Majstor i Margarita

Poglavlje 32. OPROŠTAJ I VJEČNO UTOČIŠTE

Bogovi, bogovi moji! Kako je žalosna večernja zemlja!

Kako su tajanstvene magle iznad močvara! Tko je lutao kroz te magle, tko je mnogo patio prije smrti, tko je letio nad tom zemljom noseći na sebi pretežak teret, taj to znade.

To zna umoran čovjek. I on bez tuge ostavlja zemljine magle, njezine močvare i rijeke, on se laka srca predaje smrti, znajući da će mu samo ona «donijeti mir».

Carobnjački vranci su se također umorili i nosili su svoje jahače polagano, a neminovna noć već ih je dostizala. Osjećajući je iza leđa, utihnuo je čak i nestašni Behemot i, zarivši nokte u sedlo, letio je šutljiv i ozbiljan, raširivši svoj rep.

Noć je počela pokrivati crnom maramom šume i lugove, noć je palila žalosne plamičke negdje daleko dolje — sada nezanimljive i nepotrebne, tuđe plamičke, i za Mar— garitu i za majstora. Noć je dostigla kavalkadu, prosula se odozgo na nju i bacala čas ovdje čas tamo na žalosnom nebu bijele mrljice zvijezda.

Noć se zgušnjavala, letjela mimo, hvatala jahače za plašteve i, strgnuvši ih s ramena, razotkrivala obmane. I kad je Margarita na koju je puhao hladni vjetar otvorila oči, vidjela je kako se mijenja oblik svih koji su letjeli svome cilju. Kad im je u susret iza ruba šume počeo dolaziti crveni i puni mjesec, sve su obmane nestale, pale u močvaru, utonula je u magle čarobnjačka nestalna odjeća.

Jedva da bi čovjek sada prepoznao KorovjovaFagota, samozvanog prevodioca tajanstvenog konzultanta kojemu nikakvi prijevodi nisu bili potrebni, u onome koji je sadaletio tik uz Wolanda, desno od majstorove prijateljice. Na mjestu onog koji je u odrpanoj cirkuskoj odjeći napustio Vrapčje gore pod imenom KorovjovaFagota, sada je jahao tiho zveckajući zlatnom uzdom tamnoljubičasti vitez mračna lica koje se nikada nije smiješilo.

Podbradak je upro u prsa, nije gledao mjesec, nije ga zanimala zemlja, mislio je o nečem svojem, leteći uz Wolanda.

— Zašto se on tako promijenio? — kroz zvižduk vjetra tiho je Wolanda upitala Margarita.

— Jednom se taj vitez zlosretno našalio — odgovorio je Woland okrenuvši k Margariti svoje lice s mirno plamte— ćim okom — igra riječima koju je načinio razgovarajući o svjetlu i tmini nije bila sasvim dobra. I vitez se poslije toga morao šaliti nešto više i duže nego li je pretpostavljao.

Ali danas je noć obračuna. Vitez je svoj račun platio i poravnao!

Noć je otrgnula, i mekani rep Behemotov, oderala s njega krzno i razbacala njegove čuperke po močvarama.

Taj koji je prije bio mačak što je tješio kneza tmine, sada je postao mršavi mladić, demonpaž, najbolji lakrdijaš koji je ikada postojao na svijetu. Sada je i on umuknuo, i letio tiho, izloživši svoje mlado lice svjetlu koje je lio mjesec.

Po strani od sviju letio je Azazello blistajući čeličnim oklopom. Mjesečina je promijenila i njegovo lice. Bez traga je nestao glupi bezobrazni očnjak i škiljavost se pokazala lažnom. Oba Azazellova oka bila su jednaka, prazna i crna, a lice bijelo i hladno. Sada je Azazello letio sa svojim pravim izgledom, kao demon bezvodne pustinje, demonubojica.

Sebe Margarita nije mogla vidjeti, ali je dobro vidjela kako se promijenio majstor. Njegova je kosa postala sada na mjesečini bijela i skupljena u pletenicu, vijorila je na vjetru. Kad je vjetar podigao plašt s majstorovih nogu, Margarita je vidjela na njegovim visokim čizmama zvjezdice ostruga koje su čas blistale čas gasnule. Kao mladićdemon i majstor je letio ne skidajući pogled s mjeseca, ali mu se smiješio kao dobro poznatom i voljenom, i nešto je, po navici koju je stekao u sobi br. 118 — sam sebi mrmljao.

I konačno, Woland je letio također u svom pravom obliku. Margarita ne bi mogla reći od čega je napravljenauzda njegova konja i, mislila je da je moguće da su mjesečevi lančići i konj sam — samo gomila tmine, a griva tog konja — oblak, a ostruge konjanikove — bijele mrlje zvijezda.

Tako su šutke letjeli dugo, sve dok se dolje krajolik nije počeo mijenjati. Žalosne šume utonule su u zemaljskom mraku i povukle su za sobom i mutne oštrice rijeka. Dolje su se pojavili i počeli blijeskati obluci, a među njima su se zacrnjele provalije kamo nije dopirala mjesečina.

Woland je spustio svog konja na kamenu tužnu ravninu i tada su konjanici krenuli korakom, slušajući kako konji svojim potkovicama gaze kremen i kamen.

Mjesec je obasjavao površinu zeleno i jarko, i Margarita je uskoro opazila u pustinjskom kraju naslonjač i u njemu bijeli lik čovjeka. Možda je čovjek bio gluh ili suviše zadubljen u razmišljanja. On nije čuo kako je drhtala kamena zemlja pod težinom konja i konjanici su se približili ne uznemirujući ga.

Mjesec je pomagao Margariti, svijetlio je jače nego najbolja električna svjetiljka, i Margarita je vidjela da čovjek koji je sjedio i čije su se oči činile slijepim, kratko tare svoje ruke i upire oči koje ne vide u mjesečevu ploču. Sada je Margarita vidjela da kraj teškog kamenog naslonjača, na kojem zbog mjesečine bliješte iskre, leži tamni veliki oštrouhi pas i kao i njegov gospodar nemirno gleda u mjesec.

Kod nogu čovjeka valjaju se krhotine razbijena vrča i leži crnocrvena mlaka koja se ne suši.

Konjanici su zaustavili svoje konje.

— Vaš su roman pročitali — progovorio je Woland okre— nuvši se majstoru — i rekli samo to da on, na žalost, nije završen. Htio sam vam pokazati vašeg junaka. Oko dvije ti suće godina sjedi na toj površini i spava, ali kad se pojavi puni mjesec, kako vidite, njega mori besanica. Ona muči ne samo njega nego i njegova vjernog čuvara, psa. Ako je istina da je kukavičluk najteži porok onda pas nije za to kriv. Jedino čega se bojao hrabri pas bila je oluja. Ali taj koji voli mora dijeliti sudbinu onoga koga voli.

— Što on govori? — upitala je Margarita i njezino po sve mirno lice trgnula je sjenka sućuti. — On govori — odgovorio je Woland — jedno te isto, on govori da ni kod mjesečine nema mira i da ima tešku duž nost. Tako uvijek govori kada ne spava a kada spava vidi uvijek jedno te isto: put, obasjan mjesečinom, i želi krenu ti po njemu i razgovarati s uhapšenikom HaNocrijem, zato što, kako tvrdi, nije nešto rekao do kraja tada, davno, četrnaestog dana proljetnog mjeseca nišana. Ali, jao, nje mu ne uspijeva da dođe na taj put i njemu nitko ne prilazi.

Zato, a što inače da radi, razgovara sam sa sobom. Uosta lom, potrebna je nekakva raznolikost — i svojem razgovo ru o mjesecu ponekad dodaje da više od svega na svijetu mrzi svoju besmrtnost i nečuvenu slavu. On tvrdi da bi odmah zamijenio svoju sudbu sa sudbom odrpana lutalice Levija Mateja.

— Dvanaest tisuća mjeseci za jednu mjesečinu u pro šlosti, nije li to suviše mnogo? — upitala je Margarita.

— Zar se ponavlja zgoda s Fridom? — rekao je Woland.

— Ali, Margarito, ovdje se ne uzbuđujte. Sve će biti dobro, na tome je sagrađen svijet.

— Otpustite ga! — odjednom je prodorno viknula Mar garita onako kako je vikala dok je bila vještica, i od tog povika odronio se kamen u gorama i poletio po grebeni ma u provaliju, svojom bukom zaglušujući planine. Ali Margarita ne bi mogla reći je li to bila buka pada ili buka sotonskog smijeha. Bilo kako bilo, Woland se smijao gle dajući Margaritu i rekao: — Ne treba vikati u planinama, on je svejedno navikao na odronjavanje i to ga neće uznemiriti. Nemojte moliti za njega, Margarito, zato što je za njega već molio onaj s ko jim bi on tako želio razgovarati. — Tada se Woland opet okrenuo majstoru i rekao: — Što ćemo, sad možete svoj ro man završiti jednom rečenicom!

Majstor kao da je upravo to čekao dok je nepomično stajao i gledao prokuratora koji je sjedio. Složio je ruke u trubu i kriknuo tako da je jeka poskočila po pustim i golim brdima: — Slobodan! Slobodan! On te čeka!

Planine su majstorov glas pretvorile u grom i taj ih je grom razrušio. Proklete su se kamene stijene srušile.Ostala je samo površina s kamenim naslonjačem. Nad crnim bezdanom u koji su propale stijene zasvijetlio je neobuhvatni grad s uzdignutim nad njim bliještavim idolima povrh vrta koji se za mnogo tisuća mjeseci bujno razrastao. Ravno prema vrtu pružao se mjesečev put što ga je prokurator dugo očekivao i prvi je po njemu potrčao oštrouhi pas. Čovjek u bijelom plastu s purpurnom podstavom digao se iz naslonjača i nešto viknuo hrapavim napuklim glasom. Nije se moglo razabrati, plače li on ili se smije, i što viče. Vidjelo se samo da je za svojim vjernim čuvarom brzo potrčao i on po mjesečevu putu.

— Da i ja pođem za njim? — upitao je nemirno majstor trgnuvši uzde.

— Ne — odgovorio je Woland — zašto poći tragovima onoga što je već svršeno?

— Onda znači onamo? — upitao je majstor, okrenuo se i pokazao unazad, onamo gdje se satkao u pozadini nedav no ostavljeni grad s manastirskim kruškastim kupolama, s razbijenim u paramparčad suncem u staklu.

— Također ne — odgovorio je Woland i njegov se glas zgusnuo i potekao nad stijenama. — Romantični majstore!

Onaj, za kim tako čezne da ga vidi vaš izmišljeni junak, ko jeg tek što ste otpustili vi sami, pročitao je vaš roman. — Tada se Woland okrenuo Margariti: — Margarito Nikola— jevna! Treba vjerovati kako ste nastojali izmisliti za maj stora najbolju budućnost, ali, zapravo, ono što vam ja predlažem i ono što je za vas molio Ješua — još je bolje!

Ostavite njih nasamo — govorio je Woland naginjući se iz svog sedla majstorovom sedlu i pokazujući u smjeru pro— kuratora koji je otišao — nemojmo im smetati. Možda će se u nečemu i složiti. — Tada je Woland mahnuo rukom u smjeru Jeršalajima i on se ugasio.

— I tamo također — Woland je pokazao prema poza dini — što ćete raditi u podrumu? — Sad se ugasilo razbi jeno sunce u staklu. — Zašto? — nastavio je Woland uvjer ljivo i meko — o, triput romantični majstore, zar ne biste htjeli danju šetati sa svojom prijateljicom pod višnjama koje počinju cvjetati, a navečer slušati Schubertovu muzi ku? Zar vam neće biti ugodno pisati uz svijeće guščjim perom? Zar nećete poput Fausta sjediti nad retortom u nadi da će vam uspjeti da napravite novog homunkula? Tamo, tamo! Tamo vas već čeka dom i stari sluga, svijeće već gore, a uskoro će se ugasiti jer ćete stići u svitanje. Tim putem, majstore, tim putem! Ostajte zdravo, meni je vrijeme da idem!

— Ostajte zdravo! — jednim su povikom odgovarali Wolandu Margarita i majstor. Tada se crni Woland, ne tra žeći nikakvog puta, bacio u provaliju, a za njirn se s bu kom srušila njegova pratnja. Ni stijena, ni ravnine, ni mje sečeva puta, ni Jeršalajima više nije bilo. Nestali su i crni konji. Majstor i Margarita ugledali su obećano svitanje.

Počinjalo je ovdje, neposredno kraj ponoćnog mjeseca.

Majstor je išao sa svojom prijateljicom u blještavilu prvih jutarnjih zraka preko kamenog mostića s mahovinom.

Prošli su preko njega. Potok je ostao iza vjernih ljubavnika i oni su išli po pješčanu putu.

— Slušaj tišinu — govorila je Margarita majstoru i pi jesak je romonio pod njezinim bosim nogama — slušaj i uživaj u tome što ti nije bilo dano u životu — u tišini. Gle daj pred sobom tvoj vječni dom koji su ti dali kao nagra du. Već vidim venecijanski prozor i savijenu lozu koja se diže do samog krova. Evo tvoga doma, evo tvog vječnog doma. Znam da će navečer dolaziti k tebi oni koje voliš, koji te zanimaju i koji te neće uznemiravati. Oni će ti svi rati, oni će ti pjevati, vidjet ćeš kakvo je svjetlo kad gore svijeće. Ti ćeš zaspati sa svojom zamašćenom i vječnom kapicom na glavi, ti ćeš zaspati sa smiješkom na usnama.

San će te osvježiti, ti ćeš početi mudro rasuđivati. A otje rati me više nećeš. Tvoj ću san čuvati ja.

Tako je govorila Margarita idući s majstorom u smjeru vječnog njihovog doma i majstoru se činilo da Margaritine riječi žubore jednako kao što je žuborio i šaptao potok koji su ostavili za sobom, i majstorovo sjećanje, nemirno, iglama izbodeno sjećanje počelo je gasnuti. Netko je pustio majstora na slobodu, kao što je on upravo otpustio lik što ga je opisao. Taj je lik otišao u bezdan, otišao bespovratno, primivši oprost noću uoči nedjelje, sin kraljazvjezdoznanca, okrutni peti prokurator Judeje, konjanik Poncije Pilat.