Majstor i Margarita

Poglavlje 5. DOGODILO SE U GRIBOJEDOVU

Starinska jednokatnica žućkaste boje nalazila se na bulevarskom prstenu, u dubini kržljavog vrta koji je od pločnika dijelila izrezbarena, željezna ograda. Nevelik prostor pred kućom bio je asfaltiran i na njemu se u zimsko vrijeme uzdizao snježni stog s lopatom, a ljeti se taj prostor pretvarao u vrlo lijepi odjel ljetnog restorana pod platnenom tendom.

Kuća se zvala «Dom Gribojedova» zato što je navodno nekada pripadala teti pisca — Aleksandra Sergejeviča Gribojedova. Je li pripadala ili nije, točno ne znamo. Čini se čak da Gribojedov i nije imao nikakvu tetu kućevlasnicu… Ipak kuća se tako zvala. Štoviše, neki je moskovski lažljivac pričao kako je, navodno, na prvom katu, u okrugloj dvorani sa stupovima, znameniti pisac čitao odlomke iz Teško pametnom upravo dotičnoj teti koja se zavalila na sofu. Uostalom, vrag će znati, možda je i čitao, to nije važno!

Važno je to da je u sadašnje vrijeme ta kuća pripadala istom MASSOLITu na čelu kojega je bio nesretni Mihail Aleksandrovič Berlioz sve dok se nije pojavio na Patrijar— šijskim ribnjacima.

Počev od članova MASSOLITa, kuću nitko nije zvao «Dom Gribojedova», nego su svi govorili jednostavno — «Gribojedov»: «Jučer sam dva sata pričao kod Gribojedova». — «Pa što?» — «Dobio sam mjesec dana Jalte» — «Sretnik!» IH: «Otiđi k Berliozu, on prima danas od četiri do pet u Gribojedovu…» i tako dalje.

MASSOLIT se tako smjestio u Gribojedovu da se nešto bolje i udobnije ne može izmisliti. Tko bi ušao u Gribojedov najprije bi se upoznao, nehotice, s izvještajima raznih sportskih kružoka i s grupnim ali i individualnim fotografijama članova MASSOLITa, koje su ukrašavale zidove stubišta što vodi u prvi kat.

U gornjem katu, na vratima prve sobe kočio se veliki natpis «Ribičkoferijalna sekcija» i k tome je bio nacrtan karaš koji se uhvatio na udicu.

Na vratima sobe br. 2 bilo je napisano nešto ne baš sasvim razumljivo: «Jednodnevni stvaralački putni nalog.

Obratiti se M. V. Podložnoj».

Slijedeća vrata nosila su kratki ali zato sasvim nerazumljivi natpis: «Pereligino». Zatim bi se slučajnom posjetiocu Gribojedova počelo vrtjeti pred očima od natpisa koji su se šarenili na tetinim, orahovim vratima: «Upis u red za doznaku kod Poklevkine», «Blagajna», «Osobni izdaci skečista»…

Prerezavši najdulji red koji je započinjao već dolje kod portirnice, čovjek je mogao vidjeti na vratima u koja se svake sekunde gurao narod natpis: «Stambeno pitanje».

Poslije stambenog pitanja otkrivao se raskošni plakat na kojem je bila nacrtana hridina, a po njezinom grebenu jahao je konjanik u krznenoj dolami i s puškom na leđima. Nešto niže — palme i balkon, na balkonu — mladić s čuperkom kose sjedi i gleda nekamo uvis vrlo, vrlo živahnim očima i u ruci drži nalivpero. Natpis: «Stvaralački dopust s punom opskrbom od dva tjedna (pripovijest — novela) do jedne godine (roman, trilogija) za Jaltu, Suuk— Su, Borovoje, Cihidziri, Mahindžauri, Lenjingrad (Zimski dvorac)». I pred ovim vratima bio je također red, ali ne suviše velik, pedesetak ljudi.

Dalje slijede, podređujući se ćudljivim zavijucima, usponima i silascima gribojedovske kuće — «Uprava MASSOLITa», «Blagajne br. 2, 3, 4, 5», «Redakcijski kolegij», «Predsjednik MASSOLITa», «Bilijarna», različite pomoćne ustanove i konačno dvorana sa stupovima gdje je teta uživala u komediji genijalnog nećaka.

Svaki posjetilac, ako nije, dakako, bio potpuni tupo— glavac, dospjevši u Gribojedov, odmah je shvatio koliko je lijep život sretnikačlanova MASSOLITa, i odmah ga je počela mučiti crna zavist. I odmah je upućivao nebu gorke prijekore što ga ono kod rođenja nije obdarilo književnim talentom, bez kojeg je, dakako, uzaludno bilo svako maštanje o posjedovanju članske iskaznice MASSOLITa, smeđe, koja je mirisala na skupocjenu kožu, sa zlatnim, širokim obrubom — iskaznice poznate čitavoj Moskvi.

Tko može nešto reći u zaštitu zavisti? To je osjećaj ništavne kategorije, ali ipak valja ući i u posjetiočev položaj.

Jer to što je vidio na gornjem katu nije bilo sve, još iz daleka ne sve. Čitavo prizemlje tetine kuće zapremao je restoran, i to kakav restoran! S pravom su ga smatrali najboljim u Moskvi. I ne samo zato što se protezao kroz dvije velike dvorane s nadsvođenim stropovima koji su bili oslikani ljubičastim konjima asirskih griva, ne samo zato što se na svakom stoliću nalazila svjetiljka sa sjenilom, ne samo zato što ovamo nije mogao prodrijeti bilo koji čovjek s ulice, nego i zato što je kvalitetom svoje hrane Gribojedov tukao svaki restoran u Moskvi, i što je tu hranu nudio po najpovoljnijoj, nipošto pretjeranoj cijeni.

Zbog toga nema ništa čudna čak ni u takvom razgovoru što ga je autor ovih najistinitijih redaka jednom čuo kraj ograde Gribojedova: — Gdje večeraš danas, Ambrozije?

— Kakvo pitanje, ovdje dakako, dragi Foka! Arčibald Arčibaldovič šapnuo mi je danas da će biti smuđ au na— turel. Virtuozna stvar!

— Ti umiješ živjeti, Ambrozije! — s uzdahom je odgovo rio suhonjavi, zapušteni Foka s crnim prištem na vratu, divu crvenih usana, zlatnih vlasi, bujnih obraza, Ambrozi— jupjesniku.

— Nema u mene nikakva posebnog umijeća — suprot stavio se Ambrozije — nego je to obična želja da živim ljud ski. Hoćeš reći, Foka, da se smuđevi mogu naći i u «Ko— loseumu». Ali u «Koloseumu» porcija smuđa stoji trinaest rubalja i petnaest kopjejki, a kod nas — pet i pedeset! Osim toga, u «Koloseumu» su smuđevi stari tri dana i osim toga nemaš garancije da u «Koloseumu» nećeš dobiti po gubici od prvog nadošlog mladića koji upadne iz Teatarskog pro laza. Ne, ja sam kategorički protiv «Koloseuma» — grmio je čitavim bulevarom gurman Ambrozije. — Nemoj me na govarati, Foka! — Ja te ne nagovaram, Ambrozije — cvilio je Foka. — Možemo i kod kuće večerati.

— Sluga pokoran — trubio je Ambrozije — zamišljam tvoju ženu kako u zajedničkoj kuhinji pokušava na tavi da pripremi smuđa au naturel! Hihihi!… Au revior, Foka! — i pjevušeći, Ambrozije se uputio prema verandi pod ten— dom.

Ehhoho… Da, bilo je, bilo!… Sjećaju se moskovski starosjedioci znamenitog Gribojedova! Što su kuhani smuđevi! To nije ništa, dragi Ambrozije! A kečige, kečiga na srebrnoj posudi, kečiga u komadima, obložena rakovima i svježim kavijarom? A jaja — cocotte s pireom od gljiva u šalicama? A filei od drozda vam se nisu svidjeli? Sa šampinjonima? Prepelica na đenovski način? Devet i po rubaIja! Pa džez, pa ljubazna posluga! A u srpnju kad je cijela obitelj na ladanju, a vas zadržavaju u gradu neodložni književnički poslovi — na verandi, u sjeni vinove loze— penjačice, poput zlatne mrlje na čistom stolnjaku tanjur juhe printaniere? Sjećate li se, Ambrozije? Ali što ja pitam!

Po vašim usnama vidim da se sjećate. Ništa nisu vaši lososi, smuđevi! A šljuke, šnepi, bekacini, šumske šljuke u sezoni, prepelice, ugare? Narzan koji pjenuša u grlu?! Ali dosta, udaIjuješ se čitaoče! Za mnom!..

U pola jedanaest te večeri kad je Berlioz poginuo na Patrijaršijskim ribnjacima, u Gribojedovu je na prvom katu bila osvijetljena samo jedna soba i u njoj se dosađivalo dvanaest književnika koji su se sakupili na sjednicu i čekali Mihaila Aleksandroviča.

Sjedili su na stolicama i na stolovima i čak na dvije prozorske daske u sobi uprave MASSOLITa, ozbiljno mučeni sparinom. Nijedna svježa struja zraka nije prodrla kroz otvorene prozore. Moskva je vraćala vrućinu koja se kroz dan skupila na asfaltu, i bilo je jasno da noć neće donijeti osvježenje. Mirisalo je na luk iz podruma tetine kuće gdje je radila kuhinja restorana, svi su htjeli piti, svi su bili nervozni, i svi su se ljutili.

Beletrist Beskudnikov — tihi, pristojno odjeveni čovjek sa susretljivim i istovremeno neulovljivim očima — izvukao je sat. Kazaljka je puzila prema jedanaest.

Beskudnikov je kucnuo kažiprstom po brojčaniku, pokazao gasusjedu, pjesniku Dvubratskome koji je sjedio na stolu i od dosade mahao nogama, obuvenim u žute cipele s gumenim potplatom.

— Već — progunđao je Dvubratski.

— Momak je sigurno zapeo na Kljazmi — dubokim se glasom odazvala Nastasja Lukinišna Nepremenova, mo skovska trgovačka sirotica koja je postala književnica i sa stavljala pod pseudonimom «Kormilar Žorž» pripovijesti 0 morskim bitkama.

— Dopustite! — hrabro je progovorio autor popularnih skečeva Zagrivov. — I ja bih sada sa zadovoljstvom popio čaj na verandi umjesto da se ovdje kuham. Zar nije sjed nica zakazana u deset?

— A sada je lijepo na Kljazmi — podbadala je prisutne Kormilar Žorž znajući da je književničko, ladanjsko seoce Pereligino na Kljazmi — opće bolno mjesto. — Sad već si gurno pjevaju slavuji. Ja uvijek bolje radim izvan grada, osobito u proljeće.

— Treću godinu štedim novac da bih poslao ženu koja boluje od Bazedovljeve bolesti u taj raj, ali nema ništa na pomolu — otrovno je i gorko rekao novelist Jeronim Po— prihin.

— S tim je kako se kome posreći — zabrujao je s pro zorske daske kritičar Ababkov.

Radost je zablistala u sitnim očima Kormilara Žorža 1 ona je rekla, smekšavši svoj kontraalt: — Ne smije se, drugovi, zavidjeti. Ljetnikovaca ima samo dvadeset i dva, a gradi se još samo sedam, a nas je u MASSOLITu tri tisuće.

— Tri tisuće stotinu i jedanaest ljudi — upao je netko iz kuta.

— Eto vidite — nastavila je Kormilar — što da se radi?

Prirodno je da su ljetnikovce dobili najtalentiraniji od nas…

— Generali! — bez okolišanja je umetnuo u prepirku Gluharevscenarist.

Beskudnikov je umjetno zijevnuo i izišao iz sobe.

— U Pereliginu je jedan u pet soba — rekao je za njim Gluharev. — Lavrovič je sam u šest — uzviknuo je Deniskin — a blagovaonica je obložena hrastovinom!

— E, sada nije riječ o tome — zabrujao je Ababkov — već o tome da je pola dvanaest.

Nastala je buka, sazrelo je nešto nalik na pobunu.

Počeli su telefonirati u omrznuto Pereligino, nisu dobili ljetnikovac gdje je bio Lavrovič, doznali su da je Lavrovič otišao na rijeku i zbog toga se potpuno zbunili. Nasumce su telefonirali u komisiju za umjetničku književnost na kućni br. 930 i tamo, dakako, nisu nikoga našli.

— On bi makar mogao telefonirati! — vikali su Denis kin, Gluharev i Kvant.

Ah, vikali su uzalud: Mihail Aleksandrovič nije mogao nikamo telefonirati. Daleko, daleko od Gribojedova, u velikoj dvorani osvijetljenoj žaruljama od tisuću svijeća, na tri pocinčana stola ležalo je to što je još nedavno bio Mihail Aleksandrovič.

Na prvom — golo tijelo u sasušenoj krvi, sa slomljenom rukom i zgnječenim grudnim košem, na drugom glava s izbijenim prednjim zubima i mutnim rastvorenim očima koje nije smetalo jako svjetlo, a na trećem — hrpa od krvi ukrućenih krpa.

Kraj obezglavljenog stajali su: profesor sudske medicine, patologoanatom i njegov prosektor, predstavnici istrage i zamjenik Mihaila Aleksandroviča Berlioza u MASSOLITu, književnik Želdibin kojeg su telefonski pozvali i otkinuli od bolesne žene.

Automobil je došao po Želdibina i najprije ga, zajedno s istražiteljima, odvezao (bilo je oko ponoći) u stan ubijenog gdje su zapečaćeni njegovi papiri, a zatim su se svi odvezli u mrtvačnicu.

Eto, sada su stajali oko pokojnikovih ostataka i savjetovali se kako je najbolje da učine: da li da prišiju odrezanu glavu na vrat ili da u gribojedovskoj dvorani izlože tijelo naprosto dobro pokriveno crnom maramom do brade?

Da, Mihail Aleksandrovič nikako nije mogao telefonirati i posve su se uzalud uzrujavali i vikali Deniskin, Gluharev i Kvant s Beskudnikovom. Točno u ponoć svih dvanaest književnika napustilo je gornji kat i spustilo se u restoran. Tu su svaki za sebe opet zlim riječima spomenuli Mihaila Aleksandroviča: svi su stolovi na verandi, naime, već bili zauzeti i preostalo im je da večeraju u lijepim ali zagušljivim dvoranama.

I točno u ponoć, u prvoj od njih nešto je tresnulo, zazvonilo, prsnulo, poskočilo. I u taj čas visoki muški glas očajnički je viknuo kroz muziku: «Aleluja»! To je slavni gribojedovski džez udario tuš. Lica pokrivena znojem kao da su zasvjetlila, činilo se da su na stropu oživjeli naslikani konji, svjetiljke kao da su pojačale svjetlo, i odjednom kao da su se otkinule s lanca, zaplesale su obje dvorane, a za njima je zaplesala i veranda.

Zaplesao je Gluharev s pjesnikinjom Tamarom Polumjesec, zaplesao je Kvant, zaplesao Žukopov— romanopisac s nekakvom filmskom glumicom u žutoj haljini. Plesali su: Dragunski, Čerdakči, maleni Deniskin s divovskom Kormilarem Žoržem, plesala je ljepotica arhitekt SemejkinaGal koju je čvrsto obuhvatio neznanac u bijelim, panama — hlačama. Plesali su domaći i pozvani gosti, MoskovIjani i došljaci, pisac Johan iz Kronštadta, nekakav Vitja Kuftik iz Rostova čini se, režiser, s ljubičastim lišajem preko čitava obraza, plesali su najviđeniji predstavnici pjesničkog pododjela MASSOLIT— a, to jest Pavijanov, Bogohulski, Slatki, Špičkin i Adelfina Buzdjak, plesali su mladići ošišani na «boks», nepoznate profesije, s ramenima nabitim vatom, plesao je nekakav starac s bradom u kojoj je zapeo komadić zelenog luka, plesala je s njim slabunjava, slabokrvna djevojka u narančastoj, svilenoj, izgužvanoj haljinici.

Obliveni znojem, konobari su nad glavama nosili oro— šene vrčeve piva, promuklo su i s mržnjom vikali: «Oprostite, građanine!» Negdje u zvučniku glas je komandirao: «Šašlik jedan! Bizončić dva! Fileki domaći!!» Visoki glas više nije pjevao već zavijao: «Aleluja!» Buku zlatnih tanjura u džezu ponekad je zaglušivala buka posuđa koje su sudoperke po kosini spuštale u kuhinju. Jednom riječju, pakao.

I desilo se u ponoć priviđenje u paklu. Izišao je na verandu crnooki ljepotan sa šiljatom poput bodeža bradom, u fraku, i carskim pogledom obuhvatio svoje vlastelinstvo.Govorili su, govorili su mistici da je bilo vrijeme kad ljepotan nije nosio frak, nego je bio opasan širokim kožnatim pojasom iz kojeg su stršali dršci pištolja a njegova kosa crna poput gavranova krila bila je povezana crvenom svilom, i plovio je u Karipskom moru brik pod njegovim zapovjedništvom i pod crnom mrtvačkom zastavom s lubanjom.

Ali ne, ne! Lažu smutljivcimistici, ne postoje nikakva Karipska mora na svijetu, i ne plove u njima očajnici fi— libustijeri, i ne goni ih korveta, ne širi se nad valom topovski dim. Ne postoji ništa, i ničega nije ni bilo! Eto, kržljava lipa postoji, postoji željezna ograda i iza nje bulevar.. I rastapa se led u zdjelici, i vide se za susjednim stolom krvlju podlivene nečije bikovske oči, i strašno, strašno… O bogovi, bogovi moji, otrova, otrova mi dajte!…

I odjednom je za stolom prhnula riječ: «Berlioz!!» Odjednom se džez raspao i utihnuo kao da je netko po njemu lupio šakom. «Što, što, što?!!» — «Berlioz!!!» — I počelo je skakanje, počeli su krikovi…

Da, podigao se val tuge poslije strašne vijesti o Mihai— lu Aleksandroviču. Netko se zabrinuo, vikao da treba odmah, ovdje, na licu mjesta, sastaviti nekakav kolektivni telegram i odmah ga poslati.

Ali kakav telegram, pitamo, i kamo? I zašto ga poslati? Zapravo, kamo? I čemu je potreban nekakav, bilo kakav telegram onome čiji spljošteni zatiljak sada gnječe gumene ruke prosektora, čiji vrat sada profesor bode svinutim iglama? On je poginuo i nije mu potreban nikakav telegram. Sve je svršeno, nećemo suvišno opterećivati telegraf.

Da, poginuo, poginuo… Ali mi smo živi!

Da, podigao se val tuge, i držao se, držao i počeo opadati, i netko se već vratio svojem stolu i — iz početka kradomice, a zatim otvoreno — popio i počeo jesti. U stvari, zašto da propadnu kokošji kotleti devolaille? Čime možemo pomoći Mihailu Aleksandroviču? Time da ostanemo gladni? Pa, mi smo živi!

Dakako, klavir su zaključali., džez se razišao, nekoliko novinara otišlo je u svoja uredništva da napisu nekrologe.

Doznalo se da je iz mrtvačnice došao Želdibin. Smjestio segore u pokojnikovu kabinetu i odmah se pročulo da će on zamjenjivati Berlioza. Želdibin je pozvao k sebi iz restorana svih dvanaest članova uprave i odmah je u Berliozovu kabinetu počela sjednica i diskusija o neodgodivim pitanjima kako urediti gribojedovsku dvoranu sa stupovima, o prijevozu tijela iz mrtvačnice u dvoranu, o otvorenju prilaza k njoj i o ostalome u vezi s tužnim događajem.

A restoran je nastavio živjeti svojim uobičajenim noćnim životom i živio bi tako do zatvaranja, to jest, do četiri sata ujutro, da se nije dogodilo nešto što je već potpuno ispalo iz okvira i što je zaprepastilo goste u restoranu daleko više nego vijest o Berliozovoj pogibiji.

Prvi su se uznemirili fijakeristi koji su dežurali pred vratima Gribojedovskog doma. Čulo se kako je jedan od njih, podigavši se na sjedište, poviknuo: — Aoj! Pogledajte samo!

Zatim, otkuda god se uzeo, kod željezne rešetke na ogradi upalio se plamičak i počeo se približavati verandi.

Gosti za stolovima počeli su se podizati i zirkati i spazili su zajedno s plamičkom bijelu prikazu koja se približavala restoranu. Kad se približila ogradi, za stolovima su se svi ukočili s komadima kečige na viljuškama, i izbečili oči.

Portir koji je u tom času izišao iz restoranske garderobe u dvorište da zapuši, ugasio je cigaretu i kao da će krenuti prema prikazi s očitim ciljem da joj prepriječi pristup u restoran, ali to nije učinio, nego se zaustavio glupavo se smješkajući.

Prošavši kroz otvor u ogradi bez prepreka, prikaza je stupila na verandu. Tada su svi vidjeli da to nije nikakva prikaza nego Ivan Nikolajevič Bezdomni — poznati pjesnik.

Bio je bos, u bijeloj poderanoj košulji, kojoj je na grudima bila sigurnosnom iglom pričvršćena papirnata ikona s likom nepoznata sveca, i u prugastim bijelim gaćama. U ruci je Ivan Nikolajevič nosio upaljenu svijeću. Desni obraz Ivana Nikolajeviča bio je svježe izgreben. Teško je izmjeriti dubinu šutnje koja je zavladala na verandi. Vidjelo se kako jednom konobaru iz nagnutog vrča teče pivo na pod.

Pjesnik je podigao svijeću iznad glave i glasno rekao — Zdravo, druži! — nakon toga je pogledao pod najbliži stol i tužno viknuo: — Ne, njega tu nema!

Začula su se dva glasa. Bas je nemilosrdno rekao: — Jasna stvar. Bijela groznica.

A drugi, ženski, uplašeni, izgovorio je riječi: — Kako ga je milicija u takvom stanju propustila kroz ulice?

To je čuo Ivan Nikolajevič i odazvao se: — Dvaput su me htjeli zaustaviti, u Skatertnom i ov dje, na Bronoj ulici, ali sam odmaglio kroz ogradu i, vidi te, ogrebao obraz! — Tada je Ivan Nikolajevič podigao svi jeću i viknuo: — Braćo u književnosti! — (njegov promukli glas je očvrsnuo i postao gorljiv). — Slušajte me svi! On se pojavio! Lovite ga odmah, inače će učiniti neopisivo zlo!

— Što? Što? Što je rekao? Tko se pojavio? — podigli su se glasovi sa svih strana.

— Konzultant! — odgovorio je Ivan — i taj je konzultant ubio sada Mišu Berlioza na Patrijaršijskim ribnjacima.

Tada je nagrnuo na verandu narod iz nutarnje dvorane, oko Ivanova plamička stisnula se gomila — Oprostite, oprostite, kažite jasnije — začuo se nad uhom Ivana Nikolajeviča tih i ljubazni glas — recite, kako to ubio? Tko je ubio?

— Inozemni konzultant, profesor i špijun — osvrćući se odgovorio je Ivan.

— A kako mu je prezime? — tiho su ga na uho zapitali.

— Prezime! — tužno je viknuo Ivan. — Kad bih ja znao prezime! Nisam razabrao prezime na posjetnici… Sje ćam se samo prvog slova «ve», na «ve» prezime! Kakvo je to prezime na «ve»? — uhvativši se rukom za čelo, sam je sebe upitao Ivan i odjednom promrmljao: — Ve, ve, ve!

Va… vo… Waschner? Wagner? Weiner? Wegner? Win— ter? — kosa na Ivanovoj glavi počela se od naprezanja di zati.

— Wulf? — samilosno je doviknula neka žena.

Ivan se razljutio.

— Glupača! — proderao se, tražeći očima ženu. — Zašto Wulf? Wulf nije ni za što kriv! Vo, vo… Ne, tako se neću sjetiti! Evo što, građani: telefonirajte smjesta u milicijuneka pošalju pet motorista s mitraljezima da uhvate profesora. I ne zaboravite reći da su s njim još dvojica: neki dugajlija, kockasti… cviker napukli… i mačak crni, masni… A ja ću sad pretražiti Gribojedova…

Osjećam da je on ovdje!

Ivan se uznemirio, odgurnuo je one koji su ga okružili, počeo mahati svijećom, polijevajući se voskom, i zagledavati pod stolove. Tada se začula riječ: «Liječnika!» i nečije ljubazno mesnato lice, obrijano i uhranjeno, u rož— natim naočalima, pojavilo se pred Ivanom.

— Druže Bezdomni — progovorilo je to lice jubilarnim glasom — umirite se! Vi ste potreseni smrću našeg volje nog Mihaila Aleksandroviča… ne, jednostavno Miše Ber— lioza. Mi to svi dobro shvaćamo. Vama je potreban mir.

Sada će vas drugovi otpratiti u krevet, i vi ćete zaboravi ti…

— Ti — iskezivši se, prekinuo ga je Ivan — razumiješ li da profesora treba uhvatiti? A ti mi se pleteš s tvojim glu postima! Kreten!

— Druže Bezdomni, dopustite!… — odgovorilo je lice, crveneći, postajući pjegavo i već se kajući što se prihvatilo tog posla.

— Ne, drugome možda, ali tebi neću dopustiti — s ti hom mržnjom rekao je Ivan Nikolajevič.

Grč je unakazio njegovo lice, brzo je premjestio svijeću iz desne u lijevu ruku, široko je zamahnuo i udario sućutno lice po uhu.

Tada su se dosjetili da se bace na Ivana — i bacili su se. Svijeća je utrnula, a naočale koje su spale s lica bile su u trenu zgažene. Ivan je ispustio strašni bojni poklič koji se, na opće zgražanje, čuo čak na bulevaru, i počeo se braniti. Zveknulo je posuđe što je palo sa stolova, vrisnule su žene.

Dok su konobari ubrusima vezali pjesnika, u garderobi se vodio razgovor među zapovjednikom brika i portirom.

— Jesi li vidio da je on u gaćama? — hladno je upitao pirat. — Ta, Arčibalde Arčibaldoviču — kukavički je odgovo rio portir — kako ih ja ne bih propustio kad su oni član MASSOLITa?

— Jesi li vidio da je on u gaćama? — ponovio je pirat.

— Zaboga, Arčibalde Arčibaldoviču — govorio je, crve— neći, portir — što sam mogao učiniti? Shvaćam, na verandi sjede dame…

— Dame ovdje nisu važne, damama je to svejedno — odgovorio je pirat, doslovce žareći očima portira — ali mi liciji nije svejedno! U donjem rublju čovjek može ići ulica ma Moskve samo u jednom slučaju, ako ide u pratnji mi licije, i samo na jedno mjesto — u milicijsku stanicu! A ti, ako si portir, moraš znati da videći takvog čovjeka moraš zviždati ne časeći časa. Jesi li čuo?

Tada je ošamućeni portir začuo povike, razbijanje posuđa, ženske krikove što su dopirali s verande.

— No, što da učinim s tobom poslije svega toga? — upi tao je filibustijer.

Koža na portirovu licu poprimila je tifusnu boju, a oči su zamrle. Njemu se pričinilo da je crnu kosu, sada očešljanu na razdjeljak, pokrila plamena svila. Nestali su plastron i frak a na pojasu pojavila se drška pištolja.

Portir je vidio sebe obješena na velikom jarbolu. Vidio je svojim očima svoj vlastiti isplaženi jezik i beživotnu glavu koja je pala na rame, i čak je čuo pljuskanje vode iza ograde broda. Portirova su koljena klecnula. Ali se tada filibustijer sažalio nad njim i ugasio svoj oštri pogled.

— Pazi, Nikolaju, to je posljednji put! Nama ne treba takvih portira u restoranu. Hajde ti za čuvara u crkvu. — Izgovorivši to, zapovjednik je naredio točno, jasno i brzo: — Panteleja iz buffeta. Milicionera. Zapisnik. Automobil.

Na psihijatriju. — I dodao: — Zviždi!

Za četvrt sata, neobično zapanjena publika ne samo u restoranu nego i na bulevaru i na prozorima kuća koje su gledale u vrt restorana, vidjela je kako Pantelej, portir, mi— licioner, konobar i pjesnik Rjuhin kroz vrata Gribojedova iznose mladića, zamotanog poput lutke, koji je, zalijevajući se suzama, pljuvao s težnjom da pogodi upravo u Rjuhina, i vikao — Huljo!

Ljutita lica, šofer kamiona je upalio motor. U blizini, fijakerist je dražio konja, tukao ga uzdama po sapi, vikao: — Evo trkača! Vozio sam ja već u psihijatrijsku bol nicu!

Naokolo je brujala gomila, raspravljajući o neviđenom događaju; ukratko, dogodio se gadni, odvratni, sablažnjivi, svinjski skandal koji je završio tek tada kad je kamion odvezao od vrata Gribojedova nesretnog Ivana Nikolajeviča, milicionera, Panteleja i Rjuhina.