevo uho i u njega prošaptao nekakve vrlo sablažnjive stvari. Madame Petrakova, umirući od znatiželje, primakla je i svoje uho nabreklim masnim Bobinim usnama. A taj, pokatkad se osvrćući poput lopova, stalno je šaputao te šaputao, a mogle su se razabrati pojedine riječi kao: — Kunem vam se svojim poštenjem! U Sadovoj ulici, u Sadovoj — Boba je još više snizio glas — odoljevaju me cima! Meci… Pucnji… benzin, požar… meci…

— Lažljivce što šire ogavne glasine — negodujući nešto glasnije nego što se to svidjelo Bobi, zatrubila je kontraal— tom madame Petrakova — njih bi trebalo ispitati! Ali, ništa zato, tako će i biti, već će njih dovesti u red! Kakve štetne izmišljotine!

— Kakve izmišljotine, Antonido Porfirjevna! — usklik nuo je Boba ogorčen sumnjama piščeve supruge, i opet zapištao: — Velim vam, odoljevaju mecima… A onda po žar… Oni u zrak… u zrak… — Boba je siktao ne sluteći da oni o kojima priča sjede u blizini, uživajući u njegovu siktanju. Uostalom, taj užitak je uskoro prestao. Iz unutar njeg dijela restorana izjurila su na verandu trojica muškaraca, čvrsto remenjem opasani, u kožnim dokoljenicama i s revolverima u rukama. Prvi je viknuo zvonko i strašno: — Ni makac s mjesta! — I odmah su sva trojica otvorila paljbu na verandi, ciljajući u glave Korovjova i Behemota.

Obojica napadnutih odmah su se rasplinula u zraku i iz primusa je udario stup plamena ravno u tendu. Kao da se otvoreno ždrijelo s crnim rubovima pojavilo na tendi i počelo širiti na sve strane. Vatra je skočila kroza nj i podigla se do krova Gribojedovljevog doma. Fascikli s papirima što su ležali na prozoru prvog kata u sobi uredništva odmah su se zapalili, a iza njih plamen je zahvatio zastor, i tada se vatra, pucketajući kao da je netko potpiruje, proširila na unutrašnjost tetkine kuće.

Za nekoliko sekundi po asfaltnim puteljcima što su vodili prema željeznoj rešetkastoj ogradi na bulevaru, odakle je u srijedu navečer došao Ivanuška kao prvi vjesnik nesreće koju nije nitko shvaćao — sada su trčali pisci koji nisu završili ručak, Sofja Pavlovna, Petrakova, Petrakov.

Pravovremeno izišavši kroz sporedni izlaz, ne bježeći nikamo i nikamo ne žureći, kao kapetan koji mora posljednji napustiti brod u plamenu, stajao je mirni Arčibald Arčibaldovič u ljetnom ogrtaču sa svilenom podstavom, s dvije velike jesetre pod miškom.