Majstor i Margarita

Poglavlje 1. NIKADA NE RAZGOVARAJTE S NEZNANCIMA

Jednom u proljeće, u vrijeme neobično toplog sutona pojavila su se na Patrijaršijskim ribnjacima u Moskvi dvojica građana. Prvi od njih, odjeven u sivo ljetno odijelo, bio je malena rasta, uhranjen, ćelav, nosio je u ruci lagano savijen elegantni šešir, a njegovo brižljivo obrijano lice resile su naočale neprirodne veličine, u crnom rožnatom okviru.

Drugi — plećati, riđokosi, razbarušeni mladić s kockastom kapom, zabačenom na zatiljak — bio je u šarenoj košulji, izgužvanim bijelim hlačama i crnim platnenim cipelama.

Prvi nije bio nitko drugi do Mihail Aleksandrovič Ber— lioz, urednik debelog umjetničkog časopisa i predsjednik upravnog odbora jednog od najvećih moskovskih književnih udruženja sa skraćenim nazivom MASSOLIT, a njegov mladi pratilac — pjesnik Ivan Nikolajevič Ponirjov, koji piše pod pseudonimom Bezdomni.

Došavši u sjenu tek zazelenjelih lipa, pisci su se najprije uputili k šareno obojenom kiosku s natpisom «Pivo i mineralne vode».

Da, valja istaći prvu čudnovatost te strašne svibanjske večeri. Ne samo kod kioska, nego i u cijeloj aleji, paralelnoj s ulicom Mala Brona, nije bilo nikoga. U to vrijeme, kad se čovjeku čini da nema snage ni da diše, kad se sunce, užarivši Moskvu, u suhoj magli sagibalo nekamo iza Sado— vog Koljca — nitko nije došao pod lipe, nitko nije sjeo na klupu, pusta bijaše aleja.

— Dajte nam narzana* — zamolio je Berlioz.

Ljekovita mineralna voda (prim. prev.). — Nema narzana — odgovorila je žena u kiosku i, tko će znati zbog čega, uvrijedila se.

— Piva ima? — promuklim glasom raspitivao se Bezdomni.

— Pivo će dopremiti tek predvečer — odgovorila je žena.

— A što imate? — upitao je Berlioz.

— Sok od marelica, ali topao — rekla je žena.

— Pa dajte, dajte, dajte!…

Sok od marelica žuto se pjenušac, i u zraku je zami— risalo po brijačnici. Ispivši, književnici su odmah počeli štucati, platili su i sjeli na klupu licem prema ribnjaku, leđima prema Bronoj ulici.

Tada se zbila druga čudnovatost, ali se ona ticala samo Berlioza. Naglo je prestao štucati, njegovo srce je zalupalo i načas nekamo nestalo, zatim se vratilo, ali s tupom iglom koja je u njemu zapela. Osim toga, Berlioza je uhvatio bezrazložan, ali tako jaki strah, da je poželio pobjeći s Patrijaršijskih ribnjaka, odmah, glavom bez obzira.

Berlioz se turobno osvrnuo, ne shvaćajući što ga je to uplašilo. Problijedio je, obrisao rupčićem čelo, i pomislio: «Što je to sa mnom? To mi se još nikada nije dogodilo.

Srce mi ne radi kako treba… Premoren sam. Vrijeme je da sve pošaljem k vragu i odem u Kislovodsk…» I tada se pred njim zgusnuo užareni zrak i iz tog zraka nastao je prozirni građanin prečudnovata izgleda. Na maloj glavi džokejska kapica, kockasti, kusati prozirni kaputić.. Građanin visok jedan hvat, ali uskih ramena, nevjerojatno mršav, a lice, dopustite primjedbu, podrugljivo.

Berliozov život nije se odvijao tako da bi ga mogao pripraviti na neobične pojave. Problijedivši još jače, on je izbuljio oči i, zbunjen, pomislio: «To je nemoguće!…» Ali je to, jao, bilo moguće, i dugački, prozirni građanin, ne dodirujući zemlju, njihao se pred njim nalijevo i nadesno.

Tada je užas tako ubuzeo Berlioza da je zatvorio oči.

A kad ih je otvorio — vidio je da se sve svršilo: sumaglica se rastopila, kockasti je nestao, i istovremeno tupa je igla iskočila iz srca. — Fuj, vraže! — uzviknuo je urednik. — Znaš, Ivane, sad samo što me od žege nije udarila kap! Čak sam imao nešto kao halucinacije… — Pokušao se nasmiješiti ali je u njegovim očima još uvijek titrala bojazan a ruke su drhtale.

Ipak, postepeno se smirio, hladio se mahanjem rupčića i izgovorio prilično bodro: «No, dakle…» — pa nastavio govor koji je bio prekinuo dok su pili sok od marelica.

Držao je govor, kako se kasnije ispostavilo, o Isusu Kristu. O tome je bila riječ zato što je urednik za slijedeći broj časopisa naručio od pjesnika veliku antireligioznu poemu. Tu je poemu Ivan Nikolajevič napisao, čak u vrlo kratkom roku, ali ona, na žalost, nije zadovoljila urednika.

Bezdomni je ocrtao glavni lik svoje poeme, to jest Isusa, vrlo crnim bojama, pa ipak je, prema urednikovu mišljenju, trebalo čitavu poemu pisati iznova. Eto, sada je urednik držao pjesniku nešto kao predavanje o Isusu, s namjerom da istakne osnovnu pjesnikovu grešku. Teško je reći što je zavelo Ivana Nikolajeviča — da li umjetnička snaga njegova talenta, ili potpuno nepoznavanje pitanja o kojem je namjeravao pisati — tek Isus je, kako ga je on prikazao, ispao, no, potpuno živ iako neprivlačan lik.

Berlioz je pjesniku htio dokazati da nije važno kakav je bio Isus, dobar ili zao, nego je važno to, da Isus kao osoba na svijetu uopće nije postojao, i da su sve priče o njemu — puke izmišljotine, najobičniji mit.

Valja primijetiti da je urednik bio načitan čovjek i vrlo je spretno u svome govoru upozoravao na drevne historičare, na primjer, znamenitog Pilona Aleksandrijskog, na blistavo obrazovana Josipa Flavija, koji nikada ni jednom riječju nisu spomenuli postojanje Isusovo. Pokazujući solidnu erudiciju, Mihail Aleksandrovič, među ostalim, saopćio je pjesniku i to da ono mjesto u petnaestoj knjizi, u 44. poglavlju glasovitih Tacitovih «Anala», gdje se govori o muci Isusovoj, nije ništa drugo nego kasniji, krivotvoreni umetak.

Pjesnik, kojemu je sve što je urednik govorio bila novost, pažljivo je slušao Mihaila Aleksandroviča uprijevši u njega svoje živahne, zelene oči, i samo je ponekad štucao, šaptom psujući sok od marelica. — Ne postoji nijedna istočna religija — govorio je Ber— lioz — u kojoj ne bi, kao po pravilu, bezgrešna djevica na svijet donijela Boga. Ne izmislivši ništa nova, i kršćani su upravo tako stvorili svojeg Isusa koji zapravo među živima nikada nije postojao. Upravo to valja istaći…

Visoki Berliozov tenor razlijegao se pustom alejom, i što se više Mihail Aleksandrovič upuštao u šikaru — u koju se može upuštati, bez rizika da slomi vrat, samo vrlo obrazovan čovjek — to je više pjesnik upoznavao zanimljive i poučne stvari o egipatskom Ozirisu, milostivom bogu i sinu Neba i Zemlje, o feničkom bogu Famuzu, o Marduku, i čak o manje poznatom strašnom bogu VicliPucli kojeg su nekada poštovali Asteki u Meksiku.

I upravo u vrijeme dok je Mihail Aleksandrovič pričao pjesniku kako su Asteki od tijesta pravili lik Vicli— Puclija, u aleji se pojavio prvi čovjek.

Kasnije, kad je, otvoreno govoreći, bilo već prekasno, razne ustanove podnijele su svoje izvještaje s opisom tog čovjeka. Usporedba tih izvještaja izaziva čuđenje. Tako u prvom od njih stoji da je taj čovjek bio niska rasta, da je imao zlatne zube i da je šepao na desnu nogu. U drugom — da je čovjek bio golema rasta, da su mu zubne krune bile od platine, da je šepao na lijevu nogu. Treći izvještaj lakonski saopćava da čovjek nije imao posebnih znakova.

Mora se priznati da nijedan od tih izvještaja ne vrijedi ni pišljiva boba.

Prije svega: ni na jednu nogu opisani nije šepao, i njegov rast nije bio ni nizak ni golem, nego jednostavno visok. Što se tiče zuba, s lijeve strane njegove su krune bile od platine a s desne — od zlata. Bio je u skupocjenom, si> vom odijelu, u inozemnim cipelama u skladu s bojom odijela. Sivu beretu naherio je na uho, pod miškom je nosio štap s crnom drškom u obliku pudličine glave. Na izgled — nešto više od četrdeset godina. Usta nekako nakrivljena.

Obrijan glatko. Smeđokos. Desno oko crno, lijevo pak ze leno. Obrve crne, jedna viša od druge. Jednom riječju — stranac.

Prolazeći kraj klupe na kojoj su se smjestili urednik i pjesnik, stranac ih je pogledao, zaustavio se i nenadano sjeo na susjednu klupu, dva koraka od dvojice prijatelja.»Nijemac…» — pomislio je Berlioz.

«Englez… — pomislio je Bezdomni — gle, i nije mu vruće u rukavicama!» A stranac je pogledom prešao po visokim kućama koje su u kvadratu okružile ribnjak, odmah se moglo primijetiti da ovo mjesto vidi prvi put i da ga je ono zainteresiralo.

Zaustavio je pogled na gornjim katovima gdje se u staklima osljepljujuće odražavalo izlomljeno sunce, koje je za Mihaila Aleksandroviča odlazilo zauvijek, zatim je spustio pogled nadolje gdje su stakla počela tamniti u predvečerje, nečemu se prezirno podsmjehnuo, zažmirio je, položio ruke na dršku štapa, a podbradak na ruke.

— Ti si, Ivane — govorio je Berlioz — vrlo dobro i sa tirički prikazao, na primjer, rođenje Isusa, sina božjega, ali je sol u tome što se prije Isusa rodio čitav niz božjih sinova kao, recimo frigijski Atis, ukratko, nijedan se od njih nije rodio i nikoga nije bilo, ubrojivši među njih i Isu sa, i potrebno je da ti umjesto rođenja ili, recimo, dolaska mudraca, opišeš besmislenost glasina o tom rođenju… A po tvom pričanju proizlazi da se on stvarno rodio!…

Tada je Bezdomni pokušao zaustaviti mučnu štucavi— cu, zadržao je dah, od čega je štucnuo još mučnije i glasnije, i u taj čas je Berlioz prekinuo svoj govor jer se stranac iznenada dignuo i uputio k piscima.

Oni su ga začuđeno pogledali.

— Oprostite, molim — progovorio je došljak s inozem nim naglaskom ali bez izvrtanja riječi — što sebi dopuštam, iako se ne poznajemo… ali predmet vaše učene besjede toliko je zanimljiv da…

Uljudno je skinuo beretu i prijateljima nije ništa drugo preostalo nego da se dignu i naklone.

«Ne, bit će da je Francuz…» — pomislio je Berlioz.

«Poljak!..» — pomislio je Bezdomni.

Valja dodati da je stranac već od prvih riječi izazvao u pjesniku odvratan dojam, a Berliozu se čak svidio, to jest nije da se baš svidio, ali, kako da se čovjek izrazi…

zainteresirao ga, tako nešto. — Dopuštate li da sjednem? — ljubazno je zapitao stra nac, i prijatelji su se nekako nehotice razmaknuli; stranac je spretno sjeo između njih i odmah stupio u razgovor.

— Ako nisam krivo čuo, vi ste izvoljeli govoriti da Isu sa nije bilo na svijetu? — upitao je stranac, okrenuvši pre ma Berliozu svoje lijevo, zeleno oko.

— Ne, vi niste krivo čuli — uljudno je odgovorio Ber lioz — upravo sam to govorio.

— Ah, kako zanimljivo! — uskliknuo je stranac.

«A kog vraga on hoće?» — pomislio je Bezdomni i na— mrštio se.

— Slažete li se i vi sa svojim subesjednikom? — upitao je neznanac, okrenuvši se udesno k Bezdomnom.

— Sto posto! — potvrdio je ovaj, rado se izražavajući iz— vještačeno i slikovito.

— Divno! — uskliknuo je nepozvani subesjednik i, ne kako se lopovski osvrnuvši i prigušivši svoj duboki glas, rekao: — Oprostite mi moju nametljivost, ali ja sam razu mio da vi, bez obzira na sve ostalo, čak ne vjerujete ni u Boga? — Pogledao je tobože uplašeno i dodao: — Kunem se, nikome neću reći!

— Da, mi ne vjerujemo u Boga — podsmjehnuvši se strančevom strahu, odgovorio je Berlioz — ali o tome se može govoriti potpuno slobodno.

Stranac se naslonio na klupu i upitao, čak kreštavo od radoznalosti: — Vi ste ateisti?!

— Da, mi smo ateisti — smiješeći se odgovorio je Ber lioz, a Bezdomni je Ijutito pomislio: «Baš se prilijepio, ino zemni gusak!» — Oh, kakva divota! — viknuo je čudni stranac i vrtio glavom, gledajući čas jednog čas drugog književnika.

— U našoj zemlji ateizam nikoga ne čudi — diplomat ski uljudno rekao je Berlioz. — Većina našeg stanovništva je svjesna i davno je prestala vjerovati bajkama o Bogu.

Tada je stranac izveo takvu šalu: ustao je i stisnuo začuđenu uredniku ruku, izgovarajući kod toga ove riječi: — Dopustite da vam zahvalim od sveg srca!

— Zašto njemu zahvaljujete? — trepćući očima upitao je Bezdomni. — Za vrlo važnu obavijest koja je meni kao putniku neobično zanimljiva — značajno podigavši kažiprst, obja snio je inozemni čudak.

Važna obavijest očito se zaista snažno dojmila putnika jer je preplašeno pogledom preletio kuće kao da se boji da na svakom prozoru ne ugleda po jednog ateista.

«Ne, on nije Englez» — pomislio je Berlioz, a Bezdom— ni je pomislio: «Gdje je on to naučio tako govoriti ruski, baš me zanima!» — i opet se namrštio.

— Ali dopustite da vas upitam — nakon nemirnog raz mišljanja progovorio je inozemni gost — kako je s dokazi ma o postojanju Božjem, kojih, kako je poznato, ima to čno pet?

— Jao! — sažaljivo je odgovorio Berlioz. — Nijedan od tih dokaza ne vrijedi jrišta i čovječanstvo ih je već odavno stavilo u arhiv. Priznajte da je na području razuma svaki dokaz o postojanju Boga nemoguć.

— Bravo! — viknuo je stranac. — Bravo! Vi ste u potpu nosti ponovili misao nemirnog starca Immanuela o tom pitanju. Ali eto čuda: on je potpuno razorio svih pet doka za, a zatim je, kao da se ruga sam sebi, postavio vlastiti, šesti dokaz.

— Kantov dokaz — fino se nasmiješivši, suprotstavio se obrazovani urednik — također je neuvjerljiv. I nije uzalud Schiller govorio da Kantova razmišljanja o tom pitanju mogu zadovoljiti samo robove, a Strauss se jednostavno smijao tom dokazu.

Berlioz je govorio i istovremeno mislio: «Ipak, tko je on? I zašto on tako dobro govori ruski?» — Trebalo bi tog Kanta uhapsiti za takve dokaze i za tvoriti na tri godine u Solovke! — potpuno neočekivano bubnuo je Ivan Nikolajevič.

— Ivane! — zbunjen, šapnuo je Berlioz.

Ali prijedlog da se Kanta pošalje u Solovke ne samo da nije prenerazio stranca nego ga je čak oduševio.

— Upravo tako, upravo tako — povikao je i njegovo je lijevo, zeleno oko, upereno u Berlioza, zablistalo. — Tamo je njemu mjesto! Ja sam mu tada kod doručka rekao: «Vi ste, profesore, volja vaša, izmislili nešto nelogično! Možda je to mudro, ali je jako nerazumljivo. Vas će ismijati». Berlioz je izbuljio oči. «Kod doručka… Kantu? Što on to plete?» — pomislio je.

— Ali — nastavio je stranac kojeg nije smela Berliozova zapanjenost i okrenuo se k pjesniku — njega se ne može poslati u Solovke zato što on već više od stotinu godina prebiva na mjestima koja su znatno udaljenija nego Solov ke, a izvući ga odanle ni na koji način nije moguće, uvje ravam vas!

— Baš mi je žao! — odazvao se napržicapjesnik.

— I meni je žao! — složio se neznanac, bliješteći okom, i nastavio: — Ali eto, koje me pitanje uznemirava: ako Boga nema, onda se pitam, tko upravlja ljudskim životom i uop će čitavim rasporedom na svijetu?

— Sam čovjek upravlja — požurio se da ljutilo odgovo ri Bezdomni na ovo, treba priznati, ne baš jednostavno pi tanje.

— Oprostite — blago se odazvao stranac — da bi se uprav ljalo, nužno je, bilo kako bilo, ipak imati točan plan za neki, makar kakav, pristojni rok. Dopustite da vas upitam, kako može upravljati čovjek, ako je ne samo lišen moguć nosti da sastavi bilo kakav plan čak za smiješno kratki rok, no recimo, od tisuću godina, nego ne može jamčiti ni za svoj vlastiti sutrašnji dan? I, zaista — neznanac se okre nuo Berliozu — zamislite da vi na primjer počnete uprav ljati, raspolagati i s drugima i sa sobom, uopće, kako da kažem, to vam se svidi i odjednom imate… khe…

khe… rak na plućima… — Stranac se slatko podsmjehnuo kao da mu je misao o raku na plućima pričinila zadovolj stvo — da, rak, — žmirkajući kao mačak, ponovio je zvučnu riječ — i vaše je upravljanje završeno! Ničija sudbina osim vaše vlastite više vas ne zanima. Rođaci vam počinju laga ti, vi, predosjećajući zlo, jurite učenim liječnicima, zatim šarlatanima, a možda i vračarama. Kao prvo i drugo, tako i treće — potpuno je besmisleno, shvaćate i sami. I sve to završava tragično: onaj koji je još nedavno smatrao da ne čim upravlja, odjednom leži nepomično u drvenom lijesu, a njegovi bližnji, shvativši da od mrtvaca nema više nika kve koristi, spaljuju ga u peći. A događa se još i gore: čovjek je odlučio da otputuje u Kislovodsk — stranac je namignuo Berliozu — čini se, sitnica, ali on to ne može učiniti jer seiz nepoznatog razloga iznenada posklizne i padne pod tramvaj! Pa zar ćete reći da je on sam sobom tako upravljao? Zar nije pravilnije misliti da je njime upravljao netko sasvim drugi? — Sada se stranac nasmijao čudnim smijehom.

Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne misli. «Nije on stranac! Nije stranac! — mislio je — on je čudan subjekt… ali, dopustite, tko je on?» — Vi želite zapušiti, kako vidim? — neočekivano se ne znanac obratio Bezdomnom. — Kakve cigarete volite?

— A vi imate različite, zar ne? — mračno je upitao pje snik kojemu je ponestalo cigareta.

— Kakve najviše volite? — ponovio je neznanac.

— Pa, «Našu marku» zlobno je odgovorio Bezdomni.

Neznanac je brzo izvadio iz džepa kutiju za cigarete i ponudio je Bezdomnome.

— «Naša marka».

Urednika i pjesnika nije toliko začudilo da se u kutiji našla upravo «Naša marka» koliko sama kutija. Bila je golema, od suhog zlata i kod otvaranja, na njezinom poklopcu zablistao je, plavim i bijelim svjetlom briljantni trokut.

Književnici su pomislili različite stvari. Berlioz: «Ne, stranac je!», a Bezdomni: «Gle, vrag neka ga nosi! A?» Pjesnik i vlasnik kutije zapušili su, a nepušač Berlioz je odbio cigaretu.

«Moram mu odgovoriti — odlučio je Berlioz — da, tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da…» Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac: — Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje.

Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će raditi danas navečer.

«Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja…» — pomislio je Berlioz i odvratio: — Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla… — Cigla bez razloga — značajno ga je prekinuo nezna nac — nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti drugačijom smrću.

— Možda vi znate kakvom? — s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurd ni razgovor — pa ćete mi reći?

— Odmah, — odazvao se neznanac. Pogledom je pro— mjerio Berlioza kao da se sprema da mu šasije odijelo, kroz zube promrmljao nešto kao: «Jedan, dva… Merkur u drugoj kući… mjesec je nestao… šest — nesreća…

večer — sedam…» — pa je glasno i radosno objavio: — Vama će odrezati glavu!

Bezdomni je divlje i bijesno izbuljio oči na bezobzirnog neznanca, a Berlioz je upitao, kiselo se osmjehnuvši: — A tko zapravo? Neprijatelj? Intervencionisti?

— Ne — odgovorio je subesjednik — Ruskinja, komso— molka.

— Hm… — progunđao je Berlioz kojeg je neznančeva šala razdražila — to je, oprostite, vrlo malo vjerojatno.

— Molim da i vi meni oprostite — odgovorio je stranac — ali to je tako. Da, htio bih vas upitati što ćete raditi da nas navečer, ako nije tajna?

— Nije tajna. Sada ću otići kući u Sadovu ulicu, a za tim u deset sati navečer održat će se u MASSOLITu sjed nica kojoj ću ja predsjedavati.

— Ne, to nikako ne može biti — tvrdo se usprotivio stranac.

— A zašto?

— Zato — odgovorio je stranac i žmirkavo pogledao u nebo gdje su letjele crne ptice sluteći večernji hlad — jer je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila nego ga je i prolila. Zato se sjednica neće održati.

Nastupila je, što je valjda razumljivo, potpuna tišina pod lipama.

— Oprostite — poslije stanke progovorio je Berlioz, gledajući stranca koji je mljeo gluposti — u kakvoj je vezi s tim suncokretovo ulje… i Anuška?

— Evo u kakvoj je vezi suncokretovo ulje — odjednom je progovorio Bezdomni očito odlučivši da nezvanom subesjedniku objavi rat. — Niste li vi, građanine, bili nedavno u lječilištu za umobolne?

— Ivane! — tiho je uskliknuo Mihail Aleksandrovič.

Ali se stranac nije nimalo uvrijedio i preveselo se na smijao.

— Bio sam, bio sam, i ne jedanput! — uzviknuo je smi jući se, ali nije s pjesnika skidao nenasmijano oko. — Gdje ja sve nisam bio! Samo mi je žao što nisam našao vremena da upitam profesora što je to shizofrenija. Ali vi ćete to od njega sami doznati, Ivane Nikolajeviču!

— Odakle znate kako se ja zovem?

— Smilujte se, Ivane Nikolajeviču, ali tko ne zna za vas? — Stranac je izvukao iz džepa jučerašnji broj «Književ nih novina» i Ivan Nikolajevič ugledao je na prvoj strani svoju sliku a ispod nje svoje vlastite pjesme. Ali dokaz sla ve i popularnosti koji ga je još jučer tako radovao sada ga nije nimalo veselio.

— Ispričavam se — rekao je i njegovo se lice smrklo — možete li pričekati časak? Htio bih svome drugu reći ne koliko riječi.

— O, samo izvolite! — uzviknuo je neznanac. — Tu, pod lipama, tako je lijepo, a ja se, osim toga, nikamo ne žurim.

— Znaš što, Miša — šaptao je pjesnik, odvukavši Berlio— za u stranu — on nije nikakav turist, nego špijun. To je ru ski emigrant koji se prebacio k nama. Zatraži od njega do kumente, inače će otići…

— Misliš? — uznemireno je šapnuo Berlioz i pomislio: «A možda on ima pravo!» — Vjeruj ti meni — zapištao mu je pjesnik u uho — on se prenavlja da je lud, da bi nešto ispitao. Čuješ li kako go vori ruski — dok je pjesnik govorio, kradom je gledao i pa zio da stranac ne bi utekao — idemo, zadržimo ga, inače će otići…

Pjesnik je povukao Berlioza za ruku prema klupi.

Neznanac nije sjedio nego je stajao kraj nje, držeći u rukama nekakvu knjižicu u tamnosivom uvezu, nabijeni omot iz dobrog papira i posjetnicu.

— Oprostite mi što sam se u žaru našeg spora zabora vio predstaviti. Evo moje posjetnice, putnice i poziva dadođem u Moskvu radi konzultacije — ozbiljno je progovorio stranac, pronicavo gledajući obojicu književnika.

Ovi su se zbunili. «Vraže, čuo je sve…» — pomislio je Berlioz i uljudnom gestom pokazao da predočenje dokumenata nije potrebno. Dok ih je stranac pružao uredniku, pjesniku je uspjelo razabrati na posjetnici riječ «profesor», tiskanu latinicom, i prvo slovo prezimena — dvostruko «V» — «W».

— Drago mi je — istovremeno je zbunjeno mrmljao urednik, i stranac je stavio dokumente u džep.

Odnosi su na taj način bili uspostavljeni i sva su trojica ponovo sjela na klupu.

— Vi ste pozvani k nama u svojstvu konzultanta, pro fesore? — upitao je Berlioz.

— Da, kao konzultant.

— Vi ste Nijemac? — raspitao se Bezdomni.

— Ja?.. — upitao je profesor i odjednom se zamislio.

— Da, molim, Nijemac… — rekao je.

— Govorite izvrsno ruski — primijetio je Bezdomni.

— O, ja sam uopće poliglot i znam mnogo jezika — od govorio je profesor.

— A kakva je vaša struka? — raspitao se Berlioz.

— Ja sam specijalist za crnu magiju.

«Evo ti ga!…» — kucnulo je u glavi Mihaila Aleksan— droviča.

— I… vas su k nama pozvali zbog te specijalnosti? — upitao je i štucnuo.

— Da, zbog nje su me pozvali — potvrdio je profesor i objasnio: — U državnoj biblioteci pronađeni su izvorni ru kopisi crnorisca Herberta Aurilakijskog, iz desetog stolje ća. Od mene se traži da ih pročitam. Ja sam na svijetu je dini specijalist za to.

— Aa! Vi ste historičar? — s velikim olakšanjem i po štovanjem upitao je Berlioz.

— Ja sam historičar — potvrdio je učenjak i dodao bez veze: — Danas navečer dogodit će se zanimljiva historija na Patrijaršijskim ribnjacima!

I opet su se do krajnosti začudili i urednik i pjesnik, a profesor je pozvao obojicu da mu se približe, i kad su se oni k njemu primakli, prošaptao — Znajte da je Isus postojao.

— Vidite li, profesore — s usiljenim smiješkom oda zvao se Berlioz — mi poštujemo vaše veliko znanje, ali smo u tom pitanju na drugom stajalištu.

— Nisu potrebna nikakva stajališta! — odgovorio je čudni profesor — on je jednostavno postojao, i to je sve.

— Ali potreban je nekakav dokaz… — počeo je Ber lioz.

— Nikakvi dokazi nisu potrebni — odgovorio je profe sor i progovorio tiho, njegova je stranog naglaska nestalo: — Sve je jednostavno: u bijelom plastu…