Majstor i Margarita

Poglavlje 22 UZ SVIJEĆE

Ravnomjerni šum automobila koji je letio visoko nad zemljom uspavljivao je Margaritu, a mjesečevo svjetlo ugodno ju je grijalo. Zatvorivši oči, izložila je lice vjetru i mislila s nekakvom tugom o upravo napuštenoj nepoznatoj obali rijeke koju, kako je osjećala, više nikada neće vidjeti. Poslije svih čarobnjaštava i čudesa današnje večeri, ona se već domišljala kome je zapravo voze u goste, ali je to nije plašilo. Nada da će joj tamo uspjeti da vrati svoju sreću učinila ju je neustrašivom. Uostalom, nije bilo mnogo vremena da u automobilu mašta o toj sreći. Ili je vrana dobro znala svoj posao ili je automobil bio dobar, ali tek što je uskoro Margarita otvorila oči, nije ugledala pod sobom više šumsku tamu nego treperavo jezero moskovskih svjetala. Crna pticašofer odvrnuo je u letu prednji desni kotač a zatim je spustio automobil na nekom potpuno pustom groblju u Dorogomilovskom rajonu. Iskrcavši Margaritu, koja nije ništa ispitivala, kraj jednog od nadgrobnih spomenika zajedno s njezinom metlom, vrana je gurnula automobil usmjerivši ga ravno u jarugu za grobljem. Srušio se u nju s treskom i nestao.

Vrana je s poštovanjem salutirala, zajašila kotač i odletjela.

Odmah se iza jednog spomenika pokazao crni plašt.

Očnjak je bljesnuo na mjesečini i Margarita je prepoznala Azazella. On je pokretom pozvao Margaritu da sjedne na metlu, sam je skočio na dugački rapir, oboje se uzvilo i nevidljivi kroz nekoliko sekunda sjašili su kraj kuće br.

302bis u Sadovoj ulici.Kad su putnici noseći pod pazuhom metlu i rapir prelazili preko podvratnika, Margarita je primijetila čovjeka u kapi i čizmama koji se dosađivao i vjerojatno nekoga čekao. Kako god bili lagani Azazellovi i Margaritini koraci osamljeni ih je čovjek čuo i nemirno se trgnuo ne shvaćajući tko ih stvara.

Drugog čovjeka, zapanjujuće sličnog prvom, susreli su u šestoj veži. I opet se ponovila ista priča. Koraci… čovjek se nemirno osvrnuo i namrštio. Kad su se vrata otvorila i zatvorila, jurnuo je za nevidljivim pridošlicama, pogledao u vežu, ali dakako ništa nije ugledao.

Treći, točna kopija drugog, prema tome i prvog, dežurao je na odmorištu trećeg kata. Pušio je jake cigarete, pa je Margarita zakašljala prolazeći pokraj njega. Pušač je kao uboden skočio s klupice na kojoj je sjedio, počeo se nemirno ogledavati, prišao je stubišnoj ogradi, pogledao dolje. Za to vrijeme Margarita je već bila sa svojim pratiocem pred vratima stana broj 50. Nisu pozvonili, Azazello je bešumno otvorio vrata svojim ključem.

Prvo što je začudilo Margaritu, bila je tama u koju je dospjela. Bilo je tamno kao u podzemlju tako da se nehotice uhvatila za Azazellov plašt plašeći se da se ne spotakne. Ali je tada izdaleka, odozgo, zažmirkao plamičak nekakve svjetiljke i počeo se približavati. Azazello je u hodu uzeo Margariti ispod pazuha metlu i metla je nestala u tami bez svakog zvuka. Tada su se počeli uspinjati nekakvim širokim stepenicama i Margariti se pričinjalo da im kraja nema. Nju je čudilo kako se u predsoblju običnog moskovskog stana mogu smjestiti ove neobične, nevidljive ali dobro opipljive beskrajne stepenice. Ali se uspon svršio, i Margarita je shvatila da stoji na hodniku.

Plamičak se približio, i Margarita je ugledala osvijetljeno lice muškarca, dugačkog i crnog, koji je u ruci držao kandilo. Oni koji su imali nesreću da mu se tih dana nađu na putu, čak i kod slabog svjetla jezičca u kandilu odmah bi ga prepoznali. To je bio Korovjov odnosno Fagot.

Istina, vanjština se Korovjovljeva sasvim izmijenila.

Treperavi plamičak nije se odražavao u naprslim cvikerima koje je već odavno trebalo baciti u smeće, nego u monoklu, doduše također naprslom. Brčići na drskom licu bilisu podvinuti i napomadani, a crnina Korovjovljeva mogla se objasniti vrlo jednostavno — bio je u fraku. Bijeljela su se samo njegova prsa.

Mag, regent, čarobnjak, prevodilac ili vrag neka zna tko zapravo, ukratko Korovjov — poklonio se i široko za— mahnuvši kandilom po zraku pozvao Margaritu da ga slijedi. Azazello je nestao.

«Strašno čudnovata večer — mislila je Margarita — sve sam očekivala samo ne to. Zar je kod njih električno svjetlo u kvaru? Ali je najčudnija prostranost tog prebivališta… Kako se sve to može stisnuti u moskovski stan? Jednostavno nemoguće!…» Kolikogod malo svjetla širilo Korovjovljevo kandilo, Margarita je shvatila da se nalazi u golemoj dvorani, još i sa stupovima, tamnoj i na prvi pogled beskrajnoj.

Korovjov se zaustavio kraj nekakvog divančića, stavio svoje kandilo na neko postolje, pokretom je predložio Margariti da sjedne, a sam se namjestio pored nje, nalaktivši se na postolje u slikovitoj pozi.

— Dopustite da vam se predstavim — zaškripao je Ko rovjov — Korovjov. Čudi vas da nema svjetla? Štednja, kako ste sigurno pomislili? Nenene! Neka prvi krvnik, makar od onih koji će danas nešto kasnije imati čast da poljube vaše koljeno — na ovom kamenu odsiječe moju glavu, ako je tako! Jednostavno messire ne voli električno svjetlo i mi ćemo ga uključiti tek u posljednji čas. I tada, vjerujte, neće ga nedostajati. Čak bi, molim lijepo, bilo bo lje da ga bude manje.

Korovjov se svidio Margariti i njegovo zveketavo brbljanje djelovalo je na nju umirujuće.

— Ne — odgovorila je Margarita — više me od svega čudi gdje se sve to smjestilo. — Pokazala je rukom ističući time neizmjernost dvorane.

Korovjov se slatko podsmjehnuo, od čega su sjene u borama oko njegova nosa zadrhtale.

— To je od svega jednostavnije! — odgovorio je on. — Onima koji znaju postupati s petom dimenzijom nije teško proširiti prostor do željenih razmjera. Reći ću vam još više, uvažena gospođo, do vrag zna kakvih razmjera! Uosta lom — nastavio je brbljati Korovjov — poznavao sam Ijude koji ne samo da nisu imali ni pojma o petoj dimenziji nego koji ni o čemu nisu imali nikakva pojma i ipak su učinili najsavršenija čudesa u smislu širenja svoga prostora. Tako, na primjer, jedan građanin, kako su mi pričali, dobivši trosobni stan u Zemljanom Valu bez svake ga je pete dimenzije i sličnih stvari od kojih um odlazi izvan razuma, za čas pretvorio u četverosobni razdijelivši pregradom jednu sobu na pola.

Poslije toga je zamijenio taj stan za dva zasebna u raznim rajonima Moskve: jedan od tri i drugi od dvije sobe. Priznajte da ih je postalo pet. Trosobni stan je zamijenio za dva zasebna dvosobna i postao vlasnik, kako sami vidite, šest soba istina raštrkanih u potpunom neredu po cijeloj Moskvi. Već se spremao da učini posljednji i najblistaviji potez, stavivši u novine oglas da mijenja šest soba u raznim rajonima Moskve za jedan peterosobni stan u Zemljanom Valu — kad se njegova djelatnost završila iz razloga koji nisu o njemu ovisili. Možda sada ima neku sobu ali, uvjeravam vas, ne u Moskvi. Eto kakav prepre— denjak, a vi govorite o petoj dimenziji!

Margarita, iako uopće nije govorila o petoj dimenziji nego je o njoj govorio sam Korovjov, veselo se nasmijala saslušavši priču o pustolovinama stambenog prepredenja— ka. Korovjov je nastavio: — Ali na posao, na posao, Margarito Nikolajevna. Vi ste vrlo pametna žena i već ste se, dakako, dosjetili tko je naš domaćin.

Margaritino srce je zalupalo i ona je kimnula glavom.

— Pa eto, eto — govorio je Korovjov — mi smo nepri jatelji svakih nesporazuma i tajanstvenosti. Svake godine messire daje jedan bal. Taj se zove proljetni bal punog mjeseca ili bal stotinu kraljeva. Koliko ljudi!… — tada se Korovjov uhvatio za obraz kao da ga je zabolio zub. — Uo stalom, nadam se da ćete se u to sami uvjeriti. Dakle, mes sire je neženja, kako sigurno sami shvaćate. Potrebna je domaćica — Korovjov je raširio ruke — priznajte sami, bez domaćice…

Margarita je slušala Korovjova nastojeći da ne propusti ni riječi, bilo joj je hladno kod srca, od nade u sreću vrtjelo joj se u glavi. — Nastala je tradicija — govorio je dalje Korovjov — do maćica bala svakako mora nositi ime Margarita, prvo, a drugo mora biti mještanka. A mi, kako vidite, putujemo i u sadašnje se vrijeme nalazimo u Moskvi. Našli smo sto tinu dvadeset i jednu Margaritu u Moskvi, ali vjerujte — tada se Korovjov s očajanjem lupio po bedru — ni jedna nije prikladna! I, konačno, sretna sudbina…

Korovjov se značajno podsmjehnuo naklonivši se i opet se sledilo Margaritino srce.

— Kraće! — povikao je Korovjov. — Sasvim kratko: vi nećete odbiti da preuzmete tu obavezu?

— Neću odbiti! — čvrsto je odgovorila Margarita.

— Gotovo! — rekao je Korovjov i podigavši kandilo do dao: — Molim za mnom.

Krenuli su među stupovima i konačno ušli u neku drugu dvoranu u kojoj je jako mirisalo na limune, gdje su se čuli nekakvi šumovi i gdje je nešto dirnulo Margaritinu glavu. Zadrhtala je.

— Ne bojte se — Korovjov je slatko umirio Margaritu, uzevši je pod ruku — to su Behemotove dosjetke za bal, i ništa više. I uopće, dopuštam sebi slobodu da vam, Mar— garito Nikolajevna, savjetujem da se nikada i ničega ne bo jite. To je nerazborito. Bal će biti raskošan, ne želim vam to zatajiti. Vidjet ćemo lica kojih je doseg vlasti svojevre meno bio izvanredno velik. Ali, istina, kad pomisli koliko su sitnozorski male njihove mogućnosti u usporedbi s mo gućnostima tog čijoj sviti imam čast pripadati, postaje čovjeku smiješno i, ja bih čak rekao, žalosno. Uz to, vi ste i sami kraljevske krvi.

— Zašto kraljevske krvi? — uplašeno je šapnula Marga rita, stisnuvši se uz Korovjova.

— Ah, kraljice — nestašno je lupetao Korovjov — pita nja krvi najsloženija su pitanja na svijetu! I kad bismo pri upitali neke prabake a posebno one među njima koje su slovile kao čedne, otkrile bi se najčudnije tajne, cijenjena Margarito Nikolajevna. Neću nimalo pogriješiti, ako, govo reći o tome, spomenem hirovito izmiješan špil karata. Po stoje stvari u kojima su potpuno nedjelotvorne staleške prepreke, pa čak i granice među državama. Samo ću na tuknuti: jedna od francuskih kraljica, koja je živjela u šesnaestom stoljeću, po svoj prilici bi se vrlo začudila kad bi joj netko rekao da ću ja njezinu predivnu praprapraprau— nuku, poslije mnogih godina, voditi ispod ruke po plesnim dvoranama u Moskvi. Ali, stigli smo!

Tada je Korovjov puhnuo u svoje kandilo, ono je nestalo iz njegovih ruku, i Margarita je ugledala pred sobom na podu trak svjetla koji se pružio pod nekakvim tamnim vratima. Na ta je vrata Korovjov tiho zakucao.

Tada se Margarita toliko uzbudila da su joj zacvokotali zubi a po leđima prošli žmarci. Vrata su se otvorila. Soba nije bila velika. Margarita je vidjela široki hrastov krevet s izgužvanim i sklupčanim prljavim ponjavama i jastucima.

Ispred kreveta stajao je s izrezbarenim nogama hrastov stol na kojemu se nalazio svijećnjak s gnijezdima u obliku ptičjih kandži. U tih sedam kandži gorjele su debele voštanice. Osim toga na stolu je bila velika šahovska ploča s neobično umjetnički izrađenim figurama. Na malom sagu stajala je niska klupica. Bio je još jedan stol s nekakvom zlatnom čašom i drugim svijećnjakom čije su grane bile izrađene u obliku zmija. U sobi je mirisalo na sumpor i smolu. Sjene svijećnjaka križale su se na podu.

Među prisutnima Margarita je odmah prepoznala Azazella, koji je, sada već odjeven u frak, stajao kod naslona kreveta. Udešeni Azazello više nije nalikovao na razbojnika kakav se bio pojavio pred Margaritom u Aleksandrovskom parku, i poklonio se Margariti vrlo galantno.

Naga vještica, ona ista Hella koja je tako zbunila poštovanog bifedžiju iz Varijetea, i — jao — ista koju je na veliku sreću preplašio pijetao u noći znamenite seanse, sjedila je na sagu na podu kod kreveta miješajući u loncu nešto od čega se dizala sumporna para.

Osim njih, u sobi je još bio veliki crni mačor koji je sjedio na stolici pred šahovskim stolićem i držao u desnoj šapi šahovskog konja.

Hella se pridigla i poklonila Margariti. Isto je učinio i mačak koji je skočio sa stolice. Dok je sagibao stražnju desnu šapu ispustio je konja i otpuzao po njega pod krevet.

Zamirući od straha Margarita je kojekako promotrila sve to u crvenim odsjevima svijeća. Njezin je pogled privlačio krevet na kojemu je sjedio onaj koga je još sasvim nedavno jadni Ivan na Patrijaršijskim ribnjacima uvjeravao u to da đavo ne postoji. Taj koji ne postoji, sjedio je na krevetu.

Dva oka uprla su se u Margaritino lice. Desno sa zlatnom iskrom na dnu, koje je prodiralo svakome do dna duše, i lijevo, prazno i crno, poput bočnog uha, poput otvora u duboki bunar svakojakih tmina i sjena.

Wolandovo lice bilo je nakrivljeno, desni ugao usana zategnut nadolje, na visokom proćelavom čelu bile su urezane duboke bore paralelne šiljastim obrvama. Kožu na Wolandovu licu kao da je zauvijek preplanulo sunce.

Woland se široko razvalio na krevetu, bio je odjeven samo u dugu noćnu košulju, prljavu i zakrpanu na lijevom ramenu. Jednu golu nogu savio je pod sebe, drugu je ispružio na klupicu. Koljeno tamne noge upravo je mazala Hella mašću što se dimila.

Margarita je još vidjela na razdrljenim Wolandovim grudima bez dlaka kukca na zlatnom lančiću izrađenog od tamnog kamena i s nekakvim slovima na leđima. Kraj Wolanda, na teškom postolju, stajao je čudni, kao živi, globus osvijetljen s jedne strane suncem.

Nekoliko sekundi trajala je šutnja. «On me proučava» — pomislila je Margarita i silom volje nastojala svladati drhtanje nogu.

Konačno je Woland progovorio, nasmiješivši se, od čega kao da je njegovo iskričasto oko zaplamsalo.

— Pozdravljam vas, kraljice, i molim vas da mi opro stite zbog moje kućne odjeće.

Wolandov glas bio je tako nizak da je u nekim slogovima prelazio u hripanje.

Woland je s kreveta uzeo dugi mač, sagnuo se i, mičući njime pod krevetom, rekao: — Izlazi! Partija se prekida. Došla je gošća.

— Nipošto — zabrinuto je kao šaptač zazviždio nad Margaritinim uhom Korovjov.

— Nipošto… — počela je Margarita.

— Messire… — dahnuo je Korovjov u uho.

— Nipošto, messire — svladavši se, tiho je ali jasno od govorila Margarita i nasmiješivši se dodala: — molim vasda ne prekidate partiju. Pretpostavljam da bi šahovski časopisi platili mnogo novaca kad bi imali mogućnost da je objave.

Azazello je tiho i s odobravanjem hraknuo, a Woland, pažljivo pogledavši Margaritu primijetio je kao za sebe: — Da, ima Korovjov pravo! Kako su hirovito izmiješane karte! Krv!

Pružio je ruku i pozvao Margaritu k sebi. Ona je prišla ne osjećajući tlo ispod bosih nogu. Woland je stavio svoju ruku, tešku kao kamen i istovremeno vrelu kao vatra, na Margaritino rame, povukao je k sebi i posjeo kraj sebe na krevet.

— Kad ste već tako očaravajuće ljubazni — progovorio je — a ništa drugo od vas nisam ni očekivao, onda se ne ćemo prenemagati — on se opet nagnuo prema rubu kre veta i viknuo: — Hoće li još dugo trajati ta lakrdija pod kre vetom? Izlazi, grešni Hans!

— Ne mogu naći konja — prigušenim i lažnim glasom javio se mačak ispod kreveta — nekamo je odskočio, a umjesto njega leži nekakva žaba.

— Zar ti umišljaš da se nalaziš na tržnici? — pretvara jući se da je ljut upitao je Woland. — Nikakvih žaba nije bilo pod krevetom! Ostavi te jeftine trikove za Varijete.

Ako se odmah ne pojaviš, smatrat ćemo da si se predao, prokleti dezerteru!

— Ni za što na svijetu, messire! — zaurlao je mačak i is tog časa dopuzao je ispod kreveta držeći konja u šapi.

— Preporučam vam… — već je započeo Woland i sam se prekinuo: — Ne, vidjeti ne mogu to strašilo za vrapce.

Pogledajte u što se pretvorio ispod kreveta!

U to vrijeme, sav prašnjav, mačak se klanjao Margariti stojeći na stražnjim nogama. Sada je na mačkovu vratu bila bijela leptirkravata a na grudima sedefasti damski dalekozor na vrpci. Osim toga, mačkovi brkovi bili su pozlaćeni.

— Što je to? — uskliknuo je Woland. — Zašto si pozlatio brkove? I kojeg će ti vraga kravata kad nemaš hlače?

— Hlače mačku ne pristaju, messire — s velikim je do stojanstvom odgovorio mačak — zar ćete mi još narediti da obučem čizme? Mačak u čizmama postoji samo u bajkama, messire. Ali jeste li ikada vidjeli na balu nekog bez kravate? Nemam namjere da se nađem u komičnom položaju i da riskiram da me grubo izbace! Svaki se ukrašuje kako može. Smatrajte da se rečeno odnosi i na dalekozor, messire!

— Ali brkovi?…

— Ne shvaćam — suho se suprotstavio mačak — zašto su se danas kod brijanja Azazello i Korovjov mogli posi pati bijelim puderom i zašto je on bolji od zlatnog? Ja sam napudrao brkove, i to je sve! Druga bi priča bila da sam se obrijao! Obrijani mačak — to je već stvarno bezobrazluk, spreman sam to priznati tisuću puta. Ali uopće — tada je glas mačka uvrijeđeno zadrhtao — vidim da se mene koje— kako zanovijeta i vidim da preda mnom stoji ozbiljni pro blem — hoću li prisustvovati balu? Što ćete mi reći na to, messire?

I mačak se od uvrede tako napuhnuo da se činilo — još trenutak i on će puknuti.

— Ah, lupežu, lupežu — klimajući glavom govorio je Woland — svaki put kad je njegova partija u beznadnom položaju, on počinje varati poput posljednjeg šarlatana na mostu. Odmah sjedni i prekini tu brbljariju.

— Sjest ću — odgovorio je mačak sjedajući — ali ću pri govoriti što se tiče posljednjeg. Moje riječi nipošto nisu br bljarija, kako ste se izvoljeli izraziti u nazočnosti dame, nego niz čvrsto umotanih silogizama koje bi ocijenili po zasluzi tek takvi znalci kao Sekst Empirik, Marcijan Kape la, a možda i sam Aristotel.

— Šah — rekao je Woland.

— Molim, molim — odazvao se mačak i počeo gledati šahovsku ploču kroz dalekozor.

— Dakle — obratio se Woland Margariti — preporučam vam, donna, svoju pratnju. Taj koji lakrdija, to je — mačak Behemot. S Azazellom i Korovjovom već ste se upoznali, svoju sluškinju Hellu preporučam: žustra, bistra, i nema te usluge koju ne bi učinila.

Ljepotica Hella se smiješila, okrenuvši Margariti svoje zelene oči, ne prestajući da vadi pregršti masti i da je stavlja na Wolandovo koljeno. — To je sve — završio je Woland i namrštio se kad je Hella posebno jako stisnula njegovo koljeno — društvo je, kako vidite, malo, udrobljeno i skromno. — On je zašutio i počeo vrtjeti svoj globus koji je bio učinjen tako umjet nički da su se plavi oceani na njemu ljuljali, a kapa na polu ležala poput prave, ledena i snježna.

Na šahovskoj ploči u to je vrijeme došlo do zbrke.

Posve smušeni kralj u bijelom plastu tapkao je na svom polju, očajnički podižući ruke. Tri bijela pješaka— landsknehta s halebardama zbunjeno su gledali časnika koji je mahao sabljom i pokazivao naprijed gdje su se na kutnim poljima, bijelom i crnom, vidjeli crni Wolandovi konjanici na dva uspaljena konja koji su kopitima rovali polja.

Margaritino zanimanje i čuđenje pobudilo je to što su šahovske figure bile žive.

Mačak je, odstranivši s očiju dalekozor, potajno gurnuo svog kralja u leđa. Taj je očajnički pokrio lice rukama.

— Slabo stojiš, dragi Behemote — tiho je rekao Korov— jov otrovnim glasom.

— Položaj je ozbiljan ali nipošto bezizgledan — odazvao se Behemot — štoviše: potpuno sam uvjeren u konačnu po bjedu. Valja dobro analizirati položaj.

Tu je analizu počeo provoditi na prilično čudan način, naime, pravio je kojekakve grimase i podmigivao svom kralju.

— Ništa ne pomaže — primijetio je Korovjov.

— Aj! — poviknuo je Behemot — papige su se razletjele kao što sam i prorekao!

Zaista, negdje u daljini začuo se šum mnogobrojnih krila. Korovjov i Azazello izjurili su napolje.

— Vrag neka vas nosi s vašim dosjetkama za ples! — promrmljao je Woland ne odvajajući se od svog globusa.

Tek što su Korovjov i Azazello nestali, Behemot je pojačao namigivanje. Bijeli se kralj konačno dosjetio što se od njega traži, iznenada je skinuo sa sebe plašt, bacio ga na polje i pobjegao s ploče. Časnik je zbačeni plašt prebacio na sebe i zauzeo kraljevo mjesto. Korovjov i Azazello su se vratili. — Laž, kao uvijek — gunđao je Azazello gledajući Behe— mota.

— Krivo sam čuo — odgovorio je mačak.

— Dobro, hoće li to dugo trajati? — upitao je Woland — šah mat.

— Vjerojatno nisam dobro čuo, moj maitre — odgovo rio je mačak — nije mat i ne može ga biti.

— Ponavljam, mat.

— Messire — lažno zabrinutim glasom odazvao se ma čak — vi ste se umorili: nije mat!

— Kralj je na polju G dva — ne gledajući ploču rekao je Woland.

— Messire, užas me hvata — zacvilio je mačak, glumeći užas svojom njuškom — na tom polju nema kralja.

— Što to znači? — u nedoumici je upitao Woland i po gledao ploču gdje je na kraljevu polju časnik okrenuo gla vu i skrivao se rukom.

— Ah, ti nitkove — zamišljeno je rekao Woland.

— Messire! Ponovo se utječem logici — progovorio je mačak, stiskajući šape na grudima — ako igrač objavi šah, a kralju u međuvremenu na ploči već ni spomena nema, kralja treba priznati nepostojećim.

— Predaješ se ili ne? — povikao je groznim glasom Wo land.

— Dopustite da promislim — smjerno je odgovorio ma čak, položio laktove na stol, stavio uši u šape i počeo mi sliti. Mislio je dugo i konačno rekao: — Predajem se.

— Trebalo bi ubiti tvrdoglavu životinju — šapnuo je Azazello.

— Da, predajem se — rekao je mačak — ali se predajem isključivo zato jer ne mogu igrati u atmosferi hajke sa strane zavidnika! — Digao se, a šahovske figure su krenule u kutiju.

— Hella, vrijeme je — rekao je Woland, i Hella je ne stala iz sobe. — Noga mi se razboljela, a tu je još i ples — nastavio je Woland.

— Dopustite meni — tiho je zamolila Margarita.

Woland ju je pažljivo pogledao i primaknuo k njoj ko ljeno.Mast, vruća poput lave, pekla je ruke, ali je Margarita bez mrštenja, nastojeći da ne pričinja bol, trljala njome koljeno.

— Moji bližnji tvrde da je to reumatizam — govorio je Woland, ne skidajući oči s Margarite — ali ja sumnjam da mi je tu bol u koljenu ostavila za uspomenu neka divna vještica koju sam pobliže upoznao tisuću pet stotina se damdeset i prve godine na brdu Brocken, na Vražjoj ka tedri.

— Ah, nije moguće! — rekla je Margarita.

— Glupost! Za tristotine godina to će proći. Savjetova li su mi mnoštvo lijekova, ali se ja starinski pridržavam bakinih recepata. Neobične trave ostavila je u nasljedstvo odvratna starica, moja baka! Uzgred recite, bolujete li od nečeg? Možda je u vama neka bol, tuga koja vam truje dušu?

— Ne, messire, ništa mi nije — odgovorila je mudro Margarita — a sada, kad sam kod vas, osjećam se jako do bro.

— Krv je velika stvar — veselo, zbog nepoznatog razlo ga, rekao je Woland i dodao: — Vidim da vas zanima moj globus.

— O da, nikada nisam vidjela takvu stvarčicu.

— Dobra stvarčica. Otvoreno govoreći, ne volim po sljednje vijesti na radiju. Saopćavaju ih uvijek neke djevoj ke koje nerazgovijetno izgovaraju imena mjesta. Osim toga, svaka treća od njih malo je mucava, kao da namjer no takve izabiru. Moj je globus mnogo udobniji, to više što moram točno znati sve o događajima. Evo, na primjer, vi dite li ovaj komadić zemlje čiji bok oplakuje ocean? Pogle dajte, on se puni plamenom. Tamo je započeo rat. Ako pri bližite oči, vidjet ćete i detalje.

Margarita se sagnula nad globus i vidjela da se kva— dratić zemlje proširio, postao šaren i pretvorio se u neku reljefnu kartu. A zatim je vidjela i vrpcu rijeke i nekakvo naselje pokraj nje. Kućica koja je bila veličine graška porasla je i postala velika poput kutije šibica. Iznenada i bešumno krov te kuće je odletio uvis zajedno s oblakom crnog dima, a zidovi su se srušili tako da od jednokatne kutijice nije ostalo ništa osim hrpice s koje je sukljao crnidim. Još više približivši oči, Margarita je ugledala maleni ženski lik koji je ležao na zemlji, a kraj nje, u lokvi krvi, malo dijete raširenih ruku.

— To je sve — smiješeći se, rekao je Woland — ono nije dospjelo sgriješiti. Posao Abadonne je besprijekoran.

— Ne bih htjela biti na protivničkoj strani Abadonne — rekla je Margarita — na čijoj je on strani?

— Što dulje razgovaram s vama — ljubazno se odazvao Woland — to se više uvjeravam da ste vi vrlo pametni.

Umirit ću vas. On je rijetko nepristran i jednako suosjeća s objema zaraćenim stranama. Posljedica je toga da su re zultati za obje strane gotovo uvijek jednaki. Abadonna! — tiho je pozvao Woland i tada se iz zida pojavila figura ne kakva mršavog čovjeka u tamnim naočalama. Te naočale toliko su se dojmile Margarite da je, tiho kriknuvši, gur nula lice u Wolandovu nogu. — Ta prestanite! — viknuo je Woland. — Kako su nervozni suvremeni ljudi! — On je uda rio Margaritu po leđima tako da je njenim tijelom prošla zvonjava. — Pa vidite da je u naočalama. Osim toga nikada se nije desio slučaj da bi se Abadonna pred bilo kim po javio prije vremena. Konačno, i ja sam ovdje. Vi ste moj gost! Htio sam samo da vam ga pokažem.

Abadonna je stajao nepomično.

— A je li moguće da on na časak skine naočale? — upi tala je Margarita stiskajući se k Wolandu i drhteći, ali sada već od znatiželje.

— To nije moguće — ozbiljno je odgovorio Woland i mahnuo rukom Abadonni i on je nestao. — Što hoćeš reći, Azazello?

— Messire — odgovorio je Azazello — dopustite da ka žem — kod nas su dva strana bića: ljepotica koja cmizdri i moli da bi je ostavili uz gospođu i osim toga s njom je, da oprostite, njezin nerast.

— Čudno se ponašaju ljepotice! — primijetio je Wo— land.

— To je Nataša, Nataša! — uskliknula je Margarita.

— Pa, ostavite je uz gospođu. A nerasta — kuharima.

— Zaklati? — preplašeno je viknula Margarita. — Smi— lujte se, messire, to je Nikolaj Ivanovič, donji stanar. To je nesporazum, ona ga je, vidite, namazala kremom… — No, dopustite — rekao je Woland — za kog vraga i tko će ga zaklati? Neka sjedi zajedno s kuharima, to je sve.

Ne mogu, priznajte, njega pustiti u plesnu dvoranu!

— Još i to… — dodao je Azazello i javio: — Ponoć se približava, messire.

— A, dobro. — Woland se obratio Margariti: — Dakle, molim vas! Unaprijed vam zahvaljujem. Ne gubite glavu i ničeg se ne bojte. Ništa nemojte piti osim vode, inače ćete malaksati i bit će vam teško. Vrijeme je!

Margarita se podigla s malog saga, i tada se na vratima pojavio Korovjov.