Majstor i Margarita

Poglavlje 13. POJAVA JUNAKA

Dakle, neznanac je Ivanu zaprijetio prstom i prošap— tao: «Pssst!» Ivan je spustio noge s postelje i pogledao. S balkona je oprezno virio u sobu obrijani, tamnokosi, oštra nosa, nemirnih očiju i s čuperkom kose koja je padala na čelo, čovjek od približno trideset i osam godina.

Uvjerivši se da je Ivan sam, i prisluškujući, tajanstveni se posjetilac ohrabrio i ušao u sobu. Tada je Ivan vidio da je pridošlica u bolničkoj odjeći. Na sebi je imao rublje, papuče na bosim nogama, a preko ramena prebačen sivkastosmeđi ogrtač.

Pridošlica je namignuo Ivanu, sakrio svežanj ključeva u džep, šaptom je priupitao: «Mogu li sjesti?» — i kad je dobio potvrdni znak, smjestio se na stolicu.

— Kako ste dospjeli ovamo? — pokoravajući se mrša vom prijetećem prstu, šaptom je upitao Ivan. — Zar nisu rešetke na balkonu zaključane?

— Rešetke su zaključane — potvrdio je gost — ali je Pra— skovja Fjodorovna dragi, ali jao, rastreseni čovjek. Prije mjesec dana ukrao sam joj svežanj ključeva i na taj način stekao mogućnost da izlazim na zajednički balkon koji se proteže oko čitavog kata i da tako ponekad posjetim su sjede.

— Ako možete izlaziti na balkon, onda možete i pobje ći. Ili je suviše visoko? — zanimao se Ivan.

— Ne — čvrsto je odgovorio gost — ja ne mogu odavle pobjeći ne zato jer je visoko nego zato jer nemam kamopobjeći. — I nakon stanke dodao: — Dakle, posjedit ćemo zajedno?

— Da — odgovorio je Ivan gledajući smeđe i vrlo ne mirne oči pridošlice.

— Da… — gost se iznenada uznemirio — ali nadam se da niste nasrtljivi? Jer, znate, ja ne podnosim buku, strku, nasilje i ostale stvari te vrsti. Osobito mi je mrzak ljudski krik, pa bio to krik patnje, bijesa ili pak neki drugi krik.

Umirite me i recite jeste li nasrtljivi?

— Sinoć sam u restoranu jednog tipa odalamio po gu bici — hrabro je priznao preobraženi pjesnik.

— Razlog? — strogo je upitao gost.

— Da, priznajem, bez razloga — zbunjeno je odgovorio Ivan.

— Bezobrazluk — osudio je gost Ivana i dodao: — A osim toga, zašto se tako izražavate: odalamio po gubici?

Ne zna se što čovjek zapravo ima, gubicu ili lice. A ipak je, čini se, lice. Onda, znate, šakama… Ne, ostavite se toga zauvijek.

Na taj način očitavši Ivanu bukvicu, gost je zapitao: — Zanimanje?

— Pjesnik — brzo je priznao Ivan.

Pridošlica je bio ogorčen.

— Oh, kako ja nemam sreće! — uskliknuo je, ali se od mah svladao, ispričao i upitao: — A kako se zovete?

— Bezdomni.

— Eh, eh… — rekao je smrknuto gost.

— Zar se vama moje pjesme ne sviđaju? — radoznalo je upitao Ivan.

— Nikako mi se ne sviđaju.

— A koje ste čitali?

— Nikakve vaše pjesme nisam čitao! — nervozno je vik nuo posjetilac.

— Pa kako onda možete govoriti?

— A zašto ne bih? — odgovorio je gost. — Kao da nisam neke druge čitao! Uostalom, kakvo je to… čudo? Dobro, spreman sam da vam vjerujem. Jesu li vaše pjesme dobre, kažite sami?

— Odvratne! — iznenada je hrabro i otvoreno izgovorio Ivan. — Nemojte više pisati! — zamolio je pridošlica.

— Obećajem i kunem se! — svečano je rekao Ivan.

Zakletvu su potvrdili stiskom ruke, i tada su se s hod nika začuli mekani koraci i glasovi.

— Psst! — šapnuo je gost i skočivši na balkon zatvorio za sobom rešetku.

Provirila je Praskovja Fjodorovna, upitala kako se Ivan osjeća i da li želi spavati u tami ili kod svjetla. Ivan je zamolio da ostavi svjetlo i Praskovja Fjodorovna se udaljila poželjevši bolesniku laku noć. Kad se sve stišalo, ponovo se vratio gost.

On je šaptom priopćio Ivanu da su u sobu 119 doveli novog — nekog debeljka crvena lica koji čitavo vrijeme nešto mrmlja o valuti u ventilaciji i kune se da se njima, u Sadovoj ulici uselila nečista sila.

— Psuje Puškina na pasja kola i stalno viče: «Kurole— sov, bis, bis!» — govorio je gost i nemirno se trzao. Umirivši se, sjeo je i rekao: — Uostalom, bog neka bude s njim — i nastavio razgovor s Ivanom: — Tako, zbog čega ste dospjeli ovamo?

— Zbog Poncija Pilata — smrknuto gledajući u pod, od govorio je Ivan.

— Kako?! — zaboravivši na oprez viknuo je gost i onda rukom zatvorio usta. — Kakva uzbuđujuća podudarnost!

Molim vas, molim, ispričajte mi!

Osjećajući povjerenje prema neznancu, Ivan je, najprije zapinjući i plašljivo a zatim ohrabreno, počeo pripovijedati jučerašnju zgodu na Patrijaršijskim ribnjacima. Da, zahvalnog je slušaoca stekao Ivan Nikolajevič u osobi tajanstvenog kradljivca ključeva! Gost nije Ivana smatrao luđakom, pokazao je veliko zanimanje za pripovijest, i što je dalje tekla to se više oduševljavao.

Prekidao je Ivana usklicima: — No, no, dalje, dalje, molim vas! Samo, tako vam sve ga što vam je sveto, ne propuštajte ništa!

Ivan nije ništa ni propuštao, njemu je samome bilo tako lakše pripovijedati i postepeno je dospio do trenutka kad je Poncije Pilat u bijelom plastu s purpurnom podstavom izišao na balkon.Tada je gost kao kod molitve sklopio ruke i prošap— tao: — O, kako sam pogodio! O, kako sam sve pogodio!

Opis užasne Berliozove smrti slušalac je popratio zagonetnom primjedbom, dok su njegove oči zaiskrile od zlobe: — Samo mi je žao da na mjestu tog Berlioza nije bio kritičar Latunski ili književnik Mstislav Lavrovič! — i mah nito ali bešumno povikao: — Dalje!

Mačak koji je plaćao kartu kondukterki neobično je razveselio gosta, i on se gušio od tihog smijeha gledajući kako Ivan, uzbuđen uspjehom svojeg pripovijedanja, lagano u čučnju poskakuje oponašajući mačka s novčanicom od deset kopjejki uz brkove.

— I eto — ispričavši događaj u Gribojedovu, završio je Ivan, rastužen i smrknut — ja sam se našao ovdje.

Gost je sućutno položio ruku na rame jadnog pjesnika i rekao: — Nesretni pjesniče! Ali vi ste, dragi moj, sami za sve krivi. Nije trebalo da se prema njemu odnosite tako nehaj no, pa čak i drsko. Platili ste za to. I morali biste još reći hvala da ste u svemu tome prošli relativno jeftino.

— Pa tko je on, konačno? — stisnuvši od uzbuđenja šake upitao je Ivan.

Gost se zagledao u Ivana i odgovorio pitanjem: — Nećete li se uznemiriti? Mi smo ovdje svi nepouz dani ljudi… Neće li biti pozivanja liječnika, injekcija i slične zbrke?

— Ne, ne! — uskliknuo je lan. — Recite tko je on?

— Pa dobro — odgovorio je gost i rekao ozbiljno i raz govijetno: — Jučer na Patrijaršijskim ribnjacima vi ste su sreli sotonu.

Ivan se nije uznemirio kako je i obećao, ali je ipak bio silno zgranut.

— To je nemoguće! On ne postoji!

— Smilujte se! Netko drugi još nekako, ali kako to vi možete tvrditi. Vi ste bili jedan od prvih, kako se vidi, koji su zbog njega stradali. Sjedite, kako i sami shvaćate, u psi hijatrijskoj bolnici, a brbljate o tome da njega nema. Za ista, to je čudno!Zbunjen, Ivan je zašutio.

— Čim ste ga počeli opisivati — nastavio je gost — od mah sam se dosjetio s kim ste jučer imali zadovoljstvo raz govarati. I zaista se čudim Berliozu! Vi ste, dakako, djevi čanski čovjek — tu se gost opet ispričao — ali taj je ipak, ko liko sam o njemu čuo, nešto čitao! Već prve riječi tog pro fesora raspršile su sve moje sumnje. Njega čovjek ne može ne prepoznati, moj prijatelju! Uostalom, vi… vi ćete mi opet oprostiti, vi ste neuk, ako se ne varam?

— Svakako — suglasio se neprepoznatljivi Ivan.

— Pa eto… lice koje ste opisali, različite oči, obrve!

Oprostite, uostalom možda čak ni operu «Faust» niste slu šali?

Ivan se strašno zbunio i zarumenjena lica počeo nešto mrmljati o nekom putovanju u sanatorij u Jaltu…

— No eto, no eto… nije ni čudno! A Berlioz me, po navljam, čudi. On ne samo da je bio čovjek načitan nego i vrlo lukav. Iako u njegovu obranu mogu reći da Woland, dakako, može baciti prašinu u oči i lukavijem čovjeku.

— Kako?! — sada je došao red na Ivana da vikne.

— Tiše!

Ivan se širokim zamahom udario po čelu i prošištao: — Razumijem, razumijem. Na njegovoj posjetnici bilo je slovo «W». Eto ti na, kakve li stvari! — Šutio je neko vri jeme smeten, gledao u mjesec koji je plovio iza rešetke, i progovorio: — Pa onda je on stvarno mogao biti kod Pon— cija Pilata? On se tada i rodio? A mene nazivlju luđakom!

— dodao je Ivan pokazujući uzbuđeno na vrata.

Gorka bora pojavila se kraj gostovih usana.

— Pogledajmo istini u oči. — I gost je okrenuo svoje lice u smjeru noćnog svjetla koje je jurilo kroz oblak. — I vi i ja luđaci smo, što da niječemo! Vidite li, on vas je uz nemirio i vi ste šenuli zato što je kod vas očito za to po stojalo pogodno tlo. Ali to što vi pričate, sigurno je bilo u stvarnosti. Ali to je tako neobično da vam čak ni Stravin— ski, genijalni psihijatar, nije, dakako, povjerovao. Je li vas on pregledao? (Ivan je kimnuo.) Vaš je sugovornik bio kod Poncija Pilata i na doručku kod Kanta, a sada je po sjetio Moskvu. — Ali on će tu vrag zna što sve počiniti! Ipak, njega ne kako treba uhvatiti? — ne sasvim uvjereno, ali je ipak di gao glavu u novom Ivanu stari još ne do kraja dotučeni Ivan.

— Vi ste već pokušali i dosta vam je — ironično se oda zvao gost. — Drugima također ne savjetujem da kušaju. A da će on svašta počiniti, u to nemojte sumnjati! Ah, ah!

Kako me samo ljuti što ste njega susreli vi a ne ja! Iako je sve izgorjelo i rubovi su posuti pepelom, ipak, kunem se, dao bih za taj susret svežanj ključeva Praskovje Fjodo— rovne jer drugo ništa ne mogu ni dati. Ja sam siromah!

— A zašto vam je potreban?

Gost je dugo tugovao i trzao se ali je konačno odgovorio: — Vidite li, kakva čudna sudbina, ja ovdje sjedim zbog čega i vi, upravo zbog Poncija Pilata. — Tada se gost plaš ljivo osvrnuo i rekao: — Stvar je u tome da sam prije go dinu dana napisao roman o Pilatu.

— Vi ste pisac? — sa zanimanjem je upitao pjesnik.

Lice gosta se smrklo, zaprijetio je Ivanu šakom, zatim rekao: — Ja sam majstor — postao je grub i izvadio iz džepa ogrtača potpuno zamašćenu crnu kapicu sa žutom svilom izvezenim slovom «M». Stavio je kapicu na glavu i poka zao se Ivanu i u profilu i u lice da bi dokazao da je maj stor. — Kapicu mi je ona svojim rukama sašila — tajanstve no je dodao.

— A koje je vaše prezime?

— Ja više nemam prezimena — s mračnim prezirom odgovorio je čudni gost. — Ja sam ga se odrekao, kao i uopće svega u životu. Zaboravimo ga.

— Onda bar o romanu pričajte — obzirno je zamolio Ivan.

— Molim. Moj život, valja reći, nije bio sasvim običan — počeo je gost.

… Historičar po zanimanju, on je još prije dvije godine radio u jednom od moskovskih muzeja a osim toga se bavio prevođenjem — S kojeg jezika? — znatiželjno ga je upitao Ivan. — Ja znam pet jezika osim materinskog — odgovorio je gost — engleski, francuski, njemački, latinski i grčki. No, malo još čitam i talijanski.

— Vidi ti! — zavidno je šapnuo Ivan.

Historičar je živio povučeno, nije imao rođaka i jedva da je imao znanaca u Moskvi. I, molim vas, jednom je dobio stotinu tisuća rubalja.

— Zamislite moje iznenađenje — šaptao je gost u crnoj kapici — kad sam gurnuo ruku u košaru s prljavim rub ljem i gledam: na obveznici je isti broj kao u novinama!

Obveznicu sam — objasnio je — dobio u muzeju.

… Kad je dobio stotinu tisuća, zagonetni Ivanov gost postupio je tako: kupio je knjiga, napustio svoju sobu u Mjasnickoj ulici…

— Uu, prokleta rupa! — viknuo je gost.

… I unajmio je kod nekog graditelja u uličici kraj Ar— bata…

— Znate li što su to graditelji? — upitao je gost Ivana i odmah objasnio: — To je malobrojna skupina lupeža koja je nekim slu čajem opstala u Moskvi…

Unajmio je kod graditelja dvije sobe u podrumu kućice u vrtu. Službu u muzeju je napustio i počeo pisati roman o Ponciju Pilatu.

— Ah, to je bilo zlatno doba! — blistavih očiju šaptao je pripovjedač. — Potpuno zasebni mali stan i još predsoblje i u njemu slivnik za vodu — tko zna zašto je to posebno po nosno naglasio, — maleni prozori iznad pločnika koji je vo dio do vrtnih vrata. Nasuprot, četiri koraka dalje, kraj ograde jorgovan, lipa i javor. Ah, ah, ah! Zimi bih vrlo ri jetko vidio u prozoru nečije crne noge i čuo škripanje sni jega pod njima. A u mojoj pećici vječno je plamsala vatra!

Ali je iznenada došlo proljeće i kroz mutna stakla ugledao sam prvi put najprije golo a zatim u zelenilo odjeveno gr mlje jorgovana. I tada, prošlog proljeća, desilo se nešto mnogo čarobnije nego dobitak od stotinu tisuća rubalja.

A to je, priznajte, velika svota!

— To je istina — priznao je Ivan pažljivo slušajući.

— Otvorio sam prozore i sjedio u drugoj, sasvim maloj sobi. — Gost je odmjerio rukama: — Tamo je bio divan, a nasuprot drugi divan, a između njih stolić i na njemu divna noćna svjetiljka, a bliže k prozoru knjige, tamo mali pisaći stol, a u prvoj sobi — velika soba, četrnaest metara! — knjige, knjige i peć. Ah, kako sam imao uređeni stan!

Neobično je mirisao jorgovan! Moja je glava postala lagana od iznurenosti a Pilat se bližio kraju…

— Bijeli plašt, crvena podstava! Shvaćam! — kliknuo je Ivan.

— Upravo tako! Pilat se bližio kraju, kraju, i ja sam već znao da će posljednje riječi romana biti: «… Peti proku— rator Judeje, konjanik Poncije Pilat». No, dakako, izlazio sam na šetnju. Stotinu tisuća velika je svota, pa sam imao lijepo odijelo. Ili sam odlazio ručati u neki jeftini restoran.

Na Arbatu je bio krasni restoran, ne znam da li još uvijek postoji.

Tada su se oči gosta široko rastvorile i on je nastavio šaptati gledajući mjesec: — Ona je nosila u rukama odvratno, nemirno žuto cvi jeće. Vrag zna kako se zove, ali se ono prvo pojavljuje u Moskvi. To se cvijeće vrlo jasno isticalo na njezinom cr nom proljetnom kaputu. Ona je nosila žuto cvijeće! Zlo cvijeće. Skrenula je s Tverske ulice u neku manju i tu se okrenula. Vi poznajete Tversku ulicu? Tverskom je hodalo tisuću ljudi, ali ja vas uvjeravam da je vidjela samo mene i pogledala me ne samo nekako nemirno, već i bolećivo.

A mene nije zadivila toliko njezina ljepota koliko neobi čna, nikada dotad viđena osamljenost u očima!

Pokoravajući se tom žutom znaku, također sam skrenuo u uličicu i krenuo za njom. Išli smo krivudavom, dosadnom uličicom šutke, ja na jednoj strani, ona na drugoj. I, zamislite, na ulici nije bilo ni žive duše. Mučio sam se jer mi se učinilo da svakako moram s njom razgovarati i plašio sam se da neću progovoriti ni riječi, a ona će otići i ja je više nikada neću vidjeti.

I, zamislite, iznenada progovorila je ona: — Sviđa li vam se moje cvijeće?

Jasno se sjećam kako je zazvučao njezin glas, prilično dubok ali isprekidan, i, kako god to bilo glupo, pričinilo mi se da je od njega nastala jeka u uličici i odbila se odžutog prljavog zida. Brzo sam prešao na njezinu stranu i pristupajući joj odgovorio: — Ne.

Pogledala me začuđeno i ja sam iznenada i potpuno neočekivano shvatio da sam čitav život ljubio upravo tu ženu! Kakva stvar, ha? Vi ćete dakako reći da sam lud?

— Ništa ja ne kažem — uskliknuo je Ivan i dodao: — molim vas, dalje!

Gost je nastavio: — Da, pogledala me je začuđeno, a zatim upitala: — Zar uopće ne volite cvijeće?

U njezinu je glasu bilo, kako mi se činilo, neprijateljstvo. Išao sam uz nju nastojeći da idemo istim korakom i na vlastito čuđenje uopće se nisam osjećao zbunjen.

— Ne, ja volim cvijeće ali ne takvo — rekao sam.

— A kakvo?

— Ruže volim.

Odmah sam požalio što sam to rekao jer se ona nasmiješila s osjećajem krivnje i bacila cvijeće u odvod.

Pomalo zbunjen, ja sam ga ipak podigao i pružio joj, ali je ona, podsmjehnuvši se, odgurnula cvijeće i ja sam ga ponio u rukama.

Tako smo išli neko vrijeme sve dok ona nije uzela iz mojih ruku cvijeće i bacila ga na pločnik, zatim je stavila svoju ruku u crnoj rukavici s prorezom u moju, pa smo išli jedno uz drugo.

— Dalje — rekao je Ivan — i, molim, ne propuštajte ni šta!

— Dalje? — pitao je gost. — Dalje biste sami mogli po goditi. — On je iznenada obrisao neočekivanu suzu des nom rukom i nastavio: — Ljubav je iskočila pred nas kao što iz zemlje iskače ubojica u uličici i zadesila nas oboje!

Tako znade zadesiti munja, tako znade zadesiti finski nož!

Ona je uostalom tvrdila kasnije da to nije bilo tako, da smo voljeli jedno drugo već odavna iako se nismo nikada vidjeli, ali da je ona živjela s drugim čovjekom, a ja tamo, tada… s onom, kako se zvala…

— S kime? — upitao je Bezdomni. — S onom, no… s onom, no… — odgovorio je gost i zapucketao prstima.

— Bili ste oženjeni?

— Pa da, eto, ne mogu se sjetiti… s tom… Varenj— kom, Manečkom… ne, Varenjkom… u prugastoj halji ni, muzej… Uostalom, ne sjećam se.

Dakle, ona je govorila da je s tim cvijećem u rukama izišla onoga dana da bih je napokon našao, i da bi se ona, da se to nije desilo, otrovala zato što je njezin život bio prazan.

Da, ljubav nas je odmah zadesila. Spoznao sam to još istog dana, kroz jedan sat, kad smo se, ne primjećujući grad, našli kod Kremaljskog zida, na obali.

Razgovarali smo kao da smo se jučer rastali, kao da smo se poznavali mnogo godina. Dogovorili smo se da ćemo se drugog dana sastati tamo, na rijeci Moskvi, i sastali smo se. Sjalo nam je svibanjsko sunce. I uskoro je ona postala moja tajna žena.

Dolazila je k meni svakodnevno, a ja sam je čekao već od jutra. To se čekanje očitovalo u tome što sam na stolu premještao predmete. Poslije desetak minuta sjedao sam k prozoru i stao prisluškivati neće li škripnuti stara vrtna vrata. I kako čudno: do mog susreta s njom malo je tko dolazio u naše dvorište, jednostavnije rečeno nije dolazio nitko, a sada mi se činilo da je u njega nagrnuo čitav grad.

Zalupnu vratašca, zalupne srce, a iza stakla u visini mog lica, zamislite, nečije prljave čizme. Brusač noževa. Pa kome je u našoj kući potreban brusilac? Što bi trebalo brusiti? Kakve to noževe?

Ona bi ulazila kroz vrtna vrata jedanput, ali prije toga časa ja sam lupanje srca osjetio ne manje nego deset puta, ne lažem. A zatim kad bi se približavalo njezino vrijeme i kazaljka pokazivala podne, srce nije prestajalo lupati sve dok se nisu bez kuckanja, gotovo sasvim bešumno, pojavile pred prozorom cipele od antilopa s crnim vrpcama i pritegnute metalnim kopčama.

Ponekad je bila nestašna i zaustavljala se kod drugog prozora i kucala vrškom cipele o staklo. Ja bih se odmah pojavio na tom prozoru, ali bi nestajala cipela, nestajalacrna svila koja je zaklanjala svjetlo — i ja bih odlazio da joj otvorim.

Nitko nije znao za našu vezu, uvjeravam vas, iako se nikada tako ne dešava. Nije znao njezin muž, nisu znali znanci. U staroj vili gdje je bio moj podrum znali su dakako, vidjeli su da dolazi neka žena, ali njezino ime nisu znali.

— A tko je ona? — upitao je Ivan kojega je vrlo zanimala ta ljubavna pripovijest.

Gost je učinio pokret koji je značio da nikada i nikome to neće reći, i nastavio svoju pripovijest.

Ivan je doznao da su se majstor i neznanka tako snažno zavoljeli da su postali nerazdvojni. Ivan je već sasvim jasno zamišljao dvije sobe u podrumu vile u kojima je uvijek bio sumrak zbog jorgovana i ograde. Staro pokućstvo od mahagonija, pisaći stol, na njemu sat koji je otkucavao svakih pola sata, i knjige, od obojena poda do začađena stropa, i peć.

Ivan je doznao da su njegov gost i gostova tajna žena već prvih dana svoje veze zaključili da ih je na uglu Tver— ske i uličice spojila sama sudbina i da su stvoreni jedno za drugo, zauvijek.

Ivan je doznao iz pripovijesti svoga gosta kako su zaljubljeni provodili dan. Ona je dolazila i prvo oblačila pregaču, i u uskom predsoblju, gdje se nalazio onaj slivnik kojim se tko zna zašto tako ponosio bijedni bolesnik, upalila petrolejku na drvenom stolu i pripravljala doručak, i servirala ga u prvoj sobi na ovalnom stolu. Kad su nadošle svibanjske oluje, i kad se mimo zaslijepljene prozore šumno slijevala voda u vežu prijeteći da uništi posljednji zaklon, ljubavni par je ložio peć i pekao u njoj krumpir. Od krumpira je dopirala para, crna krumpirova kora prljala je prste. U podrumu bi se čuo smijeh, u vrtu je drveće poslije kiše stresalo sa sebe slomljene grančice, bijele grozdove. Kad su prestale oluje i došlo sparno ljeto, u vazi su se pojavile dugo očekivane ruže koje su oboje voljeli.

Čovjek koji se nazivao majstorom radio je, a ona je, uronivši u kosu fine prste s oštro odrezanim noktima, stalno iznova čitala napisano, a pročitavši šivala mu eto ovu kapicu. Ponekad je čučala kraj najnižih polica ili stajalakraj onih viših i krpom otirala stotine prašnjavih hrptova.

Ona je predviđala slavu i tjerala ga da radi, i tada ga je počela zvati majstorom. Nestrpljivo je očekivala obećane posljednje riječi o petom prokuratoru Judeje, otegnuto i glasno ponavljala pojedine rečenice koje su joj se posebno svidjele i govorila je da je u tom romanu — njezin život.

Bio je gotov u kolovozu mjesecu, majstor ga je predao nekoj nepoznatoj tipkačici koja ga je prepisala u pet primjeraka. I, konačno, nastao je čas kada je trebalo napustiti tajno sklonište i izići u život.

— I ja sam izišao u život držeći u rukama roman i tada je moj život završio — prošaptao je majstor i spustio glavu, i dugo je klimala žalosna, crna kapica sa žutim slovom «M». Nastavio je dalje svoju priču, ali je ona postala une koliko nepovezana. Moglo se shvatiti samo jedno — da se tada s Ivanovim gostom desila neka katastrofa.

— Prvi put sam dospio u svijet književnosti, ali i sada, kad je već sve svršeno i moja je propast tu, sjećam ga se s užasom! — svečano je prošaptaomajstor i podigao ruku.

— Da, on me je silno zaprepastio, ah, kako zaprepastio!

— Tko? — jedva čujno šapnuo je Ivan bojeći se da ne prekine uzbuđena pripovjedača.

— Pa urednik, kažem urednik! Da, on je pročitao. Gle dao me je kao da je moj obraz natekao od zuba, nekako je pogledavao u kut i čak se zbunjeno smješkao. On je bez potrebe gužvao rukopis i kašljucao. Pitanja koja mi je po stavljao učinila su mi se luda. Ne govoreći ništa o biti ro mana, on me je pitao tko sam i odakle sam došao, pišem li već dugo i zašto se o meni nije ništa ranije čulo, i čak je postavio ovo, s mojeg stajališta, idiotsko pitanje: tko mi je savjetovao da napišem roman na tako čudnu temu?

Konačno mi je dojadio i ja sam ga izravno pitao hoće li objaviti moj roman ili ne.

Tada se uzvrpoljio, počeo nešto mljeti i izjavio da on sam to pitanje ne može riješiti, da se s mojim djelom moraju upoznati drugi članovi redakcijskog kolegija, naime kritičari Latunski i Ariman, i književnik Mstislav Lavrovič. Zamolio me je da dođem za dva tjedna.Došao sam za dva tjedna, a primila me nekakva djevojka s očima koje su se nakrivile prema nosu od stalnog laganja.

— To je Lapšonikova, tajnica uredništva — podsmjeh— nuvši se, rekao je Ivan dobro poznavajući svijet što ga je tako gnjevno opisivao njegov gost.

— Možda — odrezao je taj — tako, od nje sam dobio svoj roman koji je bio već pošteno zamašten i raskupusan.

Nastojeći da ne sretne moje oči, Lapšonikova me je izvje— stila da je uredništvo opskrbljeno materijalom za dvije go dine unaprijed, i da zbog toga pitanje o tiskanju moga ro mana, kako se izrazila, «otpada».

— Čega se sjećam poslije toga? — mrmljao je majstor, trljajući sljepoočice. — Da, razasutih crvenih latica na na slovnoj strani i još očiju moje prijateljice. Da, tih očiju se sjećam.

Pripovijest Ivanova gosta postajala je sve zamršenija, sve je više bila ispunjena nekakvim nedorečenostima.

Govorio je nešto o kosoj kiši i očajanju u podrumskom skloništu, o tome kako je odlazio još nekamo. Šaptom je povikao da on nju, koja ga je nagovarala na borbu, nimalo ne okrivljuje, o ne, ne okrivljuje!

— Sjećam se, sjećam se tog prokletog odlomka u no vinama — mrmljao je gost, rukama crtajući u zraku novine, a Ivan se dosjetio uz pomoć daljnjih zamršenih rečenica da je neki drugi urednik objavio veliki odlomak romana čovjeka koji se nazivao majstorom.

Po njegovim riječima, nije prošlo ni dva dana kad li se u drugim novinama pojavio članak kritičara Arimana pod naslovom «Neprijatelj pod okriljem urednika», u kojem je kritičar utvrdio da je Ivanov gost, zlorabeći nebudnost i nespretnost urednika, pokušao proturiti u tisak apologiju Isusa Krista.

— A, sjećam se, sjećam se! — povikao je Ivan. — Ali sam zaboravio vaše prezime!

— Ostavimo, ponavljam, moje prezime, njega više nema — odgovorio je gost. — Nije riječ o njemu. Nakon jed nog dana u drugim novinama iznad potpisa Mstislava Lav— roviča našao se drugi članak u kojemu je njegov autorpredlagao da se udari, i to snažno udari po pilatovštini i po ikonopiscu koji je smislio da je proturi (opet ta prokleta riječ!) u tisak.

Zgrčivši se od riječi «pilatovština», otvorio sam treće novine. Ovdje su bila dva članka: jedan Latunskog i drugi potpisan slovima «N. E.» Uvjeravam vas da se Arimanova i Lavrovičeva djela mogu smatrati šalom u usporedbi s onim što je napisao Latunski. Dosta je da vam kažem da se članak Latunskog zvao «Borbeni starovjerac». Toliko sam se udubio u čitanje članka o sebi da nisam primijetio kad je ona (vrata sam zaboravio zatvoriti) stala uza me s mokrim kišobranom u rukama i s mokrim novinama.

Njezine su oči plamtjele, ruke drhtale i bile hladne.

Najprije me je počela ljubiti, zatim je promuklim glasom i lupajući rukom po stolu rekla da će otrovati Latunskog.

Ivan se nekako zbunjeno nakašljao, ali nije ništa rekao.

— Nastali su tužni dani. Roman je bio napisan, više se nije imalo što raditi, i život nas oboje sastojao se u tome da sjedimo na sagu, na podu uz peć i gledamo vatru.

Uostalom, sad smo se više rastajali nego prije. Počela je odlaziti sama na šetnje. A meni se desila neobična stvar kakva se rijetko zbivala u mom životu… Neočekivano sam našao prijatelja. Da, da, zamislite, općenito sam nesklon zbližavanju s ljudima, posjedujem vrašku osobinu: teško prilazim ljudima, nepovjerljiv sam, podozriv. I, zamislite, upravo zato mi obično u dušu uroni netko neočekivani, vanjskim izgledom nalik vrag zna na što, i takav mi se svidi više od drugih.

I tako su se, u to prokleto doba, otvorila vratašca našeg vrta, dan je, sjećam se, bio ugodan, jesenji. Ona nije bila kod kuće. Kroz vratašca je prošao čovjek, ušao u kuću radi nekog posla s mojim graditeljem, zatim je došao u vrt i nekako je vrlo brzo uspostavio poznanstvo sa mnom. Predstavio mi se kao novinar. Svidio mi se, zamislite, do te mjere da ga se i sad sjećam i ponekad čeznem za njim. Sve je češće stao dolaziti k meni. Doznao sam da je samac, da živi u blizini, u stanu sličnom mojem, ali da mu je tamo tijesno, i druge stvari. Ali me nije pozvao ksebi. Mojoj se ženi nije osobito dopao. Ali ja sam se zauzeo za njega. Rekla je: — Radi kako hoćeš, ali kažem ti da me taj čovjek odbija.

Nasmijao sam se. Da, zapravo, čime me je osvojio?

Riječ je o tome da čovjek bez unutarnjih iznenađenja, čovjek zatvoren u svojoj koži, općenito nije zanimljiv. Ali je takvo iznenađenje Alojzij (da, zaboravio sam reći da se moj znanac zvao Alojzij Mogarič) — posjedovao. Zapravo, nikada dotad nisam susreo, i uvjeren sam da nikada više neću susresti, čovjeka takva uma kakav je posjedovao Alojzij. Kad ne bih shvatio smisao neke primjedbe u novinama, Alojzij mi je odmah sve doslovce objasnio, pritom je bilo očigledno da ga takvo objašnjenje nije stajalo nikakva truda. Isto tako u slučajevima životnih pojava i pitanja. Ali to nije sve. Alojzij me je osvojio svojom strašću prema književnosti. Nije se smirio sve dok me nije nagovorio da mu pročitam čitav svoj roman, od korice do korice, pritom se o romanu izrazio vrlo laskavo, ali je sa zbunjujućom preciznošću nazočnog ponovio urednikove primjedbe koje su se ticale romana. Pogodio je sto posto. Osim toga, savršeno točno mi je objasnio, i ja sam shvatio, zašto moj roman ne može biti objavljen.

Izravno je govorio: to i to poglavlje ne može proći…

Članci o romanu nisu prestali. Prvima od njih sam se smijao. Ali što ih se više pojavljivalo, to se jače moj odnos prema njima mijenjao. Drugi je stadij bio stadij čuđenja.

Nešto se izuzetno lažno i nesigurno osjećalo doslovce u svakom retku tih članaka, bez obzira na njihov odlučni i samouvjereni ton. Stalno mi se činilo — toga se nisam mogao otresti — da autori tih članaka ne govore to što žele reći, i da upravo to izaziva njihov bijes. A zatim, zamislite, nastupio je treći stadij — strah. Ne, ne strah od tih članaka, shvatite, već strah pred drugim stvarima koje se uopće nisu odnosile na njih ili na roman. Tako sam se, na primjer, počeo plašiti mraka. Ukratko, nastupio je stadij psihičke bolesti. Dovoljno je bilo da prije sna ugasim lampu u maloj sobi, pa da mi se učini kako kroz prozorčić, iako zatvoren, ulazi nekakva hobotnica s vrlo dugačkim i hladnim krakovima. I morao sam spavati kod upaljenog svjetla.Moja se ljubljena vrlo promijenila (nisam joj, dakako, govorio o hobotnici, ali je ona vidjela da se sa mnom dešava neko zlo), smršala je, postala blijeda, prestala se smijati i stalno me molila da joj oprostim što mi je savjetovala da objavim odlomak romana. Govorila je neka odbacim sve i otputujem na jug, na Crno more, i potrošim na taj put novac koliko ga je preostalo od stotinu tisuća, Bila je vrlo uporna i ja sam joj, da se ne svađamo (nešto mi je govorilo da do putovanja na Crno more neće doći), obećao da ću to učiniti ovih dana. Ali je ona rekla da će mi sama kupiti kartu. Tada sam izvadio sav svoj novac, to jest oko deset tisuća rubalja, i dao ga njoj.

— Zašto tako mnogo? — začudila se.

Rekao sam nešto kao da se bojim lopova i da je molim neka čuva novac sve do mog odlaska. Ona ga je uzela, stavila u torbicu, počela me ljubiti i govoriti da bi joj lakše bilo umrijeti nego me ostaviti u takvom stanju samoga, ali da je čekaju, da se ona pokorava dužnosti i da će doći sutra. Molila me da se ničega ne bojim.

Bilo je to u sumračje, polovicom listopada. I ona je otišla. Legao sam na divan i zaspao ne paleći svjetiljku.

Probudio sam se od osjećaja da je hobotnica tu. Pipkajući u tami jedva sam uspio zapaliti svjetiljku. Džepni sat pokazivao je dva sata u noći. Legao sam boležljiv, a probudio se bolestan. Odjednom mi se učinilo da će jesenska tama izbiti stakla, grunuti u sobu i da ću se u njoj ugušiti kao u crnilu. Ustao sam kao čovjek koji više ne vlada sobom. Viknuo sam, u meni se pojavila misao da bježim k nekome, makar gore svom graditelju. Borio sam se bezumno sam sa sobom. Smogao sam snage da dođem do peći i pripalim drva u njoj. Kad su zapucketala, a vratašca su se zalupila, meni kao da je malo postalo lakše.

Pošao sam u predsoblje i tamo upalio svjetlo, našao bocu bijelog vina, otvorio je i počeo sam piti vino iz grlića boce. Od toga se strah nešto smanjio — bar toliko da nisam pobjegao graditelju nego sam se vratio peći. Otvorio sam vrata, tako da je vrućina palila moje lice i ruke, i šaptao: — Dosjeti se da se sa mnom desilo zlo. Dođi, dođi, dođi!Ali nitko nije dolazio. U peći je zavijala vatra, o prozore je šibala kiša. Tada se dogodilo posljednje.

Izvadio sam iz ladice u stolu teške rukopise romana i bilježnice s konceptom i počeo ih paliti. To je jako teško raditi zato što ispisani papir gori polagano. Lomeći nokte, derao sam bilježnice, stavljao ih uspravno između cjepanica i udarao žaračem po listovima. S vremena na vrijeme pepeo bi me nadjačao, gasio plamen, ali sam se borio s njim, a roman je unatoč upornom odoljevanju ipak ginuo. Preda mnom su promicale poznate riječi, žuta se boja nezadrživo dizala odozdo prema gore duž stranica, ali su se riječi ipak i na njoj isticale. One su nestajale tek kad bi papir pocrnio i kad bih ih žaračem bijesno dotukao.

U to vrijeme netko je tiho počeo kucati na prozoru.

Srce mi je poskočilo i, bacivši posljednju bilježnicu u vatru, krenuo sam da otvorim vrata. Stepenice od opeke vodile su iz podruma prema ulaznim vratima. Spotičući se potrčao sam k njima i tiho upitao: — Tko je?

I glas, njezin glas, odgovorio mi je: — Ja sam.

Ne sjećam se kako sam izišao na kraj s lančićem i ključem. Tek što je ušla unutra, priljubila mi se, sva mokra, mokrih obraza i opuštene kose, drhtava. Mogao sam izgovoriti samo riječ: — Ti… ti? — i moj se glas prekinuo, i mi smo otrčali dolje. Oslobodila se kaputa u predsoblju i brzo smo ušli u prvu sobu. Tiho kriknuvši, golim je rukama izbacila iz peći na pod posljednje što je preostalo, svežanj koji je bio načet odozdo. Dim je odmah ispunio sobu. Nogama sam zataškao plamen, a ona se svalila na divan i zaplakala ne zaustavljivo i grčevito.

Kad se stišala, rekao sam: — Zamrzio sam taj roman i bojim se. Bolestan sam.

Strašno mi je.

Ustala je i progovorila: — Bože, kako si bolestan. Zašto, zašto? Ali ja ću te spa siti, ja ću te spasiti. Što je to?

Vidio sam njezine natekle od dima i plača oči, osjećao sam kako mi njene hladne ruke miluju čelo. — Ja ću te izliječiti, izliječiti — mrmljala je ona pripivši se uz moje rame. — Ti ćeš ga obnoviti. Zašto, zašto nisam kod sebe ostavila jedan primjerak!

Iscerila se od bijesa, govorila je još nešto nerazgovijetno. Zatim je, stisnuvši usta, počela skupljati i ispravljati nagorjele listove. Bilo je to neko poglavlje iz sredine romana, n^ sjećam se koje. Pažljivo je složila nagorjele listove, zamotala ih u papir i povezala vrpcom.

Sve njezine kretnje pokazivale su da je puna odlučnosti i da se svladala. Zatražila je vina i, nakon što je popila, progovorila je mirnije: — Eto, kako se plaća laž — govorila je — ja više neću la gati. Ja bih i sada ostala kod tebe, ali to neću učiniti na takav način. Neću da njemu zauvijek ostane u sjećanju da sam od njega pobjegla noću. On mi nikada nije učinio ni kakvo zlo. Njega su pozvali iznenada, u njihovoj je tvornici požar. Ali on će se uskoro vratiti. Ja ću se s njim objasniti sutra ujutro, reći ću da volim drugoga i zauvijek ću se vra titi tebi. Odgovori mi, možda ti to nećeš?

— Jadna moja, jadna — rekao sam joj. — Neću dopustiti da to učiniš. Sa mnom neće biti dobro, i ja neću da ti pro padaš zajedno sa mnom.

— Je li to jedini razlog? — upitala je i približila svoje oči mojima.

— Jedini.

Strašno je živnula, pripila se uza me, grleći me oko vrata, i rekla: — Propast ću zajedno s tobom. Ujutro ću biti kod tebe.

I eto, posljednje čega se sjećam iz svog života, to je — trak svjetla iz mojeg predsoblja, i u tom traku svjetla opušteni uvojak, njezina bereta i njezine oči pune odlučnosti. Još se sjećam crne siluete na pragu vanjskih vrata i bijelog zamotka.

— Ja bih te otpratio, ali nemam snage da se onda sam vratim natrag, bojim se.

— Ne boj se. Otrpi nekoliko sati. Bit ću ujutro kod tebe. — To su bile njezine posljednje riječi u mom životu.

— Pssst! — odjednom je sam sebe prekinuo bolesnik i podigao prst. — Danas je nemirna mjesečeva noć.Sakrio se na balkon. Ivan je čuo kako su prošli kotačići po hodniku, netko je uzdahnuo ili slabo kriknuo.

Kad se sve stišalo, gost se vratio i izjavio da je soba 120 dobila stanara. Doveli su nekog i taj stalno moli da mu vrate glavu. Oba sugovornika šutjeli su uznemireni, ali umirivši se, vratili su se prekinutoj priči. Gost je već otvorio usta, ali je noć, zaista, bila nemirna. Još su se čuli glasovi u hodniku i gost je počeo govoriti Ivanu na uho tako tiho da je to što je pričao, ostalo poznato, osim prve rečenice, samo pjesniku: — Kroz četvrt sata nakon što me je napustila, na moj su prozor zakucali…

Ono što je šaptao bolesnik na Ivanovo uho očito ga je vrlo uzbuđivalo. Grčevi su prolazili njegovim licem. U njegovim su očima plivali i komešali se strah i bijes.

Pripovjedač je pokazao rukom nekamo u smjeru mjeseca koji je već odavna nestao s balkona. Tek kada su prestali izvana dopirati kojekakvi zvukovi, gost se odmakao od Ivana i progovorio glasnije: — Da, eto tako, polovicom siječnja, noću, u istom ka putu, ali s otrgnutim dugmetima, ja sam se ježio od hlad noće u mojem dvorištu. Iza mene su bili nanosi snijega koji su sakrili grmlje jorgovana, a preda mnom i dolje sla ba rasvjeta zastrta zastorima mojih prozora; primakao sam se prvom od njih i prisluškivao — u mojim je sobama svirao gramofon. To je sve što sam čuo, ali nisam mogao ništa vidjeti. Malo sam još stajao, a zatim sam izišao kroz vrtna vrata na ulicu. U njoj je plesala mećava. Pas koji mi se zapleo pod nogama uplašio me, i ja sam pred njim po bjegao na drugu stranu. Hladnoća i strah koji su postali moji stalni pratioci dovodili su me do mahnitosti. Ići ni sam imao kamo i dakako najjednostavnije bi bilo baciti se pod tramvaj u toj ulici u koju je ulazila moja uličica.

Izdaleka sam vidio te svjetlom ispunjene zaleđene kutije i čuo njihovo mrsko škripanje na mrazu. Ali, dragi moj susjede, čitava je stvar u tome da je strah vladao svakim djelićem moga tijela. Jednako kao psi bojao sam se tramvaja. Da, gore bolesti od moje nema u ovoj zgradi, ja vas uvjeravam! — Ali vi ste joj mogli javiti — rekao je Ivan suosjećajući s jadnim bolesnikom. — Osim toga kod nje je vaš novac?

Ona ga je vjerojatno sačuvala?

— Nemojte sumnjati, dakako da ga je sačuvala. Ali vi me očito ne razumijete. Ili, najvjerojatnije, ja sam izgubio svoju nekadašnju sposobnost da nešto opišem. Uostalom, ne žalim naročito za njom, jer mi ona više ne može pomo ći. Pred njom bi — gost je pun poštovanja pogledao u noć nu tamu — ležalo pismo iz ludnice. Zar se može slati pisma kad čovjek ima takvu adresu? Duševni bolesnik? Vi se ša lite, prijatelju moj! Ne, da je učinim nesretnom? Za to ni sam sposoban.

Ivan nije znao kako da se tome suprotstavi, ali je Ivan šuteći suosjećao s gostom, patio s njime. A taj je od muke svojih uspomena kimao glavom u crnoj kapici i govorio tako: — Jadna žena. Uostalom, u meni postoji nada da me je zaboravila.

— Ali vi možete ozdraviti… — bojažljivo je rekao Ivan.

— Ja sam neizlječiv — mirno je odgovorio gost. — Kad Stravinski kaže da će me vratiti u život, ja mu ne vjerujem.

On je human i jednostavno me želi utješiti. Ne poričem, uostalom, da mi je sada mnogo bolje. Da, gdje sam stao?

Mraz, jureći tramvaji. Znao sam da se već otvorila ova kli nika i krenuo sam prema njoj pješice kroz čitav grad. Lu dost! Izvan grada bih se sigurno smrznuo, ali me je spasila slučajnost. Nešto je puklo u kamionu, prišao sam šoferu, bilo je to četiri kilometra od izlaza iz grada, i na moje čudo on se sažalio nada mnom. Kamion je vozio ovamo.

I on me je poveo. Svršilo je tako da su mi se smrzli prsti na lijevoj nozi. Ali to su mi izliječili. I eto, ja sam četvrti mjesec ovdje. I, znate, mislim da je ovdje vrlo, vrlo dobro.

Ne treba se zanostiti velikim planovima, dragi susjede, uisti nu! Ja sam, na primjer, htio proputovati čitavu kuglu ze maljsku. Ali što, kako se vidi, to mi nije suđeno. Vidim samo beznačajni komadić te kugle. Mislim da to nije ono najbolje što postoji na njoj ali, ponavljam, to nije ni ono najgore. Evo približava nam se ljeto, oko balkona će seoviti bršljan kao što obećava Praskovja Fjodorovna.

Ključevi su povećali moje mogućnosti. Noću će biti mjesec. Ah, on je otišao! Svježina. Noć se pomakla iza ponoći. Vrijeme je da odem.

— Recite mi, a što je bilo dalje s Ješuom i s Pilatom — zamolio je Ivan. — Molim, želio bih znati.

— Ah, ne, ne — bolesno se trgnuo i odgovorio gost. — Ja se bez drhtavice ne mogu sjetiti svog romana. A vaš znanac s Patrijaršijskih ribnjaka učinio bi to bolje od mene. Hvala za razgovor. Do viđenja.

I prije nego što je Ivan došao k sebi, s tihim se zveketom zatvorila rešetka, i gost je nestao.